Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-753/09 (Rudnik mrkog uglja «Kakanj» d.o.o.)
Odluka donesena 08. 06. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Zastara
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-753/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 06. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 8. juna 2011. godine, u predmetu broj AP 753/09, rješavajući apelaciju Rudnika mrkog uglja «Kakanj» d.o.o., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Rudnika mrkog uglja «Kakanj» d.o.o. podnesene protiv:
- presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine br. 070-
0-Rev-08-000681 od 16. jula 2009. godine, 070-0-Rev-08-001604 od 17. novembra 2009. godine, 070-0-Rev-08-001749 od 10. decembra 2009. godine;
- presuda Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-08-001 333 od 9. februara 2009. godine, 004-0-Gž-08-001 468 od 16. februara 2009. godine, 004-0-Gž-08-001 171 od 5. marta 2009. godine, 004-0-
Gž-08-001 126 od 9. aprila 2009. godine, 004-0-Gž-08-000 647 od 23. marta 2009. godine, 004-0-Gž-08-000 719 od 3. aprila 2009. godine, 36-0-P-000307 09 Gž od 8. juna 2009. godine, 36-0-P-000231 09 Gž od 8. juna 2009. godine, 004-0-Gž-08-000 717 od 13. maja 2009. godine, 004-0-Gž-08-000 882 od 27. maja 2009. godine, 36 0 P 000453 09 Gž od 29. juna 2009. godine, 36 0 P 000194 09 Gž od 21. jula 2009. godine, 36 0 P 000306 09 Gž od 11. augusta 2009. godine, 36 0 P 000310 09 Gž od 20. jula 2009. godine, 004-0-Gž-08-001339 od 18. augusta 2009. godine, 004-0-Gž-08-001 669 od 17. septembra 2009. godine, 36 0 P 000394 09 Gž od 9. septembra 2009. godine, 36 0 P 001349 09 Gž od 13. oktobra 2009. godine, 004-0-Gž-07-001928 od 17. marta 2008. godine, 36 0 P 000428 09 Gž od 21. oktobra 2009. godine, 36 0 P 002126 09 Gž od 27. oktobra 2009. godine, 36 0 P 000095 08 Gž od 4. novembra 2009. godine, 36 0 P 002232 09 Gž od 10. novembra 2009. godine, 36 0 P 000108 08 Gž od 5. novembra 2009. godine, 004 0- Gž- 08-001960 od 17. novembra 2009. godine, 004-0-Gž-08-002 736 od 20. novembra 2009. godine, 004-0-Gž-08-002 593 od 2. decembra 2009. godine, 36 0 P 002208 09 Gž od 21. decembra 2009. godine, 004-0-Gž-
08-001004 od 3. septembra 2008. godine, 36 0 P 000083 09 Gž od 7. januara 2010. godine, 36 0 P 000030 09 Gž od 11. januara 2010. godine, 36 0 P 000390 08 Gž od 7. januara 2010. godine, 36 0 P 000447 09 Gž od 7. januara 2010. godine, 004-0-Gž-07-001 666 od 22. septembra 2008. godine;
- presuda Općinskog suda u Kaknju broj 036-0-P-08-000038 od 23. maja 2008. godine, 036-0-P-07-000 256 od 20. juna 2008. godine, 036-0-P-07-000 166 od 25. aprila 2008. godine, 036-0-P-07-000 045 od 11. februara 2008. godine, 036-0-P-07-000-165 od 18. februara 2008. godine, 36-0-P-000307 08 P od 24. decembra 2008. godine, 36-0-P-
000231 08 P od 17. oktobra 2008. godine, 036-0-P-07-000 093 od 22. februara 2008. godine, 036-0-07-P-07-000 301 od 28. marta 2008. godine, 36 0 P 000453 08 P od 28. novembra 2008. godine, 36 0 P 000194 08 P od 26. novembra 2008. godine, 36 0 P 000306 08 P od 6. februara 2009. godine, 36 0 P 000310 08 P od 16. januara 2009. godine, 036-0-P-07-000343 od 9. juna 2009. godine, 036-0-P-08-000 002 od 16. jula 2008. godine, 36 0 P 000394 08 P od 23. januara 2009. godine, 36 0 P 001349 08 P od 17. marta 2009. godine, 036-0-P-06-000238 od 26. jula 2007. godine, 36-0-P-08-000 428 od 19. januara 2009. godine, 36-0-P-08-002126 09 P od 29. maja 2009. godine, 36-0-P-000095 08 P od 10. oktobra 2008. godine, 36 0 P 002232 09 P od 1. juna 2009. godine, 36 0 P 000108 08 P od 10. oktobra 2008. godine, 036-0-P-07- 000 334 od 14. jula 2008. godine, 036-0-P-08-000 014 od 26. septembra 2008. godine, 036 0-P-08 000 035 od 5. septembra 2009. godine, 36 0 P 002208 09 P od 25. maja 2009. godine, 036-0-P-07-000263 od 14. aprila 2008. godine, 36 0 P 000083 08 P od 9. februara 2009. godine, 36 0 P 000030 08 P od 1. decembra 2008. godine, 36 0 P 000390 08 P od 24. oktobra 2008. godine, 36 0 P 000447 08 P od 9. februara 2009. godine i 036-0-P-07-000 260 od 14. jula 2008. godine,zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. Rudnik mrkog uglja «Kakanj» d.o.o. (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je u periodu od 11. marta 2009. godine do 25. februara 2010. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda navedenih u izreci odluke.
2. S obzirom na to da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija iz njegove nadležnosti o istom pitanju, Ustavni sud je, u smislu člana 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 753/09. Spojene su apelacije kako slijedi: AP 753/09, AP 836/09, AP 1105/09, AP 1317/09, AP 1414/09, AP 1533/09, AP 2110/09, AP 2124/09, AP 2141/09, AP 2142/09, AP 2383/09, AP 2507/09, AP 2670/09, AP 2671/09, AP 3082/09, AP 3121/09, AP 3123/09, AP 3405/09, AP 3420/09, AP 3608/09, AP 3748/09, AP 3750/09, AP 3781/09, AP 3815/09, AP 4009/09, AP 4010/09, AP 4098/09, AP 185/10, AP 312/10, AP 398/10, AP 460/10, AP 461/10, AP 521/10 i AP 740/10, u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 753/09.
3. U predmetima AP 836/09, AP 1105/09 i AP 1533/09 apelant je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje pravosnažnih presuda kojima je apelantu dosuđeno da svojim zaposlenicima isplati potraživanja iz radnog odnosa po osnovu Granskog kolektivnog ugovora do donošenja odluke o apelaciji.
4. Apelantovi zaposlenici (u daljnjem tekstu: tužitelji) su tokom 2007, 2008. i 2009. godine podnijeli tužbe Općinskom sudu protiv apelanta kao poslodavca radi potraživanja iz radnog odnosa koja se odnose na isplate razlike plaće koju su primili i one koju su trebali primiti u skladu sa Kolektivnim ugovorom o pravima i obavezama poslodavca i zaposlenika u oblasti rudarstva u Federaciji BiH («Službene novine FBiH» broj 49/00; u daljnjem tekstu: Granski kolektivni ugovor), kao i isplate naknade na ime regresa za godišnji odmor za period od 2004. do 2008. godine.
5. Osporenim presudama Općinskog suda udovoljeno je tužbenim zahtjevima tužitelja, te je apelant obavezan da tužiteljima isplati na ime razlike plaća i naknade na ime regresa za godišnji odmor iznose precizirane u izrekama osporenih presuda sa zakonskom zateznom kamatom na dosuđene iznose.
6. U obrazloženju osporenih presuda Općinski sud je naveo da je među strankama sporno da li je apelant u utuženom periodu isplaćivao tužiteljima plaće i naknadu za regres za godišnji odmor u skladu sa odredbama Granskog kolektivnog ugovora. Općinski sud je ocijenio da je neosnovan apelantov prigovor da se plaća isplaćuje prema zaključenom Ugovoru o radu, s obzirom na to da odredbe kolektivnog ugovora obavezuju apelanta. Općinski sud je istakao da je o obaveznosti primjene Općeg kolektivnog ugovora i Granskog kolektivnog ugovora sudska praksa već usvojila stanovište, jer se radi o ugovorima koji su neposredni izvor prava, a što proizlazi iz odredbi Zakona o radu («Službene novine FBiH» br. 43/99, 32/00 i 29/03; u daljnjem tekstu: ZOR). Stoga, navedeni kolektivni ugovori u odnosu na individualne ugovore o radu djeluju kao pravna norma kojom se štiti minimum prava zaposlenika ispod kojeg se ne može ići prilikom zasnivanja radnog odnosa. Poslodavac zaposleniku ne može ni umanjiti niti uskratiti prava propisana kolektivnim ugovorom, jer ga na to prisiljava obilježje normativnosti kolektivnog ugovora. Na osnovu nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke, Općinski sud je utvrdio da je apelant tužiteljima isplaćivao manji iznos od onoga koji im je pripadao prema odredbama Granskog kolektivnog ugovora, te, u skladu sa nalazom i mišljenjem vještaka, utvrdio da je apelant obavezan nadoknaditi razliku plaće i naknade za regres za godišnji odmor. Općinski sud nije prihvatio apelantov prigovor neblagovremenosti tužbe, odnosno prigovor zastare potraživanja koji je apelant istakao, budući da se u konkretnim slučajevima radi o novčanim potraživanjima iz radnog odnosa za koje, u smislu odredbi člana 106. ZOR-a i člana 372. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), apsolutna zastara potraživanja nastupa za tri godine od dana nastanka potraživanja. S obzirom na nesporno utvrđene činjenice u pogledu vremena podnošenja tužbi, redovni sudovi su zaključili da je za ona potraživanja kod kojih je protekao zakonski rok od tri godine od nastanka do podnošenja tužbe nastupila zastara potraživanja, te su odbili predmetni dio tužbenog zahtjeva tužitelja. Osim toga, očitujući se na apelantove navode, sudovi su istakli da je odredbom člana 103. ZOR-a propisano da zaposlenik u roku od jedne godine od dana dostavljanja odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo iz radnog odnosa ima pravo tražiti zaštitu pred nadležnim sudom, a budući da se u konkretnom slučaju radi o novčanim potraživanjima tužitelja, to navedena odredba nije primjenjiva u konkretnom slučaju.
7. U pogledu apelantovog pozivanja na odluke Ustavnog suda br. AP 1318/06 od 13. decembra 2007. godine i AP 1258/06 od 12. juna 2008. godine, na koje se apelant u toku postupka pozivao tvrdeći da je u tim odlukama Ustavni sud izrazio svoj stav o neblagovremenosti tužbe podnesene istekom subjektivnog roka od godinu dana, Općinski sud je smatrao da je apelantovo pozivanje na navedene odluke neosnovano. Općinski sud je istakao da se navedene odluke Ustavnog suda odnose na apelacije u kojima su osporavane odluke sudova koje su donesene primjenom odredaba Zakona o radu Republike Srpske, koji u odnosu na Zakon o radu Federacije Bosne i Hercegovine na potpuno drugačiji način reguliše pitanje rokova za pružanje sudske zaštite u sporovima iz radnih odnosa.
8. Odlučujući o žalbama tuženog protiv presuda Općinskog suda, Kantonalni sud je donio presude kojima je apelantove žalbene navode odbio kao neosnovane i potvrdio prvostepene presude Općinskog suda. Kantonalni sud je u obrazloženjima presuda također istakao da je apelantovo pozivanje na odredbu člana 103. ZOR-a neosnovano budući da se u konkretnom slučaju radi o novčanim potraživanjima tužitelja. Stoga, navedena odredba nije primjenjiva u konkretnom slučaju, jer se u tom slučaju primjenjuje odredba člana 106. ZOR-a. U vezi s tim je navedeno da i prema Zaključku sjednice Građanskog vijeća Vrhovnog suda od 27. augusta 2003. godine, objavljenom u Biltenu sudske prakse Vrhovnog suda 2002/2003, novčane tražbine iz radnog odnosa, shodno članu
106. Zakona o radu, zastarijevaju u roku od tri godine.
9. U predmetima AP 3420/09, AP 312/10 i AP 740/10 apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovoj reviziji, donio presude kojim je apelantovu reviziju odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presuda Vrhovni sud je istakao da je Kantonalni sud pravilno ocijenio da je apelantov prigovor blagovremenosti tužbe neosnovan i prihvatio je njegove razloge za takav stav.
10. Apelant smatra da mu je u predmetnim postupcima povrijeđeno pravo na pravičan postupak i imovinu iz čl. II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant smatra da je sud u konkretnim postupcima proizvoljno primijenio materijalno pravo. U suštini, to se, prema apelantovom mišljenju, ogleda u tome što sudovi nisu primijenili odredbu člana 103. ZOR-a kojim je propisan prekluzivni, subjektivni rok od jedne godine za podnošenje tužbe za zaštitu prava iz radnog odnosa, računajući od dana saznanja za povredu. Istovremeno, apelant je istaknuo da je citiranim zakonom propisan i krajnji rok od tri godine računajući od dana nastanka novčanih potraživanja, a nakon proteka tog roka nastaje apsolutna zastara za novčana potraživanja, kako je to i propisano članom 106. ZOR-a. Prema apelantovom mišljenju, sudovi su pogrešno tumačili odredbe čl. 103. i 106. ZOR-a kada su smatrali da se član 103. primjenjuje samo na statusna pitanja. To shvatanje je, prema apelantovoj ocjeni, suprotno navedenoj odredbi ZOR-a, jer to u odredbi nigdje ne piše, odnosno taj zaključak suda proizlazi iz sudske prakse i to upravo iz one sudske prakse koja potraživanja iz radnog odnosa izjednačava sa ostalim obligacionim potraživanjima, što je, prema apelantovom mišljenju, nedopustivo. Ističe da član 103. ZOR-a propisuje subjektivni rok, a član 106. objektivni rok i te odredbe ZOR-a treba tako tumačiti i primijeniti u konkretnoj pravnoj stvari. Također, apelant ističe da se, za razliku od Federacije Bosne i Hercegovine, u Republici Srpskoj za novčana potraživanja iz radnog odnosa primjenjuje jednogodišnji rok zastare, te da je Ustavni sud u svojoj praksi podržao ovaj stav redovnih sudova u Republici Srpskoj. Zbog svega navedenog, apelant predlaže da Ustavni sud uvaži apelacije, ukine osporene presude i odbaci tužbe kao neblagovremene ili eventualno da osporene presude preinači i odbije tužbene zahtjeve tužitelja zbog nedostatka pravnog osnova.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
13. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju osnovni apelacioni navod pitanje eventualne proizvoljnosti primjene odredbi ZOR-a u okviru redovnih sudova koji su ocijenili da se na novčana potraživanja apelantovih zaposlenika iz radnog odnosa primjenjuje rok zastare od tri godine iz člana
106. ZOR-a, a ne, kako to apelant smatra, jednogodišnji rok zastare iz člana 103. ZOR-a. Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj Odluci broj AP 976/08 od 28. aprila 2010. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 976/08 od 28. aprila 2010. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) već odlučivao o istim pitanjima koja su pokrenuta i predmetnim apelacijama. Ustavni sud je u navedenom predmetu zaključio da su u obrazloženjima osporenih presuda dati jasni i obrazloženi razlozi zašto je primijenjen član 106. ZOR-a prema kojem novčane tražbine iz radnog odnosa zastarijevaju u roku od tri godine, te je, shodno tome, apelantove navode da je u konkretnim situacijama trebalo primijeniti član 103. ZOR-a ocijenio neosnovanim. S obzirom na navedeno, Ustavni sud je zaključio da apelacioni navodi vezani za kršenje ustavnih prava iz čl. II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine ne sadrže elemente koji bi ukazivali na to da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine a koja bi zahtijevala meritorno ispitivanje, zbog čega su predmetne apelacije odbačene kao očigledno (prima facie) neosnovane.
14. S obzirom na to da se i u konkretnom slučaju pokreću ista pitanja o kojim je već odlučivao u Odluci broj AP 976/08, Ustavni sud neće posebno razmatrati navode o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu nego se u odnosu na povredu ovih prava poziva na obrazloženje i razloge date u citiranoj odluci, jer se ti razlozi u cijelosti odnose i na ovu odluku. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Također, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati apelantove navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
15. Osim navedenog, Ustavni sud ističe da apelantovo pozivanje na sudsku praksu u Republici Srpskoj, kada je riječ o roku zastare novčanih potraživanja iz radnog odnosa, nije od značaja za konkretan slučaj budući da entiteti imaju zasebne pravne sisteme i zakonska rješenja kojima je predmetno pravno pitanje regulisano, tako da primjena i tumačenje propisa u Republici Srpskoj nisu obavezujući niti pravno relevantni za sudove u Federaciji Bosne i Hercegovine, čiji organi imaju i primjenjuju vlastite propise. Također, ni praksa Ustavnog suda koji je odlučivao o apelacijama protiv odluka sudova u Republici Srpskoj nije primjenjiva na konkretan slučaj, jer je u tim slučajevima Ustavni sud ocjenjivao da li su sudovi, primjenjujući propise tog entiteta, obrazložili svoje odluke u skladu sa standardima ustavnih prava na pravično suđenje i imovinu.
16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere koji je apelant podnio u predmetima AP 836/09, AP 1105/09 i AP 1533/09.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović