Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3540/08 (P. K.)
Odluka donesena 08. 06. 2011.
- Upravni spor
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3540/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 06. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 8. juna 2011. godine, u predmetu broj AP 3540/08, odlučujući o apelaciji Peje Kobaša, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Peje Kobaša podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 02 0 U 000106 08 U od 8. septembra 2008. godine zbog toga što je ratione materiae inkopatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Pejo Kobaš (u daljnjem tekstu: apelant), iz Orašja, kojeg zastupa Marijan Ivanović advokat iz Orašja, podnio je, 10. novembra 2008. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 02 0 U 000106 08 U od 8. septembra 2008. godine.
2. Rješenjem Ministarstva unutrašnjih poslova, Uprave policije Orašje (u daljnjem tekstu: Uprava policije Orašje) broj 02-2-34-270/08-2 od 14. maja 2008. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Ministarstvo unutrašnjih poslova, Policijski odbor (u daljnjem tekstu: Policijski odbor) broj 02-1-04-
15-PO-18/08-1 od 13. juna 2008. godine, apelantu je dodjeljen čin Samostalnog inspektora sa danom 14. maja 2008. godine. Istim rješenjem je utvrđeno da donošenjem ovog rješenja prestaje da važi rješenje o dodjeli čina broj 02-34-128/03-2 od 7. aprila 2003. godine. U obrazloženju rješenja je navedeno da je na temelju člana 128. Zakona o policijskim službenicima Županije Posavske („Narodne novine Županije Posavske“ br. 1/08 i 2/08, u daljnjem tekstu: ZOPS) u vezi sa članom 13. stav 5. i članom 14. Uredbe o dodjeljivanju i oduzimanju činova policijskim službenicima Županije Posavske (u daljnjem tekstu: Uredba), kojom su utvrđeni kriteriji i procedure za dodjelu činova policijskim službenicima, odredbama Pravilnika o unutrašanjoj organizaciji Ministarstva unutrašnjih poslova Županije Posavske, te na temelju preporuke Komisije za dodjelu činova apelantu kao policijskom službeniku odlučeno kao u izreci rješenja. Policijski odbor je takođe zaključio da je prvostepeno rješenje doneseno na temelju pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i na zakonom propisan način.
3. Kantonalni sud je Presudom broj 02 0 U 000106 08 U od 8. septembra 2008. godine tužbu apelanta odbio kao neosnovanu.
4. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud na temelju pravilno utvrđenog čijeničnog stanja i uz pravilnu primjenu materijalnog prava pravilno postupio kada je apelantu dodjeljen čin Samostalnog inspektora. Komisija za dodjelu činova utvrdila utvrdila je da apelant posjeduje višu školsku spremu VI stepena, a da je za obavljanje poslova u činu Glavnog inspektora potreban VII stepen stručne spreme, pa je postupajući u skladu sa članom 75. stav 4. ZOPS, i odredbama Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji MUP-ŽP i sistematizaciji radnih mjesta dala preporuku policijskom komesaru o dodjeli apelantu čina Samostalnog inspektora, što predstavlja najveći čin predviđen za službenika koji posjeduje VI stepen stručne spreme, jer apelant prema odredbi člana 128. ZOPS nije ispunjavao uslove za dodjelu čina Glavnog inspektora. Kantonalni sud je konstatovao da apelant predmetnom tužbom pogrešno tumači odredbu člana 72. ZOPS i odredbu člana 2. Uredbe. Navedene odredbe propisuju zaštitu dodijeljenog čina policijskom službeniku, dok je odredbom člana 11. stav 4. Uredbe propisano da policijski službenik zadržava čin koji je imao u trenutku stupanja na snagu Zakona, a koji je stekao prema prethodno važećem zakonodavstvu, sve dok mu se ne dodijeli čin u skladu sa članom 128. Zakona. Osim toga odredbom člana 14. stav 7. i 9. Uredbe propisano je da ukoliko policijski službenik ne ispunjava kriterije za čin dodijelit će mu se drugi odgovarajući čin, te će biti premješten na upražnjeno mjesto koje odgovara tom činu (7.), i da činovi dodijeljeni policijskim službenicima prema ranije važećim propisima neće utjecati na dodjeljivanje činova u skladu sa odredbama Zakona i ove Uredbe (9.), a što je po ocjeni Kantonanog suda identično propisano odredbom člana 128. stav 7. ZOPS. Kantonalni sud je odbio kao neosnovan navod apelanta da komisija daje prijedlog a ne preporuke, zaključivši da je odredbom člana 129. stav 1. ZOPS propisano, da komisija za dodjelu činova daje preporuke policijskom komesaru za donošenje odluke o dodjeli čina. Prema tome, Kantonalni sud je postupajući prema odredbi člana 36. stav 2. Zakona o upravnim sporovima tužbu apelanta odbio kao neosnovanu.
5. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo garanovano članom II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant takođe tvrdi da su mu povrijeđena prava garantovana članom II/A., 2. (1) c) i d) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, te člana 14. Evropske konvencije. Apelant povredu navedenih prava vidi u činjenici što je osporenom presudom Kantonalni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, kada je odbio njegovu tužbu podnedenu protiv drugostepenog rješenje kao neosnovanu. Navodi da mu je čin Glavnog inspektora dodjeljen u skladu sa Uredbom o činovima u MUP-u Županije Posavske i Zakonu o unutrašnjim poslovima, koje je rješenjem Uprave policije Orašje od 14. maja 2008. godine poništeno, a dodjeljen mu je čin Samostalnog inspektora. Apelant tvrdi da je navedeno rješenje doneseno na temelju proizvoljne primjene materijalnog prava, člana 129. stav 1. ZOPS i čl. 11. i 14 Uredbe, iako smatra da odredbe navedenog zakona izričito ne predviđaju oduzimanje ranije dodijeljenih činova, osim u slučajevima iz člana 72. ZOPS i člana 2 Uredbe. Apelant dalje navodi da odredbe ZOPS i Uredbe ostavljaju prostor za diskriminaciju vladavine prava u demokratskom društvu, jer je istim propisano da se jednom dodjeljen čin ne može oduzeti, ali isto tako određuju da dodijeljeni činovi ostaju do dodjeljivanja novog čina.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi: Zahtjev ili apelacija nosu dopustivi ako postoji koji od slijedećih slučajeva: (...)
9. apelacija je ratione materia inkompatibilna sa Ustavom;».
7. Ustavni sud zapaža da apelant u konkretnom slučaju smatra da mu je osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo iz člana II/A., 2. (1) c) i d) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
8. U vezi s navodima o kršenju prava na pravično suđenje Ustavni sud zapaža da se suština navoda apelanta odnosi na tvrdnje da je Kantonalni sud proizvoljno primjenio materijalno pravo, tj. odredbe čl. 129. stav 1. ZOPS i čl. 11. i 14 Uredbe, u skladu sa kojim odredbama mu je dodjeljen čin Samostalnog inspektora, te da odredbe ZOPS i Uredbe ostavljaju prostor za diskriminaciju vladavine prava u demokratskom društvu, jer je istim propisano da se jednom dodjeljen čin ne može oduzeti, ali isto tako određuju da dodijeljeni činovi ostaju do dodjeljivanja novog čina.
9. U kontekstu činjenica konkretnog predmeta i navoda apelanta, Ustavni sud podsjeća na svoju dosadašnju praksu iz Odluke broj AP 3052/06 od 11. marta 2008. godine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti, dostupna na web stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba) i Odluku broj AP 2631/08 od 13. maja 2009. godine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti, dostupna na web stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba), u kojim odlukama je Ustavni sud razmatrao slično činjenično i pravno pitanje. U Odluci broj AP 3052/06 od 11. marta 2008. godine „Ustavni sud zaključio da se odlukom Vojne pošte kojom je odbijen prigovor apelanta izjavljen protiv ocjene komandanta garnizona nije odlučivalo o građanskim pravima i obavezama apelanta, niti da se radilo o sporu građansko-pravne prirode. U suštini, Ustavni sud smatra da se ocjena rada nalazi u domenu diskrecionog prava rukovoditelja odnosno, u konkretnom slučaju starješine, pa je stoga zaključio da je apelacija u pogledu prava na pravično suđenje apelanta ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Takođe, u Odluci broj AP 2631/08 od 13. maja 2009. godine Ustavnisud je zaključio „da spor oko pitanja da li apelant Visoko sudsko i tužialačko vijeće Bosne i Hercegovine ima ili nema zakonsku nadležnost za ocjenjivanje rada predsjednice suda, nije spor oko građanskih prava ili obaveza u smislu prava na pravično suđenje, stoga je konstatovao da predmetni postupak ne pokreće pitanje načela zakonitosti prema članu I/2 Ustava BiH tj. da je apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine“.
10. Dovodeći u vezu praksu Ustavnog suda iz navedenih odluka u vezi sa navodima apelanta iz konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju Kantonalni sud osporenom odlukom nije odlučivao o građanskim pravima i obavezama apelanta, niti da se radi o sporu građansko-pravne prirode, jer se u suštini ocjena rada odnosno dodjela čina nalazi u domenu diskrecionog prava rukovoditelja, u konkretnom slučaju Komesara za dodjelu činova Uprave policije Orašje. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u pogledu navoda apelanta o povredi prava na pravično suđenje ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Iz apelacije dalje, proizilazi da se apelant žali na povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, u vezi sa pravom na pravično suđenje. Budući da je prema praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, pravo na nediskriminaciju akcesorno pravo, to se povreda ovog prava može utvrđivati samo u vezi sa «uživanjem prava i sloboda garantovanih Evropskom konvencijom». Iako utvrđivanje kršenja nekog od garantovanih prava nije pretpostavka za primjenu člana 14. Evropske konvencije, ipak se ovaj član neće moći primijeniti ukoliko činjenice konkretnog slučaja ne ulaze «u opseg» garantovanog prava (vidi Evropski sud, Karlheinz Schmidt protiv Njemačke, presuda od 18. jula 1994. godine, Serija A broj 291-B, stav 22).
12. Imajući u vidu da je u apelantovom slučaju, Ustavni sud već zaključio da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine to su i navodi o povredi prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje, a budući da se radi o akcesornom pravu, također ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
13. Apelant dalje smatra da su mu osporenom presudom povrijeđena prava iz člana II/A. 2. (1) c) i
d) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. U skladu sa dosadašnjom praksom Ustavnog suda, slijedi da odredbe entitetskog Ustava na koje se pozvao apelant, bez dovođenja u vezu sa odredbama Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, nisu ratione materiae primjenljive u konkretnom slučaju (vidi odluku Ustavnog suda broj AP-2001/06 od 14. jula 2008. godine, tačka 14., dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, slijedi da je apelacija i u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav. 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović