Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-749/10 (M. M.)

Odluka donesena 08. 06. 2011.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Utvrđivanje/osporavanje očinstva
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-749/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 06. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 8. juna 2011. godine, u predmetu broj AP 749/10, rješavajući apelaciju Miralema Meškovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Miralema Meškovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-09-

000980 od 15. decembra 2009. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama – Odjeljenje u Kladnju, broj 033-1-P-07-000090 od 29. maja 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Miralem Mešković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica podnio je 26. februara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-09-000980 od 15. decembra 2009. godine (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) i Presude Općinskog suda u Živinicama – Odjeljenje u Kladnju, broj 033-1-P-07-000090 od 29. maja 2009. godine (u daljnjem tekstu: Općinski sud).

2. Presudom Općinskog suda broj 033-1-P-07-000090 od 29. maja 2009. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-09-000980 od 15. decembra 2009. godine, utvrđeno je da je apelant prirodni otac mldb. A.S. (u daljnjem tekstu: mldb. tužiteljica) sa svim podacima navedenim u izreci prvostepene presude, te da se ta činjenica po pravosnažnosti presude ima upisati u matičnim knjigama rođenih za mjesto Bar, Republika Crna Gora. Apelant je obavezan da mldb. tužiteljici na ime doprinosa za izdržavanje plaća mjesečno po 200,00 KM na način pobliže određen u izreci prvostepene presude, te da plati troškove parničnog postupka.

3. Prvostepeni sud je, nakon provedenog dokaznog postupka, zaključio da je tužbeni zahtjev majke mldb. tužiteljice S.A. (u daljnjem tekstu: tužiteljica) i mldb. tužiteljice u cijelosti osnovan. Naime, prvostepeni sud je u cijelosti prihvatio nalaz DNA laboratorije, obrazloživši da se radi o najsavremenijem i najsigurnijem naučnom metodu kojim se utvrđuje očinstvo. Kako je tim nalazom utvrđeno da je apelant 99,99% prirodni otac mldb. tužiteljice, prvostepeni sud je odbio apelantovu tvrdnju da nikada nije imao seksualne odnose sa tužiteljicom, te da, stoga, ne može ni biti otac mldb. tužiteljice. Također, sud je odbio i apelantove navode da je tužiteljica u kritično vrijeme bila malodobna, a da je mldb. tužiteljica rođena «u desetom mjesecu trudnoće». U vezi sa prvim navodom, prvostepeni sud je obrazložio da su: «…malodobne ženske osobe nakon 14-te godine polno zrele i sposobne za rađanje prije punoljetstva». Što se tiče drugog navoda, o trajanju trudnoće, prvostepeni sud je naveo da se o tome sa stručnog aspekta mogao izjasniti samo vještak ginekolog «jer sud ne raspolaže potrebnim stručnim znanjem da bi se ove činjenice u potpunosti razjasnile». Međutim, sud je naveo da je apelant odustao od izvođenja tog dokaza, pa je sud zaključio da su ovi njegovi navodi neosnovani.

4. Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud pravilno ocijenio sve provedene dokaze, te da je na osnovu toga izveo pravilan zaključak o osnovanosti tužbenog zahtjeva. Naročito, Kantonalni sud je ukazao na to da apelant tokom postupka, na glavnoj raspravi od 20. aprila 2009. godine, nije imao suštinskih primjedbi na nalaz i mišljenje koje je dao UKC Sarajevo, OJ Klinička mikrobiologija – DNA laboratorij, niti na izjašnjenje vještaka ove ustanove u vezi sa datim nalazom «nakon što je ovaj vještak pojasnio sadržinu izvršene DNA analize, te odgovorio na primjedbe od strane [apelanta] i izvršio pojedine ispravke u tekstualnom dijelu nalaza». Kantonalni sud je, dalje, naveo da su apelantove primjedbe u vezi sa navedenim nalazom bile paušalne i da su bile iznesene kao osporavanje osnovanosti tužbenog zahtjeva, a ne kao konkretne primjedbe na konačno dati nalaz i mišljenje. Dalje, Kantonalni sud je ocijenio i da su neosnovani svi apelantovi žalbeni navodi kojima je nastojao dovesti u sumnju stručnost urađene DNA analize, tvrdeći da institut koji je uradio vještačenje ne postoji, da su uzeti uzorci krvi a da se nalaz temelji na «nikad uzetim uzorcima bukalne sluznice», ocijenivši da su svi ovi apelantovi navodi u suprotnosti sa izvedenim dokazima. Kantonalni sud je obrazložio da se vještak na raspravi detaljno izjasnio «o tome kako je došlo do očite pogreške pri pisanju pismenog nalaza i mišljenja o tome koji su uzorci uzeti na analizu», pa je u tom smislu ispravio sadržinu nalaza i mišljenja u dijelu «materijali i metode». Kantonalni sud je naveo da je vještak naglasio da u tom dijelu treba da stoji «da su uzeti uzorci pune krvi od [tužiteljice i mldb. tužiteljice], a krvni bris, odnosno otisak od [apelanta]». Kantonalni sud je istakao da apelant ni u žalbi nije osporio da su ovi uzorci uzeti za analizu, te da je «neosnovano i bespredmetno njegovo polemisanje oko načina DNA analize» kao i «prilaganje tekstova objavljenih u dnevnoj štampi» u vezi sa DNA analizama. Kantonalni sud je zaključio da apelant ni na taj način nije doveo u sumnju valjanost nalaza i mišljenja, niti pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja.

5. Također, Kantonalni sud je odbio i apelantove žalbene navode da je «trudnoća trajala 11 mjeseci», jer se ni tim navodima nije dovela u pitanje utvrđena činjenica da je apelant otac mldb. tužiteljice. Naime, Kantonalni sud je obrazložio da apelant tokom postupka nije dokazao niti doveo u sumnju tužiteljicinu izjavu o vremenu seksualnih odnosa sa apelantom i rođenju mldb. tužiteljice, a nije ni pružio dokaze u vezi sa trajanjem tužiteljicine trudnoće, budući da je tokom postupka apelant odustao od izvođenja dokaza na tu okolnost saslušanjem vještaka ginekologa.

6. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. U obrazloženju ovih svojih navoda apelant u cijelosti iznosi iste navode koje je iznio i u žalbi protiv prvostepene presude, tj. da su sudovi prihvatili «nestručno urađenu DNA analizu», da je nalaz «temeljen na nikada uzetim uzorcima bukalne sluznice», te da je tužiteljicina trudnoća trajala 11 mjeseci. Apelant, također, navodi da u prilog tome da je DNA analiza urađena nestručno govori i to što «struka kaže: 'Ukoliko razlike postoje u samo jednom lokusu, može se pretpostaviti da se radi o mutaciji. Ukoliko razlike postoje u više od dva lokusa, nedvojbeno se radi o osobi koja nije roditelj navedenog djeteta», smatrajući da se iz nalaza vidi da «postoje razlike u više od dva lokusa.'».

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na privatni život, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na privatni život (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na privatni život, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije ili prava na privatni život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-749/10 (M. M.) | Sudska praksa | Aktio