Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-894/10 (A.H., A. G., A. S., S. H., D. M., Z. I.)

Odluka donesena 08. 06. 2011.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Zastara
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-894/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 06. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 8. juna 2011. godine, u predmetu broj AP-894/10, rješavajući apelaciju A. H. i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije A. H., Asima Ganića, Alije Salibašića, Senada Hasandića, Džeme Mujčinovića, Zehrudina Ikanovića, Hasana Hodžića, Muzafera Pušćula, Hamida Ferhatovića i Zaima Pleha, podnesene protiv presuda:

- Kantonalnog suda u Tuzli, broj 003-0-Gž-10-000155 od 25. februara 2010. godine, Kantonalnog suda u Sarajevu, broj 65 0 P 064937 09 Gz od 8. septembra 2010. godine, Kantonalnog suda u Sarajevu, broj 65 0 Rs 064631 09 Rsz od 27. oktobra 2010. godine, Kantonalnog suda u Sarajevu, broj 65 0 P 064628 09 Gz od 20. oktobra 2010. godine, Kantonalnog suda u Sarajevu, broj 65 0 P 063837 09 Gz od 29. septembra 2010. godine, Kantonalnog suda u Sarajevu, broj 65 0 P 063365 09 Gž od 12. novembra 2010. godine, Kantonalnog suda u Sarajevu, 09 0 Rs 007637 08 Rsz od 14. decembra 2010. godine, Kantonalnog suda u Sarajevu, 65 0 Rs 063653 09 Rsz od 27. decembra 2010. godine, Kantonalnog suda u Sarajevu, broj 65 0 Rs 043921 08 Rsz od 18. januara 2011. godine, Kantonalnog suda u Sarajevu, broj 65 0 Rs 064243 09 Rsz od 21. decembra 2010. godine;

- Općinskog suda u Tuzli, broj 032-0-P-07-000093 od 31. decembra 2009. godine, Općinskog suda u Sarajevu, broj 65 0 P 064937 08 P od 12. juna 2009. godine, Općinskog suda u Sarajevu, broj 65 0 P 064631 08 P od 3. jula 2009. godine, Općinskog suda u Sarajevu, broj 65 0 P 064628 08 P od 11. septembra 2009. godine, Općinskog suda u Sarajevu, broj 65 0 P 063837 08 P od 12. augusta 2009. godine, Općinskog suda u Sarajevu, broj 65 0 P 063365 08 P od 18. septembra 2009. godine, Općinskog suda u Sarajevu, broj 065 0 P 06 005507 od 4. marta 2008. godine, Općinskog suda u Sarajevu, broj 65 0 P 063653 08 P od 23. juna 2009. godine, Općinskog suda u Sarajevu, broj 65 0 P 043921 08 P od 19. septembra 2008. godine, Općinskog suda u Sarajevu, broj 65 0 P 064243 08 P od 5. oktobra 2009. godine;zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. A.H., Asim Ganić, Alija Salibašić, Senad Hasandić, Džemo Mujčinović, Zehrudin Ikanović, Hasan Hodžić, Muzafer Pušćul, Hamid Ferhatović i Zaim Pleh (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Goražda, Olova, Sarajeva, Lukavca i Tuzle koje zastupaju Aida Smajić i Asif Plećan, advokati iz Tuzle i Sarajeva, podnijeli su u periodu od 10. marta 2010. godine do 10. marta 2011. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Kantonalnog suda u Sarajevu i Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) i presuda Općinskog suda u Sarajevu i Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud), preciziranih u izreci ove odluke. U predmetu AP-894/10 punomoćnik apelanta je dostavio dopunu apelacije 17. januara 2011. godine.

2. S obzirom na to da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija iz njegove nadležnosti koje se tiču istog pitanja, Ustavni sud je, u smislu člana 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojoj će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-894/10. Spojene su sljedeće apelacije: AP-894/10, AP-5256/10, AP-5870/10, AP-5871/10, AP-5872/10, AP-

415/11, AP-416/11, AP-417/11, AP-1145/11 i AP-1146/11.

3. Činjenice predmeta koji proizlaze iz navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

4. Apelanti su u periodu od 2005. do 2008. godine pokrenuli tužbom parnične postupke protiv Vlade Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena) kao poslodavaca radi isplate novčanih potraživanja iz radnog odnosa i to isplate jubilarne nagrade za navršenih 5 i 10 godina naprekidnog rada u organima uprave, izuzev u predmetu AP-1145/11 u kojem je tužena obavezana na isplatu troškova prevoza od mjesta stanovanja do mjesta rada za 2004./2005. godinu u iznosu od 1.112,30 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. U obrazloženjima presuda Općinskog suda navedenih u izreci ove odluke, odbijeni su kao neosnovani tužbeni zahtjevi apelanata u smislu odredbe člana 106. Zakona o radu («Službene novine FBiH» br. 43/99, 32/00 i 29/03, u daljnjem tekstu: ZOR) kojom je propisano da apsolutna zastara potraživanja iz radnog odnosa nastupa za 3 godine od dana nastanka potraživanja. S obzirom na nesporno utvrđene činjenice u pogledu vremena podnošenja tužbi, redovni sudovi su zaključili da je protekao zakonski rok od tri godine u kojem periodu zastarijevaju novčana potraživanja iz radnog odnosa u smislu člana 106. ZOR-u. Nadalje su predmetima AP-5256/10, AP-5870/10, AP-5872/10, AP-415/11, AP-417/11, AP-1146/11, prvostepeni sudovi obavezali tuženu na isplatu jubilarne nagrade apelantima primjenjujući odredbu člana 11. Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima koja nemaju karakter plaće («Službene novine FBiH» br. 34/04, 56/04 i 68/05 i 33/06, u daljnjem tekstu: Uredba) kojom je propisano da državni službenici i namještenici imaju pravo na jubilarnu nagradu koja se isplaćuje u skladu sa odredbom člana 28. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH («Službene novine FBiH», br. 23/00 i 50/00, u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor), pri čemu je osnovica za utvrđivanje visine jubilarne nagrade prosječna plaća ostvarena u Federaciji BiH u prethodna tri mjeseca, te na osnovu Odluke o isplati jubilarne nagrade službenicima i namještenicima Federalnog ministarstva odbrane za neprekidan rad u organima uprave u 2005. godini (u daljnjem tekstu: Odluka FMO), broj 08-03-45-872/05 od 12. maja 2005. godine.

5. Kantonalni sud je odlučujući o žalbama apelanata, odnosno tužene donio presude navedene u izreci ove odluke, kojima je žalbu apelanta odbio i prvostepenu presudu potvrdio (u predmetu AP-

5871/10), odnosno žalbu tužene uvažio te preinačio prvostepenu presudu na način da je odbio tužbeni zahtjev apelanta u cjelosti (u predmetu AP-5256/10), odnosno potvrdio prvostepenu presudu (u predmetu AP-894/10), u dijelu koji se odnosi na isplatu jubilarne nagrade s obzirom na činjenicu da je protekao zastarni rok u smislu odredbe člana 106. ZOR. Nadalje je Kantonalni sud u predmetima AP-

5870/10, AP-5872/10, AP-415/11, AP-417/11 i AP-1146/11 tužbene zahtjeve apelanata za isplatu jubilarne nagrade odbio s obzirom na činjenicu da iz uvjerenja Ministarstva odbrane BiH proizilazi da apelanti i nisu ostvarili uslov navršenih 5 odnosno 10 godina neprekidnog rada u organima uprave, s obzirom da su imali prekide u radu, te im shodno navedenom i ne pripada pravo na jubilarnu nagradu u 2005. godini. U predmetu AP-416/11, Kantonalni sud je odbio žalbu apelanta s obzirom da je apelant pravo na jubilarnu nagradu za navršenih 5 godina neprekidnog rada ostvario 8. februara 2001. godine a ne u 2005. godini, te da u smislu odredbe člana 123. stav 1. ZPP, pravilnom primjenom pravila o teretu dokazivanja, izvedenim dokazima utvrđivao činjenicu da mu jubilarna nagrada nije isplaćena u 2005. godini, te je time propustio da dokaže da mu jubilarna nagrada nije isplaćena u 2001. godini. U predmetu AP-1145/11, žalba tužene je djelomično uvažena na način da je tužbeni zahtjev apelanta u dijelu koji se odnosi na isplatu troškova prevoza za period od 1. decembra 2004. godine do 27. februara 2005. godine u iznosu od 204,30 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka u iznosu od 151,20 KM, odbijen u smislu odredbe člana 106. ZOR, s obzirom da je apelant tužbu podnio 27. februara 2008. godine. Nadalje, Kantonalni sud je odbio kao neosnovane žalbene navode tužene da su prvostepeni sudovi povrijedili odredbe parničnog postupka iz člana 67. stav 1. i 2. Zakona o parničnom postupku, na način da je trebao odbaciti tužbe kao nedopuštene i neblagovremene. Naime, Kantonalni sud je konstatovao da je odredbom člana 25. Uredbe propisano da se naknade i druga materijalna prava predviđena u odredbama od člana 3. do 24. Uredbe ostvaruju donošenjem rješenja od strane rukovodioca federalnog organa uprave u kojem se državni službenik odnosno namještenik nalazi u službi. Međutim, u konkretnom slučaju kako je to naveo drugostepeni sud o isplati jubilarne nagrade nije odlučeno pojedinačnim rješenjem već Odlukom FMO, broj 08-03-

45-872/05 od 12. maja 2005. godine, kojom je i odobrena isplata jubilarne nagrade, te shodno navedenom apelanti ni nisu imali pravni interes da u smislu člana 65. tačka 7. Zakona o državnoj službi FBiH (29/03, 23/04, 39/04, 50/04,67/05 i 8/06.) izjave žalbu Odboru državne službe za žalbe, protiv koje bi u skladu sa tačkom 9. prethodno navedenog člana imali pravo na podnošenje tužbe sudu.

6. Vrhovni sud je (u predmetu AP-894/10) odlučujući o reviziji tužene na presudu Kantonalnog suda, broj 003-0-Gž-10-000155 od 25. februara 2010. godine, reviziju rješenjem broj 070-0-Rev-10-

001524 od 7. decembra 2010. godine, odbacio kao nedopuštenu. U obrazloženju rješenja, Vrhovni sud je naveo da prema članu 237. stav 2. važećeg Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 10.000 KM. Naime, u konkretnom slučaju kako su apelant A.H. i ostali tužitelji u ovom sporu obični formalni suparničari i kako je procesni položaj svakog od njih samostalan, to se pravo na izjavljivanje revizije cijeni odvojeno za svakog od njih, odnosno jer vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi vrijedonosni kriterij propisan odredbom člana 237. stav 2. ZPP. S obzirom na navedene odredbe zakona, proizilazi da je revizija apelanta A.H. nedozvoljena kako po osnovu člana 237. stava 2. tako i stava 3. istog člana. Iz navedenih razloga, Vrhovni sud je reviziju kao nedopuštenu odbacio primjenom člana 247. ZPP-a.

7. Apelanti smatraju da su im osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, koja odgovaraju pravima iz člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti povredu ovih prava vide u pogrešnoj primjeni materijalnog prava, ističući da je proizvoljno primijenjena odredba člana 106. Zakona o radu, te da apelanti imaju pravo na jubilarnu nagradu u skladu sa Odlukom FMO, broj 08-03-45-872/05 od 12. maja 2005. godine, navodeći da prethodno navedena Odluka nije pravilno ''analizirana i primijenjena'' od strane redovnih sudova. Apelanti također smatraju da im je povrijeđeno i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud zapaža da je apelant u apelaciji AP-894/10 dopunom od 17. januara 2011. godine, kao osporenu odluku naveo i rješenje Vrhovnog suda kojim je revizija tužene izjavljena protiv presude Kantonalnog suda, odbačena kao nedopuštena. U konkretnom slučaju revizija je bila neefektivan pravni lijek, u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, s obzirom da je odbačena kao nedopuštena. Konačna odluka u ovoj apelaciji, u smislu ranije iznesenog stava, je presuda Kantonalnog suda, broj 003-0-Gž-10-000155 od 25. februara 2010. godine, navedena u izreci ove odluke.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su odluke redovnih sudova dovoljno jasno obrazložene, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, redovni sudovi su obrazložili da je tužbeni zahtjev apelanata neosnovan iz razloga što je tokom postupka nespornim utvrđeno da su potraživanja jednog dijela apelanata zastarjela u smislu odredbe člana 106. ZOR, s obzirom na vrijeme podnošenja tužbi, odnosno da apsolutna zastara potraživanja iz radnog odnosa nastupa za tri godine od dana nastanka potraživanja, te da nadalje (u predmetima AP-5870/10, AP-

5872/10, AP-415/11, AP-417/11 i AP-1146/11), na osnovu uvida izvršenog u uvjerenja Ministarstva odbrane BiH, proizilazi da pojedini apelanti nisu ostvarili uslov navršenih 5 odnosno 10 godina, neprekidnog rada te im shodno navedenom i ne pripada pravo na isplatu jubilarne nagrade u 2005. godini. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelanti u apelacijama ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnih postupaka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Apelanti, između ostalog, navode da im je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se apelanti nisu izjasnili u vezi sa kojim pravom smatraju da su diskriminirani ali da iz navoda apelacija proizlazi da smatraju da su diskriminirani u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. S obzirom na to da se navodi apelanata o povredi ovog prava u suštini svode na pogrešnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je ove navode ocijenio u okviru navoda o povredi prava na pravično suđenje i imovinu, te imajući u vidu da apelanti nisu ponudili bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da su diskriminirani, Ustavni sud smatra i navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovanim.

14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-894/10 (A.H., A. G., A. S., S. H., D. M… | Sudska praksa | Aktio