Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2337/08 (S. G.)

Odluka donesena 08. 06. 2011.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Šta se ne smatra domom
  • Član porodičnog domaćinstva
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Povrat stana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2337/08

Apelacija

Odluka o meritumu

08. 06. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2337/08, rješavajući apelaciju Siniše Gugolja, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4, člana 59. stav 2. alineje 1. i 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09 ), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Seada Palavrić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Mirsad Ćeman, sudijana sjednici održanoj 8. juna 2011. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOTI I MERITUMU

Djelomično se usvaja apelacija Siniše Gugolja.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u vezi sa pravom na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan pravosnažnom Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-U-07-000669 od 19. juna 2008. godine.

Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da apelantu Siniši Gugolju, u skladu sa članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 1.350,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.

Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda.

Odbija se kao neosnovana apelacija Siniše Gugolja podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-U-07-000669 od 19. juna 2008. godine, Rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo broj 27/02-23-5368/07 od 21. maja 2007. godine i Rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo broj 23/1-372-

1553/99 od 9. marta 2007. godine u odnosu na ostale aspekte člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovina i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Siniše Gugolja podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Uvp-08-000515 od 5. maja 2010. godine zbog proteka roka za podnošenje apelacije.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Siniša Gugolj (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Zlatica Zahirović, advokat iz Sarajeva, podnio je 30. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda Sarajevo (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-U-07-000669 od 19. juna 2008. godine, Rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 27/02-23-5368/07 od 21. maja 2007. godine i Rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) broj 23/1-372-1553/99 od 9. marta 2007. godine. Apelant je 28. decembra 2010. godine dopunio apelaciju osporavajući Presudu Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Uvp-08-000515 od 5. maja 2010. godine.

2. Apelant je uz apelaciju podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naredio Ministarstvu da stan koji se nalazi u Sarajevu, u Ulici Patriotske lige broj 40/13 drži pod svojom upravom do konačne odluke Ustavnog suda.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 2337/08 od 14. oktobra 2008. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba) kojom je odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

4. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Ministarstva, Uprave i Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: CRPC) zatraženo je 1. augusta 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju. Ustavni sud je pozvao Vrhovni sud da dostavi odgovor na apelaciju 14. marta 2011. godine.

5. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 20. augusta 2008. godine, Ministarstvo 14. augusta 2008. godine, Uprava je dostavila odgovor na apelaciju 22. augusta 2008. godine, a CRPC 7. augusta 2008. godine. Na traženje Ustavnog suda Uprava je dostavila upravni spis 4. februara 2011. godine. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 23. marta 2011. godine.

6. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je apelantu 15. marta 2011. godine. III.Činjenično stanje

7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

8. Apelant je pokrenuo 18. jula 1997. godine postupak radi povrata stana koji se nalazi u Sarajevu, Ul. Patriotske lige broj 40/13 (u daljnjem tekstu: predmetni stan), pred CRPC-om. CRPC je donio Odluku broj 202-3885-1/1 od 27. novembra 2001. godine kojom je u tački 1. dispozitiva odluke potvrđeno da je Ratko Gugolj (apelantov otac) 1. aprila 1992. godine bio nosilac stanarskog prava na stanu u Sarajevu, Ulica Patriotske lige. Tačkom 2. dispozitiva ove odluke navedeno je da nosilac stanarskog prava ili član njegovog porodičnog domaćinstva koji ima takav status u skladu sa Zakonom o stambenim odnosima koji je važio u BiH 1. aprila 1992. godine, uz prezentaciju odluke CRPC-a i dokaza o statusu člana porodičnog domaćinstva, može ući u posjed stana. Tačkom 3. dispozitiva ove odluke navedeno je da su nadležni organi Uprave dužni uvesti lica iz tačke 2. dispozitiva odluke na njihov zahtjev u posjed stana. Tačkom 4. je navedeno da je odluka CRPC-a konačna i obavezujuća, a tač. 5. i 6. odluke CRPC-a navedeno je koja su prava i obaveze lica koje boravi u stanu na koji se odnosi odluka CRPC-a. U tački 7. odluke CRPC-a je navedeno da se donošenjem ove odluke stavljaju van snage svi akti upravnih i sudskih organa donijeti nakon 1. aprila 1992. godine kojima je ograničeno ili oduzeto stanarsko pravo, ili pravo korištenja stana licu iz tačke 1. odluke. Apelant je pokrenuo postupak radi izvršenja odluke CRPC-a 3. jula 2002. godine pred Upravom.

9. Apelant je pokrenuo postupak radi povrata predmetnog stana pred Upravom 5. jula 1999. godine.

10. Uprava je donijela Zaključak broj 23/1-372-1553/99 od 8. aprila 2002. godine kojim je apelantov zahtjev za vraćanje u posjed stana odbacila kao nepravovremen.

11. Apelant je izjavio žalbu protiv zaključka prvostepenog organa. Ministarstvo je donijelo Rješenje broj 27/02-23-2607/23 od 16. septembra 2002. godine kojim je usvojilo žalbu, prvostepeno rješenje poništilo i predmet vratilo prvostepenom organu na ponovni postupak. U obrazloženju rješenja Ministarstva, između ostalog, istaknuto je da je prvostepeni organ nepravilno utvrdio da je zahtjev nepravovremen. Također, Ministarstvo je navelo da su u spis priložene odluke CRPC-a radi izvršenja, a po apelantovom zahtjevu, zbog čega je Ministarstvo dalo uputu prvostepenom organu da postupi u skladu sa čl. 7. i 9. Zakona o izvršenju odluka Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: Zakon o izvršenju odluka CRPC-a).

12. U ponovnom postupku pred Upravom apelant je dao izjavu na zapisnik od 23. aprila 2003. godine. U toku postupka pribavljen je veći broj dokaza (izjave svjedoka, materijalni dokazi-potvrde uvjerenja i dr. ) od apelanta, kao i na traženje Uprave.

13. Uprava je donijela Rješenje broj 23/1-372-1553/99 od 11. juna 2003. godine kojim je apelantov zahtjev za izvršenje Odluke CRPC-a i uvođenje u posjed stana odbila. U rješenju je navedeno da je odluka donijeta na osnovu čl. 4. i 14. Zakona o izvršenju odluka CRPC-a, kao i člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima. U obrazloženju rješenja je navedeno da je u postupku utvrđeno da je apelantova majka podnijela zahtjev za povrat stana u Sarajevu, u Ul. Muse Ćazima Ćatića i ostvarila njegov povrat, kao i da je u toku tog postupka izjavila da je član njenog porodičnog domaćinstva bio apelant, a isto proizlazi i iz dokumentacije u spisu. Uprava je zaključila da su, protivno Zakonu o stambenim odnosima, apelantovi otac i majka bili nosioci stanarskog prava na dva stana u Sarajevu, kao i da apelant nije bio član porodičnog domaćinstva svog oca u predmetnom stanu zbog čega je apelantov zahtjev za izvršenje odluke CRPC-a odbila.

14. Protiv prvostepenog rješenja apelant je izjavio žalbu. Ministarstvo je donijelo Rješenje broj 27/02-23-3925/03 od 15. decembra 2003. godine kojim je žalbu usvojilo, poništilo prvostepeno rješenje i predmet vratilo na ponovni postupak. U obrazloženju rješenja je navedeno da je prvostepeni organ pravilno i zakonito postupio kada je primijenio član 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o izvršenju odluka CRPC-a, ali nije na jasan način utvrdio da apelant nije bio član porodičnog domaćinstva svog oca, jer je rješenje doneseno na osnovu nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

15. Uprava je u ponovnom postupku održala rasprave 20. maja, 17. novembra i 8. decembra 2004. godine.

16. U ponovnom postupku Uprava je donijela Rješenje broj 23/1-372-1553/99 od 13. decembra 2004. godine kojim je apelantov zahtjev za izvršenje odluke CRPC-a odbijen. U obrazloženju rješenja Uprava je navela da je, postupajući po uputama Ministarstva, u ponovnom postupku saslušala apelantovog opunomoćenika, apelanta lično, vlasnika stana i korisnika stana. Također, u toku postupka Uprava je pozvala određene svjedoke, te je i saslušala neke od njih (koji su se odazvali pozivu), a odbila je da pročita izjavu jednog od svjedoka, navodeći da tako suprotnoj strani ne bi bila data mogućnost saslušanja svjedoka. Dalje, Uprava je odbila da sasluša apelantovu majku kao svjedoka, kao i još jednu svjedokinju zbog sumnje u njihovu objektivnost kao bliskih srodnika i apelantovih prijatelja. Uprava je izvršila uvid u materijalnu dokumentaciju u spisu (ugovor o korištenju stana, potvrdu „Sarajevostana“, popis stanovništva i dr.), kao i u predmet po zahtjevu za povrat stana apelantove majke u Ulici Muse Ćazima Ćatića u Sarajevu. Ocjenjujući sve provedene dokaze zajedno, Uprava je utvrdila da apelant nije bio član porodičnog domaćinstva svog oca, u smislu člana 6. Zakona o stambenim odnosima, te je, u skladu sa članom 3. stav 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene), odlučila da apelantov zahtjev odbije.

17. Rješavajući po apelantovoj žalbi od 6. januara 2005. godine, Ministarstvo je donijelo Rješenje broj 27/2-23-568/05 od 2. februara 2005. godine kojim je apelantovu žalbu odbilo. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je, uzimajući u obzir prvostepeni postupak, provedene dokaze i obrazloženje, navelo da je prvostepeni organ postupio pravilno kada je zahtjev odbio, jer na pouzdan način nije dokazano da je apelant bio član porodičnog domaćinstva svog oca u smislu člana 6. stav 1. Zakona o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima, kao ni lice iz člana 4. stav 2. Zakona o izvršenju odluka CRPC-a. Ministarstvo je navelo da apelantova majka (koja nije saslušana u postupku) svojom izjavom ne bi utjecala na ishod postupka, jer se radi o bliskom srodniku, te je sumnja u objektivnost njene izjave opravdana. Ministarstvo je navelo da apelantova izjava da je stan svog oca smatrao svojim domom, a koju, prema apelantovom navodu, nije ocijenio prvostepeni organ, nije osnovana, jer je navedena u obrazloženju rješenja i ocijenjena u vezi sa ostalim dokazima. Također, Ministarstvo je navelo da apelantov prijedlog da se uzmu u obzir i ocijene računi za vodu iz perioda 2001/2002. godine za stan apelantove majke nije osnovan, jer se radi o periodu irelevantnom za odlučenje. Zbog svega navedenog, apelantova žalba je odbijena.

18. Protiv rješenja Ministarstva apelant je pokrenuo upravni spor. Kantonalni sud je donio Presudu broj U-229/05 od 18. oktobra 2005. godine kojom je tužbu usvojio, osporeno drugostepeno rješenje i prvostepeno rješenje poništio i predmet vratio na ponovni postupak. U obrazloženju rješenja je navedeno da su upravni organi donijeli rješenja uz povredu odredaba upravnog postupka koje su utjecale na zakonitost. Kantonalni sud je istakao da osporena rješenja nemaju adekvatna obrazloženja, te da se u ponovnom postupku radi potpunog utvrđenja činjenica treba da saslušaju predloženi svjedoci, kao i drugi mogući svjedoci na okolnost gdje je apelant stanovao.

19. U ponovnom postupku Uprava je održala rasprave 28. decembra 2005. godine i 7. decembra 2006. godine, te donijela Rješenje broj 23/1-372-1553/99 od 9. marta 2007. godine kojim je odbijen apelantov zahtjev za izvršenje odluke CRPC-a. U obrazloženju rješenja Uprava je navela dotadašnji tok postupka i provedene dokaze, kao i da je ponovo saslušala apelanta i zastupnika vlasnika stana. Također, Uprava je navela da je u ponovljenom postupku, prema uputama Kantonalnog suda, saslušala apelantovu majku, a ostali svjedoci koje je apelant predložio nisu mogli biti saslušani (o čemu je apelant obavijestio Upravu), jer se nalaze izvan teritorije BiH.

20. Uprava je navela da je majka izjavila da je apelant živio kod oca, odnosno da su mu tamo bile stvari, da je, zbog bolesti oca, bio kod nje u aprilu i maju 1991. godine, te je mislila da treba da ga prijavi prilikom popisa stanovništva. Dalje, Uprava je u obrazloženju rješenja navela da je apelantova majka izjavila da je apelant sa ocem izašao iz Sarajeva i otišao u Vrbas, a u izjavi povodom njenog zahtjeva za povrat izjavila je da je njen suprug sa djecom izašao iz Sarajeva, dok je apelant izjavio da je stan napustio sa ocem i bakom. Uprava je navela da je izjava apelantove majke u suprotnosti sa materijalnim dokazima u spisu – uvjerenjima „Sarajevostana“ o članovima domaćinstva (na stanu na kojem je ona bila nosilac stanarskog prava i na stanu na kojem je njen suprug bio nosilac stanarskog prava), kao i podacima Federalnog zavoda za statistiku. Također, Uprava je navela da adresa prijavljena u izbjegličkoj legitimaciji, kao i prijava u MUP-u ne može biti dokaz življenja u predmetnom stanu. Uprava je zaključila da apelant nije bio član porodičnog domaćinstva svog oca u smislu člana 6. Zakona o stambenim odnosima.

21. Apelant je 16. aprila 2007. godine izjavio žalbu protiv rješenja Uprave od 9. marta 2007. godine. Ministarstvo je donijelo Rješenje broj 27/02-23-5368/07 od 21. maja 2007. godine kojim je apelantovu žalbu odbilo.

22. U obrazloženju rješenja Ministarstvo se pozvalo na utvrđenje prvostepenog organa, te je navelo da je is spisa vidljivo da je apelantov otac bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, prema potvrdi „Sarajevostana“ Sarajevo, a članovi porodičnog domaćinstva su Ratko Gugolj (apelantov otac) i Višnja Gugolj (apelantova baka). Iz potvrde Federalnog zavoda proizlazi da je apelant na popisu stanovništva bio evidentiran na adresi svoje majke. Ministarstvo je utvrdilo iz spisa predmeta da je apelantova majka prilikom povrata stana na kojem je ona nosilac stanarskog prava navela kao člana i apelanta, a što proizlazi i iz potvrde „Srajevostana“. Ministarstvo je navelo da u spisu postoji i uvjerenje Policijske uprave Centar Sarajevo o apelantovoj odjavi sa adrese majčinog stana i prijavi na adresu očevog stana iz 1989. godine, kao i da je u izbjegličkoj legitimaciji kao apelantova adresa navedena adresa predmetnog stana u Ul. Patriotske lige. Dalje, Ministarstvo se pozvalo na izjave svjedoka date u postupku, kao i apelantovu izjavu i na druge provedene dokaze, te je utvrdilo da je u prvostepenom rješenju pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje i pravilno primijenjeno materijalno pravo.

23. Ministarstvo se pozvalo na član 3. stav 1. Zakona o prestanku primjene u skladu sa kojim nosilac stanarskog prava ili član porodičnog domaćinstva imaju pravo na povrat stana. Ministarstvo je navelo da u toku postupka apelant nije dokazao da je bio član porodičnog domaćinstva svog oca 31. aprila 1991. godine, u skladu sa članom 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima, a što znači da nije lice iz člana 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene koje bi imalo pravo da traži povrat stana.

24. Protiv konačnog rješenja apelant je pokrenuo upravni spor tužbom od 19. juna 2007. godine. Kantonalni sud je donio Presudu broj 009-0-U-07-000669 od 19. juna 2008. godine kojom je tužbu odbio. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je osporenim rješenjem Ministarstvo prihvatilo obrazloženje prvostepenog organa kao pravilno i potpuno da apelant nije bio član porodičnog domaćinstva svog oca na stanu u Ul. Patriotske lige 30. aprila 1991. godine.

25. Kantonalni sud je istakao da iz podataka spisa predmetne upravne stvari proizlazi da je apelant podnio zahtjev za izvršenje odluke CRPC-a kojom je utvrđeno da je apelantov otac bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, a tačkom 2. dispozitiva odluke određeno je da nosilac stanarskog prava ili članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji takav status imaju u skladu sa Zakonom o stambenim odnosima mogu stupiti u posjed označenog stana. Dalje, Kantonalni sud je naveo da iz ugovora o korištenju stana proizlazi da je apelantov otac bio nosilac stanarskog prava na stanu u Ulici Patriotske lige, da je iz izvoda iz matične knjige rođenih i umrlih utvrđeno da je apelantov otac umro 24. januara 1996. godine u Vrbasu, a u rubrici "bračno stanje" naznačeno je da je oženjen dok je rubrika "prezime i ime supružnika" ostala nepopunjena. Kantonalni sud je naveo da iz uvjerenja Policijske uprave Centar proizlazi da je apelantov otac prijavio prebivalište u predmetnom stanu od 23. januara 1986. godine pa dalje, a da je apelant prijavljen na adresi predmetnog stana počevši od 6. juna 1988. godine da bi obnovio prijavu 13. oktobra 1999. godine. Kantonalni sud je naveo da su u potvrdi JSP "Sarajevostan" Sarajevo (koja je sačinjena prilikom bodovanja stanova 1987. godine u stanu u Ulici Patriotske lige) kao članovi porodičnog domaćinstva evidentirani apelantov otac i apelantova baka. Istovremeno, pri bodovanju stana u Ulici Muse Ćazima Ćatića u Sarajevu popisani su apelantova majka, apelant i njegov brat. Kantonalni sud je naveo da isto proizlazi i iz dopisa Federalnog zavoda za statistiku Sarajevo i priloženog izvoda iz baze podataka popisa stanovništva iz 1991. godine. Kantonalni sud je naveo da iz potvrde Mjesne zajednice Breka-Koševo II proizlazi da apelant nije bio evidentiran kao stanovnik te mjesne zajednice. Kantonalni sud je naveo da je Klinički centar Univerziteta Sarajevo 1999. godine podnio zahtjev za utvrđivanje prestanka prava korištenja stana u Ulici Patriotske lige apelantovom ocu, jer stan koji ima njegova supruga, apelantova majka, zadovoljava potrebe svih članova porodice. Također, Kantonalni sud je naveo činjenice iznesene i utvrđene u predmetu po zahtjevu apelantove majke da joj se vrati u posjed stan u Ul. Muse Ćazima Ćatića.

26. Kantonalni sud se pozvao na član 3. Zakona o prijenosu i rješavanju neriješenih zahtjeva za vraćanje u posjed stana na kojem postoji stanarsko pravo ili nekretnine koja je vlasništvo koji su podneseni CRPC-u i kojim je propisano da će se ovi zahtjevi, dakle i zahtjevi za izvršenje odluka, rješavati u skladu sa Zakonom o prestanku primjene. Navedeno je da, u skladu sa odredbom člana 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene, nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva, u skladu sa članom 6. Zakona o stambenim odnosima, koji su svoje stanove napustili u periodu od 30. aprila 1991. godine do 4. aprila 1998. godine smatraju se izbjeglim i raseljenim licima i imaju pravo na povrat stana u skladu sa Aneksom VII. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je odredbom člana 6. Zakona o stambenim odnosima utvrđeno ko su članovi porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava.

27. Imajući u vidu navedene podatke iz spisa, kao i zakonske odredbe, Kantonalni sud je zaključio da su osporena rješenja Ministarstva i prvostepenog organa donesena u zakonito provedenom postupku, na osnovu pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja uz pravilnu primjenu materijalnog prava, te je Kantonalni sud usvojio i sve zaključke iz ovih rješenja.

28. Naime, i po ocjeni Kantonalnog suda, iz navedenog proizlazi da apelant nije bio član porodičnog domaćinstva svoga oca stoga što zajedno sa njim nije trajno živio i stanovao u predmetnom stanu. Prema mišljenju Kantonalnog suda, ovo je očigledno prema podacima koji su dobijeni u toku postupka, prilikom obavljenog popisa stanovništva, bodovanja stanova, evidentiranja građana pri mjesnim zajednicama radi prijema humanitarne pomoći koja je bila uvjet za preživljavanje u gradu čak i u vrijeme od početka agresije do momenta kada su apelantov otac i apelant napustili Sarajevo. Kantonalni sud je naveo da je ocijenio izjave svjedokinja Ljiljane Berezovski i Milke Karanović, a posebno iskaz apelantove majke, kao pristrasne, podešene, usaglašene i prilagođene tome da apelant uspije sa svojim zahtjevom na šta ukazuje, prema mišljenju Kantonalnog suda, formulacija izjava koje su dijelom potpuno identične, dakle prethodno pripremljene i usaglašene. Kantonalni sud je posebno ocijenio kao neprihvatljiv iskaz apelantove majke “koja svoj iskaz mijenja i prilagođava zavisno od postupka koji se vodi pred prvostepenim organom, da li po njenom zahtjevu za vraćanje u posjed stana na kome je ona nosilac stanarskog prava u Ulici Muse Ćazima Ćatića broj 6 ili predmetnog stana u Ulici Patriotske lige broj 40”. Također, prema ocjeni suda, svjedokinja prilagođava postupku i svoja objašnjenja o popisanim članovima domaćinstva u popisu stanovništva iz 1991. godine. Uz to, prema mišljenju Kantonalnog suda, tvrdnja apelantove majke da je u predmetnom stanu nakon razdvojene bračne zajednice supružnika Gugolj (čiji brak nikada nije razveden) živio apelant - tada desetogodišnjak, sa svojom osamdeset trogodišnjom bakom Višnjom Gugolj i sa ocem, teškim bolesnikom, iako je njen stan zadovoljavao potrebe svih članova, potpuno je nelogična. Kantonalni sud je naveo da prihvata ocjenu i drugih dokaza koje su proveli upravni organi u postupku, pa tako i ocjenu da prijava prebivališta nije isključivi i jedini mjerodavni dokaz o trajnom stanovanju i življenju na adresi, jer je ocjenom i drugih dokaza, u smislu člana 9. Zakona o upravnom postupku, upravo utvrđeno suprotno. Zbog ovih razloga, Kantonalni sud je naveo da je tužbene navode ocijenio neosnovanim, te je tužbu odbio.

29. Protiv presude Kantonalnog suda od 19. juna 2007. godine apelant je podnio zahtjev za vanredno preispitivanje. Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine donio je Presudu broj 070-0-

Uvp-08-000515 od 5. maja 2010. godine kojom je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke odbio.

30. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je Kantonalni sud, polazeći od činjenica koje su utvrđene u postupku, zaključio da apelant nije bio član porodičnog domaćinstva svog oca, već je povremeno boravio u predmetnom stanu, zbog čega je tužbu odbio. Vrhovni sud je istakao da donošenjem presude Kantonalni sud nije povrijedio federalni zakon ili pravila federalnog zakona o postupku koja bi mogla utjecati na drugačije rješavanje ove pravne stvari zbog čega je zahtjev za vanredno preispitivanje neosnovan. Prema mišljenju Vrhovnog suda, upravo suprotno proizlazi iz osporene presude – da je primijenjen odgovarajući materijalni propis i da nisu povrijeđena procesna prava, te je navedeno da je u obrazloženju presude Kantonalni sud dao jasne i precizne razloge pri čemu je zaključak o prihvatanju ili neprihvatanju određenih dokaza donesen u skladu sa načelom o slobodnoj ocjeni dokaza koju je proveo Kantonalni sud (član 8. Zakona o parničnom postupku), a koje se supsidijarno primjenjuje u upravnom sporu (član 55. Zakona o upravnim sporovima ). Osim toga, Vrhovni sud je naveo da način na koji je sud utvrdio činjenično stanje ne može biti predmet razmatranja zahtjeva za vanredno preispitivanje presude u skladu sa članom 41. Zakona o upravnim sporovima. Dalje, Vrhovni sud je naveo da apelantov prigovor u odnosu na „pravo na dom“ nije osnovan, imajući u vidu zaključak da apelant nije živio u stanu sa svojim ocem, te da stan nije bio njegov dom, a „ privremeno življenje i boravljenje u stanu “, prema mišljenju Vrhovnog suda (uz pozivanje na praksu Ustavnog suda), ne može se smatrati domom. IV.Apelacija

a) Navodi iz zahtjeva

31. Apelant se žali da mu je navedenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant osporava navedene presude, kao i odluke upravnih organa zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Apelant navodi da je bilo dovoljno dokaza da se zaključi da je bio član porodičnog domaćinstva svog oca. Također, apelant navodi da je Kantonalni sud morao (kada već nije poklonio vjeru dokazima koji idu u prilog apelantu) saslušati apelanta lično. Apelant se žali i zbog dužine trajanja postupka. Apelant je naveo da Kantonalni sud nije ocijenio činjenicu da se radi o njegovom „domu“. Također, apelant traži da mu Ustavni sud dosudi kompenzaciju u iznosu od 10.000 KM kao naknadu za nematerijalnu štetu koju trpi zbog dužine trajanja postupka.

b) Odgovor na apelaciju

32. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da nije bilo povreda koje apelant navodi, te predložio da se apelacija odbije.

33. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da ostaje pri razlozima navedenim u obrazloženju svoje presude, te smatra da nisu povrijeđena prava koja apelant navodi u apelaciji.

34. Ministarstvo je u odgovoru na apelaciju istaklo da odlukom ovog organa nisu povrijeđena apelantova prava na koja se poziva u apelaciji, jer je u konkretnom predmetu na siguran način utvrđeno da apelant nije ispunio zakonske uvjete da bi se mogao smatrati članom porodičnog domaćinstva svog oca.

35. Uprava je u odgovoru na apelaciju istakla da odlukom ovog organa nisu povrijeđena apelantova prava na koja se poziva u apelaciji, jer su rješenja donijeta u skladu sa relevantnim zakonskim propisima, nakon provedenog postupka i ocjene svih provedenih dokaza.

36. CRPC je u odgovoru na apelaciju navela da je udovoljeno zahtjevu Ratka Gugolja, te da je odluka dostavljena stranci. V.Relevantni propisi

37. U Zakonu o upravnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 2/98 i 48/99) relevantne odredbe glase:

Član 6. Kad organi i institucije koje imaju javna ovlaštenja rješavaju u upravnim stvarima, dužni su da osiguraju efikasno ostvarivanje prava i interesa građana, preduzeća (društava, ustanova i drugih pravnih lica, što obuhvata dobru organizaciju na izvršavanju poslova organa, koja osigurava brzo, potpuno i kvalitetno rješavanje upravnih stvari u upravnom postupku uz svestrano razmatranje tih stvari.

Član 14.

Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druga lica koja učestvuju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.

38. U Zakonu o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima («Službene novine FBiH» br. 11/98, 38/98 i 19/99) relevantne odredbe glase: Član 6. stav 2.

Članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u smislu ovog zakona, smatraju se: bračni drug, djeca (rođena u braku ili izvan braka, usvojena, pastorčad), bračni drugovi djece, roditelji bračnih drugova (otac, majka, očuh, maćeha, usvojilac), braća ili sestre, unučad, kao i lica koja je nosilac stanarskog prava dužan po zakonu izdržavati ili su ta lica dužna po zakonu izdržavati nosioca stanarskog prava, a koja zajedno s njim trajno stanuju i žive, kao i lica koja sa nosiocem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od deset godina ili više od pet godina ako su se uselila u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju nosioca stanarskog prava.

39. U Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima («Službene novine FBiH» br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 43/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03, 29/03 i 81/09) relevantne odredbe glase: Član 3. Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

Stav 1. ovog člana primjenjuje se samo na nosioce stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove prema članu 1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Lica koja su napustila svoje stanove između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim licima prema članu VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. VI.Dopustivost

40. Pri ispitivanju dopustivosti prvobitno podnesene apelacije i dopune apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (4) protekao je rok za podnošenje apelacije;

a) Dopustivost apelacije (podnesene 30. jula 2008. godine)

41. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

42. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

43. Dakle, u konkretnom slučaju predmet osporavanja prvobitno podnesene apelacije je Presuda Kantonalnog suda broj 009-0-U-07-000669 od 19. juna 2008. godine, koju je apelant primio 11. jula 2008. godine, a apelacija je podnesena 30. jula 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

44. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

b) Dopustivost dopune apelacije

45. S druge strane, Ustavni sud zapaža da je apelant Presudu Vrhovnog suda broj 070-0-UVP-08-

000515 od 5. maja 2010. godine, koja je, dakle, donesena nakon podnesene apelacije, prvi put osporio u dopuni apelacije koju je apelant podnio Ustavnom sudu 28. decembra 2010. godine.

46. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora doći do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek, koji je djelotvoran da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Ustavni sud primjećuje da je protiv odluke Kantonalnog suda apelant podnio zahtjev za vanredno preispitivanje, koji je odlukom Vrhovnog suda broj 070-0-UVP-08-000515 od 5. maja 2010. godine odbijen, te podsjeća na novu praksu Ustavnog suda da se i odluke o zahtjevima za vanredno preispitivanje, o kojima je na bilo koji način riješeno meritorno, smatraju ratione materiae dopustivim ako je ishod postupka odlučujući za apelantova građanska prava i obaveze.

47. S obzirom na to da je, prema dokazima u spisu, odluka Vrhovnog suda dostavljena apelantu 28. juna 2010. godine, a da je on o tome obavijestio Ustavni sud tek u dopuni apelacije od 28. decembra 2010. godine, te osporio zaključak navedene odluke, proizlazi da je apelacija u odnosu na ovu odluku podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija u odnosu na odluku Vrhovnog suda podnesena nepravovremeno.

VII.Meritum

48. Apelant pobija navedene presude i odluke upravnih organa, tvrdeći da su tim presudama i rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e), II/3.f) i II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6. stav 1. i člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravičan postupak - suđenje u razumnom roku

49. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

a) Relevantni principi

50. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

51. Osim toga, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi, Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-

IV).

52. Konačno, Evropski sud je ukazao na to da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi, Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A broj 228-B, stav 18).

b) Period koji se uzima u obzir

53. Ustavni sud zapaža da je ovaj postupak pokrenut pred nadležnim organima po apelantovom zahtjevu od 5. jula 1999. godine radi povrata stana. Dok je ovaj postupak bio u toku, upravnim organima je dostavljen i apelantov zahtjev za izvršenje odluke CRPC-a, te je, u skladu sa zakonskim odredbama, vođen jedan postupak po zahtjevu za izvršenje odluke Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica. Postupak je pravosnažno završen presudom Kantonalnog suda od 19. juna 2008. godine (koja je uručena apelantu 11. jula 2008. godine), te je, dakle, predmetni postupak trajao ukupno devet godina.

c) Analiza dužine trajanja postupka

54. Polazeći od kriterija utvrđenih praksom Evropskog suda, Ustavni sud ističe da se razumnost trajanja postupka, u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, ocjenjuje u svjetlu svih okolnosti predmeta. Pri tome se naročito uzima u obzir složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti, s druge strane (vidi, Evropski sud, Vernillo, presuda od 20. februara 1981. godine, serija A broj 198, stav 30; i Zimmermann i Steiner od 13. jula 1983. godine, serija A broj 66, stav 24).

55. U konkretnom slučaju se radi o postupku radi povrata stana u posjed, odnosno izvršenja odluke CRPC-a, u kojem je trebalo utvrditi da li je apelant bio član porodičnog domaćinstva svog oca, te da li mu, u zavisnosti od te odlučne činjenice, pripada pravo na vraćanje predmetnog stana u posjed. Iako su radi utvrđivanja ovih činjenica izvedeni brojni dokazi, Ustavni sud smatra da se ne radi o naročito složenom predmetu kako prema činjeničnom, tako i prema pravnom aspektu.

56. Analizirajući dužinu trajanja postupka, Ustavni sud primjećuje da je, povodom apelantovog zahtjeva za povrat u posjed stana, Uprava nakon skoro tri godine donijela odluku o nepravovremenosti zahtjeva koju je ukinulo Ministarstvo i naložilo Upravi da postupi u skladu sa Zakonom o izvršenju odluka CRPC-a. Nakon toga Uprava je donijela rješenje (u roku od sedam mjeseci) koje je Ministarstvo ukinulo, a zatim je u ponovljenom postupku (koji je pred organima uprave trajao dvije godine i dva mjeseca) donesena odluka koju je po tužbi ukinuo Kantonalni sud. U po drugi put ponovljenom postupku organi Uprave su u roku od jedne godine i sedam mjeseci donijeli rješenje koje je postalo konačno nakon godinu dana i jednog mjeseca, odlukom Kantonalnog suda.

57. Ocjenjujući predmetni postupak u cjelini, Ustavni sud smatra da ne postoji opravdanje za ovako dugo postupanje upravnih organa pogotovo što su prvostepenom organu trebale tri godine da donese odluku kojom je nepravilno utvrdio da je zahtjev nepravovremen. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da je predmet najduže „ostajao“ pred prvostepenim organom, kako bi proveo postupak i donio odluku, te zbog „ukidanja prvostepenih odluka“ usljed nedostataka koje je učinio prvostepeni organ u postupku. Također, Ustavni sud ne može da ne primijeti da je Ministarstvo dva puta ukidalo prvostepeno rješenje i vraćalo na ponovni postupak, a Kantonalni sud je jednom ukinuo nižestepene presude i vratio na ponovni postupak. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda i Ustavnog suda da stalno vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu ili organu ne predstavlja uvijek najbolji način da pojedinci ostvare i realiziraju svoja prava. Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu često dovode do, de facto , lišavanja pojedinca njegovih prava, gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem.

58. Dalje, Ustavni sud primjećuje da ni upravni organi, ni sud nisu ponudili nikakve opravdane i razumne razloge za ovako postupanje i ovako dugo trajanje postupka. Osim toga, Ustavni sud iz stanja predmeta nije mogao utvrditi eventualni apelantov doprinos ukupnoj dužini postupka. S tim u vezi, Ustavni sud zaključuje da odgovornost za ukupnu dužinu postupka u konkretnom slučaju snosi prvenstveno prvostepeni upravni organ koji je kontinuiranim propustima vezanim za postupak utvrđivanja činjeničnog stanja prouzrokovao višekratno poništavanje rješenja i vraćanje predmeta na ponovni postupak, ali da su tome, također, doprinijeli i Ministarstvo i sud.

59. Ocjenjujući sve navedeno, kao i kriterije koji su izneseni u prethodnim stavovima ove odluke, uključujući složenost predmeta, ukupnu dužinu postupka pred upravnim organima, te uzimajući u obzir i postupak pred Kantonalnim sudom, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju prekršeno pravo na donošenje odluke u «razumnom roku» kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pitanje naknade nematerijalne štete

60. Apelant je zatražio naknadu nematerijalne štete u iznosu od 10.000,00 KM zbog kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku. Prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na zahtjev iznesen u apelaciji, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda.

61. Prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od po 150,00 KM. Imajući u vidu činjenicu da je postupak povodom apelantovog zahtjeva trajao devet godina, apelantu se utvrđuje naknada u iznosu od 1.350,00 KM. Ovaj iznos apelantu je dužna da isplati Vlada Kantona Sarajevo u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.

Ostali navodi o kršenju prava na pravično suđenje

62. Apelant navodi da mu je prekršeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, kao i zbog činjenice da je Kantonalni sud propustio da ga sasluša. Apelant smatra da su organi Uprave i sudovi u svojoj konačnoj presudi pogrešno ocijenili dokaze i stoga zaključili da nije bio član porodičnog domaćinstva svog oca.

63. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

64. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su organi Uprave i sud iz provedenih dokaza utvrdili da apelant nije imao status člana porodičnog domaćinstva svog oca u Ulici Patriotske lige, jer nije stanovao sa njim, već „povremeno boravio u stanu“. Po ocjeni upravnih organa i suda, apelant nije predočio relevantne dokaze u prilog tvrdnji da je zaista bio član porodičnog domaćinstva svog oca pri čemu su jasno obrazložili zašto ne prihvataju navode, kao ni apelantove dokaze u prilog toj tvrdnji. Stoga, pozivajući se na relevantne odredbe čl. 4. i 7. Zakona o izvršenju odluka CRPC-a, člana 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene i člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima, upravni organi i sud zaključili su da apelantu ne pripada pravo na vraćanje u posjed predmetnog stana izvršenjem odluke CRPC-a. Po mišljenju Ustavnog suda, navedeno obrazloženje nije proizvoljno. Apelantova zakonska obaveza je da dokaže da je bio član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava-svog oca da bi mogao uspjeti sa svojim zahtjevom. Pošto apelant to nije uspio dokazati, njegov zahtjev je odbijen na temelju relevantnih zakonskih odredaba. Osim toga, suprotno apelantovom navodu, Ustavni sud primjećuje da je apelant saslušan u toku postupka pred upravnim organom, a Kantonalni sud je ocijenio činjenice u predmetu imajući u vidu i ovu apelantovu izjavu. Imajući u vidu navedeno, kao i činjenicu da je apelant tokom predmetnog postupka uživao sve ostale proceduralne garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da je neosnovan apelantov zahtjev kojim je tražio utvrđivanje povrede u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje.

65. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na poštivanje doma

66. Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.

Član 8. Evropske konvencije glasi:

Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavanja nereda ili sprečavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih.

67. Ustavni sud podsjeća na to da je bitna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinca od proizvoljnog miješanja vlasti u njegova prava garantirana ovim članom (vidi, Evropski sud, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A broj 297-C).

68. Pri određivanju da li se u konkretnom slučaju radi o povredi člana 8. Evropske konvencije prvenstveno se mora utvrditi da li predmetni stan predstavlja apelantov «dom» u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije i da li osporene odluke predstavljaju «miješanje» javnih vlasti u poštivanje toga «doma». Drugo, da bi «miješanje» bilo opravdano, mora biti «u skladu sa zakonom». Ovaj uvjet zakonitosti se, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji od više elemenata: (a) miješanje mora biti zasnovano na domaćem ili međunarodnom zakonu; (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet i (c) zakon, također, mora biti formuliran s odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu dopustilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi, Evropski sud, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A broj 30, stav 49).

69. Prema sudskoj praksi Evropskog suda, pojam «dom» obuhvata kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi, Evropski sud, Gillow protiv Velike Britanije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A broj 109, stav 46.f; i Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A broj 297-C, stav 31). U skladu s ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/99, i Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 45/06). Dalje, da bi se ocijenilo da li neki prostor predstavlja nečiji dom u smislu Evropske konvencije, nužna je faktička povezanost sa tim prostorom, odnosno odnos pojedinca i trajnost i karakter veze sa prostorom, u konkretnom slučaju predmetnim stanom (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1885/07 od 25. februara 2010. godine, stav 54).

70. U odgovoru na pitanje da li se predmetni stan može smatrati apelantovim «domom», Ustavni sud zapaža da su organi Uprave i Kantonalni sud, na osnovu ocjene dokaza pribavljenih po službenoj dužnosti i dokaza provedenih na apelantov prijedlog, utvrdili da apelant nije bio član porodičnog domaćinstva svog oca na predmetnom stanu, jer nije stanovao sa njim. Dakle, prema utvrđenju upravnih organa i Kantonalnog suda, predmetni stan nije bio apelantov dom. Po mišljenju Ustavnog suda, način na koji su organi Uprave i sud utvrdili da predmetni stan nije bio apelantov dom nije proizvoljan, niti su u tom pravcu izvedeni dokazi proizvoljno ocijenjeni, a apelant navedeno nije doveo u sumnju ni navodima iz apelacije.

71. S obzirom na navedeno, a budući da apelant, dakle, u toku postupka pred organima Uprave i sudom nije dokazao da je živio u predmetnom stanu sa svojim ocem na način na koji bi ostvario i faktičku i trajnu vezu sa predmetnim stanom, Ustavni sud smatra da se predmetni stan ne može smatrati apelantovim domom, te zaključuje da nije bilo kršenja prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

Ostali navodi iz apelacije

72. Imajući u vidu zaključke u pogledu kršenja prava iz člana II/3.e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da su neosnovani i navodi iz apelacije u vezi s kršenjem prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju s obzirom na to da su identični navodima o kršenju prava na pravično suđenje i dom o čemu je Ustavni sud već dao obrazloženje.

VIII.Zaključak

73. Ustavni sud zaključuje da je prekršeno pravo na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je postupak povodom zahtjeva za povrat stana i izvršenje odluke CRPC-a okončan nakon devet godina od dana pokretanja postupka, a takvo neopravdano trajanje postupka se može, u pretežnom dijelu, pripisati ponašanju prvostepenog upravnog organa, ali i Ministarstva i suda, koji nisu dali razloge koji bi se mogli smatrati objektivnim i razumnim za ovakvo dugo trajanje postupka.

74. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje u dijelu u kojem se apelant žali na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i na pogrešnu primjenu materijalnog prava, kao i proceduralni aspekt postupka kada su organi Uprave i sud ispunili svoju dužnost i iznijeli razloge na kojima su njihove odluke zasnovane, te dozvolili apelantu da aktivno učestvuje u postupku, a Ustavni sud nije mogao utvrditi da je postupak prekršen na apelantovu štetu.

75. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, jer apelant nije dokazao da je bio član porodičnog domaćinstva svog oca na stanu za koji je podnesen zahtjev za vraćanje u posjed i izvršenje odluke CRPC-a zbog čega se predmetni stan ne može smatrati njegovim domom. Također, s obzirom na to da apelant nije dostavio relevantne dokaze, Ustavni sud smatra da nema ni kršenja prava na apelantovu imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

76. Na osnovu člana 16. stav 4. tačka 4, člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

77. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o meritumu u predmetu AP-2337/08 (S. G.) | Sudska praksa | Aktio