Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1783/11 (Z. J.)

Odluka donesena 08. 06. 2011.

  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Protek roka
  • Nenadležnost za odlučivanje
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1783/11

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 06. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 8. juna 2011. godine, u predmetu broj AP 1783/11, rješavajući apelaciju Zlatana Jukića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tač. 1., 4. i 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zlatana Jukića podnesena protiv akta Kantonalnog ministarstva zdravstva i socijalne politike Unsko-sanskog kantona, broj 09-41-13250-UP1/2010-F&J od 17. januara 2011. godine, zbog nenadležnosti Ustavnog suda Bosne i Hercegovine za odlučivanje.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zlatana Jukića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću, broj 01 0 U 000 334 08 U od 10. aprila 2009. godine i Rješenja Kantonalnog ministarstva zdravstva i socijalne politike Unsko-sanskog kantona, broj 09-41-13410-UP-1/06-F&J od 31. oktobra 2007. godine zbog proteka roka za podnošenje apelacije.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zlatana Jukića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću, broj 01 0 U 00545 11 Uz od 20. aprila 2011. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Zlatan Jukić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, podnio je 15. aprila 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv akta Kantonalnog ministarstva zdravstva i socijalne politike Unsko-sanskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno ministarstvo), broj 09-41-13250-UP1/2010-F&J od 17. januara 2011. godine Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 01 0 U 000 334 08 U od 10. aprila 2009. godine i Rješenja Kantonalnog ministarstva, broj 09-41-13410-UP-1/06-F&J od 31. oktobra 2007. godine. Apelant je naknadno, podneskom od 10. maja 2011. godine, dopunio apelaciju osporavajući Rješenje Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 01 0 U 005454 11 Uz od 20. aprila 2011. godine.

2. Rješenjem Centra za socijalni rad iz Bihaća (u daljnjem tekstu: Centar), broj 08-35- 3354-8-UP1 5/06 od 30. oktobra 2006. godine apelantu kao civilnoj žrtvi rata sa invaliditetom od 90%, III grupe, prevedena su priznata prava na nove iznose pobliže precizirane u izreci rješenja, tako da ukupna primanja apalanta po tom osnovu iznose 432,00 KM, mjesečno, počev od 1. septembra 2006. godine. Istim rješenjem je, između ostalog, precizirano da to rješenje podliježe reviziji od strane Kantonalnog organa uprave.

3. U postupku revizije Kantonalno ministarstvo je donijelo Rješenje, broj broj 09-41- 13410-UP-1/06-F&J od 31. oktobra 2007. godine kojim je poništeno prvostepeno rješenje Centra, broj 08-35-3354-8-UP1-5/06 od 30. oktobra 2006. godine. U obrazloženju je, između ostalog, istaknuto da je drugostepeni organ na temelju savjesne i brižljive ocjene dokaza, a posebno onih koji se odnose na prijem svih pismena i potpisa na svim aktima došao do zaključka da se apelant već duže vrijeme nalazi u inostranstvu, dakle, van teritorije Bosne i Hercegovine, a što je evidentno iz toga što su sva pismena koja su apelantu upućivana u proteklih sedam –osam godina uručivana drugim osobama. Prema ocjeni Kantonalnog ministarstva prvostepeni organ je površno pristupio postupku prevođenja predmetnog statusa zanemarajući minimum savjesne i brižljive ocjene dokaza, iako su svi provedeni dokazi jasno i nedvosmisleno upućivali na to da je apelant napustio Bosnu i Hercegovinu duže od tri mjeseca što je za taj organ bilo dovoljno da odluči kao u izreci rješenja.

4. Odlučujući o tužbi apelanta podnesenoj Kantonalnom sudu radi poništenja drugostepenog rješenja taj sud je donio Rješenje, broj 01 0 U 000 334 08 U od 17. aprila 2009. godine kojim je tužbu odbacio kao nedopuštenu uz obrazloženje da upravni akt čije se poništenje traži nije konačan u smislu odredbe člana 12. Zakona o upravnom postupku («Službene novine Federacije BiH», br. 2/98 i 48/99; u daljnjem tekstu: ZUP) jer upravni postupak u ovoj pravnoj stvari nije završen.

5. Prema stanju spisa apelant je 12. oktobra 2010. godine Kantonalnom ministarstvu podnio zahtjev za mijenjanje ili ukidanje pravosnažnog rješenja.

6. U vezi sa podnesenim zahtjevom Kantonalno ministarstvo je aktom, broj 09-41- 13250-UP1/2010-F&J od 17. januara 2011. godine apelanta obavijestilo da je drugostepeno rješenje tog organa postalo konačno u upravnom postupku u skladu sa odredbom člana 12. ZUP-a što znači da se protiv takvog rješenja nije mogao koristiti redovan pravni lijek – žalba, te da je apelant protiv tog rješenja mogao pokrenuti samo upravni spor pred Kantonalnim sudom.

7. Apelant je protiv akta Kantonalnog ministarstva, broj 09-41-13250-UP1/2010-F&J od 17. januara 2011. godine Kantonalnom sudu podnio zahtjev za zaštitu sloboda i prava pojedinaca zajamčenih Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustav FBiH).

8. Rješavajući o zahtjevu apelanta Kantonalni sud je donio Rješenje, broj 01 0 U 005454 11 Uz od 20. aprila 2011. godine kojim je zahtjev za zaštitu sloboda i prava pojedinaca zajamčenih Ustavom FBiH odbačen. U obrazloženju je navedeno da je Kantonalni sud nakon ocjene navoda zahtjeva zaključio da u konkretnom predmetu ne postoje povrede sloboda i prava pojedinaca zajamčenih Ustavom FBiH budući da je taj sud u upravnom sporu pravilno postupio kada je rješenjem odbacio tužbu apelanta jer rješenje protiv kojeg je bio pokrenut upravni spor nije bilo konačno u smislu odredbe člana 12. ZUP-a.

9. Apelant se žali da je osporenim aktima povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, a u vezi sa pravom iz člana 9. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (u daljnjem tekstu: Međunarodni pakt) i članom 5. Konvencije Ujedinjenih nacija o pravima osoba sa invaliditetom (u daljnjem tekstu: Konvencija UN), pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, a u vezi sa pravom iz člana 18. Konvencije UN-a, kao i pravo iz člana 19. Konvencije UN-a u odnosu na pravo na «neovisno življenje i uključenost u zajednicu». Apelant je zatražio ukidanje osporenog rješenja Kantonalnog ministarstva. . U dopuni apelacije apelant je istakao da dostavljeno rješenje Kantonalnog suda osporava zbog kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kao i zbog kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana

13. Evropske konvencije. Zatražio je od Ustavnog suda ukidanje osporenog rješenja Kantonalnog suda.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tač. 1. ,4. i 9. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 4. tač. 1. i 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

(1) Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje;

(4) protekao je rok za podnošenje apelacije;

(9) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine;

a) Nenadležnost za odlučivanje

11. Ustavni sud podsjeća na svoju nadležanost iz člana VI.3 (b) Ustava Bosne i Hercegovine, prema kojoj «Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.». U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da nije nadležan da odlučuje o apelaciji podnesenoj protiv akta Kantonalnog ministarstva, broj 09-41-13250-UP1/2010-F&J od 17. januara 2011. godine jer navedeni akt nema svojstvo presude, odnosno nema svojstvo odluke u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

b) Protek roka

12. Apelant apelacijom osporava i Rješenje Kantonalnog ministarstva 09-41-13410-UP- 1/06-F&J od 31. oktobra 2007. godine. Ustavni sud primjećuje da je apelant protiv osporenog rješenja pokrenuo upravni spor pred Kantonalnim sudom koji je Rješenjem, broj 01 0 U 000 334 08 U od 10. aprila 2009. godine tužbu kao nedopuštenu odbacio. Ne ulazeći u ocjenu i pravnu valjanost navedenih odluka Ustavni sud primjećuje da bi osporeno rješenje uopšte moglo biti predmet apelacionog razmatranja Ustavnog suda apelant je morao podnijeti apelaciju blagovremeno, odnosno u roku od 60 dana od dana kada je apelant primio odluku Kantonalnog suda.

13. Ustavni sud nije smatrao potrebnim utvrđivati tačan datum kada je apelantu dostavljeno rješenje Kantonalnog suda, budući da je rješenje doneseno 10. aprila 2009. godine, a da je apelant 12. oktobra 2010. godine Kantonalnom ministarstvu podnio zahtjev za mijenjanje ili ukidanje pravosnažnog rješenja, pa se podrazumijeva da je rješenje Kantonalnog suda morao primiti prije tog datuma. Kako je apelacija Ustavnom sudu podnesena 15. aprila 2011. godine proizlazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio rješenje Kantonalnog suda..

c) Dopustivost ratione materiae

14. Ustavni sud zapaža da apelant dopuni apelacije osporava i Rješenje Kantonalnog suda, broj 01 0 U 005454 11 Uz od 20. aprila 2011. godine kojim je apelantov zahtjev za zaštitu sloboda i prava pojedinaca zajamčenih Ustavom FBiH odbačen navodeći da mu je tim aktom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

15. Ustavni sud se poziva na praksu Evropskog suda za ljudska prava prema kojoj je odgovor na pitanje da li je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenljiv ili ne sadržan u odgovoru na pitanje «da li je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza» (vidi Evropski sud za ljudska prava, odluke Tre Traktorer Aktiebolag od 17. jula 1989. godine, stav 41; i H. v. France od 24. oktobra 1989. godine, stav 47.). Imajući u vidu navedenu praksu Evropskog suda za ljudska prava, koju Ustavni sud podržava, Ustavni sud mora da ispita da li su ishod ili «posljedica» predmetnog postupka bili odlučujući za utvrđivanje apelantovih građanskih prava i obaveza.

16. Ustavni sud zapaža da se u postupku pred Kantonalnim sudom nije odlučivalo o bilo kakvom građanskom pravu ili obavezi apelanta, budući da se pred ovim sudom isključivo preispitivao akt – obavijest Kantonalnog ministarstvu kojim aktom nisu utvrđivana apelantova građanska prava i obaveze. Prema tome, ishod procedure u kojoj je donesena osporena odluka nije bio odlučujući za utvrđivanje apelantovih građanskih prava i obaveza. Nakon navedenog, slijedi da pitanje predmetnog postupka ne ulazi u domen člana 6. stav 1. Evropske konvencije odnosno člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine zbog čega je apelacija, u ovom dijelu, ratione materiae, inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

17. Imajući u vidu da je u predmetnom slučaju Ustavni sud zaključio da su navodi apelanta u pogledu kršenja prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav

1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine to su i navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, budući da se radi o akcesornom pravu, također ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije.

18. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tač. 1., 4., i 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko se utvrdi da Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje, ukoliko je pretekao rok za podnošenje apelacije, odnosno ukoliko je apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1783/11 (Z. J.) | Sudska praksa | Aktio