Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1974/08 (M. S.)
Odluka donesena 08. 06. 2011.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1974/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 06. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 8. juna 2011. godine, u predmetu broj AP 1974/08, rješavajući apelaciju Muhameda Stomornjaka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Muhameda Stomornjaka podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Goraždu broj 45 0 P 004703 08 Gž od 6. maja 2008. godine i presude Općinskog suda u Goraždu broj 45 0 P 004703 07 P od 21. februara 2008. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Muhamed Stomornjak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupaju advokati Tarik Čingić i Hajran Zeba, podnio je 2. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 45 0 P 004703 08 Gž od 6. maja 2008. godine i presude Općinskog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 45 0 P 004703 07 P od 21. februara 2008. godine.
2. Apelant je podnio općinskom sudu tužbu protiv Kantona Sarajevo- Općinski sud u Sarajevu (u daljnjem tekstu: tuženi) radi poništenja rang liste o dodjeli stana.
3. Presudom Općinskog suda broj 45 0 P 004703 07 P od 21. februara 2008. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da sud «poništi rang listu Općinskog suda u Sarajevu broj 065-
0-SU-07-000768 od 18. maja 2007. godine za dodjelu stana u Sarajevu, ulica Husrefa Redžića broj 6/VIII, kao i Odluku Općinskog suda u Sarajevu-Komisija za provođenje javnog oglasa za dodjelu stana, broj 065-0-SU-07-000768 od 5. juna 2007. godine. Dosljedno tome obavezuje se Općinski sud u Sarajevu da sačini novu rang listu za dodjelu stana u ulici Husrefa Redžića broj 6/VIII u skladu sa Pravilnikom o dodjeli stanova koji su vlasništvo Općinskog suda u Sarajevu od 20. marta 2007. godine. Tuženi je dužan tužitelju naknaditi troškove parničnog postupka, sve u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja». Presudom je apelant obavezan da umješaču Enisi Borić naknadi troškove parničnog postupka, dok je odbijen zahtjev Pravobranioca Kantona Sarajevo za naknadu troškova parničnog postupka.
4. Općinski sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naveo da je apelant tužbom osporavao proceduru dodjele predmetnog stana koji je vraćen tuženom, kao davaocu, a koji je na osnovu člana 8. Pravilnika o dodjeli stanova koji su vlasništvo tuženog raspisao javni oglas za dodjelu navedenog stana. Tuženi je 18. maja 2007. godine utvrdio rang listu za dodjelu predmetnog stana, na kojoj se na prvom mjestu nalazila Enisa Borić, dok je apelant bio drugi na listi.
5. Na temelju provedenih dokaza Općinski sud je utvrdio da je suprug Enise Borić (Ruhija Borić) nosilac stanarskog prava na dvosobnom stanu u naselju Hrasno, ulica Azize Šaćirbegović broj 128. Međutim, imajući u vidu da je u upravnom postupku pred nadležnim organom javnom ispravom utvrđeno stanje stana koje ga čini nepodobnim za stanovanje odnosno povrat, budući da je navedeni stan potpuno uništen tokom rata, Općinski sud nije prihvatio prigovor apelanta da navedeni podatak nije tačan, tim prije što apelant u toku postupka nije ponudio dokaze koji bi na nesumnjiv način opovrgli tačnost navedene činjenice. Općinski sud je zaključio da Enisa Borić, njen suprug i kćerka ne posjeduju uknjižen stan ili kuću, što je kriterij «neriješenog stambenog pitanja». U tom smislu je obrazloženo da se u konkretnom slučaju u postupku dodjele stana primjenjuju pravila koja su utvrđena Pravilnikom davaoca stana - tuženog, prema kojim se neriješenim stambenim pitanjem smatra neposjedovanje stana ili kuće u vlasništvu. Općinski sud je ocijenio da se ne može smatrati da Enisa Borić ima riješeno stambeno pitanje shodno odredbama člana 7. Pravilnika davaoca stana, buduću da joj zbog navedenih okolnosti nije vraćen stan u posjed, a u toku postupka nije dokazano da je vlasnik stana odnosno kuće. Općinski sud je zaključio da apelant u postupku nije dokazao da imenovana ne ispunjava uslove javnog oglasa za dodjelu stana, te da je njeno uvrštavanje na rang listu za dodjelu stana suprotno aktima davaoca stana.
6. Kantonalni sud je presudom broj 45 0 P 004703 08 Gž od 6. maja 2008. godine odlučujući o žalbi apelanta protiv presude Općinskog suda broj 45 0 P 004703 07 P od 21. februara 2008. godine, odbio žalbu kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio na osnovu člana 226.Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
7. Kantonalni sud je, imajući u vidu da je predmet ove parnice bio spor među strankama koji je nastao povodom raspodjele stana, istakao da Zakon o stambenim odnosima ne sadrži posebne odredbe o sudskoj zaštiti u sporu nastalom povodom raspodjele stanova, te da se sudska zaštita ima ocjenjivati po općim propisima o zaštiti prava zaposlenika kao njegovo pravo nastalo u vezi sa radom, odnosno da se primjenjuju odredbe Zakona o radu («Službene novine Federacije BiH» br.43/99 do 29/03) koji u članu 103. propisuje pravo zaposlenika koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa, da od poslodavca zahtijeva ostvarivanje tog prava ili da podnese tužbu. Kantonalni sud je naglasio da povreda prava zaposlenika može biti izvršena samo donošenjem konačne odluke nadležnog organa poslodavca, a članom 13. stav 4. Pravilnika o dodjeli stanova koji su vlasništvo tuženog propisano je da Komisija donosi pismenu odluku o dodjeli stana licu koje se nalazi na prvom mjestu konačne rang liste, a na osnovu te odluke Predsjednik suda donosi rješenje o dodjeli stana. Dakle, kako je naveo Kantonalni sud, sav postupak od objavljivanja javnog oglasa za dodjelu stanova koji su u vlasništvu tuženog do donošenja odluke Komisije za izradu rang liste o dodjeli stana je faza u dodjeli stanova na korištenje. Nadalje je navedeno da samo rješenje o dodjeli stana koje donosi Predsjednik suda jeste konačna odluka o dodjeli stana, kojom se konačno odlučuje o pravu zaposlenika i koju on može pobijati tužbom pred sudom, ako smatra da je njom povrijeđeno njegovo pravo.
8. Kantonalni sud je ocijenio da nije od uticaja što je u odluci Komisije za provođenje javnog oglasa za dodjelu stana od 5. juna 2007. godine navedena pogrešna pravna pouka da je dalje pravo zaštite podnošenje tužbe u roku od trideset dana nadležnom sudu, obrazlažući da pogrešna pravna pouka ne može suspendirati zakonske odredbe koje se imaju primijeniti. Kantonalni sud je zaključio da se tužbom pred sudom može pobijati pravilnost samo konačne odluke o dodjeli stana na korištenje, a ne i pravilnost rang liste i odluke povodom prigovora na rang listu, ističući da su to samo faze postupka koje prethode donošenju konačne odluke o dodjeli stana koju je ovlašten u formi rješenja donijeti samo Predsjednik suda, i koji se smatra punovažnim aktom za useljenje u stan u smislu člana 2. stav 1. Zakona o stambenim odnosima.
9. Imajući u vidu da predmet tužbenog zahtjeva nije bila konačna odluka o dodjeli stana na korištenje, Kantonalni sud je obrazložio da je prvostepeni sud bio ovlašten takvu tužbu odbaciti u smislu člana 67. stav 1. tačka 7. ZPP, zbog odsustva pravnog interesa i uzdržati se od meritornog raspravljanja i donošenja meritorne odluke, što je povreda parničnog postupka, ali na koju se nije ukazalo žalbom apelanta, a na koju drugostepeni sud ne pazi po službenoj dužnosti u smislu člana 221. ZPP, te nije ovlašten u tom smislu mijenjati prvostepenu odluku. Kantonalni sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev apelanta nedopušten, zaključujući da razlozi koje je naveo u žalbi nisu od uticaja na pravilnost prvostepene presude, jer sud o njima ne može raspravljati. Također, Kantonalni sud je ocijenio pravilnom prvostepenu presudu u odluci o troškovima parničnog postupka, budući da su dosuđeni samo troškovi koji su bili potrebni i opravdani za vođenje parnice, imajući u vidu da je tuženi u cijelosti uspio u parnici, da je to i uspjeh umješača (Enise Borić), te da je njegov zahtjev za naknadu troškova postupka osnovan u smislu člana 386. stav 1. ZPP.
10. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ( u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Pored toga apelant smatra da su pogrešno primijenjene i odredbe zakona koje se odnose na naknadu troškova u predmetnom postupku.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
12. Apelant osporava odluke Kantonalnog suda i Općinskog suda kojim je odbijen njegov tužbeni zahtjev za poništenje rang liste tuženog za dodjelu stana i Odluke Komisije za provođenje javnog oglasa za dodjelu predmetnog stana, te utvrđivanje obaveze da tuženi sačini novu rang listu za dodjelu stana. Ustavni sud smatra da je potrebno, kao prvo, odgovoriti na pitanje da li se predmetni postupak tiče određivanja građanskih prava i obaveza u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
13. Ustavni sud se, pri ocjeni da li je predmetni postupak obuhvaćen garancijama člana 6. stav 1. Evropske konvencije, poziva na praksu Evropskog suda za ljudska prava, koji smatra da je odgovor na ovo na pitanje, sadržan u odgovoru na pitanje: «da li je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza» (vidi odluke Evropskog suda za ljudska prava Tre Traktorer Aktiebolag od 17. jula 1989. godine stav 41; kao i H v. France od 24. oktobra 1989. godine stav 47.) Dakle, ukoliko je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza član 6. stav 1. Evropske konvencije se smatra primjenljivim, ukoliko predmetna procedura nije odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza član 6. stav 1. Evropske konvencije se smatra neprimjenljivim.
14. Ustavni sud smatra da se u konačnici, kako to proizlazi iz obrazloženja odluke Kantonalnog suda, sud bavio procesnim pitanjima vezanim za dopustivost apelantove tužbe, te da stoga ishod takve procedure odnosno predmetni postupak nije mogao biti odlučujući za građanska prava i obaveze. Ovo osobito imajući u vidu da iz obrazloženja osporene presude proizilazi da je apelant osporavao pravilnost rang liste tuženog i odluke povodom prigovora na rang listu odluke a što po utvrđenju Kantonalnog suda prethodi donošenju rješenja o dodjeli stana koje će predstavljati konačnu odluku čija zakonitost može biti ispitivana u parničnom postupku. Iz navedenog proizlazi da je apelacija, kojom apelant osporava odluke kojim je odlučivano o dopustivosti apelantove tužbe a ne o meritumu spora, u odnosu na navodnu povredu člana 6. stav 1. Evropske konvencije , odnosno člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.
15. Apelant se žali na odluke Kantonalnog suda i Općinskog suda, smatrajući da mu je povrijeđeno i pravo na imovinu. S tim u vezi, Ustavni sud ističe da član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, štiti samo postojeću imovinu, a ne i pravo na sticanje imovine (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Marckx, presuda od 13. juna 1979. godine serija A-31). Zbog toga su navedeni članovi Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije primjenjivi samo na postupke koji imaju za predmet spora imovinu, a ne postupke u kojima apelant nastoji sebi osigurati pravo na sticanje imovine. U konkretnom slučaju, predmet spora pred Kantonalnim sudom i Općinskim sudom je poništenje rang liste tuženog o dodjeli stana i odluke-
Komisije za provođenje javnog oglasa za dodjelu konkretnog stana.
16. Shodno navedenom, stan koji bi eventualno trebao da bude dodijeljen apelantu na korištenje, ne predstavlja postojeću imovinu apelanata, budući da apelant nema imovinu, već pokušava da je stekne. Takav stan može eventualno predstavljati buduću imovinu, jer je apelant očekivao da će steći pravo na dodjelu stana. Međutim, pravo na sticanje stana dodjeljivanjem od strane nosioca prava raspolaganja, nije zaštićeno članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP 2182/08 od 22. oktobra 2009. godine, tačka8.). S obzirom na navedeno Ustavni sud zaključuje da su i navodi apelanta o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju također ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.
17. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović