Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2269/08 (O. B.)
Odluka donesena 08. 06. 2011.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 64
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 64
- Zakon o izmjenama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
Predmeti (1)
AP-2269/08
Apelacija
Odluka o meritumu
08. 06. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2269/08, rješavajući apelaciju Omera Bašića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 8. juna 2011. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Omera Bašića.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-000704 od 27. maja 2008. godine.
Na osnovu člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, ostavlja se na snazi Presuda Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-Gž-06-000454 od 14. decembra 2006. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Omer Bašić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 25. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev- 07-000704 od 27. maja 2008. godine i Presude Općinskog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-313/03-I od 30. januara 2006. godine. Apelant je, također, predložio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će obustaviti izvršenje pravosnažne presude Općinskog suda do donošenja konačne odluke o apelaciji.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Općinskog suda, te od učesnika u postupku Ljubiše Čevriza (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 14. aprila 2011. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Tužilac je dostavio odgovor na apelaciju 21. aprila 2011. godine, Općinski sud 22. aprila 2011. godine, a Vrhovni sud 26. aprila 2011. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori tužioca, Općinskog i Vrhovnog suda dostavljeni su apelantu 28. aprila 2011. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Presudom Općinskog suda broj P-313/03-I od 30. januara 2006. godine obavezan je apelant da na ime uloženih sredstava u njegov stan koji se nalazi u Mostaru, Ul. franjevačka 16B (u daljnjem tekstu: predmetni stan), isplati tužiocu iznos od 6.486,21 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja pa do isplate, te da mu naknadi troškove postupka u iznosu od 1.921,25 KM, sve u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja.
7. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je apelant, kao izbjeglo i raseljeno lice, uveden u posjed predmetnog stana 26. februara 2003. godine, koji je prethodno koristio tužilac na osnovu Rješenja Odjela graditeljstva i prostornog uređenja Općine Mostar broj 07/II-4318/97 od 16. aprila 1997. godine. Sud je istakao da je tužilac u statusu zakonitog korisnika koristio predmetni stan, a da je, u skladu sa članom 18. a u vezi sa članom 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene), aktivno legitimiran da podnese tužbu radi naknade vlastitih sredstava uloženih u stan na ime nužnih troškova, a sve prema važećem Zakonu o obligacionim odnosima («Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94, u daljnjem tekstu: ZOO). Sud, dalje, ukazuje da, ukoliko bi se i prihvatili kao osnovani apelantovi navodi da je tužilac ostvario pravo da privremeno koristi predmetni stan na osnovu nezakonitog rješenja donesenog od neovlaštenog organa, u tom slučaju bi po osnovu poslovodstva bez naloga njemu pripalo pravo na nužne troškove kojima se izložio kako bi predmet obogaćenja sačuvao od oštećenja. U konkretnom slučaju to su troškovi koje je nužno trebalo preduzeti radi saniranja ratne štete kako bi stan bio sačuvan od daljeg propadanja, ali i doveden u stanje uvjetno za stanovanje prema prosječnim standardima stanovanja. Da se u konkretnom slučaju radilo o nužnim ulaganjima, jasno proizlazi iz Uvjerenja Odjela prostornog uređenja, graditeljstva i stambeno-komunalnog gospodarstva Općine Mostar-Jugozapad broj 07/III-4380/97 od 3. decembra 1997. godine iz kojeg je vidljivo da je predmetni stan pretrpio peti stepen oštećenja, ali i iz iskaza svjedoka M.T. Navedeni svjedok je potvrdio da je stan tokom rata u pretežnom dijelu izgorio, a u preostalom dijelu je kao takav bio neuvjetan za stanovanje, te je tužilac u fazi priprema za useljenje izvršio krečenje, opremanje drvenarijom, tj. prozorima i vratima, adaptaciju banje, što je ovom svjedoku bilo poznato budući da je i sâm učestvovao u dijelu navedenih radova. Ove činjenice, navodi sud, jasno proizlaze i iz saglasnih iskaza saslušanih svjedoka I. J. i T. B., koje je tužilac angažirao za izradu i ugradnju vanjskih i unutrašnjih otvora. Sud je istakao da je iz izvještaja stalnog sudskog vještaka građevinske struke Nenada Krčuma od marta 2000. godine, te njegovog iskaza vidljivo da se izvještaj odnosio na procjenu ratne štete radi otkupa stana, a na okolnost vlastitih sredstava koje je uložio tužilac u stan ili sredstava koja bi tek morao uložiti radi otklanjanja ratne štete. Imajući u vidu nesporno utvrđenu činjenicu da je predmetni stan u toku rata u pretežnom dijelu izgorio, ali i stanje 26. februara 2003. godine, sud je tužiocu na ime nužnih ulaganja priznao troškove u iznosu od 6.486,21 KM koji se odnose na otucanje maltera sa zidova, ponovo malterisanje, nabavku i montažu drvenih otvora, nabavku i postavljanje običnog i armiranog stakla, podnih i zidnih pločica. Sud je, na kraju, ocijenio da su apelantova potraživanja preko dosuđenog koja se odnose na bojenje stana, ugradnju i nabavku plastičnih roleta neosnovana.
8. Dopunskom Presudom Općinskog suda broj P-313/03-I od 18. jula 2006. godine odbijen je preostali dio tužbenog zahtjeva tužioca preko dosuđenog do ukupnog iznosa od 11.567,75 KM. U obrazloženju sud je naveo da je Presudom tog suda broj P-313/03-I od 30. januara 2006. godine djelomično usvojen tužbeni zahtjev tužioca i naloženo apelantu da na ime uloženih sredstava u stan isplati iznos od 6.486,21 KM. Preostali dio tužbenog zahtjeva preko dosuđenog je odbijen, kako je to vidljivo iz obrazloženja presude, ali to nije sadržano i u samoj izreci.
9. Kantonalni sud u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je u postupku povodom žalbe na navedene presude Presudom broj 007-0-Gž-06-000454 od 14. decembra 2006. godine žalbu tužioca odbio, a apelantovu žalbu usvojio, pobijane presude preinačio i odbio u cijelosti tužbeni zahtjev tužioca kojim je traženo da se obaveže apelant da na ime izvršenih ulaganja u predmetni stan isplati tužiocu iznos od 11.567,75 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Tužilac je obavezan da apelantu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 200,00 KM u roku od 30 dana.
10. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da je tužilac tužbenim zahtjevom tražio da mu apelant na ime ulaganja u stan plati iznos od 11.567,65 KM, a da bi uspio sa ovakvim tužbenim zahtjevom, tužilac je morao dokazati da je izvršio radove za koje traži naknadu, te da se radi o neophodnim, odnosno nužnim troškovima i da je on uložio vlastita sredstva u opravku stana, kako je propisano članom 18.a stav 1. Zakona o prestanku primjene. Sud je ocijenio da je prvostepeni sud navedenu zakonsku odredbu pravilno primijenio u pogledu određivanja troškova koji su bili neophodni, odnosno nužni. Međutim, propustio je da utvrdi da li je tužilac u opravku stana uložio vlastita sredstva. Kao dokaz da je uložio vlastita sredstva tužilac nije priložio nijedan račun, potvrdu ili priznanicu izvođača radova, odnosno nijedan dokaz objektivne prirode. Na okolnost izvođenja radova saslušani su svjedoci M.T., T.B. i I.J., te vještak građevinske struke koji je 2000. godine sa vještakom finansijske struke izradio izvještaj o procjeni ratne štete u svrhu otkupa predmetnog stana i utvrdio vrijednost adaptacionih radova koje je trebalo izvršiti da bi se stan doveo u takvo stanje da se u njemu može stanovati. Sud je ukazao da vještaku građevinske struke nije moglo biti poznato da li je tužilac uložio vlastita sredstva u adaptaciju, odnosno opravku stana, niti se mogao izjasniti koja su ulaganja u stan prilikom izrade izvještaja već bila izvršena, a koja je tek trebalo izvršiti. Ovaj sud je naveo da se iz iskaza ostalih saslušanih svjedoka, također, nije moglo utvrditi da li je tužilac ulagao vlastita sredstva u adaptaciju stana. Samo je svjedok I.J. izjavio da mu je tužilac platio za izradu otvora u stanu, ali nije znao tačno koliko je otvora izradio, pa se nije mogao ni izjasniti koliko mu je plaćeno. Svjedok M.T. je izjavio da je izvršio bojenje stana tužioca u zamjenu za neke radove koje je tužilac njemu izvršio, ali nije navedena vrijednost tih radova a bojenje stana, pored toga, prvostepeni sud nije ni prihvatio kao neophodan trošak. Pri ovakvim iskazima svjedoka datim u prvostepenom postupku Kantonalni sud je ocijenio da nema potrebe da se svjedoci ponovo saslušavaju na raspravi pred tim sudom pošto tužilac nije ni nudio dokaze o ulaganju vlastitih sredstava, smatrajući da će biti dovoljno da se dokaže da su određeni radovi izvedeni i da vještak odgovarajuće struke utvrdi njihovu vrijednost. Osim toga, prema dokazima koje je priložio i izveo apelant a, prije svega, prema zapisniku o predaji stana apelantu u posjed 26. februara 2003. godine, računu firme MIP Društvo za građevinarstvo d.o.o. Mostar broj 23/03 od 21. augusta 2003. godine, koji je ispostavljen apelantu za izvršene radove u stanu, proizlazi da je tužilac prilikom napuštanja stana taj stan devastirao tako da je tuženom stan predat u takvom stanju da je ponovo morao vršiti i one neophodne radove za koje tužilac tvrdi da ih je bio izvršio. Kantonalni sud je zaključio da je teret dokazivanja činjenice ulaganja vlastitih sredstava u opravku stana bio na tužiocu a tu činjenicu nije uspio dokazati.
11. Odlučujući o reviziji koju je tužilac izjavio protiv navedene presude Kantonalnog suda, Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Rev-07-000704 od 27. maja 2008. godine reviziju usvojio, drugostepenu presudu preinačio tako što je apelantovu žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Odbijen je apelantov zahtjev da mu tužilac naknadi troškove odgovora na reviziju.
12. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da, prema odredbi člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku, revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi 10.000,00 KM. Vrijednost osporenog dijela pravosnažne presude u ovom predmetu je 6.486,21 KM, ali ovaj sud je reviziju tužioca izuzetno dopustio primjenom odredbe člana 237. stav
3. Zakona o parničnom postupku, jer je ocijenio da bi odlučivanje o reviziji moglo biti od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima. Vrhovni sud je, dalje, ukazao da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je apelanta nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu obavezao da tužiocu, kao privremenom korisniku stana, na ime naknade neophodnih troškova za osposobljavanje stana za stanovanje isplati iznos od 6.486,21 KM. Polazeći od činjeničnog utvrđenja da je stan u toku rata bio zapaljen, da je tužilac stan dobio na trajno korištenje u augustu 1997. godine, da ga je koristio do februara 2003. godine i da je stan popravljen, oba suda pravilno zaključuju da uložena sredstva na ime neophodnih troškova u stanu odgovaraju utvrđenom iznosu od 6.486,21 KM. Zaključak drugostepenog suda da tužilac u toku postupka nije dokazao da je lična sredstva uložio u obavljene popravke, prema mišljenju Vrhovnog suda, neprihvatljivo je. Sud je ukazao da je prvostepeni sud pravilnom ocjenom provedenih dokaza utvrdio da je tužilac izvršio popravke u stanu ulaganjem vlastitih sredstava, saslušao na tu okolnost svjedoke koji su obavljali radove u stanu, a vještak finansijske struke se izjasnio o visini uloženih novčanih sredstava na ime neophodnih troškova. Konstatacija drugostepenog suda da se iz iskaza saslušanih svjedoka nije moglo utvrditi da li je tužilac ulagao lična sredstva u adaptaciju stana, predstavlja upuštanje drugostepenog suda u utvrđivanje činjeničnog stanja suprotno od onog što je utvrdio prvostepeni sud, a što nije mogao učiniti na sjednici vijeća, bez zakazivanja rasprave, kako je propisano članom 217. stav 2. Zakona o parničnom postupku. Već izvedene dokaze, iskaze svjedoka i stranaka drugostepeni sud je mogao, zaključio je Vrhovni sud, drugačije ocijeniti, samo nakon ponovnog saslušanja na raspravi pred drugostepenim sudom. Vrhovni sud zaključuje da je drugačijom ocjenom provedenih dokaza drugostepeni sud počinio povredu odredaba parničnog postupka iz člana 209. Zakona o parničnom postupku.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
13. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu i jednog i drugog prava apelant vidi u pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, te u pogrešnoj primjenu materijalnog prava. Apelant navodi da u toku postupka nije dokazano u kojoj mjeri je stan prethodno bio devastiran, odnosno koji radovi su bili neophodni, kao ni koje radove je tužilac izveo. Apelant ističe da osnovni dokaz na kojem tužilac temelji svoje navode su nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke, te iskazi svjedoka. Međutim, nalaz vještaka nije valjan dokaz s obzirom na to da se na osnovu njega ne može zaključiti na jasan i nedvosmislen način u kakvom stanju je stan bio nakon rata. Naime, vještak nije pregledao stan u vrijeme kada je tužilac ušao u posjed stana. Apelant, također, smatra da su Vrhovni i Općinski sud poklonili vjeru nalazu i mišljenju vještaka i iskazima svjedoka koji su, navodno, pomagali tužiocu u opravci stana, te da su propustili da izvrše savjesnu i brižljivu ocjenu dokaza, zanemarivši utvrđivanja koja proizlaze iz dokaza koje je predočio kao tužena strana. Apelant je, također, naveo da je tužilac prilikom napuštanja stana zloupotrijebio položaj korisnika tuđe stvari tako što je stan totalno devastirao, nanoseći mu štetu. Predlaže da Ustavni sud usvoji apelaciju, ukine osporene presude, a na snazi ostavi presudu Kantonalnog suda.
b) Odgovor na apelaciju
14. U odgovoru na apelaciju tužilac je istakao da su redovni sudovi u osporenim presudama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje. Tužilac je naveo da apelant nije dostavio bilo kakve dokaze kojim bi mogao opravdati navode o kršenju prava, već se oni zasnivaju na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, te predlaže da se apelacija odbaci jer je očigledno (prima facie) neosnovana.
15. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju istakao da su navodi apelacije neosnovani, da je osporena presuda utemeljena na zakonu, činjenično stanje tačno utvrđeno i materijalno pravo pravilno primijenjeno, pa je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.
16. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da nisu povrijeđena apelantova prava na koja se poziva u apelaciji, te da u cijelosti ostaje pri obrazloženju presude.
V. Relevantni propisi
17. U Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine Federacije BiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 37/01 i 56/01) relevantne odredbe glase:
Član 18.a stav 1.
Lice čije je stanarsko pravo prestalo prema članu 2. ovog zakona a koje je uložilo svoja lična sredstva na ime neophodnih troškova u stanu ima pravo povratiti ta sredstva od bivšeg nosioca stanarskog prava prema važećem Zakonu o obligacionim odnosima. Postupak povrata sredstava prema važećem Zakonu o obligacionim odnosima može započeti od dana kada je nosilac stanarskog prava vratio stan u posjed.
18. U Zakonu o parničnom postupku («Službene novine FBiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:
Član 217. st. 1. i 2.
Drugostepeni sud odlučuje o žalbi u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave. Drugostepeni sud će zakazati raspravu kada ocijeni da je radi pravilnog ustanovljenja činjeničnog stanja potrebno pred drugostepenim sudom ustanoviti nove činjenice ili izvesti nove dokaze ili ponovo izvesti već izvedene dokaze, kao i kada ocijeni da je zbog povrede odredaba parničnog postupka u prvostepenom postupku potrebno održati raspravu pred drugostepenim sudom.
Član 221.
Drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.
Član 229. stav 1. tačka 4.
Drugostepeni sud će na sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave presudom preinačiti prvostepenu presudu ako ustanovi da postoji jedan od sljedećih razloga iznesenih u žalbi:
4) ako smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo.
VI. Dopustivost
19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070- 0-Rev-07-000704 od 27. maja 2008. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 23. juna 2008. godine, a apelacija je podnesena 25. jula 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
23. Apelant osporava presudu Vrhovnog suda, tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njegova prava, i to pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
24. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom;
25. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. [...].
26. Ustavni sud podsjeća da se, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Osim toga, uvjet da se primijeni član 6. stav 1. Evropske konvencije jeste da u konkretnom postupku postoji spor o utvrđivanju građanskih prava i obaveza.
27. Predmetni postupak se odnosi na utvrđivanje prava tužioca da mu se povrate sredstva koja je uložio u predmetni stan, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u ovom predmetu.
28. Apelant smatra da je pravo na pravičan postupak povrijeđeno, jer je osporena odluka Vrhovnog suda proizvoljna s obzirom na to da Vrhovni sud nije izvršio analizu svih provedenih dokaza, te da je pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo.
29. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda prema kojoj zadatak tog suda nije da zamijeni domaće sudove u ocjeni dokaza provedenih pred domaćim sudovima, da utvrđuje činjenice i tumači domaće zakone. Evropski sud navodi da u tom pravcu neće, u principu, intervenirati ako je postupak u cjelini bio pravičan na način koji zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije osim ako presuda domaćeg suda nije očigledno proizvoljna ili ako nije razumljivo i na zadovoljavajući način obrazložena (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Van Kück protiv Njemačke, presuda od 12. juna 2003. godine, aplikacija broj 35968/97, st. 46-47, Izvještaji 2003-VII).
30. Prema ustaljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi, Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoje odluke tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine). Svrha obaveze da odluka bude obrazložena jeste i da pokaže da je stranama u postupku omogućeno da na ravnopravan i pravičan način budu saslušane u postupku pred sudom (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Kuznetsov i dr. protiv Rusije, presuda od 11. januara 2007. godine, aplikacija broj 184/02). Također, obrazložena odluka daje strani u postupku mogućnost da se žali protiv prvostepene odluke, te da drugostepeni sud razmotri i ispita prvostepenu odluku, a omogućava se i javni nadzor nad «administriranjem pravde» i radom sudstva (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1039/06 od 16. jula 2007. godine).
31. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je predmet spora zahtjev tužioca da mu apelant na ime uloženih sredstava u predmetni stan isplati iznos od 11.567,75 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Činjenični i pravni osnov za presuđenje prvostepeni sud je utvrdio provođenjem svih relevantnih dokaza kojima je utvrdio da je zahtjev tužioca djelomično osnovan, te je obavezao apelanta da tužiocu isplati iznos od 6.486.21 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Naime, prvostepeni sud je utvrdio da je tužilac u statusu zakonitog korisnika koristio predmetni stan i da je, u skladu sa članom 18. a u vezi sa članom 3. Zakona o prestanku primjene, aktivno legitimiran da podnese tužbu radi naknade vlastitih sredstava uloženih u stan na ime nužnih troškova. Općinski sud je provođenjem relevantnih dokaza (saslušanje svjedoka koji su obavljali radove u stanu, saslušanje vještaka građevinske struke, te vještaka finansijske struke koji se izjasnio o visini uloženih novčanih sredstava na ime neophodnih troškova) zaključio da je tužilac izvršio popravke u stanu ulaganjem vlastitih sredstava, te djelomično udovoljio tužbenom zahtjevu u smislu odredbe člana 18.a Zakona o prestanku primjene. Odlučujući o žalbama koje su izjavili tužilac i apelant, Kantonalni sud je ocijenio da prvostepeni sud, na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja, nije pravilno primijenio materijalno pravo, pa je, u smislu člana 229. stav 1. tačka 4. Zakona o parničnom postupku, žalbu tužioca odbio, a apelantovu žalbu uvažio, te prvostepenu presudu preinačio tako što je odbio u cijelosti tužbeni zahtjev tužioca uz obavezu nadoknade troškova parničnog postupka apelantu.
32. Međutim, Vrhovni sud, odlučujući o reviziji tužioca, uvažio je reviziju, drugostepenu odluku preinačio tako što je apelantovu žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. Prema mišljenju Vrhovnog suda, drugostepeni sud je drugačijom ocjenom provedenih dokaza počinio povredu odredaba parničnog postupka iz člana 209. ZPP. Vrhovni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilnom ocjenom provedenih dokaza utvrdio da je tužilac izvršio popravke u stanu ulaganjem vlastitih sredstava. Ustavni sud smatra da Vrhovni sud nije izvršio svoju obavezu da pažljivo razmotri sve dokaze i argumente u postupku s ciljem utvrđivanja da li je tužilac izvršio popravke u stanu ulaganjem vlastitih sredstava, te, slijedeći to, primijeni relevantni materijalni propis i da za svoju odluku dâ jasne i razumljive razloge.
33. Naime, iz obrazloženja odluke Vrhovnog suda ne može se ustanoviti na koji način je Vrhovni sud utvrdio da je u konkretnom slučaju tužilac dokazao da je ulagao vlastita sredstva u adaptaciju predmetnog stana, kako je to propisano relevantnim odredbama Zakona o prestanku primjene, te Ustavni sud obrazloženje smatra paušalnim i neargumentiranim. Članom 18.a Zakona o prestanku primjene propisano je da lice čije je stanarsko pravo prestalo prema članu 2. ovog zakona. a koje je uložilo svoja lična sredstva na ime neophodnih troškova u stanu ima pravo povratiti ta sredstva od bivšeg nosioca stanarskog prava prema važećem Zakonu o obligacionim odnosima. Dakle, u konkretnom slučaju, da bi tužilac uspio sa svojim tužbenim zahtjevom kojim je tražio da mu apelant na ime izvršenih ulaganja u stan plati iznos od 11.567,65 KM, morao je dokazati da je izvršio radove za koje je tražio naknadu, da se radilo o neophodnim, odnosno nužnim troškovima i da je uložio vlastita sredstva u opravku stana. Ustavni sud primjećuje da je u odnosu na ispunjenje uvjeta «izvršenih radova» i «neophodnih troškova» Vrhovni sud u obrazloženju presude istakao da je u toku prvostepenog postupka nesporno utvrđeno da je tužilac stan dobio na trajno korištenje u augustu 1997. godine i da ga je koristio do februara 2003. godine, da je predmetni stan u toku rata bio zapaljen (V kategorija oštećenja), da je stan popravljen i da uložena sredstva na ime neophodnih troškova u stanu odgovaraju utvrđenom iznosu od 6.486,21 KM prema procjeni vještaka finansijske struke. Međutim, u pogledu ispunjenja zakonskog uvjeta «uloženih vlastitih sredstava» za adaptaciju predmetnog stana, Vrhovni sud je samo istakao da je prvostepeni sud pravilnom ocjenom dokaza utvrdio da je tužilac izvršio popravke u stanu ulaganjem vlastitih sredstava. Vrhovni sud je naveo da je tužilac angažirao radnike koji su obavljali radove u stanu a saslušani svjedoci su izvođači radova a vještak finansijske struke se izjasnio o visini uloženih novčanih sredstava na ime neophodnih troškova u stanu. Ustavni sud smatra da osporena odluka Vrhovnog suda ne sadrži kvalitetno i uvjerljivo obrazloženje u pogledu utvrđenja ključne činjenice da li je tužilac uložio vlastita sredstva u adaptaciju predmetnog stana, u smislu člana 18.a Zakona o prestanku primjene od čijeg utvrđenja i primjene navedene zakonske odredbe zavisi ishod spora.
34. Ustavni sud, također, primjećuje da je Vrhovni sud povredu odredaba parničnog postupka iz člana 209. ZPP našao u činjenici da se Kantonalni sud upuštao u utvrđivanje činjeničnog stanja suprotno od onog koje je utvrdio prvostepeni sud, a što nije mogao učiniti na sjednici vijeća bez zakazivanja rasprave, kako je to propisano članom 217. stav 2. ZPP. Međutim, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud na sjednici vijeća, u smislu člana 229. stav 1. tačka 4. ZPP, preinačio prvostepenu presudu, jer je smatrao da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo. Dakle, Kantonalni sud nije bio obavezan da, u smislu člana 217. stav 2. ZPP, zakaže raspravu, jer se nije upuštao u utvrđivanje činjeničnog stanja, kako je to obrazložio Vrhovni sud, već je po službenoj dužnosti, pazeći na pravilnu primjenu materijalnog prava, utvrdio da je prvostepeni sud na osnovu pravilno utvrđenog činjeničnog stanja pogrešno primijenio član 18.a Zakona o prestanku primjene.
35. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da Vrhovni sud nije izvršio svoju obavezu da navede razloge na kojima je zasnovao osporenu odluku, odnosno da osporena presuda ne sadrži obrazloženje koje zadovoljava zahtjeve iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav
1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je došlo do povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
36. S druge strane, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud, ispitujući prvostepenu presudu, zaključio da je apelantova žalba osnovana, pa je odbio u cijelosti tužbeni zahtjev tužioca. Drugostepeni sud je utvrdio da je prvostepeni sud pravilno primijenio odredbu člana 18.a Zakona o prestanku primjene u pogledu određivanja troškova koji su bili neophodni, odnosno nužni. Međutim, taj sud je propustio da utvrdi da li je tužilac u opravku stana uložio vlastita sredstva. Kantonalni sud je utvrdio da tužilac kao dokaz ulaganja vlastitih sredstava nije priložio nijedan račun, potvrdu ili priznanicu izvođača radova, odnosno nijedan dokaz objektivne prirode. Na okolnost izvođenja radova saslušani su svjedoci i vještak građevinske struke koji je 2000. godine sa vještakom finansijske struke izradio izvještaj o procjeni ratne štete u svrhu umanjenja cijene otkupa predmetnog stana i utvrdio vrijednost adaptacionih radova koje je trebalo izvršiti kako bi se stan doveo u takvo stanje da se u njemu može stanovati. Kantonalni sud je ukazao da vještaku građevinske struke nije moglo biti poznato da li je tužilac uložio vlastita sredstva u adaptaciju, a iz iskaza ostalih saslušanih svjedoka također se nije moglo utvrditi da li je tužilac ulagao vlastita sredstva u adaptaciju stana. Kantonalni sud je ocijenio da nema potrebe da se saslušani svjedoci ponovo saslušavaju pred tim sudom s obzirom na to da tužilac u toku prvostepenog postupka nije ni nudio dokaze o ulaganju vlastitih sredstava, smatrajući da će biti dovoljno da dokaže da su određeni radovi izvedeni i da vještak odgovarajuće struke utvrdi njihovu vrijednost. Teret dokazivanja činjenice o ulaganju vlastitih sredstva u opravku predmetnog stana bio je na tužiocu a on tu činjenicu nije uspio dokazati. Kantonalni sud je, također, utvrdio, a prema dokazima koje je priložio i izveo apelant u toku prvostepenog postupka, da je tužilac prilikom napuštanja predmetnog stana devastirao stan tako da je apelantu stan predat u takvom stanju da je ponovo morao vršiti i one neophodne radove za koje tužilac tvrdi da ih je izvršio. Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje, ali da je pogrešno primijenio materijalno pravo, i to član 18.a Zakona o prestanku primjene, apelantovu žalbu usvojio, prvostepenu presudu preinačio i odbio tužbeni zahtjev u cijelosti za šta je dao jasno i precizno obrazloženje, čime je ovaj sud, prema mišljenju Ustavnog suda, u cijelosti zadovoljio standarde prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
37. Zbog ovih razloga, te, dodatno, činjenice da nema potrebe da se postupak u konkretnom slučaju odugovlači, Ustavni sud, primjenom odredbe člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odlučio je da se ovaj predmet može meritorno okončati tako što će Ustavni sud ostaviti na pravnoj snazi drugostepenu Presudu Kantonalnog suda broj 007-0-Gž-06-000454 od 14. decembra 2006. godine.
Pravo na imovinu
38. S obzirom na zaključak u vezi sa kršenjem prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud smatra da nije neophodno ispitati navode apelacije u vezi sa povredom prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.
VIII. Zaključak
39. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kada osporena odluka ne sadrži jasne razloge na kojima je zasnovana, odnosno kada osporena odluka ne sadrži obrazloženje koje zadovoljava zahtjeve iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
40. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
41. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere.
42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović