Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1825/11 (ZPR «EURO SMEL» Bosanski Petrovac)
Odluka donesena 08. 06. 2011.
- Izvršni postupak
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1825/11
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 06. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 8. juna 2011. godine, u predmetu broj AP 1825/11, rješavajući apelaciju ZPR «EURO SMEL» Bosanski Petrovac, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija ZPR «EURO SMEL» Bosanski Petrovac podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 Ip 012027 10 Pž od 31. marta 2011. godine, rješenja Općinskog suda u Bihaću broj 17 0 Ip 012027 09 Ip od 21. decembra 2010. godine i rješenja Općinskog suda u Bihaću broj 17 0 Ip 012027 09 Ip od 9. marta 2010. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. ZPR «EURO SMEL» Bosanski Petrovac (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa vlasnik Đorđe Bajić, podnio je 19. aprila 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 Ip 012027 10 Pž od 31. marta 2011. godine, rješenja Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 17 0 Ip 012027 09 Ip od 21. decembra 2010. godine i rješenja Općinskog suda broj 17 0 Ip 012027 09 Ip od 9. marta 2010. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio predmetno izvršenje do okončanja apelacionog postupka, te da zbog povrede njegovih prava Ustavni sud poništi pobijane odluke.
2. Rješenjem o izvršenju Općinskog suda broj 17 0 Ip 012027 09 Ip od 3. decembra 2009. godine, po prijedlogu tražitelja izvršenja Komercionalno-investiciona banka d.d. Velika Kladuša (u daljnjem tekstu: tražitelj izvršenja) protiv apelanta kao izvršenika, određeno je izvršenje na osnovu izvršne isprave – Ugovora o založnom pravu broj 01-113/05 od 24. augusta 2005. godine i Ugovora o dugoročnom kreditu broj 5664700001 od 25. augusta 2005. godine koji su obrađeni od strane notara. Navedenim rješenjem određeno je izvršenje na založenim pokretnim stvarima spelanta navedenim u predmetnom rješenju u skladu sa članom 26. stav 2. tačka b. Okvirnog zakona o zalozima u BiH.
3. Apelant je izjavio prigovor protiv navedenog rješenja o izvršenju, koji je Općinski sud rješenjem broj 17 0 Ip 012027 09 Ip od 9. marta 2010. godine odbio kao neosnovan. U obrazloženju rješenja je navedeno da je sud dozvolio izvršenje na osnovu Ugovora o založnom pravu i Ugovora o dugoročnom kreditu koji u skladu sa članom 23. stav 1. tač. 3. i 4. Zakona o izvršnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZIP) predstavljaju izvršnu ispravu podobnu za izvršenje. Dalje se navodi da apelant u prigovoru nije naveo niti jedan razlog propisan članom 47. ZIP-a, te je sud postupajući u skladu sa članom 49. st. 1. i 3. ZIP-a odlučio kao u dispozitivu rješenja. Također, rješenjem Općinskog suda broj 17 0 Ip 012027 09 Ip od 21. decembra 2010. godine odbijen je kao neosnovan prigovor apelanta izjavljen na odluku suda o troškovima izvršnog postupka.
4. Rješenjem Kantonalnog suda broj 17 0 Ip 012027 10 Pž od 31. marta 2011. godine odbijene su kao neosnovane žalbe apelanta izjavljene protiv navedenih rješenja Općinskog suda. U obrazloženju rješenja je navedeno da je, suprotno žalbenim navodima apelanta, prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio relevantne činjenice i na tako utvrđeno stanje pravilno primijenio materijalno pravo. Kantonalni sud je istakao da je predmetno izvršenje određeno na osnovu isprave (potvrda o registraciji zaloga pokretnih stvari) koja u skladu sa odredbom člana 26. stav 1. Okvirnog zakona o zalozima predstavlja izvršni naslov. U vezi sa troškovima postupka sud navodi da se isti odnose na nužne troškove tražitelja izvršenja u predmetnom izvršnom postupku koje je izvršenik (apelant) dužan naknaditi tražitelju izvršenja, te da izvršenik ne može biti oslobođen od naknade ovih troškova.
5. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
7. S obzirom da apelant osporava odluke Općinskog suda i Kantonalnog suda koje su donesene u izvršnom postupku, Ustavni sud prvenstveno treba odgovoriti na pitanje da li se predmetni izvršni postupak tiče određivanja građanskih prava i obaveza apelanta, u smislu člana 6. Evropske konvencije.
8. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na praksu bivše Evropske komisije za ljudska prava, u kojoj se navodi da se odluke koje donese sud u postupku izvršenja pravosnažne presude nužno ne odnose na novo i posebno određivanje građanskih prava, u poređenju sa postupkom koji je prethodio i odlukom koja je rezultat tog postupka (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, Anton Dornbach protiv Savezne Republike Njemačke, broj 11258/84 OI 46). Ustavni sud je u svojoj odluci, broj U-21/02 od 26. marta 2004. godine (vidi „Službeni glasnik BiH“, broj 18/04 tačka 40.) podržao praksu bivše Evropske komisije za ljudska prava u pogledu toga da odluke sudova koje se tiču izvršenja ne potpadaju pod član 6. Evropske konvencije, izuzev u slučajevima ako se njima utvrđuju nova građanska prava koja se tiču podnosioca apelacije (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, K. protiv Švedske, broj 13800/88 OI 94).
9. U konkretnom slučaju građanska prava i obaveze apelanta utvrđena su Ugovorom o založnom pravu i Ugovorom o dugoročnom kreditu. Prema tome, Ustavni sud konstatuje da u predmetnom izvršnom postupku, koji je okončan rješenjem Kantonalnog suda broj 17 0 Ip 012027 10 Pž od 31. marta 2011. godine, nisu utvrđivana «nova građanska prava i obaveze apelanta».
10. Ustavni sud zaključuje da u okolnostima kada osporenim rješenjem nisu utvrđena nova ni posebna građanska prava, odnosno obaveze apelanta, postupak koji je rezultirao tim rješenjem ne uživa zaštitu i garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
11. Apelant navodi da je osporenim odlukama Općinskog suda i Kantonalnog suda povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud se poziva na svoju praksu u predmetu, broj AP- 206/02 od 23. jula 2004. godine gdje je konstatovao da se predmetni izvršni postupak nije ticao utvrđivanja apelantovih građanskih prava i obaveza, pa su apelantovi navodi u pogledu kršenja prava na imovinu odbačeni kao ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. Ustavni sud smatra da se praksa iz predmeta, broj AP-206/02 od 23. jula 2004. godine, može primjeniti i u konkretnom slučaju, s obzirom da je prethodno utvrđeno da se predmetni izvršni postupak nije ticao utvrđivanja građanskih prava i obaveza apelanta. Određeni novčani iznosi koje je apelant obavezan isplatiti tražiocu izvršenja zbog neurednog vraćanja dugoročnog kredita, jesu imovina koja je kao građansko pravo zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Međutim, o navedenoj obavezi apelanta nije odlučivano u predmetnom izvršnom postupku, već je ta obaveza utvrđena Ugovorom o založnom pravu koje je prethodilo donošenju odluke u izvršnom postupku. Stoga se navodi apelanta u vezi povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju moraju odbaciti kao ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
13. Nadalje, Ustavni sud zapaža da u predmetnom postupku u kojem su donesene osporene odluke, nije odlučivano ni o pravu apelanata na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, te su i ovi navodi iz apelacije inkompatibilni ratione materie sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović