Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1713/11 (M. D.)

Odluka donesena 08. 06. 2011.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1713/11

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 06. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 8. juna 2011. godine, u predmetu broj AP 1713/11, rješavajući apelaciju Maria Davidovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Maria Davidovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 000922 10 Uvp od 12. januara 2011. godine, presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 U 000922 09 U od 10. decembra 2009.

godine i rješenja Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske broj 01-372-299/03 od 4. decembra 2008.

godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Mario Davidović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Novog Grada, podnio je 12. aprila 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 000922 10 Uvp od 12. januara 2011. godine, presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 000922 09 U od 10. decembra 2009. godine i rješenja Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 01- 372-299/03 od 4. decembra 2008. godine.

2. Rješenjem Odjeljenja za prostorno uređenje i stambeno komunalne poslove Opštine Novi Grad (u daljnjem tekstu: Odjeljenje) broj 03/12-372-67/05 od 13. marta 2006. godine utvrđeno je da apelant ima pravo da trajno i nesmetano koristi jednosoban stan u ulici Pionirska bb-BNO 101 u Novom Gradu (u daljnjem tekstu: predmetni stan), poslije smrti nosioca stanarskog prava (njegove babe Stane Jazić), te da navedeno rješenje zamjenjuje ugovor o korišćenju stana do zaključenja drugog odgovarajućeg ugovora. U obrazloženju rješenja je navedeno da su ispunjeni zakonom utvrđeni uslovi u pogledu trajnog življenja i stanovanja apelanta sa nosiocem stanarskog prava u skladu sa čl. 6., 21. i 28. Zakona o stambenim odnosima, te je Odjeljenje na osnovu navedenog odlučilo kao u dispozitivu rješenja.

3. Rješenjem Ministarstva broj 01-372-299/03 od 15. maja 2006. godine odbijena je kao neosnovana žalba Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske – Filijala Prijedor podnesena protiv rješenja Odjeljenja broj 03/12-372-67/05 od 13. marta 2006. godine.

4. Okružni sud je, rješavajući u upravnom sporu po tužbi Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske – Filijala Prijedor (u daljnjem tekstu: tužitelj) podnesenoj protiv rješenja Ministarstva broj 01-372-299/03 od 15. maja 2006. godine, u predmetu donošenja rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana, presudom broj 011-0-U-06-000 539 od 24. maja 2007. godine tužbu tužitelja odbio kao neosnovanu.

5. Vrhovni sud je presudom broj 118-0-Uvp-07-000 173 od 1. oktobra 2008. godine usvojio zahtjev tužitelja za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda broj 011-0-U-06-000 539 od 24. maja 2007. godine, i po službenom dužnosti preinačio osporenu presudu i poništio osporeni akt (rješenje Ministarstva). U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je u konkretnom slučaju nadležni organ uprave donio akt koji spada u sudsku nadležnost, i koji je u smislu člana 252. Zakona o opštem upravnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 13/02 i 87/07, u daljnjem tekstu: ZOUP) ništav. Dalje je navedeno da je i drugostepeni organ uprave bio dužan paziti na zakonitost prvostepenog akta u smislu odredbe člana 226. stav 1. ZOUP-a, dok sud na ništavost pazi po službenoj dužnosti u smislu člana 30. stav 2. Zakona o upravnim sporovima («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 109/05, u daljnjem tekstu: ZUS). Sud je zaključio da je u konkretnom slučaju pobijanom presudom ostvaren razlog iz člana 35. stav 2. ZUS-a, dok je osporenim aktom Ministarstva ostvaren razlog iz člana 10. tačka 3. ZUS-a, zbog čega je sud odlučio kao u dispozitivu presude.

6. Rješavajući u ponovnom postupku po žalbi tužitelja ponesenoj protiv rješenja Odjeljenja broj 03/12-372-67/05 od 13. marta 2006. godine, a postupajući po presudi Vrhovnog suda broj 118- 0-Uvp-07-000 173 od 1. oktobra 2008. godine, Ministarstvo je donijelo rješenje broj 01-372-299/03 od 4. decembra 2008. godine. Navedenim rješenjem Ministarstvo je oglasilo ništavim rješenje Odjeljenja broj 03/12-372-67/05 od 13. marta 2006. godine i odbacilo zahtjev apelanta kojim je tražio donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju predmetnog stana. U obrazloženju rješenja je navedeno da je odlukom Visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu dana 29. jula 2001. godine stupio na snagu Zakon o privatizaciji državnih stanova («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 11/01 do broja 2/05, u daljnjem tekstu: Zakon o privatizaciji). Stupanjem na snagu navedenog zakona organ uprave nadležan za stambene poslove nije stvarno nadležan za odlučivanje po zahtjevima stranaka za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana, već je u skladu sa odredbama člana 7. stav 2. Zakona o privatizaciji za odlučivanje o takvim zahtjevima nadležan redovni sud. Na osnovu navedenog Ministarstvo je zaključilo da je prvostepeno rješenje doneseno od strane nenadležnog organa, te da je kao takvo u smislu odredbe člana 252. ZOUP-a ništavo.

7. Presudom Okružnog suda broj 11 0 U 000922 09 U od 10. decembra 2009. godine odbijena je kao neosnovana tužba kojom je apelant pokrenuo upravni spor protiv rješenja Ministarstva broj 01-372-299/03 od 4. decembra 2008. godine.

8. Presudom Vrhovnog suda broj 11 0 U 000922 10 Uvp od 12. januara 2011. godine odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda broj 11 0 U 000922 09 U od 10. decembra 2009. godine.

9. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

(15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;

11. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odlukom, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

12. Ustavni sud zapaža, da je u postupku pred organima uprave apelant podnio zahtjev kojim je tražio donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju predmetnog stana. Rješavajući po žalbi tužitelja Ministarstvo je u ponovnom upravnom postupku utvrdilo da je prvostepeni organ donio rješenje koje spada u sudsku nadležnost, te je pozivajući se na član 252. ZOUP-a poništilo prvostepeno rješenje i odbacilo zahtjev apelanta. Redovni sudovi su, rješavajući u upravnom sporu po tužbi apelanta odnosno po zahtjevu apelanta za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda, odbili kao neosnovane tužbu i zahtjev apelanta potvrdivši zaključak Ministarstva da se u konkretnom slučaju radi o postupku koji spada u sudsku nadležnost.

13. Prema ustaljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, «na svakoj državi potpisnici sporazuma je da uspostavi odgovarajuće sudove i tribunale, da utvrdi granice svoje nadležnosti i predvidi uvjete za pokretanje postupaka (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Guzzardy protiv Italije, presuda od 6. novembra 1980. godine, serija A, broj 39, stav 72). Međutim, taj sud ističe da su mehanizmi zaštite koje je uspostavila Evropska konvencija sekundarni u odnosu na pravne sisteme država koji se tiču zaštite ljudskih prava. Evropska konvencija prepušta zadatak osiguravanja prava i sloboda koji su u okrilju Evropske konvencije nadležnim organima svake države potpisnice. «Institucije uspostavljene Konvencijom daju svoj doprinos ovom zadatku, ali će one biti uključene u postupak tek kada se iscrpe svi pravni lijekovi u domaćem pravnom sistemu» (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Handyside protiv Velike Britanije, serija A broj 24, stav 48). Prema tome, zaštita apelantovih ustavnih prava je, prije svega, zadatak upravnih organa i redovnih sudova, a tek onda Ustavnog suda.

14. Na osnovu navedenog, proizlazi da su u konkretnom slučaju Ministarstvo i redovni sudovi pravilno postupili i primijenili relevantne odredbe ZOUP-a, jer je očigledno da se u okolnostima ovog slučaja zahtjev apelanta odnosio na pravna i procesna pitanja koja se tiču sudskog postupka i koja nisu mogla biti raspravljena pred organima uprave. U takvoj situaciji, apelant je morao podnijeti predmetni zahtjev nadležnom sudu ili opravdati nemogućnost podnošenja zahtjeva stvarno nadležnom organu, tj. iscrpljivanje pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis Ustavni sud, neobjavljena odluka o dopustivosti broj AP-1425/08 od 26. februara 2009. godine, tačka 11. dostupna na www.ustavnisud.ba ). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu.

15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1713/11 (M. D.) | Sudska praksa | Aktio