Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3418/08 (M. Š.)
Odluka donesena 08. 06. 2011.
- Neovlašteno lice
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3418/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 06. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 8. juna 2011. godine, u predmetu broj AP 3418/08, rješavajući apelaciju Milorada Šarca, na osnovu člana 16. stav 4. tačka 5. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milorada Šarca podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-000656 od 24. jula 2008. godine, presude Kantonalnog suda Novi Travnik broj Gž-282/05 od 15. novembra 2006. godine i presude Općinskog suda Bugojno-Odjeljenje u Jajcu broj P-87/04 od 20. januara 2005. godine, zato što ju je podnijelo neovlašteno lice.
OBRAZLOŽENJE
1. Milorad Šarac (u daljnjem tekstu: apelant), iz Banje Luke, koga zastupa Radmila Plavšić, advokat iz Banje Luke, podnio je 24. oktobra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-000656 od 24. jula 2008. godine, presude Kantonalnog suda Novi Travnik (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-282/05 od 15. novembra 2006. godine i presude Općinskog suda Bugojno-Odjeljenje u Jajcu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-87/04 od 20. januara 2005. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj P-87/04 od 20. januara 2005. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj Gž-282/05 od 15. novembra 2006. godine, odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja Nikole Šarca da mu tužena Privredna banka Sarajevo-Filijala Bugojno izda ispravu-štednu knjižicu sa upisanim štednim ulogom u novčanom iznosu od 31.294,39 KM sa 22. decembrom 1993. godine.
3. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-000656 od 24. jula 2008. godine odbijena je kao neosnovana revizija Nikole Šarca izjavljena protiv drugostepene presude Kantonalnog suda broj Gž-
282/05 od 15. novembra 2006. godine.
4. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske kovnecije.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 4. tačka 5. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 4. tačka 5. Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 5. apelaciju je podnijelo neovlašteno lice;
6. Ustavni sud zapaža da je predmetni parnični postupak pokrenut tužbom radi utvrđenja od strane apelantovog oca Nikole Šarca, da je nakon okončanja predmetnog postupka tužitelj umro, te da je apelant nakon smrti oca u svoje ime podnio predmetnu apelaciju Ustavnom sudu. U tom smislu, Ustavni sud smatra da prvenstveno mora da odgovori na pitanje da li apelant ima status žrtve navodnog kršenja ljudskih prava, odnosno da li uživa garancije iz Evropske konvencije i Ustava Bosne i Hercegovine u kontekstu predmetnog parničnog postupka.
7. Ustavni sud podsjeća da je, prema jurisprudenciji Evropskog suda za ljudska prava, egzistiranje žrtve kršenja ljudskih prava, odnosno osobe direktno pogođene navodnim kršenjem prava iz Evropske konvencije, neophodno za primjenu mehanizama zaštite koje pruža Evropska konvencija, pritom naglašavajući da ovaj kriterijum ne treba primijeniti na rigidan, mehanički i nefleksibilan način u toku postupka (vidi Evropski sud za ljudska prava, Karner protiv Austrije, broj predstavke 40016/98, stav 25, ECHR 2003-IX). Dalje, Evropski sud za ljudska prava je kroz svoju praksu razvio i različite kriterijume kojima se određuje da li podnosilac predstavke uživa status žrtve nakon smrti tzv. „direktne“ žrtve, tj. osobe koja je lično pogođena navodnim kršenjem prava iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Elena Dimitrovska protiv bivše Jugoslovenske Republike Makedonije, Odluka o dopustivosti od 30. septembra 2008. godine, broj predstavke 21466/03). Naime, dopušteno je najbližim srodnicima da nastave postupak pred Evropskim sudom za ljudska prava u situaciji kada je prvobitni-izvorni podnosilac predstavke umro nakon podnošenja iste Evropskom sudu za ljudska prava (vidi Evropski sud za ljudska prava, presuda Malhous protiv Češke Republike, broj predstavke 33071/96, ECHR 2000-XII). Međutim, Evropski sud za ljudska prava je, također, naglasio da je situacija različita kada „direktna“ žrtva umre prije obraćanja Evropskom sudu za ljudska prava, a njegovi srodnici se naknadno obrate predstavkom Evropskom sudu za ljudska prava (vidi Evropski sud za ljudska prava, Galena Vraniškoska protiv bivše Jugoslovenske Republike Makedonije, Odluka o dopustivosti od 12. aprila 2011. godine, broj predstavke 30844/06). U predmetu Georgia Makri i ostali protiv Grčke, Evropski sud za ljudska prava je zauzeo stav da se srodnici umrle osobe ne mogu smatrati žrtvama u pogledu žalbenih navoda koji se tiču, inter alia, člana 6. Evropske konvencije – dužina trajanja postupka - s obzirom da oni nisu učestvovali u svoje ime, niti su intervenisali kao nasljednici, u domaćim postupcima nakon smrti „direktne žrtve“ (vidi Evropski sud za ljudska prava, Georgia Makri i ostali protiv Grčke, broj predstavke 5977/03, 24 March 2005). Slično odlučenje Evropski sud za ljudska prava je utvrdio i u naprijed citiranoj odluci u predmetu Dimitrovska, kao i u predmetu Ivanovski i ostali protiv bivše Jugoslovenske Republike Makedonije (vidi Evropski sud za ljudska prava, presuda od 26. novembra 2009. godine, stav 16.).
8. Imajući u vidu naprijed navedene stavove Evropskog suda za ljudska prava, kao i vlastitu praksu koja dosljedno podržava jurisprudenciju Evropskog suda za ljudska prava (vidi, između ostalih, Ustavni sud, odluka o dopustivosti broj AP 1820/07 od 16. jula 2009. godine dostupna na www.ustavnisud.ba ), te činjenicu da apelant, u konkretnom slučaju, nije bio učesnik u postupku pred redovnim sudovima, jer nije nikada ni preduzeo bilo koju parničnu radnju u konkretnom parničnom postupku, niti je na bilo koji način postao procesni sukcesor tužioca u predmetnom parničnom postupku, proizlazi da apelant nema status žrtve navodnih kršenja ljudskih prava zagarantovanih Evropskom konvencijom i Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno nije lice koje, u konkretnom slučaju, ima pravo da pokrene postupak pred Ustavnim sudom u smislu člana 15. stav 1.b) Pravila Ustavnog suda. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da je apelacija podnesena od neovlaštenog lica.
9. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 5. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko ju je podnijelo neovlašteno lice, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović