Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3098/08 (E. D.)

Odluka donesena 08. 06. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3098/08

Apelacija

Odluka o meritumu

08. 06. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3098/08, rješavajući apelaciju Enese Džananović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 8. juna 2011. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Enese Džananović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-001007 od 26. juna 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-06-000487 od 19.

februara 2007. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama broj P- 290/05 od 23. decembra 2005. godine.

Odluku objaviti u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine», «Službenom glasniku Republike Srpske» i u «Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine».

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Enesa Džananović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tojšića, Općina Kalesija, podnijela je 29. septembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-001007 od 26. juna 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-06-000487 od 19. februara 2007. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-290/05 od 23. decembra 2005. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Mevludina Brčaninovića i Mesuda Ahmetovića, učesnika u postupku, zatraženo je 16. februara 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju. Također, od Općinskog suda u Tuzli je 6. oktobra 2010. godine zatraženo da dostavi na uvid spis broj P-290/05.

3. Vrhovni sud i Kantonalni sud su dostavili odgovore na apelaciju 10. marta i 23. februara 2009. godine, a Općinski sud i Mevludin Brčaninović dostavili su odgovore 26. i 28. februara 2009. godine. Mesud Ahmetović nije dostavio odgovor na apelaciju. Spis je dostavljen 13. oktobra 2010. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Mevludina Brčaninovića dostavljeni su apelantici 1. juna 2009. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Apelanticin otac Avdo Mevkić je 9. decembra 1997. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv tuženog Mevludina Brčaninovića radi utvrđivanja pravnog odnosa. Tužbenim zahtjevom je tražio da sud utvrdi da je na osnovu ugovora iz 1982. godine od Omera Brčaninovića (oca Mevludina Brčaninovića) kupio parcelu pobliže označenu u tužbenom zahtjevu, za koju je u cijelosti isplatio kupoprodajnu cijenu i preuzeo je u posjed, što je Mevludin Brčaninović kao pravni sljednik prodavca dužan trpjeti i priznati da se apelanticin otac na osnovu ove presude uknjiži u katastru i zemljišnim knjigama kao posjednik i vlasnik navedene nekretnine sa dijelom 1/1. Navedenim tužbenim zahtjevom je tražio da se utvrdi da je ništav kupoprodajni ugovor kojim je tuženi raspolagao sa predmetnom nekretninom. U toku trajanja postupka apelanticin otac je umro, a nakon provedene ostavinske rasprave kao tužiteljica u predmetnom postupku je označena Fazila Jung rođena Mevkić, apelanticina sestra.

7. U preciziranom tužbenom zahtjevu tužiteljica je pored tuženog Mevludina Brčaninovića navela i Mesuda Ahmetovića kao drugotuženog (u daljnjem tekstu: prvotuženi i drugotuženi), te tražila da sud utvrdi da nije pravno valjan kupoprodajni ugovor zaključen 5. decembra 1997. godine između prvotuženog i drugotuženog zato što je prvotuženi raspolagao sa nekretninama na kojima nije imao pravo posjeda pa se ima smatrati da ugovor nije ni zaključen. Također, preciziranim zahtjevom je tražila da se utvrdi da su prvotuženi i drugotuženi dužni priznati i trpjeti da se u katastarskom operatu i zemljišnoknjižnom uredu kao isključivi posjednik i vlasnik predmetne nekretnine upiše tužiteljica.

8. Presudom Općinskog suda broj P-762/97 od 4. septembra 2001. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž-1/02 od 24. aprila 2002. godine, usvojen je tužiteljicin precizirani tužbeni zahtjev. U obrazloženju navedenih presuda je utvrđeno da je tužiteljicin otac od oca prvotuženog kupio predmetnu nekretninu, te da je kupoprodajni ugovor zaključen između prvotuženog i drugotuženog ništav zato što je prvotuženi raspolagao sa nekretninama na kojima nije bio zakoniti posjednik, odnosno vlasnik.

9. Rješenjem Vrhovnog suda broj Rev-219/03 od 28. decembra 2004. godine usvojena je revizija prvotuženog, ukinuta je drugostepena presuda i predmet vraćen drugostepenom sudu na ponovno suđenje. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da je tužbu u predmetnoj pravnoj stvari podnio Avdo Mevkić koji je u toku postupka umro, te da je nakon njegove smrti i ostavinske rasprave postupak preuzela njegova kćerka Fazila Jung rođena Mevkić. Sud, dalje, navodi da je predmet spora imovina Avde Mevkića (ostavioca) koja u ostavinskom postupku nije prešla na njegove nasljednike (kćerke Fazilu Jung rođenu Mevkić i apelanticu, i sina Mehmedaliju Mevkića), i koja predstavlja zajedničku imovinu kojom nasljednici mogu samo zajednički ostvarivati svoja prava. Vrhovni sud je istakao da su sudovi u konkretnom postupku bili dužni da nakon smrti Avde Mevkića nastave postupak povodom njegove tužbe. Međutim, nadležni sudovi su nastavili postupak i donijeli presude uz sudjelovanje Fazile Jung rođene Mevkić kao tužiteljice, bez učešća ostalih nasljednika, pa su time počinili povredu postupka iz člana 336. stav 2. tačka 10. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Na osnovu navedenog, Vrhovni sud je, u skladu sa odredbom člana 249. ZPP, odlučio kao u dispozitivu presude.

10. Kantonalni sud je u ponovnom postupku donio Rješenje broj Gž. 173/05 od 31. marta 2005. godine kojim je uvažio žalbu prvotuženog, ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

11. U ponovnom postupku Općinski sud je održao dva ročišta (23. novembra i 3. oktobra 2005. godine), jedno ročište je odložio zbog neuredne dostave (13. juna 2005. godine), jedno ročište je odložio zbog odlaska postupajućeg sudije na seminar (15. jula 2005. godine), dok je jedno ročište odložio zbog nedostatka procesnih pretpostavki za vođenje postupka (26. augusta 2005. godine).

12. Odlučujući o tužbenom zahtjevu Fazile Jung rođene Mevkić, Mehmedalije Mevkića i apelantice (u daljnjem tekstu: tužioci) protiv prvotuženog i drugotuženog, radi utvrđivanja pravnog odnosa, Općinski sud je donio Presudu broj P-290/05 od 23. decembra 2005. godine. Navedenom presudom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim je traženo da sud utvrdi da nije pravno valjan kupoprodajni ugovor zaključen 5. decembra 1997. godine između prvotuženog i drugotuženog zato što je prvotuženi raspolagao sa nekretninama na kojima nije imao pravo posjeda pa se ima smatrati da ugovor nije ni zaključen. Također, odbijen je dio zahtjeva kojim je traženo da se utvrdi da su prvotuženi i drugotuženi dužni priznati da se u katastarskom operatu i zemljišnoknjižnom uredu OG Živinice kao isključivi posjednik i vlasnik predmetne nekretnine upiše otac tužilaca. U obrazloženju presude Općinski sud je nakon ocjene svih provedenih dokaza naveo da je nesporno utvrđeno da je prvotuženi od 1981. godine upisan kao posjednik predmetne nekretnine koju je na osnovu rješenja o nasljeđivanju naslijedio od oca. Dalje se navodi da je sporna činjenica da li je zaključen pismeni ugovor o kupoprodaji predmetne nekretnine pred svjedocima između prednika tužilaca i prednika prvotuženog. Sud je na osnovu izvedenih dokaza, pozivajući se na odredbu člana 9. Zakona o prometu nepokretnosti, zaključio da tužioci nisu dokazali postojanje pravno valjanog pismenog ugovora o kupoprodaji predmetne nekretnine između prednika tužilaca i prednika prvotuženog.

13. Protiv navedene presude tužioci su izjavili žalbu 30. januara 2006. godine, pa je spis 14. marta 2006. godine dostavljen Kantonalnom sudu na odlučivanje.

14. Kantonalni sud je donio Presudu broj 003-0-Gž-06-000487 od 19. februara 2007. godine kojom je odbijena žalba i potvrđena prvostepena presuda. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je odluka prvostepenog suda pravilna, iako dati razlozi nisu odgovarajući, što, prema mišljenju Kantonalnog suda, nije bilo od utjecaja na pravilnost i zakonitost osporene odluke. Kantonalni sud, dalje, navodi da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je zbog stupanja na snagu novog ZPP, s obzirom na to da nije dobio saglasnost prvotuženog i drugotuženog za čitanje iskaza svih saslušanih svjedoka u postupku vođenom prema ranijem ZPP, ponovo izvodio dokaze saslušanja svjedoka. Također, sud navodi da je prvostepeni sud pogriješio kada je suprotno odredbama čl. 77. i 81. u vezi sa članom 454. stav 3. ZPP odbio prijedlog tužilaca za izvođenje dokaza čitanjem iskaza svjedoka koji je svoje izjašnjenje dao na zapisnik Općinskog suda u Makarskoj. Međutim, Kantonalni sud ističe da navedena greška prvostepenog suda u konkretnom slučaju nije bila od utjecaja na pravilnost konačne odluke, te smatra da nisu povrijeđene odredbe parničnog postupka iz člana 209. ZPP zbog toga što su tužioci neadekvatno postavili tužbeni zahtjev, odnosno nisu imali aktivnu legitimaciju da podnesu predmetni tužbeni zahtjev.

15. Razmatrajući suštinu tužbenog zahtjeva tužilaca, Kantonalni sud je zaključio da kupoprodajni ugovor kojim je prodata tuđa stvar ne bi bio ništav u smislu člana 103. ZOO-a, tako da se ne može udovoljiti zahtjevu za utvrđivanje ništavosti ugovora, zato što je ugovor koji su zaključili prvotuženi i drugotuženi u pismenoj formi i što je ovjeren u Općinskom sudu, tako da ispunjava uvjete iz člana 9. Zakona o prometu nepokretnosti koji ga čine pravno valjanim. Dalje se navodi da tužiocima, u smislu čl. 112. i 460. ZOO-a, nije pripadalo pravo da traže poništenje predmetnog ugovora, zato što nisu mogli osporavati pravni posao trećih lica samo što su smatrali da je predmet ugovora njihovo vlasništvo. Kantonalni sud ističe da su tužioci trebali ustrajati sa zahtjevom kojim su tražili da se utvrdi da je ugovor koji je zaključio njihov otac sa ocem prvotuženog pravno valjan. S obzirom na to da tužioci nisu ustrajali sa navedenim zahtjevom, prvostepeni sud je pravilno odlučio kada je njihov pogrešno postavljeni tužbeni zahtjev, u smislu čl. 103. i 104. ZOO-a, odbio kao neosnovan, zaključio je na kraju Kantonalni sud.

16. Protiv drugostepene presude tužioci su 25. aprila 2007. godine izjavili reviziju.

17. Vrhovni sud je donio Presudu broj 070-0-Rev-07-001007 od 26. juna 2008. godine kojom je revizija tužilaca odbijena kao neosnovana. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi, suprotno tvrdnjama žalbe koje se odnose na povredu odredaba parničnog postupka, ponovljeni postupak proveli u skladu sa odredbama člana 456. stav 3. ZPP. Također, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi potpuno i pravilno utvrdili relevantne činjenice i pravilno odbili tužbeni zahtjev iz obrazloženih razloga koje je naveo drugostepeni sud u svojoj odluci, a koje je u cijelosti prihvatio i Vrhovni sud.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

18. Apelantica se žali da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje, uključujući i pravo na «suđenje u razumnom roku» iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica analizira presude redovnih sudova i navodi da su sudovi u ponovnom postupku pogrešno tumačili i primijenili materijalni zakon. Naime, apelantica smatra da ponovni postupak nije održan prema uputama Vrhovnog suda pred drugostepenim sudom već je predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak. Dalje se navodi da je prvostepeni sud u ponovnom postupku iskazao potpuno drugačiji pravni stav od onog u prethodnom postupku i odbio tužbeni zahtjev tužilaca kao neosnovan zaključivši da je pravno valjan ugovor zaključen između prvotuženog i drugotuženog. Kantonalni sud je potvrdio prvostepenu presudu, dok je Vrhovni sud odbio reviziju tužilaca. Apelantica smatra da su joj ovakvim ponašanjem redovnih sudova, zbog pogrešnog tumačenja i primjene materijalnog zakona kao i dužine trajanja predmetnog postupka, povrijeđena navedena prava. Također, apelantica smatra da je drugačijom primjenom prava u okviru sudova u istoj pravnoj stvari izazvana pravna nesigurnost. Apelantica je predložila da Ustavni sud ukine osporene odluke i vrati predmet na ponovno suđenje, kao i da joj dosudi naknadu za nematerijalnu štetu zbog dužine trajanja predmetnog postupka.

b) Odgovor na apelaciju

19. U odgovoru na apelaciju Vrhovni i Kantonalni sud su naveli da u cijelosti ostaju pri razlozima iz svojih presuda. Sudovi su naveli da u konkretnom slučaju nisu povrijeđena apelanticina prava na koja se poziva u apelaciji, te su predložili da se apelacija odbije kao neosnovana.

20. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju naveo da apelantica u apelaciji ponavlja navode koje je isticala tokom prvostepenog postupka, a koje je taj sud raspravio i o tome dao odgovarajuće obrazloženje. Također, Općinski sud je naveo da su apelanticini navodi neosnovani, te predlaže da se predmetna apelacija odbije.

21. U odgovoru na apelaciju Mevludin Brčaninović je naveo da u konkretnom slučaju nisu povrijeđena apelanticina prava na koja se poziva u apelaciji, te da su osporene odluke redovnih sudova zasnovane na pravilnoj primjeni materijalnog prava.

V.Relevantni propisi

22. U Zakonu o parničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:

Član 10.

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 456.

(1) Ako je prije stupanja na snagu ovog zakona donesena prvostepena odluka kojom se postupak pred prvostepenim sudom završava, daljnji postupak provest će se prema dosadašnjim propisima.

[…] (3) Ako nakon stupanja na snagu ovog zakona bude ukinuta prvostepena odluka iz stava 1. ovog člana, daljnji postupak provest će se prema ovom zakonu.

23. U Zakonu o obligacionim odnosima («Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94, te «Službene novine FBiH» broj 29/03) relevantne odredbe glase:

Član 112.

Ugovorna strana u čijem je interesu rušljivost ustanovljena može tražiti da se ugovor poništi.

Ali, saugovarač te strane može od nje tražiti da se u određenom roku, ali ne kraćem od 30 dana, izjasni da li ostaje pri ugovoru ili ne, jer će u protivnom smatrati da je ugovor poništen.

Ako se pozvana ugovorna strana u ostavljenom roku ne izjasni ili ako izjavi da ne ostaje pri ugovoru, smatrat će se da je ugovor poništen.

Član 460.

Prodaja tuđe stvari obavezuje ugovarača, ali kupac koji nije znao ili nije morao znati da je stvar tuđa, može, ako se usljed toga ne može ostvariti cilj ugovora, raskinuti ugovor i tražiti naknadu štete.

VI.Dopustivost

24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

26. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-001007 od 26. juna 2008. godine kao konačna odluka protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 30. jula 2008. godine, a apelacija je podnesena 29. septembra 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

28. Apelantica se žali da su joj osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog prava, pravo na «suđenje u razumnom roku» iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

30. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […] Razuman rok

a) Relevantni principi

31. Ustavni sud ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

32. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997- IV).

33. Konačno, Evropski sud je ukazao na to da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18).

b) Period koji se uzima u obzir

34. Ustavni sud zapaža da je apelanticin otac podnio tužbu Općinskom sudu protiv prvotuženog, radi utvrđivanja pravnog odnosa. Tokom postupka apelanticin otac je umro, pa je kao tužiteljica u predmetnom postupku označena Fazila Jung rođena Mevkić, apelanticina sestra. Ustavni sud posebno ističe da je apelantica kao tužiteljica pristupila parnici tek u ponovnom postupku pred prvostepenim sudom, tj. 9. septembra 2005. godine.

35. Ustavni sud primjećuje da je predmetni postupak pokrenuo apelanticin otac 9. decembra 1997. godine. S obzirom na to da apelantica nije učestvovala u navedenom postupku, Ustavni sud će računati relevantan period od datuma kada je apelantica stupila u parnicu, s obzirom na to da se rješava o njenoj apelaciji. U vezi sa navedenim, Ustavni sud će razmotriti dužinu postupka u konkretnom slučaju od dana apelanticinog stupanja u parnicu, odnosno od 9. septembra 2005. godine, pa do donošenja konačne odluke Vrhovnog suda (26. juni 2008. godine), dakle period od dvije godine i devet mjeseci.

c) Analiza dužine trajanja postupka

36. U predmetnom postupku je trebalo utvrditi pravnu valjanost kupoprodajnog ugovora zaključenog između prvotuženog i drugotuženog. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se radi o relativno složenom sudskom postupku.

37. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi ponovni postupak na tri instance okončali u roku od dvije godine i devet mjeseci. Osim toga, Ustavni sud zapaža da se ne radi o postupku koji je zakonom propisan kao hitan. U konkretnom slučaju se ne mogu naći propusti redovnih sudova koji bi mogli ugroziti apelanticino pravo na donošenje odluke u razumnom roku, niti se na osnovu bilo čega, a naročito imajući u vidu ranije navedene standarde u vezi sa pravom na suđenje u razumnom roku, može zaključiti da je navedeni period, koliko je redovnim sudovima trebalo da donesu konačnu odluku, doveo u pitanje ovo apelanticino pravo.

38. Na osnovu izloženog, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na «suđenje u razumnom roku» kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali aspekti prava na pravično suđenje

39. U vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se odnose na način na koji su redovni sudovi primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav

1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

40. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi odbili tužbeni zahtjev apelantice i ostalih tužilaca zato što nisu dokazali postojanje pravno valjanog pismenog ugovora o kupoprodaji predmetne nekretnine između njihovog prednika i prednika prvotuženog. Naime, redovni sudovi su zaključili da je ugovor zaključen između prvotuženog i drugotuženog pravno valjan jer ispunjava uvjete propisane članom 9. Zakona o prometu nepokretnosti, te da, u smislu čl. 112. i 460. ZOO-a, apelantica i ostali tužioci nisu mogli tražiti poništenje navedenog ugovora. Dalje, Ustavni sud zapaža da je članom 112. ZOO-a predviđeno da samo ugovorna strana u čijem je interesu rušljivost ustanovljena može tražiti poništenje ugovora. Članom 460. ZOO-a predviđeno je da prodaja tuđe stvari obavezuje ugovarača, dok kupac koji nije znao ili nije morao znati da je stvar tuđa može, ako se usljed toga ne može ostvariti cilj ugovora, raskinuti ugovor i tražiti naknadu štete. Također, Ustavni sud primjećuje da apelantica i ostali tužioci u konkretnom slučaju osporavaju pravni posao trećih lica smatrajući da je predmet ugovora njihovo vlasništvo. S obzirom na to da apelantica i ostali tužioci nisu dokazali da su vlasnici predmetne nekretnine, a imajući u vidu da se u konkretnom slučaju radi o pravnom poslu trećih lica u kojem apelantica nije bila jedna od stranaka, Ustavni sud smatra da nije proizvoljan zaključak redovnih sudova da apelantica i ostali tužioci nisu imali aktivnu legitimaciju da traže poništenje predmetnog ugovora, u skladu sa odredbama čl. 112. i 460. ZOO-a, te da primjena relevantnih odredbi čl. 112. i 460. ZOO-a nije bila proizvoljna u konkretnom slučaju.

41. Imajući u vidu navedeno, a budući da u konkretnom slučaju nema ničega što bi ukazivalo na to da su materijalnopravni propisi pogrešno primijenjeni na apelanticinu štetu, Ustavni sud smatra da u odnosu na ove apelanticine navode nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

42. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

43. S obzirom na to da se, u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu vezuju za navode o kršenju prava na pravično suđenje u segmentu koji je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani, te da nije potrebno davati detaljnije obrazloženje u vezi s tim.

Pitanje naknade nematerijalne štete

44. U odnosu na apelanticin zahtjev za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud podsjeća na to da je, prema članu 76. stav 2. Pravila, ovlašten da izuzetno odredi naknadu nematerijalne štete kao kompenzaciju za utvrđenu povredu ustavnih prava apelanata, a kako je u konkretnom slučaju utvrđeno da je apelacija neosnovana, to apelantici ne pripada pravo na naknadu nematerijalne štete.

VIII.Zaključak

45. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije prekršeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer je konačna odluka u ponovnom postupku donesena u periodu od dvije godine i devet mjeseci, što, prema mišljenju Ustavnog suda, ni na koji način nije ugrozilo apelanticino pravo na donošenje odluke u razumnom roku.

46. Također, Ustavni sud smatra da nema povrede u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje odluke.

47. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

48. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o meritumu u predmetu AP-3098/08 (E. D.) | Sudska praksa | Aktio