Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2115/08 (M.M.)
Odluka donesena 08. 06. 2011.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Pretpostavka nevinosti
- Krivični postupak
- Dokazni postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- In dubio pro reo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05 i 55/06)
- ISPRAVKA KRIVIČNOG ZAKONA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
Predmeti (1)
AP-2115/08
Apelacija
Odluka o meritumu
08. 06. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2115/08, rješavajući apelaciju M.M, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 8. juna 2011. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija M.M. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0- Kž-08-000 055 od 9. maja 2008. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-K-06-000 014 od 12. novembra 2007. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. M.M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 15. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Kž-08-000 055 od 9. maja 2008. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-K- 06-000 014 od 12. novembra 2007. godine. Podneskom od 25. decembra 2009. godine apelant je zatražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će „prekinuti izdržavanje kazne zatvora do donošenja konačne odluke o apelaciji“.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva Sarajevo (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo), zatraženo je 19. augusta 2008. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Odgovor na apelaciju Vrhovni sud je dostavio 28. augusta 2008. godine, Kantonalni sud 21. augusta 2008. godine, a Kantonalno tužilaštvo 3. septembra 2008.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog i Kantonalnog suda, kao i Kantonalnog tužilaštva, dostavljeni su apelantu 4. septembra 2008. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Kantonalni sud je Presudom broj 009-0-K-06-000 014 od 12. novembra 2007.
godine apelanta proglasio krivim za krivično djelo ubistva iz člana 166. stav 1. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) i osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od 10 godina. Navedenom presudom apelantu je na osnovu člana 78. stav 1. KZ FBiH izrečena mjera sigurnosti – oduzimanje pištolja, preciznije opisanog u izreci presude, po pravomoćnosti presude. Istom presudom oštećena S.H. je upućena da, na temelju člana 212. stav 3. Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH), pokrene imovinsko pravnu na parnicu, a na temelju člana 202. stav 4. ZKP FBiH apelant je oslobođen dužnosti da naknadi troškove krivičnog postupka.
7. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da u konkretnom slučaju nije sporno da je apelant 4. oktobra 2005. godine oko 14,05 sati u Sarajevu, nakon prethodnog dogovora, došao u ulicu Baščaršija ispred broja 13 u baštu kafane «Tunel», gdje se našao s rodicom A.D. radi regulisanja novčanog duga koji je apelant imao prema njoj. U obrazloženju je dalje navedeno da je sa A.D. u istu kafanu došao i oštećeni A.H., te da je nakon prepirke i svađe oko vraćanja navedenog duga i međusobne tuče, apelant iza pasa izvukao pištolj i ispalio pet hitaca u tijelo oštećenog, nanoseći mu tjelesne povrede čija je posljedica bila smrt A.H. Kantonalni sud je utvrdio da se navedene nesporne činjenice temelje na iskazu apelanta, svjedoka A.D., zaštićenog svjedoka broj 1/06, kao i iskazima više drugih svjedoka, te materijalnim dokazima u spisu. U odnosu na iskaz svjedoka A.D. u obrazloženju presude je navedeno da je ovaj svjedok izmijenio svoj prvobitni iskaz koji je dao u istrazi, da bi umanjio apelantovu odgovornost, te da je na glavnom pretresu izjavio da je svoj prvobitni iskaz dao u revoltu. Ocijenivši istinitim iskaz svjedoka S.M. i dovodeći ga u vezu s iskazom svjedoka A.D., Kantonalni sud je vjerovao iskazu svjedoka A.D. koji je dat u istrazi. Dalje je navedeno da je među strankama sporno šta je prethodilo predmetnom sukobu, odnosno da li je tom sukobu bio prisutan S.M, te da li je pucanje iz pištolja uslijedilo nakon što je oštećeni A.H. udario apelanta u glavu, te da li je apelant usmrtio oštećenog u stanju bitno smanjene uračunljivosti, ili u stanju smanjene uračunljivosti ali ne bitno. U odgovoru na ova pitanja Kantonalni sud se bavio analizom iskaza saslušanih svjedoka optužbe i odbrane, kako pojedinačno tako i u međusobnoj povezanosti, te u vezi s objektivnim dokazima u spisu. Kantonalni sud je istakao da se iz iskaza saslušanih svjedoka i nalaza vještačenja bioloških tragova ne može zaključiti da je apelant predmetnu povredu glave zadobio od udarca koji mu je nanio oštećeni A.H. pepeljarom ili nekim drugim predmetom, niti prihvatiti apelantova teza odbrane da ga je, prije nego što je upotrijebio oružja, oštećeni svojim ponašanjem doveo u stanje jake razdraženosti i afekta, budući da sve ukazuje da je apelant preduzeo opisane radnje nakon što je svjedok S.M. (apelantov daidža) krenuo da napadne A.D.
8. U obrazloženju presude Kantonalni sud je, također, naveo da je svjedokinja A.P. - tužiteljica Kantonalnog tužilaštva, u svom iskazu navela da joj je A.D. 6. oktobra 2007. godine, nakon dovođenja u Tužilaštvo radi saslušanja u svojstvu osumnjičenog, prije saslušanja saopštio da mu je lice koje je započelo tuču, a koje prema datom opisu odgovara S.M., tihim glasom sugeriralo da prilikom davanja izjave u policijskoj stanici kaže da ga je oštećeni prvi udario pepeljarom, o čemu je svjedokinja sačinila zvaničnu zabilješku. Dalje, Kantonalni sud je istakao da je u potpunosti vjerovao iskazu svjedoka A.D. kojeg je dao u fazi istrage, a kojeg je tokom glavnog pretresa, nastojeći da umanji apelantovu odgovornost, mijenjao iz samo njemu poznatih razloga. Na glavnom pretresu svjedok A.D. je izjavio da je u momentu kada su on i apelant mirno razgovarali o vraćanju duga, oštećeni skočio od stola za kojim je sjedio, psujući i vrijeđajući apelanta, te nasrnuo na apelanta i pokušao da ga udari vjerovatno pepeljarom, jer je ona jedino bila na stolu, a nakon izbijanja tuče, svjedok A.D. je, kako je izjavio, pobjegao iz straha, i tada je čuo dva ili tri pucnja. Kantonalni sud je, također, vjerovao kazivanju svjedoka optužbe S.M. koje je dao u fazi istrage. Navedeni svjedok je na glavnom pretresu saslušan u svojstvu svjedoka odbrane, kada je izjavio da nije istinit njegov iskaz u istrazi i da je kao apelantov daidža zainteresovan za ishod postupka. Uzimajući u obzir izjavu iz istrage svjedoka S.M. koja je potvrđena kazivanjem svjedoka A.D. u istrazi, Kantonalni sud je utvrdio da je svjedok S.M. kritične prilike bio učesnik predmetnog događaja i da je preduzeo radnje koje je i sam opisao. Zaštićeni svjedok, kome su pažnju privukli zvukovi razbijenog stakla i vika, izjavio je da je kada je prišao bliže mjestu događaja vidio razbacane stolice, dijelove razbijenog stakla i nekoliko ljudi i pri tome je opisao S.M. kao trećeg mladića koji je pokušavao smiriti apelanta riječima «nemoj, nemoj». Navedeni svjedok nije dao precizan fizički opis S.M, jer je, po mišljenju Kantonalnog suda, njegova pažnja bila fokusirana na apelanta, i sve se događalo veoma brzo. Imajući u vidu iskaze svjedoka A.D. i S.M., navedena nepreciznost zaštićenog svjedoka u opisu, nije dovela u pitanje zaključak Kantonalnog suda da je S.M., a ne neka druga osoba, bio sudionik konkretnog događaja. Kantonalni sud nije prihvatio dio iskaza S.M. u kojem je naveo da je oštećeni, prije nego što se on lično umiješao, flašom ili pepeljarom udario apelanta u predjelu glave, jer tako nešto ne proizlazi niti iz iskaza svjedoka neposrednog očevica događaja, A.D. Svjedok A.D., koji je izbjegao udarac nakon što ga je S.M. pokušao udariti, naveo je da je vidio oštećenog da već leži na zemlji, pretpostavljajući da se oštećeni sapleo o neku od stolica i pao, pri tome ne spominjući da je ovaj prije toga apelanta udario pepeljarom ili nekim drugim predmetom u glavu. U tom smislu, kako je dalje utvrdio Kantonalni sud, nisu pronađeni ni tragovi krvi niti na pepeljari, niti na drugom mjestu gdje se događaj desio, o čemu se jasno izjasnila i svjedokinja A.P., koja je sa dežurnom ekipom vršila uviđaj. Također, zaštićeni svjedok koji je događaj posmatrao s udaljenosti od 3-4 metra, dakle iz neposredne blizine i s fokusiranom pažnjom na apelanta, nije spomenuo, niti je primijetio apelantovu povredu, koju bi po mišljenju Kantonalnog suda ovaj svjedok primijetio, pogotovo ako se ima u vidu pojašnjenje specijaliste sudske medicine da povrede na tjemenom dijelu glave prate obilna krvarenja. Kantonalni sud je, također, naveo da je imao u vidu utvrđenu činjenicu da je apelant bio učesnik tuče ispred buregdžinice dvadesetak metara udaljene od mjesta ubistva, i neposredno nakon toga, a da su na tom mjestu nađeni tragovi krvi AB krvne grupe koja može pripadati apelantu.
9. Kantonalni sud je zaključio da, polazeći od ocjene provedenih dokaza i imajući u vidu nalaz tima sudskih vještaka neuropsihijatara, ukazuje se jasnim da je apelant u vrijeme kada je počinio krivično djelo bio smanjeno uračunljiv, ali ne bitno, i da se u konkretnom slučaju ne može raditi o krivičnom djelu ubistva na mah iz člana 167. KZ FBiH, kako to neosnovano sugeriše apelantova odbrana, nego o krivičnom djelu ubistva iz člana 166. KZ FBiH učinjenog s direktnim umišljajem. Ovakav zaključak, kako je dalje utvrdio Kantonalni sud, potvrđuje činjenica da je apelant na ugovoreni sastanak došao s pištoljem, da je pucao iz neposredne blizine, odnosno s udaljenosti 40-70 centimetara, da je pucao dok je oštećeni ležao na zemlji bez davanja bilo kakvog otpora, dakle sa sviješću da u takvoj situaciji i takvom rastojanju pucanjem u tijelo oštećenog može relativno sigurno prouzrokovati njegovu smrt, a očigledno je da to apelant želi i pristaje da nastupi zabranjena posljedica.
10. Protiv navedene presude Kantonalnog suda žalili su se Kantonalni tužitelj i apelant. Odlučujući o žalbama stranaka u postupku Vrhovni sud je donio Presudu broj 070-0-Kž-08-000 055 od 9. maja 2008. godine. Navedenom presudom Vrhovni sud je odbio kao neosnovanu žalbu kantonalnog tužitelja, a djelimično uvažio žalbu apelanta i u odluci o kazni preinačio Presudu Kantonalnog suda broj 009-0-K-06-000 014 od 12. novembra 2007. godine, tako što je apelantu smanjio kaznu zatvora sa deset na devet godina.
11. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je apelant u žalbi istakao da u predmetnom postupku nije pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, te da bi pravilno činjenično utvrđenje podrazumijevalo da je dokazano da je oštećeni napao apelanta, udarivši ga najvjerovatnije pepeljarom u glavu, nakon čega dolazi do daljnjeg nespornog toka događaja u kojem je apelant ispalio više metaka u oštećenog i lišio ga života. Po ocjeni Vrhovnog suda prvostepeni sud je, na osnovu dokaza na koje se poziva u razlozima koji se odnose na ovu odlučnu činjenicu, dao pravilnu analizu i zaključak o tome da nije bilo napada oštećenog na apelanta prije nego što je apelant iz pištolja pucao u oštećenog. Za ovakav zaključak prvostepena presuda, kako je to pravilno navedeno u obrazloženju, ima uporište u iskazu svjedoka A.D. koji je dat u fazi istrage, kao i u iskazima više drugih svjedoka. Razloge prvostepenog suda u vezi sa zaključkom da oštećeni nije napao apelanta, u potpunosti je prihvatio i Vrhovni sud te je zaključio da su tvrdnje iz apelantove žalbe o postojanju napada oštećenog na apelanta neosnovane.
12. Vrhovni sud je dalje naveo da se apelant u žalbi pozvao na nesporne objektivne nalaze, to jeste da je zaista imao povredu u predjelu glave, kao i na tragove krvi, na čemu je apelant temeljio mogući zaključak da je postojao napad oštećenog na njega. Međutim, Vrhovni sud je utvrdio da navedeni objektivni dokazi nisu takve prirode da su mogli uticati na ispravan zaključak prvostepenog suda o tome da nije dokazano da je bilo napada oštećenog na apelanta. Naime, kako je dalje naveo Vrhovni sud, prvostepeni sud je pravilno utvrdio, na osnovu iskaza svjedokinje koja je u svojstvu tužiteljice obavila uviđaj na licu mjesta, zatim foto-dokumentacije, zapisnika o uviđaju, da je evidentno da na licu mjesta gdje je tijelo oštećenog zatečeno prilikom uviđaja i gdje se navodno desio napad oštećenog na apelanta, nije pronađena pepeljara ili sličan predmet na kojem bi se nalazili tragovi apelantove krvi. Jedini trag krvi koji pripada krvnoj grupi koju ima apelant, pronađen je nekoliko desetina metara dalje od kritičnog mjesta ispred radnje svjedoka N.Dž., gdje je, po utvrđenju prvostepenog suda, došlo do sukoba u kojem su učestvovali apelant, svjedok S.M. i još jedno lice.
13. S obzirom na iznijete razloge, po ocjeni Vrhovnog suda apelantova žalba neosnovano ukazuje na postojanje navodnih bitnih povreda krivičnog postupka i na nepravilno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. Shodno tome, kako je dalje zaključio Vrhovni sud, neosnovan je i apelantov žalbeni razlog da je pravilnom ocjenom dokaza sud apelantove radnje trebao pravno kvalifikovati kao krivično djelo ubistva na mah iz člana 167. KZ FBiH, a ne kao krivično djelo ubistva iz člana 166. stav 1. KZ FBiH.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
14. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), zatim na povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s članom 6. Evropske konvencije, kao i na povredu prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s članom 6. Evropske konvencije. Apelant je istakao da su sudovi proizvoljno utvrdili činjenice i proizvoljno primijenili materijalno pravo. Također je naveo da su sudovi proizvoljno i selektivno tumačili iskaze svjedoka i da nisu dali uvjerljive razloge zašto su prihvatili, po apelantovom mišljenju, nelogičnosti i proturječnosti u tim iskazima. Posebno je istakao da sudovi nisu pravilno cijenili iskaz svjedoka A.D., koji je tokom postupka izmijenio iskaz u apelantovu korist. Kantonalni sud je, po apelantovom mišljenju, krajnje proizvoljno i bez ikakvog obrazloženja zaključio da je svjedok A.D. izmijenio svoj iskaz nastojeći da umanji apelantovu odgovornost «iz samo njemu poznatih razloga». Apelant ističe da je svjedok A.D. na glavnom pretresu, pritisnut savješću i činjenicom da se istina uvijek pamti bolje od pripremljene laži, ispričao kako je oštećeni prijetio apelantu, psovao ga i vrijeđao, a zatim da ga je u predjelu glave udario pepeljarom prije nego što je apelant pucao u njega. Nakon što mu je sud predočio drukčiji iskaz iz istrage, svjedok je ostao kod iskaza datog na glavnom pretresu uz tvrdnju da je potpuno istinit. Kantonalni sud, kako je dalje naveo apelant, nije dao razloge zašto je svjedok A.D. izmijenio iskaz u njegovu korist. Dalje je naveo da je zapravo oštećeni bio prijatelj i podrška svjedoku A.D., a apelant navedenog svjedoka do inkriminisanog događaja nije niti poznavao. Najzad, svjedok A.D. je došao da apelantu iznudi dug, a ne da prijateljski razgovara, te ukoliko je ovaj svjedok želio da umanji apelantovu odgovornost rekao bi da ga je oštećeni napao s jednim od dva patent noža koji su nađeni kod njega i o čemu postoji dokaz u spisu. Apelant je dalje naveo da sudovi nisu pravilno utvrdili kako i kada je nastala povreda na njegovoj glavi. Zbog toga, prema apelantovom mišljenju, povrijeđen je princip in dubio pro reo, jer su sudovi sve proturječnosti i dileme trebali tumačiti u apelantovu korist, a ne suprotno od toga. Apelant smatra da se u konkretnom slučaju radilo o beneficiranom obliku krivičnog djela ubistva, to jeste ubistvu na mah iz člana 167. KZ FBiH, za koje je propisana blaža kazna. Dalje je naveo da je u njegovom slučaju povrijeđeno pravo zagarantirano članom 13. Evropske konvencije, jer je u drugom sličnom predmetu Kantonalni sud utvrdio da se radi o ubistvu na mah i izrekao je blažu kaznu zatvora. Zbog toga je, prema apelantovom mišljenju, Kantonalni sud postupio diskriminatorski u odnosu na njega, jer je u spomenutom sličnom slučaju utvrdio blažu kvalifikaciju krivičnog djela za koje je propisana blaža kazna.
b) Odgovor na apelaciju
15. U odgovoru Vrhovnog suda je rečeno da se navodi iz apelacije suštinski odnose isključivo na činjenično utvrđenje prvostepenog i drugostepenog suda, tako da prije svega smatraju da postupak pred Ustavnim sudom ne može biti zasnovan samo na utvrđivanju pravilnosti utvrđenja činjeničnog stanja. Dalje su naveli da su prvostepeni i drugostepeni sud za sve odlučne činjenice dali jasne i detaljne razloge u obrazloženju svojih odluka, da je apelant u toku cjelokupnog postupka imao adekvatnu i materijalnu i formalnu odbranu, te da je u toku postupka izveden veći broj dokaza koje je predložila apelantova odbrana. Imajući u vidu navedene okolnosti, kao i činjenicu da se suština apelacije svodi na pitanje potpunosti i pravilnosti utvrđenja činjeničnog stanja, Vrhovni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
16. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je u svojoj presudi dao obrazloženje u kojem je naveo sve razloge zbog kojih je donio presudu. Tako je naveo iz kojih razloga je prihvatio činjenice kao dokazane, odnosno nedokazane, dao ocjenu vjerodostojnosti proturječnih dokaza, te naveo iz kojih razloga je utvrdio da postoji apelantova krivična odgovornost, kao i iz kojih razloga je utvrdio da je dokazano da je apelant i počinio krivično djelo za koje je proglašen krivim.
17. Kantonalno tužilaštvo je u odgovoru navelo da je Kantonalni sud svojom odlukom u cijelosti potpuno odlučio o svim pravno relevantnim činjenicama, kao i da je u tom pravcu dao detaljno obrazloženje iskaza svih svjedoka i svih provedenih dokaza. Također, Vrhovni sud je, postupajući po žalbama stranaka u postupku, potvrdio sve navode iz presude Kantonalnog suda. Stoga smatraju da u konkretnom slučaju nema nikakvih povreda prava na pravično suđenje. Što se tiče apelantovih navoda da mu je povrijeđeno pravo iz člana 13. Evropske konvencije smatraju da i u tom pravcu apelaciju treba odbiti kao neosnovanu. Istakli su da slučaj na koji se apelant pozvao i koji je vođen na Općinskom sudu nema nikakve sličnosti s krivičnim djelom za koje je apelant optužen. U slučaju koji apelant navodi sve je bilo nesporno, to jeste optuženom S.K. je stavljeno na teret krivično djelo ubistva na mah u sticaju s krivičnim djelom pokušaja ubistva na mah. Vještačenjem neuropsihijatara nesporno je utvrđeno da je S.K. djelo počinio u stanju jake razdraženosti, zbog čega je i optužen za ovaj privilegovani oblik ubistva i pokušaja ubistva, a što nije utvrđeno u apelantovom slučaju. U apelantovom predmetu vještaci neuropsihijatri su se detaljno izjasnili, a Kantonalni sud je u tom pravcu dao pravno valjano obrazloženje koje je potvrdio i Vrhovni sud. Smatraju da u konkretnom slučaju nema bilo kakvih povreda diskriminatorne prirode na koje se apelant poziva u vezi s članom 13. Evropske konvencije. Predložili su da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
18. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05 i 42/10) u relevantnom dijelu glasi:
Ubojstvo Članak 166. stavak 1.
(1)Tko drugoga usmrti, kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina.
Ubojstvo na mah Članak 167.
Tko drugoga usmrti na mah, doveden bez svoje krivnje u jaku razdraženost ili prepast njegovim napadom, zlostavljanjem ili teškim vrijeđanjem, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.
19. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09 i 12/10) u relevantnom dijelu glasi:
Član 3. stav 2.
In dubio pro reo (2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.
VI. Dopustivost
20. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070- 0-Kž-08-000 055 od 9. maja 2008. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu apelant je primio 3. juna 2008. godine. Apelacija je podnesena 15. jula 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
24. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije, zatim na povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i na povredu prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
a) Pravo na pravično suđenje
25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[...]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
26. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica ne dokaže.
27. U konkretnom slučaju, radi se o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim za krivično djelo propisano zakonom, te je osuđen na kaznu zatvora. Dakle, radi se o postupku u kojem je utvrđivana osnovanost krivične optužbe, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud treba ispitati da li je osporenim presudama povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje kako je zaštićeno članom 6. Evropske konvencije.
28. U vezi s navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se zasnivaju na navodima o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
29. U pogledu navoda apelacije koji se odnose na pravilnost utvrđivanja činjeničnog stanja i primjenu materijalnog prava u vezi s ocjenom dokaza, Ustavni sud podsjeća da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodne sudijske ocjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Nizozemske, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
30. Razmatrajući apelantove navode da sudovi nisu pravilno cijenili iskaz svjedoka A.D., koji je tokom postupka izmijenio iskaz u apelantovu korist, Ustavni sud nalazi da je prvostepeni sud proveo dokazni postupak u kojem je i optužba i odbrana imala mogućnost izvođenja dokaza. Pri tome je prvostepeni sud dao jasne razloge zbog čega se izjava svjedoka A.D., koju je dao u istrazi, ima smatrati istinitim dokazom, te je navedeni dokaz doveo u međusobnu vezu s drugim dokazima. Dakle odluku o apelantovoj krivici sud nije zasnovao isključivo na izjavi svjedoka A.D., već uzimajući u obzir sve provedene dokaze. Na osnovu tako provedenog dokaznog postupka sud je utvrdio da su se u apelantovim radnjama stekla sva bitna obilježja krivičnog djela ubistva iz člana 166. stav 1. KZ FBiH. Ustavni sud napominje da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, domaćim sudovima ostavljeno da procijene da li izjava data od strane svjedoka u otvorenoj sudnici i pod zakletvom treba da bude izjava na koju će se osloniti i dati joj prednost nad drugom izjavom istog svjedoka, čak i kada je prva kontradiktorna drugoj» (op. cit, Doorson protiv Holandije, stav 78). Ustavni sud zapaža da je za navedeno utvrđenje prvostepeni sud dao detaljno i jasno obrazloženje, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ovakve zaključke prvostepenog suda u cijelosti je potvrdio i drugostepeni sud, ocijenivši da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo dajući pri tome detaljne i jasne razloge za svoju odluku. Ustavni sud smatra da procjena dokaza prvostepenog suda u konkretnom slučaju, koja je potvrđena u drugostepenom postupku, nije bila očigledno proizvoljna, niti je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu u smislu prava na pravičan postupak.
31. U odnosu na ostale apelantove navode o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju proveden obiman i detaljan dokazni postupak i da je osuđujuća presuda protiv apelanta zasnovana na sveukupnoj analizi brojnih izvedenih dokaza (iskazi svjedoka, nalazi i mišljena tima sudskih vještaka neuropsihijatara i vještaka sudske medicine). Ustavni sud, također, primjećuje da je Kantonalni sud, a nakon njega i Vrhovni sud nakon sjednice vijeća, analizirao sve izvedene dokaze, te da su o svojim zaključcima dali obrazloženja koja u cijelosti zadovoljavaju kriterije i standarde prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
32. Što se tiče navoda o kršenju prava iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da se navodi o kršenju principa in dubio pro reo vezuju isključivo za sudsku ocjenu dokaza, i da apelant u vezi s tim navodima nije ponudio bilo kakvu drugu argumentaciju kojom bi se poštivanje ovih principa, eventualno, moglo dovesti u pitanje, osim što nije zadovoljan zaključcima o njegovoj krivici do kojih su sudovi došli. Stoga, Imajući u vidu navedeno, kao i raniji zaključak Ustavnog suda o tome da nema ništa što ukazuje da su sudovi odlučivali proizvoljno i na način suprotan principima člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud apelantove navode o povredi prava iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije smatra neosnovanim.
33. U svjetlu navedenog, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud osuđujuću presudu protiv apelanta zasnovao na neposredno izvedenim dokazima. Na osnovu izloženog, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju presude Vrhovnog i Kantonalnog suda nisu zasnovane na proizvoljnoj i paušalnoj ocjeni izvedenih dokaza i da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
b) Pravo na djelotvoran pravni lijek
34. Član 13. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Svako čija su prava i slobode, priznata ovom konvencijom, narušena ima pravo na djelotvoran pravni lijek pred nacionalnim vlastima [...].
35. U odnosu na apelantove navode o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana
13. Evropske konvencije u vezi s članom 6. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelant kršenje ovog prava vidi u tome što je Kantonalni sud u drugom sličnom predmetu utvrdio da se radi o ubistvu na mah i izrekao blažu kaznu zatvora. Apelantove navode o tome da su u drugim slučajevima sudovi odlučivali drugačije nego u konkretnom slučaju, Ustavni sud neće razmatrati s obzirom da Ustavni sud prilikom odlučivanja povodom apelacije uzima u obzir okolnost svakog konkretnog slučaja. Stoga je Ustavni sud o predmetnoj apelaciji razmatrao samo apelantove navode u odnosu na konkretan postupak. Pored toga, Ustavni sud zapaža da iz osporenih presuda proizlazi da je apelant imao i iskoristio pravo žalbe o kojoj je odlučio Vrhovni sud, koji je u obrazloženju svoje odluke cijenio sve apelantove žalbene navode, te dao razloge zašto oni nisu mogli dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelantovi navodi u vezi s kršenjem prava na djelotvoran pravni lijek i njegovo nezadovoljstvo osporenim presudama ne dovode u pitanje dostupnost pravnih lijekova. Iz navedenog proizlazi da su apelantovi navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s članom 6. Evropske konvencije, također neosnovani.
c) Pravo na nediskriminaciju
36. Član 14. Evropske konvencije glasi:
Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.
37. U odnosu na apelantove navode o diskriminaciji, Ustavni sud podsjeća na činjenicu da diskriminacija postoji ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivnog ili razumnog opravdanja.
38. Apelant se, također, žali da mu je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije, budući da su sudovi različito sudili u sličnim ili približno istim slučajevima.
39. Ustavni sud zapaža da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, diskriminacija nastupa ako se osoba ili grupa osoba koji se nalaze u analognoj situaciji različito tretiraju na temelju spola, rase, boje, jezika, vjere (...) u pogledu uživanja prava iz Evropske konvencije, a ne postoji objektivno i razumno opravdanje za takav tretman ili upotrebu sredstava naspram željenog cilja koji nisu u proporcionalnom odnosu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Belgijski jezički slučaj, presuda od 23. jula 1968. godine, serija A, broj 6, stav 10). Pri tome je nevažno je li diskriminacija posljedica različitog zakonskog tretmana ili primjene samog zakona (vidi Evropski sud za ljudska prava, Irska protiv Velike Britanije, presuda od 18. januara 1978. godine, serija A, broj 25, stav 226).
40. Ustavni sud nalazi da apelantovo ukazivanje na različitu sudsku praksu ne može u konkretnom slučaju biti dokaz da je on diskriminiran u postupku, s obzirom da apelant nije ponudio nikakve druge argumente u prilog tvrdnji o njegovoj navodnoj diskriminaciji. Naime, čak i da je redovni sud u analognoj situaciji donio drugačiju odluku, to samo po sebi ne predstavlja diskriminaciju kada se ima u vidu da nije dovoljna samo tvrdnja o različitom tretmanu osoba u analogno sličnoj situaciji nego i drugi elementi, kako je to navedeno u prethodnoj tački ove odluke. S obzirom na odsustvo ovih elemenata u konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije, također neosnovani.
VIII. Zaključak
41. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije kada se apelant žali da su sudovi svoje odluke zasnovali na pogrešnoj ocjeni dokaza i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Naime, Ustavni sud nije našao elemente koji bi ukazivali na to da su redovni sudovi ocijenili dokaze očigledno proizvoljno, budući da je prvostepeni sud nakon analize i ocjene velikog broja materijalnih i nematerijalnih dokaza izveo zaključak da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. Osim toga, ne postoji kršenje principa in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je u bilo kojoj fazi postupka apelant tretiran na način koji bi vodio povredi tog načela.
42. Također, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani i navodi o kršenju prava iz člana
13. Evropske konvencije u vezi s članom 6. Evropske konvencije, kao i navodi o kršenju prava iz člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije, jer apelantovo ukazivanje na različitu sudsku praksu u okolnostima konkretnog slučaja samo po sebi ne pokreće pitanje kršenja prava iz navedenih članova.
43. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
44. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov prijedlog zahtjeva za donošenje privremene mjere.
45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović