Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-687/10 (P. Č.)

Odluka donesena 08. 06. 2011.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja utjecaja na svjedoke
  • Krivični postupak
  • Apelacija preuranjena
  • Pritvor
  • Habeas corpus – postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-687/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 06. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 8. juna 2011. godine, u predmetu broj AP 687/10, rješavajući apelaciju Petra Čivčića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 14. i člana 59. stav 2. tačka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Petra Čivčića podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj X-KR-09/741 od 15. decembra 2009. godine i broj X-KR-09/741 od 20. novembra 2009. godine, u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. st. 3. i 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Petra Čivčića podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj X-KR-09/741 od 15. decembra 2009. godine i broj X-KR-09/741 od 20. novembra 2009. godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, jer je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

1. Petar Čivčić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora, kojeg zastupa Savan Zec, advokat iz Kozarske Dubice, podnio je 16. februara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj X-KR-09/741 od 15. decembra 2009. godine i rješenja broj X-KR-09/741 od 20. novembra 2009. godine.

2. Sud BiH je rješenjem broj X-KR-09/741 od 20. novembra 2009. godine prema optuženom apelantu i optuženim B.T. i M.LJ., utvrdio da i dalje postoje okolnosti koje ukazuju na opravdanost zadržavanja u pritvoru iz razloga propisanih članom 132. stav 1. tačka b) i d) Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP BiH). Istim rješenjem je određeno da žalba na rješenje, ne zadržava njegovo izvršenje.

3. Sud BiH je u obrazloženju rješenja od 20. novembra 2009. godine , između ostalog, istakao da se optuženom apelantu potvrđenom optužnicom Tužiteljstva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo BiH) broj KT-RZ-57/09 od 17. septembra 2009. godine stavlja na teret počinjenje krivičnog djela Zločin protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka h) u vezi sa tač. a), d), e) i k), sve u vezi sa članom 180. st. 1. i 2. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ BiH). Dalje je navedeno da je apelantu rješenjem Suda BiH broj X-KRN-09/772 od 28. augusta 2009. godine određen pritvor iz razloga predviđenih članom 132. stav 1. tač. b) i d) ZKP BiH, koji je rješenjem Suda BiH broj X-KR-09/772 od 25. septembra 2009. godine produžen, te je određeno da pritvor može trajati do okončanja glavnog pretresa, a najduže tri godine od dana potvrđivanja optužnice.

4. U pogledu opravdanosti daljeg trajanja mjere pritvora optuženom apelantu data je mogućnost da se pismeno izjasni, što je apelant i učinio u svom pismenom izjašnjenju dostavljenom Sudu BiH 19. novembra 2009. godine.

5. Također, obrazloženo je da je Tužiteljstvo BiH 18. novembra 2009. godine dostavilo izjašnjenje vezano za kontrolu opravdanosti mjere pritvora prema optuženim, ističući da se «okolnosti u pogledu pritvora prema optuženom apelantu i dr. od posljednjeg produženja pritvora nisu promijenile nabolje». Tužiteljstvo je, između ostalih dokaza, istaklo da su zaprimili izvještaj Državne agencije za istrage i zaštitu broj: 17-04/2-2-04-2-547-135/06MM od 9. novembra 2009. godine (koji su dostavili u prilogu izjašnjenja) iz kojeg se vidi da je utjecaj na svjedoke iz konkretnog predmeta i dalje prisutan i od bliskih srodnika saoptuženog Saše Zečevića. Dalje je istaknuto da je iz navedenog izvještaja vidljiv odnos ovlaštenih službenih osoba SJB Prijedor prema osobi koja je došla da prijavi prijetnju, a «upravo sa njima je optuženi apelant radio kao ovlašteno lice, a koji bi bili ti koji bi kontrolirali eventualno izrečene mjere zabrane prema apelantu i drugim». Posebno je naglašeno da Tužiteljstvo BiH i dalje radi na privođenju ostalih saizvršitelja pred lice pravde, ukazujući na tekst iz izvještaja SIPA-e od 9. novembra 2009. godine.

6. Sud BiH je ocijenio da se okolnosti u konkretnom krivičnom predmetu nisu promijenile od donošenja posljednjeg rješenja kojim se produžava pritvor (rješenje Suda BiH broj X-KR-09/772 od 25. septembra 2009. godine), kao i rješenja kojim je odbijen kao neosnovan prijedlog odbrane za preispitivanje opravdanosti pritvora (rješenje Suda BiH broj X-KR-09/772 od 2. novembra 2009. godine), naglašavajući da su navedenim rješenjima detaljno obrazloženi razlozi, kao i okolnosti koje čine opravdanim dalje trajanje mjere pritvora prema apelantu i još dvojici optuženih, iz razloga propisanih članom 132. stav 1. tačke b) i d) ZKP BiH. Sud BiH je naveo da je Vijeće najprije ispitalo postojanje osnovane sumnje da su apelant i dvojica optuženih počinili krivično djelo koje im se stavlja na teret, što u smislu člana 5. (1c) Evropske konvencije za zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), odnosno u smislu člana 132. stav 1. ZKP BiH predstavlja postojanje činjenice ili informacije, koja bi zadovoljila objektivnog posmatrača, da je određena osoba počinila krivično djelo. Dalje je navedeno, da se osnovana sumnja kao prvi i opći uslov zakonitosti mjere pritvora, nalazi u činjenici da je protiv apelanta 18. septembra 2009. godine potvrđena optužnica Tužiteljstva broj KT-RZ-57/09, a na osnovu dokaza dostavljenih uz istu od strane Tužiteljstva BiH.

7. Također, Sud BiH je ocijenio neosnovanim navode branilaca o nepostojanju okolnosti propisanih članom 132. stav 1. tačka b) ZKP BiH, ističući da mogućnost utjecaja na svjedoke i saizvršioce nije prestala, imajući u vidu da postoji veliki broj saizvršitelja koji još uvijek nisu dostupni Tužiteljstvu BiH, a koje je i samo u svom izjašnjenju od 18. novembra 2009. godine potvrdilo da radi na privođenju ostalih saizvršitelja. Sud BiH je imajući u vidu priloge koje je dostavilo Tužiteljstvo BiH kao i akte Državne agencije za istrage i zaštitu (službena zabilješka od 9. oktobra i 6. novembra 2009. godine, zapisnik od 8. oktobra 2009. godine), zaključio da se pokušava vršiti utjecaj na svjedoke, te da postoji činjenica da je veći broj svjedoka, koji će svjedočiti u konkretnom predmetu, zatražio određivanje mjera zaštite, zbog straha kako za svoju sigurnost tako i za sigurnost svoje porodice. Sud BiH je istakao i činjenicu da je glavni pretres tek započeo, a Tužiteljstvo BiH namjerava saslušati veći broj svjedoka, te da su određeni svjedoci direktne ili indirektne žrtve krivičnog djela koje je predmet postupka. Također, istaknuto je da je nesporno da se osnovana sumnja, da su apelant i još dvojica optuženih počinili predmetno krivično djelo, «temelji na iskazima svjedoka čiji je identitet, kao i mjesto boravišta optuženim poznat, te je sasvim izvjesno, da bi isti, ukoliko bi se našli na slobodi, pokušali izvršiti utjecaj na navedene svjedoke, kako bi oni izmijenili svoj iskaz na glavnom pretresu, ili u krajnjem slučaju, odustali od daljeg učešća u ovom krivičnom postupku. Ovakvoj konstataciji ide u prilog i dostavljena dokumentacija od strane Tužiteljstva BiH 18. novembra 2009. godine».

8. Imajući u vidu navedene okolnosti, Sud BiH je ocijenio da je ispunjen pritvorski osnov iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKP BiH.

9. Sud BiH je razmatrajući postojanje okolnosti propisanih članom 132. stav 1. tačka d) ZKP BiH, ocijenio ispunjenim sve zakonom postavljene kumulativne uslove, kako formalno-pravni, tako i subjektivni uslov koji se odnosi na postojanje vanrednih okolnosti. U obrazloženju rješenja je navedeno da je nesporno da se optuženom apelantu i još dvojici optuženih stavlja na teret izvršenje krivičnog djela za koje je zakonom zapriječena kazna zatvora u trajanju od deset godina ili teža kazna, čime je u potpunosti ispunjen propisani formalno-pravni uslov za održavanje na snazi mjere pritvora u skladu sa članom 132. stav 1. tačka d) ZKP BiH.

10. Dalje je istaknuto da Vijeće Suda BiH «nalazi nespornom činjenicu da su predmetnim teškim krivičnim djelom, prouzrokovane kako ozbiljne, tako i dalekosežne posljedice. Naime, optuženom apelantu i još dvojici optuženih stavlja se na teret da su predmetno krivično djelo izvršili na način što su zajedno sa drugim pripadnicima Interventnog voda Prijedor, pratili konvoj civila koji se kretao iz Prijedora prema Travniku, da bi od civila najprije oduzimali novac, zlato i druge dragocjenosti, a potom prilikom dolaska kod rijeke Ugar, na lokalitetu planine Vlašić, iz kolone izdvajali vojno sposobne muškarce, njih oko 200, te iste po dolasku na lokalitet zvani «Korićanske stijene» postrojili ih i naredili im da kleknu licem okrenutim prema provaliji da bi potom pojedinačno i rafalno počeli pucati po njima, usljed čega su tijela padala u ponor, a zatim su u ponor bacali ručne bombe. Nekoliko lica je uspjelo preživjeti zločin, dok je veliki broj osoba ostao bez najbližih članova porodice. Dakle, radi se o događaju koji je iznimno potresan, ne samo za žrtve, već i za stanovništvo općine Prijedor, a veliki broj preživjelih i danas živi na području ove općine, te je svakodnevno u mogućnosti viđati optužene». Sud BiH je ocijenio da sve navedene okolnosti u svojoj ukupnosti, predstavljaju «vanrednu okolnost» i stvarnu prijetnju narušavanju javnog reda, zaključujući «da je neophodno, žrtve i svjedoke zaštititi od ponovne traumatizacije do koje bi zasigurno dovelo ponovno viđanje i sretanje optuženih, pogotovo sada, kada su isti označeni kao potencijalni izvršioci ovog teškog krivičnog djela».

11. Imajući u vidu navedeno Sud BiH je ocijenio da bi puštanje apelanta i još dvojice optuženih na slobodu dovelo do uznemirenja javnosti i da bi tenzije rezultirale stvarnim narušavanjem javnog reda, zaključujući da je time ispunjen i subjektivni uslov iz tačke d) stava 1. člana 132. ZKP BiH, koji nužno podrazumijeva postojanje vanredne okolnosti i stvarne prijetnje narušavanju javnog reda. Imajući u vidu sve navedeno Sud BiH je, ocijenio da i dalje postoje okolnosti iz člana 132. stav 1. tačka b) i d)

ZKP BiH.

12. Sud BiH je po službenoj dužnosti, i po prijedlogu odbrane, imajući u vidu član 5. stav 3. Evropske konvencije, te član 131. stav 1. ZKP BiH razmotrio mogućnost izricanja blažih mjera prema optuženom apelantu i još dvojici optuženih, te je analizom svih postojećih okolnosti koje su konstatirane, zaključio da su razlozi koji opravdavaju daljnje trajanje pritvora prema optuženom apelantu i još dvojici optuženih mnogobrojni, koji kvalitativno i kvantitativno nesumnjivo ukazuju, da se svrha obezbjeđenja prisustva optuženog apelanta i dvojice optuženih u postupku i uspješno vođenje i okončanje istog, mogu postići jedino mjerom pritvora.

13. Apelaciono vijeće Suda BiH je rješenjem broj X-KR-09/741 od 15. decembra 2009. godine odbio kao neosnovanu žalbu apelanta protiv rješenja Suda BiH broj X-KR-09/741 od 20. novembra 2009. godine kojim mu je produžen pritvor, nakon potvrđene optužnice. Također su odbijene i žalbe druge dvojice optuženih.

14. Sud BiH je u obrazloženju navedenog rješenja, između ostalog, naveo da postojanje osnovane sumnje kao opće materijalno pravne pretpostavke za određivanje pritvora, proizlazi iz činjenice što je 18. septembra 2009. godine potvrđena optužnica Tužiteljstva BiH broj KT-RZ-57/09, protiv apelanta i još dvojice optuženih, kao i iz ranijih pravosnažnih odluka o određivanju i produženju pritvora protiv apelanta. Dalje je navedeno da se predmetnom optužnicom apelant i još dvojica optuženih terete da su počinili teško krivično djelo Zločin protiv čovječnosti, koje je kažnjivo ne samo po domaćem, nego i po međunarodnom pravu, a za koje je zapriječena kazna zatvora najmanje deset godina ili kazna dugotrajnog zatvora. Vijeće Apelacionog odjeljenja Suda BiH naglasilo je da je u skladu sa članom 137. st. 1. i 2. ZKP BiH nakon potvrđivanja optužnice ograničeno vrijeme trajanja pritvora, u konkretnom slučaju na tri godine, s tim što je zakonom propisana njegova kontrola po isteku svaka dva mjeseca, radi ocjene potrebe daljeg trajanja nezavisno od prijedloga stranaka. Sud BiH je ocijenio da je prvostepeno vijeće postupajući u skladu sa navedenim zakonskim odredbama osporenim rješenjem utvrdilo da se okolnosti u pogledu posebnih pritvorskih razloga iz tač. b) i d) člana 132. stav 1. ZKP BiH nisu izmijenile, te je i Apelaciono vijeće Suda BiH navedeni zaključak u cijelosti prihvatilo smatrajući ga pravilnim i dovoljno argumentiranim.

15. Sud BiH je nadalje naveo da je prvostepeno vijeće pravilno utvrdilo postojanje okolnosti propisanih članom 132. stav 1. ZKP BiH, prije svega iz razloga što postoji veliki broj saizvršilaca u konkretnom predmetu, koji još uvijek nisu dostupni Tužiteljstvu BiH, o čemu je Tužiteljstvo BiH u svom izjašnjenju od 18. novembra 2009. godine obavijestilo sud da radi na privođenju ostalih saizvršilaca. Nadalje, je navedeno da je veći broj svjedoka koji će svjedočiti u ovom predmetu zatražio određivanje mjera zaštite zbog straha za ličnu i sigurnost članova porodice. Također je navedeno da treba imati u vidu da je glavni pretres nedavno započeo i da je Tužiteljstvo BiH najavilo da će saslušati veći broj svjedoka od kojih su neki direktne ili indirektne žrtve predmetnog krivičnog djela. U tom smislu, Apelaciono vijeće je cijeneći žalbeni prigovor odbrane da su do sada obezbijeđeni dokazi u drugom postupku koji se vodi pred Sudom BiH, za isti događaj, došlo do zaključka da navedena tvrdnja odbrane nije opravdana, iz razloga što je potrebno da se svim svjedocima obezbijedi pravo da svjedoče na glavnom pretresu bez straha i osjećaja nelagode, kako bi slobodno iznijeli sve što im je u konkretnom predmetu poznato i na taj način omogućili sudu da ispravno utvrdi sve relevantne činjenice i izvede pravilne zaključke, obzirom da se presuda može zasnivati samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu. U prilog navedenom, Sud BiH je naglasio da je «prvostepeno vijeće osnovano navelo priloge Tužiteljstva BiH koje su dostavili uz svoje izjašnjenje, a koji se odnose na vršenje pritiska na svjedoke koji bi trebali da svjedoče u konkretnom predmetu». U obrazloženju rješenja je naveden akt Državne agencije za istrage i zaštitu koji se konkretno odnosi na službenu zabilješku od 9. oktobra 2009. godine sačinjenu povodom informativnog razgovora sa Damirom Ivankovićem radi prijetnji od strane supruge Branka Topola, a sve u vezi sa njegovim svjedočenjem. Dostavljen je i zapisnik od 8. oktobra 2009. godine o ispitivanju svjedoka Edina Mujadžića u kojem je između ostalog navedeno da su ga kontaktirala dvojica nepoznatih muškaraca radi razgovora o dešavanjima iz rata, kao i Službena zabilješka Državne agencije za istrage i zaštitu od 6. novembra 2009. godine u kojoj se navodi da je obavljen informativni razgovor sa sestrom Damira Ivankovića, koja je izjavila da ju je sestra Saše Zečevića verbalno napala govoreći joj da je njen brat Damir «ukopao» njenog Sašu.

16. Pored navedenog, Sud BiH je istakao da je potrebno naglasiti da se osnovana sumnja da su optuženi apelant i još dvojica optuženih počinili predmetno krivično djelo, u najvećoj mjeri, temelji na iskazima svjedoka čiji je identitet, kao i mjesto boravišta, optuženim poznat, te se realno može očekivati da bi isti, ukoliko bi se našli na slobodi, pokušali izvršiti uticaj na pomenute svjedoke, kako bi oni izmijenili svoj iskaz na glavnom pretresu ili kako bi odustali od daljeg učešća u ovom krivičnom predmetu.

17. Dalje, Sud BiH je u pogledu razloga za pritvor koji su propisani članom 132. stav 1. tačka d) ZKP BiH istakao da je, prvostepeno vijeće našlo nespornim da se apelantu i još dvojici optuženih stavlja na teret izvršenje krivičnog djela za koje je zakonom zaprijećena kazna zatvora u trajanju od deset godina ili teža kazna, čime je ispunjen formalnopravni uslov iz navedene odredbe, a da žalbe branilaca ne osporavaju navedeno utvrđenje prvostepenog vijeća. Sud BiH je ocijenio da je prvostepeno vijeće pravilno zaključilo da su predmetnim krivičnim djelom prouzrokovane ozbiljne i dalekosežne posljedice. U tom smislu naglašeno je da se apelantu i još dvojici optuženih stavlja na teret da su predmetno krivično djelo izvršili na način kao što je opisano u tački 8. ove odluke, te da je navedeni događaj, prema navodima iz osporenog rješenja, jako potresan ne samo za žrtve, nego i za stanovništvo sa područja Općine Prijedor, gdje veliki broj preživjelih i danas živ, a koji bi bili u mogućnosti da svakodnevno viđaju optuženog apelanta i još dvojicu optuženih, ukoliko bi isti bili pušteni na slobodu. Apelaciono vijeće Suda BiH ocijenilo je pravilnim zaključak prvostepenog vijeća, da sve navedeno predstavlja vanredne okolnosti i stvarnu prijetnju narušavanju javnog reda, posebno sada kada su optuženi apelant i još dvojica optuženih označeni kao potencijalni izvršioci predmetnog krivičnog djela. Sud BiH je ocijenio da je «potrebno žrtve i svjedoke, kao i članove njihovih porodica, zaštititi od ponovne traumatizacije, do koje bi zasigurno došlo kada bi se susreli sa optuženim». Slijedom navedenog Sud BiH je zaključio da se dolazi do logičnog zaključka da bi puštanjem optuženog apelanta kao i druge dvojice optuženih na slobodu došlo do uznemirenja javnosti, te da bi proizašle tenzije rezultirale stvarnim narušavanjem javnog reda.

18. Sud BiH je, imajući u vidu da je prvostepeno vijeće razmotrilo i mogućnost izricanja blažih mjera prema optuženom apelantu i još dvojici optuženih, shodno članu 5. stav 3. Evropske konvencije i članu 131. stav 1. ZKP BiH, ocijenio da je navedeno vijeće donijelo pravilan zaključak da niti jedna druga mjera, osim mjere pritvora nije adekvatna i ne bi mogla ostvariti svrhu osiguranja prisustva optuženog apelanta, niti uspješno vođenje postupka u konkretnoj fazi. Stoga, Sud BiH je zaključio da nije osnovan prijedlog odbrane optuženog apelanta da mu se ukine pritvor.

19. Apelaciono vijeće Suda BiH je zaključilo da je prvostepeno vijeće, u konkretnom slučaju, pravilno ocijenilo sve činjenice i okolnosti na strani apelanta i još dvojice optuženih kako pojedinačno, tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti, te na nesumnjiv način utvrdilo postojanje pritvorskih razloga iz člana 132. stav 1. tač. b) i d) ZKP BiH. Sud BiH je naglasio da su žalbeni prigovori apelanta neosnovani, ta da odbrana apelanta nije navela nikakve nove činjenice i okolnosti koje bi dovele do drugačije odluke suda, zbog čega je na osnovu člana 321. st. 1. i 3. ZKP BiH odlučeno kao u izreci rješenja.

20. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima povrijeđeni pravo na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 3.i 4. Evropske konvencije i pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Apelant je naveo hronologiju događanja u konkretnom predmetu, te naglasio da smatra da je odluka Suda BiH «u pogledu posebnih razloga za pritvor iz člana 132. st. 1. tačka b) ZKP BiH zasnovana na pretpostavkama zbog prirode i težine krivičnog djela koje mu se stavlja na teret, čime su povrijeđena prava optuženog iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 5. st. 3. i 4. Evropske konvencije. Sud BiH je bio obavezan da svestrano ocijeni i analizira sve razloge potrebne za lišenje slobode kao i da ocijeni da li ponuđena argumentacija za daljnje zadržavanje u pritvoru ispunjava sve zakonske uslove» U pogledu navoda Suda BiH da postoji ozbiljan rizik od uticaja na svjedoke ili saučesnike, apelant je naveo da u odnosu na činjenicu da drugi potencijalni učesnici u izvršenju istog krivičnog djela, iz određenih razloga nisu procesuirani, ne može ići na njegov teret. Apelant smatra, da ukoliko bi se pritvor eventualno ukinuo i odredile mjere zabrane, koje bi obuhvatale i mjeru zabrane kontaktiranja sa mogućim saučesnicima, da bi se otklonila ova mogućnost. Ovo tim prije što postoji izuzetna saradnja između Tužiteljstva BiH i SIPA-e koja bi zasigurno odmah reagirala na svaki čak i pokušaj kontaktiranja, ne samo ostalih saučesnika, nego i svjedoka. U pogledu potencijalnog uticaja na svjedoke-žrtve, apelant je istakao da iste ne poznaje, a u pogledu drugih pojedinih svjedoka čiji je identitet naveden u optužnici, da se radi o poznanstvima iz viđenja. Dalje je navedeno da je vidljivo iz osporenih rješenja, kao i iz rješenja koja su prethodila, da je jedan od bitnih argumenata za donošenje odluke o produženju 'pritvora prema članu 132. stav 1. tačka b) ZKP BiH, apelantova profesija koja mu se stavlja kao otežavajuća okolnost. Apelant smatra da je vršio svoju profesiju časno, bio je primjeran radnik, a navodni argument vezan za profesiju apelanta i moguću utjecaj na svjedoke nije konkretiziran, niti postoji konkretan dokaz koji ukazuje da je apelant zloupotrebljavao svoja ovlaštenja kao policajac, a posebno u odnosu na član 132. stav 1. tačka b) ZKP BiH.

21. Apelant smatra da je sud «u pogledu navoda iz osporenog rješenja koji se odnose na ispunjenje razloga za produženje pritvora u skladu sa članom 132. stav 1. tačka d) ZKP BiH, prilikom ocjene da li su ispunjeni i uslovi iz tačke d) navedenog člana, bio paušalan, neodređen i kontradiktoran». Apelant je istakao da je nesporna činjenica da je objektivni element za određivanje pritvora ispunjen, ali kada je u pitanju subjektivni element, apelant smatra da je sud utvrdio da je isti ispunjen isključivo na osnovu pretpostavki, indicija, odnosno pukog nagađanja o tome da bi puštanjem na slobodu optuženog, bila dovedena u opasnost sigurnost građana i njihove imovine. Apelant smatra da uopćene i šture formulacije osporenog rješenja u pogledu pritvorskog razloga iz člana 132. st. 1. tačka d) ZKP BiH ne ukazuju na postojanje vanrednih okolnosti koje bi opravdale ograničenje njegovog prava na slobodu, odnosno potpuno ukidanje prava na slobodu, te «se ovaj zaključak suda ipak zasniva isključivo na indicijama, hipotetičkim pretpostavkama i težini krivičnog djela, bez obzira na pretpostavku nevinosti, te je osporenim rješenjem drastično prekršeno apelantovo pravo na slobodu, garantirano članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 5. st. 3. i 4. Evropske konvencije.

22. Dalje je navedeno, «istovremeno, ograničenje apelantovog prava na slobodu koje se zasniva isključivo na indicijama, hipotetičkim pretpostavkama o težini krivičnog djela, dovodi apelanta u poziciju da dokazivanje suprotnog praktično postaje nemoguće, čime je prekršeno i njegovo pravo na pravično saslušanje u krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom, garantirano članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije. Apelant je predložio da Ustavni sud usvoji njegovu apelaciju i ukine rješenje Suda BiH broj X-KR-09/741 od 15. decembra 2009. godine.

23. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. i stav 4. točka 14. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (14) apelacija je preuranjena;

Dopustivost prima facie

24. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

25. U konkretnom slučaju apelant je osoba lišena slobode i nalazi se u pritvoru na temelju osporenih rješenja o produženju pritvora, zbog čega smatra da mu je povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 3. i 4. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud je u više svojih odluka posebno naglasio da pravo na slobodu ličnosti spada u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da standardi njegove zaštite garantiraju da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode cijeni se u prvom redu u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtijeva ZKP BiH, koji uz to mora biti usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije.

26. Ustavni sud podsjeća na to da odredba člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da je lice lišeno slobode u skladu sa članom 5. stav 1.c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje «zakonito» u smislu navedenog člana, a obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštivanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. U kontekstu navedenog Ustavni sud zapaža da je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo koje mu se stavlja na teret conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi, Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja, koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, usprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštivanja slobode pojedinca.

27. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju apelantu produžen pritvor zbog postojanja osnovane sumnje, kao općeg uslova za produženje pritvora, budući da je 18. septembra 2009. godine Sud BiH potvrdio optužnicu Tužiteljstva BiH (utvrđujući postojanje osnovane sumnje da je optuženi apelant sa još dvije osobe počinio krivično djelo-Zločin protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka

h) u vezi sa tač. a), d), e) i k), a sve u vezi sa članom 180. st. 1. i 2. KZ BiH, koje mu se stavlja na teret), imajući u vidu visinu zaprijećene kazne za navedeno krivično djelo i okolnosti koje egzistiraju u konkretnom slučaju, kao i zbog posebnih pritvorskih razloga. Osim toga Ustavni sud zapaža da je Sud BiH prilikom produžavanja pritvora određenog prema apelantu imao u vidu član 137. st. 1. i 2. ZKP BiH prema kojem nakon potvrđivanja optužnice je ograničeno vrijeme trajanja pritvora, u konkretnom slučaju na tri godine, s tim da je zakonom propisana njegova kontrola po isteku svaka dva mjeseca radi ocjene potrebe daljeg trajanja, nezavisno od prijedloga stranaka, kao i član 132. stav 1. tač. b) i d) ZKP BiH.

28. Dalje, u odnosu na poseban pritvorski osnov naveden je član 132. stav 1. tačka b) ZKP BiH prema kojem se «pritvor može odrediti, odnosno produžiti ako naročite okolnosti ukazuju da će osumnjičeni ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače». U kontekstu navedenog Ustavni sud zapaža da je Sud BiH imajući u vidu da je za ispunjenje navedenog zakonskog razloga za pritvor dovoljno postojanje naročitih okolnosti koje ukazuju na mogućnost navedenog utjecaja, odnosno postojanje ozbiljnog rizika da će do zabranjenog utjecaja doći, u osporenim rješenjima detaljno obrazložio postojanje ovih posebnih okolnosti u apelantovom slučaju. Također, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH skrenuo pažnju na brojne okolnosti koje ukazuju na postojanje osnovane bojazni da će apelant, ukoliko bude pušten na slobodu, utjecati na svjedoke i saizvršitelje (Sud BiH je imao u vidu akte Državne agencije za istrage i zaštitu-zapisnik od 8. oktobra 2009. godine, službena zabilješka od 9.oktobra i 6. novembra 2009. godine). Nadalje Ustavni sud zapaža da je Sud BiH prilikom odlučivanja o produženju pritvora osim navedenog cijenio i činjenicu da se apelant tereti za počinjenje krivičnog djela koje spada u najteža krivična djela protiv čovječnosti, koja su zaštićena međunarodnim pravom i za koje je predviđena kazna dugotrajnog zatvora.

29. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da Sud BiH relevantne odredbe ZKP BiH nije proizvoljno i nepravično primijenio na štetu apelanta, te da je, s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja, razloge za pritvor, suprotno navodima apelacije, dovoljno konkretiziarao dajući jasne i uvjerljive razloge na kojima je zasnovao svoju odluku odnosno razloge koji opravdavaju produžavanje pritvora apelantu. Budući da je Sud BiH dao ocjenu neophodnosti ove mjere i razloge zbog kojih apelantovi navodi nisu mogli dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari proizilazi da u konkretnom slučaju nema elemenata koji bi ukazivali da je lišavanje slobode odnosno produženje pritvora protiv apelanta bilo arbitrarno. To dalje znači da je u smislu garancija iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije sudska vlast preispitala sva pitanja u vezi s apelantovim pritvorom te donijele odluku pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom pri čemu su u osporenim odlukama dati razlozi za zaključak da okolnosti konkretnog slučaja upućuju na postojanje važnog i značajnog općeg interesa koji preteže nad načelom poštivanja prava na slobodu pojedinca. Pri tome Ustavni sud zapaža da je, u smislu garancija koje pruža član 5. stav 3. Evropske konvencije apelant imao priliku da se o svim razlozima za pritvor izjasni u svom pismenom izjašnjenju dostavljenom Sudu BiH 19. novembra 2009. godine u pogledu opravdanosti daljeg trajanja mjere pritvora. Dalje, Ustavni sud zapaža da je apelantu produžen pritvor i zbog razloga predviđenih članom 132. stav 1. točka d) ZKP BiH. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH jasno ukazao na to da okolnosti pod kojima je izvršeno predmetno krivično djelo u svojoj ukupnosti predstavljaju vanredne okolnosti i stvarnu prijetnju narušavanju javnog reda, te da je neophodno zaštiti žrtve i svjedoke od ponovnog traumatiziranja do kojeg bi zasigurno dovelo ponovno viđanje lica koja se terete za izvršenje tog krivičnog djela.

30. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da nema ničega što bi ukazalo da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

31. Nadalje vezano za navode apelanta o povredi prava iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da je tim članom garantirano da „Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo na žalbu sudu kako bi sud, u konkretnom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito naložio oslobađanje“. U kontekstu navedenog Ustavni sud zapaža da je, apelant je imao mogućnost da se u žalbenom postupku preispitaju i procesni i materijalni uslovi neophodni za «zakonitost» pritvora u smislu domaćeg zakona i Evropske konvencije, te da je Apelaciono vijeće Suda BiH ispitalo sve apelantove žalbene navode i svoje zaključke obrazložilo na način koji se ne može smatrati proizvoljnim. S obzirom na nevedeno Ustavni sud smatra da ovakvo preispitivanje u cijelosti zadovoljava zahtjeve iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije te zaključuje da su apelantovi navodi o povredi ovog prava također očigledno (prima facie) neosnovani.

Preuranjenost apelacije

32. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća da se garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije odnose na krivični postupak u cijelosti, te da se odgovor na pitanje da li je neka od ovih garancija prekršena ne može dati dok postupak traje, jer eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi, Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A broj 146, stav 68; Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 38/03).

33. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje da osporena rješenja ne predstavljaju odluku koja je rezultat cjelokupnog krivičnog postupka protiv apelanta, u smislu utvrđivanja osnovanosti krivične optužbe protiv njega, jer je njime riješeno samo jedno proceduralno pitanje, odnosno odlučeno o jednoj fazi postupka. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije preuranjena.

34. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

35. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-687/10 (P. Č.) | Sudska praksa | Aktio