Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3704/08 (M. G.)
Odluka donesena 08. 06. 2011.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Radni spor
- Pravično suđenje - razuman rok
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3704/08
Apelacija
Odluka o meritumu
08. 06. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3704/08, rješavajući apelaciju Mileta Gajića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1, 2 i 3 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 8. juna 2011. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Mileta Gajića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-07- 001 011 od 3. oktobra 2008. godine.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da Miletu Gajiću, u skladu sa članom 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 1.500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Mileta Gajića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-07-001 011 od 3. oktobra 2008. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj Ž-247/04 od 24. aprila 2007.
godine i Presude Osnovnog suda u Gradišci broj Rs-53/2002 od 4. decembra 2003. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Mile Gajić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Srpca, kog zastupa Desimir G. Jošić, advokat iz Gradiške, podnio je 28. novembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-001 011 od 3. oktobra 2008. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Ž- 247/04 od 24. aprila 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Rs-53/2002 od 4. decembra 2003. godine. Kako apelacija nije sadržavala sve elemente propisane članom 19 stav 6 Pravila Ustavnog suda, od apelanta je 27. februara 2009. godine zatraženo da dopuni apelaciju. Apelant je 10. marta 2009. godine dostavio dopunu apelacije.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske – CJB Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 27. februara 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od Osnovnog suda je 11. januara 2011. godine zatraženo da dostavi na uvid spis broj Rs-53/02.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor 11. marta 2009. godine, Okružni sud 23. marta 2009. godine, tuženi 30. marta 2009. godine, a Osnovni sud je dostavio odgovor 9. aprila 2009. godine. Osnovni sud je 2. marta 2011. godine dostavio na uvid spis broj Rs- 53/02.
4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 13. aprila 2009. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
6. Apelant je 8. novembra 2002. godine podnio tužbu Osnovnom sudu protiv tuženog. On je tužbom tražio poništenje Rješenja tuženog broj 05/2-126-411 od 30. septembra 2002. godine, kojim mu je zaključno sa 22. julom 2002. godine prestao radni odnos kod tuženog. Takođe je tražio da sud obaveže tuženog da ga vrati na radno mjesto policajca i da uspostavi kontinuitet radnog odnosa počevši od 23. jula 2002. godine, zatim da mu isplati plate i sva druga lična primanja, sa zakonskim kamatama, koja mu pripadaju po zakonu, Kolektivnom ugovoru i Ugovoru o radu, te da mu naknadi troškove parničnog postupka. Predmet je zaveden pod brojem Rs-53/02.
7. U toku postupka Osnovni sud je zakazao i održao šest ročišta koja su održana bez prisustva uredno pozvanog tuženog. Na ročištu održanom 10. jula 2003. godine utvrđeno je da apelant protiv tuženog vodi još dva spora radi vraćanja na rad i to pred Osnovnim sudom u Banjoj Luci pod brojevima Rs-205/00 i Rs-282/00, te je zaključeno da se od apelanta i Osnovnog suda u Banjoj Luci zatraži informacija da li su navedeni postupci okončani. Na ročištu održanom 24. septembra 2009. godine, na osnovu informacije Osnovnog suda u Banjoj Luci i apelantovog obavještenja, utvrđeno je da je apelant u dva navedena postupka koji su vođeni pred Osnovnim sudom u Banjoj Luci povukao tužbe. Sem toga, a imajući u vidu da je u međuvremenu stupio na snagu novi Zakon o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), od apelanta je na ovom ročištu zatraženo da uredi tužbeni zahtjev shodno novim odredbama zakona i da se tako uređen tužbeni zahtjev dostavi tuženom na odgovor. S tim u vezi, apelant je podneskom od 6. oktobra 2003. godine uredio tužbu i postavio alternativni tužbeni zahtjev tako što je tražio da mu tuženi prizna pravo na otkazni rok i otpremninu. Nakon toga, Osnovni sud je održao još dva ročišta i 4. decembra 2003. godine donio presudu.
8. Presudom Osnovnog suda broj Rs-53/2002 od 4. decembra 2003. godine u cijelosti je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan. Presudom je odbačen apelantov alternativni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi prizna pravo na otkazni rok, uključujući i uvećani radni staž, pravo na otpremninu, u skladu sa odredbama Zakona o radu i opšteg i granskog kolektivnog ugovora. Presudom je apelant obavezan da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 600,00 KM.
9. U obrazloženju presude je navedeno da je u postupku utvrđeno da je apelant bio radnik tuženog na radnom mjestu policajca; da je apelantu Rješenjem broj 05/2-120-158 od 21. februara 2002. godine utvrđen status neraspoređenog radnika sa trajanjem od šest mjeseci počevši od 3. januara 2002. godine; da je apelantu Rješenjem broj 05/2-126-411 od 25. jula 2002. godine prestao radni odnos istekom roka koji je utvrđen rješenjem o neraspoređenosti, te da je Rješenjem broj 05/2-126-411 od 30. septembra 2002. godine (čije je poništenje apelant tražio pred Osnovnim sudom) odbijen apelantov prigovor protiv rješenja o prestanku radnog odnosa. Utvrđeno je i da je aktom od 13. februara 2000. godine načelnik CJB podnio prijedlog za određivanje disciplinske mjere apelantu – status neraspoređenog radnika u trajanju do 30 dana – jer je utvrđeno da je apelant 13. februara 2000. godine počinio težu povredu radne dužnosti. Naime, utvrđeno je da je apelant navedenog datuma kao suvozač u putničkom vozilu marke «Golf», kom je isteklo važenje saobraćajne dozvole, vozaču tog vozila dao svoju službenu iskaznicu kako bi zavarao radnike policije koji su vršili kontrolu učesnika u saobraćaju i dozvolio tom licu da pobjegne sa lica mjesta pa je zbog tog disciplinskog prekršaja, odnosno zbog teže povrede radne discipline apelant kažnjen novčanom kaznom. Dalje, utvrđeno je da je protiv navedenog rješenja apelant izjavio prigovor koji je odbijen i potvrđeno navedeno rješenje. Nakon toga, tuženi je 25. jula 2002. godine donio Rješenje broj 05/2-126-411 kojim je apelantu prestao radni odnos sa 22. julom 2002. godine, te je rješenjem (isti broj) od 30. septembra 2002. godine odbijen apelantov prigovor protiv rješenja kojim mu je prestao radni odnos. Sem toga, utvrđeno je da je tuženi protiv apelanta pokrenuo i disciplinski postupak jer je utvrđeno da je apelant 19. septembra 2001. godine, zajedno sa kolegom policajcem čiji su lični podaci pobliže navedeni u presudi, na svoj kamion natovario 3 m³ ogrevnog hrastovog drveta, za što nije imao urednu otpremnicu, i da je ovaj postupak zaključkom tuženog obustavljen jer je u međuvremenu apelantu prestao radni odnos kod tuženog.
10. S tim u vezi, Osnovni sud je naveo da je tuženi imao pravo da, u skladu sa članom 7. Zakona o izmenama i dopunama Zakona o unutrašnjim poslovima («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 18/99; u daljnjem tekstu: Zakon), donese rješenje o uspostavljanju statusa neraspoređenog radnika apelantu, koji je mogao trajati do šest mjeseci, te da, ukoliko apelant u tom periodu ne bude raspoređen, donese i rješenje o prestanku radnog odnosa apelantu, kako je i učinjeno. Prema obrazloženju Osnovnog suda, navedenom odredbom Zakona propisano je da je ministar ovlašćen da donese rješenje o neraspoređenosti onda kada ovlašćeno službeno lice ili radnik na određenim poslovima u MUP-u ne izvršava obavezu na radnom mjestu ili koji svojim ukupnim ponašanjem šteti ugledu službe ili ako je to u interesu službe. Imajući u vidu činjenično stanje i relevantne zakonske propise, Osnovni sud je naveo: «Očito su se stekli uslovi za donošenje rješenja o neraspoređenosti tužitelja, jer je protiv tužitelja u 2 navrata pokrenut disciplinski postupak i to 2000. g. kada je doneseno rješenje o disciplinskom kažnjavanju od 31.05.2000. g. a zatim je ponovo pokrenut postupak 17.10.2001. g. također zbog teže povrede radne dužnosti. Iz navedenog proizlazi da je tužena donijela zakonito rješenje o neraspoređenosti tužitelja, a nakon isteka roka od 6 mjeseci i rješenje o prestanku radnog odnosa temeljem čl. 7. stav 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjim poslovima broj 05/2-126-411. Sud nije prihvatio navode tužitelja da je zapravo dvostruko kažnjen, te da je tužena šikanirajući tužitelja izrekla prestanak radnog odnosa, jer je rješenje zasnovano na odredbi čl. 7. Zakona o unutrašnjim poslovima.» Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je odbio apelantov tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženog kojim mu je prestao radni odnos i isplatu plate i drugih primanja. Sem toga, Osnovni sud je odbacio apelantov alternativni tužbeni zahtjev jer se, kako je Osnovni sud naveo u obrazloženju: «u suštini radi o zahtjevu za činidbom, odnosno isplatom koji je postavljena neodređeno, te o takvom zahtjevu sud nije ni mogao raspravljati, pa je o istom određeno u skladu sa odredbom člana 79. ZPP-a.»
11. Protiv Presude Osnovnog suda broj Rs-53/2002 od 4. decembra 2003. godine apelant je 16. januara 2004. godine izjavio žalbu.
12. Okružni sud je u postupku odlučivanja o apelantovoj žalbi 24. aprila 2007. godine održao raspravu.
13. Presudom Okružnog suda broj Ž-247/04 od 24. aprila 2007. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba i potvrđena je prvostepena presuda. U obrazloženju presude je navedeno da iz stanja prvostepenog spisa proizilazi da je apelantu prestao radni odnos na osnovu Rješenja tuženog broj 05/2-126-411 od 25. jula 2002. godine, te da je apelantov prigovor na to rješenje odbijen rješenjem (isti broj) od 30. septembra 2009. godine koje apelant i osporava tužbenim zahtjevom. Okružni sud je naveo da rješenje o prestanku radnog odnosa nije obuhvaćeno tužbenim zahtjevom, te ističe: «[…] a kako isto sa pobijanom drugostepenom odlukom čini pravno jedinstvo, za pravilno rješavanje ove pravne stvari bilo je potrebno da obe odluke budu obuhvaćene tužbenim zahtjevom. Prvostepeni sud je propustio da otkloni ovaj nedostatak tako što će naložiti uređenje zahtjeva. Zbog toga je, radi njegovog otklanjanja, drugostepeni sud, pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava, saglasno članu 217. Zakona o parničnom postupku, otvorio raspravu. Na raspravi pred vijećem ovog suda tužilac je obuhvatio zahtjevom za poništenje i prvostepenu odluku o prestanku radnog odnosa, dok je ostao kod ostalog dijela glavnog zahtjeva. U pogledu alternativnog zahtjeva je naveo da ga više ne ističe, to jest da je od njega odustao. S obzirom da tužilac, shodno odredbi člana 59. stav 1. Zakona o parničnom postupku, u ovoj fazi postupka nije mogao povući tužbu, drugostepeni sud je odlučio i o ovom dijelu zahtjeva.» Sem toga, Okružni sud je naveo da je apelant u pogledu dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosio na isplatu neisplaćenih plata i ostalih naknada iz radnog odnosa predložio da se prvostepena presuda u tom dijelu ukine i predmet vrati na ponovni postupak jer u ranijem postupku nije utvrđivana visina ovog dijela zahtjeva.
14. Imajući u vidu sve navedeno, Okružni sud je obrazložio da je odredbom člana 7 Zakona izmijenjen član 50 Zakona o unutrašnjim poslovima i propisano da ovlašćeno službeno lice, radnika na određenim poslovima, odnosno drugog radnika MUP-a, ministar može ostaviti neraspoređenog ukoliko ne izvršava svoje obaveze na radnom mjestu ili svojim ukupnim ponašanjem šteti ugledu službe ili ako to nalažu interesi službe, kao i da status neraspoređenog radnika može trajati do šest mjeseci, o čemu odlučuje ministar; da za vrijeme tog statusa radnik zadržava platu i druga prava iz radnog odnosa, te ako po proteku pomenutog roka ne bude raspoređen ili odbije da bude raspoređen po rješenju ministra, prestaje mu radni odnos u MUP-u, dakle po sili zakona. Okružni sud je naveo da u konkretnom slučaju apelant tužbom nije osporavao rješenje o utvrđivanju statusa neraspoređenog radnika, zbog čega ni prvostepeni ni drugostepeni sud nemaju ovlašćenje da ispituju njihovu zakonitost, već imaju ovlašćenje jedino da utvrde da li je pri donošenju odluke o prestanku radnog odnosa pravilno primijenjen utvrđeni početak trajanja roka neraspoređenosti od šest mjeseci. Kako je, prema obrazloženju Okružnog suda, konačnom odlukom u upravnom postupku utvrđeno da taj rok počinje teći od 3. januara 2002. godine, to je odlukom o prestanku radnog odnosa pravilno utvrđeno da je istekom roka utvrđenog rješenjem o utvrđivanju statusa neraspoređenog radnika apelantu prestao radni odnos sa 22. julom 2002. godine kada je rok od šest mjeseci već bio protekao. S tim u vezi, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je odbio tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosio na poništenje odluke o prestanku radnog odnosa, kako se navodi: «[…] a iz istog razloga je valjalo odbiti i zahtjev za poništenje prvostepene odluke o prestanku radnog odnosa koja je obuhvaćena tužbenim zahtjevom na raspravi pred ovim sudom i koja sa drugostepenom odlukom o prestanku radnog odnosa čini pravno jedinstvo.» Okružni sud je naveo i kako je ostali dio tužbenog zahtjeva – vraćanje na rad, uspostavljanje svih prava iz radnog odnosa, isplata plata i ostalih naknada po osnovu rada za period od prestanka radnog odnosa – vezan i zavisi od odluke o zahtjevu za poništenje odluke o prestanku radnog odnosa, to je trebalo odbiti i taj dio tužbenog zahtjeva.
15. Dalje, prema obrazloženju Okružnog suda, proizilazi da apelantov alternativno postavljeni tužbeni zahtjev za isplatu otpremnine i priznavanje prava na otkazni rok nema uporište ni u Zakonu o radu niti u Zakonu o unutrašnjim poslovima. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da je članom 38 Zakona o unutrašnjim poslovima propisano da se na radnike MUP-a primjenjuju propisi o republičkoj upravi, radnim odnosima, zdravstvenom i penzijskom i invalidskom osiguranju, ako tim zakonom nije drugačije određeno, iz čega proizilazi da je Zakon o unutrašnjim poslovima lex specialis u odnosu na Zakon o radu i Zakon o radnim odnosima zaposlenih u MUP-u i da taj zakon u članovima 39-53 sadrži odredbe o radnim odnosima zaposlenih u MUP-u, uključujući i posebne uslove za zasnivanje radnog odnosa i posebne slučajeve prestanka radnog odnosa. Okružni sud je obrazložio da je apelantu radni odnos prestao po posebnom osnovu propisanom članom 50 stav 4 Zakona o unutrašnjim poslovima, zbog isteka roka od šest mjeseci u statusu neraspoređenog radnika koji po svojoj suštini odgovara statusu radnika na čekanju koji je bio predviđen ranijim Zakonom o radu. Kako novi Zakon o radu ne poznaje status radnika na čekanju niti status neraspoređenog radnika, te kako ni Zakon o unutrašnjim poslovima kao poseban zakon ne propisuje pravo radnika ni na otkazni rok ni na otpremninu u slučaju prestanka radnog odnosa po uslovima iz člana 50 tog zakona, to, prema obrazloženju Okružnog suda, apelantov alternativni zahtjev nema uporište ni u jednom od ova dva relevantna zakona. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud ovaj dio tužbenog zahtjeva odbacio uz obrazloženje da nije određen pa se o njemu nije moglo ni raspravljati, što, prema utvrđenju Okružnog suda, nije pravilno jer je prvostepeni sud, ukoliko je smatrao da je zahtjev neodređen, trebao tužbu vratiti na uređenje, u skladu sa čl. 33 i 66 u vezi sa članom 53 ZPP. Dalje, Okružni sud ističe: «Međutim, kako je ovaj dio tužbenog zahtjeva po ocjeni ovog suda neosnovan, a isti je odbačen pobijanom presudom, proizlazi da su nastupile iste pravne posljedice, pa je prvostepenu presudu valjalo potvrditi i u dijelu ovog zahtjeva.»
16. Protiv navedene presude apelant je 19. jula 2007. godine izjavio reviziju Vrhovnom sudu.
17. Presudom broj 118-0-Rev-07-001 011 od 3. oktobra 2008. godine Vrhovni sud je odbio apelantovu reviziju. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su odluke nižestepenih sudova pravilne i da ih navodi revizije ničim bitnim ne dovode u pitanje. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je na osnovu odredbe člana 7 Zakona tuženi Rješenjem broj 052-120-158 od 21. februara 2002. godine apelantu utvrdio status neraspoređenog radnika od 3. januara 2002. godine, uz obrazloženje da je izvršena reorganizacija ministarstva i radnih mjesta, što je uzrokovalo smanjenje broja zaposlenih u MUP-u i time pravdajući navedenu odluku interesima službe. Apelantov prigovor na ovu odluku, prema obrazloženju Vrhovnog suda, odbijen je Rješenjem tuženog broj 05/2-120-158 od 8. jula 2002. godine, uz obrazloženje da je donošenje takve odluke nalagao interes službe zbog smanjenja broja zaposlenih radnika, a sem toga, da su prijedlog i odluka o utvrđivanju statusa neraspoređenog radnika apelantu zasnovani na činjenici da je on često kršio radnu disciplinu i nije poštovao profesionalne standarde ponašanja i da su protiv njega vođena dva disciplinska postupka. Kako apelant protiv ove odluke nije tražio sudsku zaštitu, navedena odluka o utvrđivanju statusa neraspoređenog radnika sa tačno utvrđenim datumom početka tog statusa postala je konačna i pravosnažna pa je istekom roka od šest mjeseci apelantu, u smislu odredbe člana 7 stav 4 Zakona, budući da apelant nije raspoređen na drugo radno mjesto, prestao radi odnos. Vrhovni sud je naveo i da su: «zato ta rješenja o prestanku radnog odnosa, donesena nakon što je istekao zakonom propisan rok od 6 mjeseci, odnosno rok utvrđen konačnim i pravosnažnim rješenjem o utvrđivanju statusa neraspoređenog radnika, deklaratornog karaktera kojim se proglašava prestanak prava – radnog odnosa, koji je prestao po zakonu, pa se zbog toga sada sa uspjehom ne može pobijati zakonitost predmetnih odluka o prestanku radnog odnosa ako se prije toga, u sudskom postupku, nije pobijala odluka kojom je tužitelju utvrđen status neraspoređenog radnika».
18. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da okolnost da je apelant u statusu neraspoređenog radnika eventualno faktički proveo kraće vrijeme od šest mjeseci nije od uticaja na zakonitost i pravilnost rješenja o prestanku radnog odnosa jer je ova okolnost mogla uzrokovati samo promjenu datuma prestanka radnog odnosa a nikako potpunu nezakonitost i poništenje odluke o prestanku radnog odnosa. Vrhovni sud je naveo da apelant ničim nije dokazao da je tuženi po isteku roka od šest mjeseci imao mogućnost da ga rasporedi na odgovarajuće radno mjesto u situaciji kada se pokazao višak od pet zaposlenih policajaca ili da je njega (prije nego li nekog drugog policajca) trebalo zadržati u radnom odnosu. Imajući u vidu sve navedeno, Vrhovni sud je odbio apelantovu reviziju kao neosnovanu.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
19. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Apelant smatra da su sudovi pogriješili kada su zaključili da vrijeme sprovedeno u statusu neraspoređenosti može biti kraće od šest mjeseci jer je on u tom statusu proveo samo pet mjeseci, što nije bilo sporno među strankama, a na šta je posebno ukazivao na ročištu pred drugostepenim sudom radi potpunog utvrđivanja činjeničnog stanja a što je priznao i sam tuženi, te da je rješenje o utvrđivanju statusa neraspoređenog radnika važilo retroaktivno, što je nezakonito. Apelant navodi: «[…] na ovo svi pomenuti sudovi jednostavno žmurili iako je i ova činjenica blagovremeno isticana u oba stepena postupka i u pomenutim pravnim lijekovima.» Apelant smatra da je postupak u radnom sporu, koji je po prirodi hitan, neopravdano dugo trajao, skoro šest godina, i traži da mu Ustavni sud zbog toga dodijeli novčanu kompenzaciju.
b) Odgovor na apelaciju
20. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da je njegova odluka koja je osporena apelacijom pravilna i zakonita, da prilikom donošenja te odluke nije bilo proceduralnih nedostataka, te da taj sud ostaje pri navodima iz osporene presude. Vrhovni sud smatra da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu jer apelantova prava u postupku nisu ničim povrijeđena.
21. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je apelantu omogućeno da učestvuje u predmetnom postupku i da apelant nije osporavao rješenja na osnovu kojih mu je utvrđen status neraspoređenog radnika. Slijedom toga, pasivnim odnosom prema svom radnopravnom statusu apelant je došao u položaj neraspoređenog radnika, pa su zbog toga, prema navodima Okružnog suda, neosnovani apelantovi navodi o povredi prava na koja se poziva. Okružni sud je naveo da je u konkretnom predmetu postupio prema usvojenom planu i programu rješavanja predmeta jer je taj sud imao veliki broj neriješenih predmeta što je uslovljavalo i brzinu rješavanja i postupanja suda. Zbog navedenih razloga, Okružni sud smatra da je apelacija neosnovana.
22. U odgovoru na apelaciju Osnovni sud je naveo da Ustavni sud prema svojim pravilima nije nadležan da preispituje odluke redovnih sudova zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, da postupak pred tim sudom nije trajao nerazumno dugo, te da, s tim u vezi, apelaciju treba odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovanu.
23. U odgovoru na apelaciju tuženi je naveo činjenice predmeta i relevantne zakonske propise, te predložio da Ustavni sud odbije apelaciju kao neosnovanu. V.Relevantni propisi
24. U Zakonu o parničnom postupku («Službeni list SFRJ» br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 29/90, 27/90 i 35/91, te «Službeni glasnik Republike Srpske» br. 17/93, 14/94 i 32/94) relevantne odredbe glase:
Član 10.
Sud je dužan da nastoji da se postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 434.
U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rešavanja radnih sporova.
25. U Zakonu o parničnom postupku («Službeni glasnik RS» br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) relevantne odredbe glase:
Član 10.
Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 420.
U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.
26. U Zakonu o izmenama i dopunama Zakona o unutrašnjim poslovima («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 18/99) relevantne odredbe glase: Član 7.
Član 50. menja se i glasi:
Ovlašteno službeno lice, radnik na određenim poslovima i drugi radnik Ministarstva unutrašnjih poslova koji ne izvršava obavezu na radnom mestu ili koji svojim ukupnim ponašanjem šteti ugledu službe ili ako to nalažu interesi službe, Ministar može rasporediti na drugo radno mesto unutar MUP-a ili tog radnika ostaviti neraspoređenog.
Status neraspoređenog radnika iz stava 1. ovog člana može trajati do 6 meseci, o čemu odlučuje ministar.
Za to vreme radnik zadržava platu i druga prava utvrđena rešenjem ministra. Ako radnik iz stava 1. ovog člana po isteku roka iz stava 2. ovog člana ne bude raspoređen ili ako odbije da bude raspoređen na poslove i zadatke po rešenju ministra, prestaje mu radni odnos u MUP-u.
VI.Dopustivost
27. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.
28. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
29. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-07-001 011 od 3. oktobra 2008. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 29. oktobra 2008. godine, a apelacija je podnesena 28. novembra 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva.
30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
31. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant se žali i na donošenje odluke u razumnom roku. Pravo na pravično suđenje – razuman rok
32. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
[…]
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
33. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
a) Relevantni principi
34. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
35. Sem toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).
36. Konačno, Evropski sud je ukazao na to da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18).
b) Period koji se uzima u obzir
37. Ustavni sud zapaža da je postupak povodom tužbe koju je apelant podnio započeo 8. novembra 2002. godine, te da je postupak okončan presudom Vrhovnog suda od 3. oktobra 2008. godine. Dakle, cjelokupan parnični postupak povodom apelantove tužbe na sve tri sudske instance (računajući i vrijeme koje je potrebno za dostavu odluka parničnim strankama, te imajući u vidu odredbe ZPP koje regulišu postupak povodom žalbe i revizije – izjavljivanje u određenom roku, dostavljanje protivnoj stranci na odgovor) trajao je duže od pet godina i 10 mjeseci.
c) Analiza dužine trajanja postupka
38. U konkretnom slučaju se radi o radnom sporu u kom je apelant tražio poništenje odluke kojom mu je prestao radni odnos kod tuženog. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da se nije radilo o složenim činjeničnim i pravnim pitanjima koja je sud trebao razmotriti budući da se predmetni postupak praktično svodi na tumačenje relevantnih odredbi propisa koji regulišu radne odnose.
39. Ustavni sud je utvrdio da je Osnovni sud održao ukupno šest ročišta i prvostepenu presudu donio za godinu i mjesec dana. Dakle, Ustavni sud zapaža da je u ovoj fazi postupka prvostepeni sud postupao u relativno kratkim rokovima, te je odluku o apelantovoj tužbi donio bez odugovlačenja. Međutim, suprotno tome, evidentno je da Okružni sud prilikom odlučivanja o apelantovoj žalbi nije iskazao primjerenu ažurnost budući da je odluku o apelantovoj žalbi, u postupku koji se po izričitoj zakonskoj odredbi smatra hitnim (član 420 ZPP), donio u roku od oko tri godine i tri mjeseca (presuda od 24. aprila 2007. godine). Dalje, Ustavni sud primjećuje da je postupak povodom apelantove revizije trajao oko godinu i tri mjeseca.
40. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na to da kratko trajanje postupka u pojedinim fazama postupka nije opravdanje za potpunu neaktivnost Okružnog suda u periodu od oko tri godine i tri mjeseca budući da Okružni sud, sem velikog broja predmeta, nije ponudio nikakvo opravdanje za ovako dugo trajanje postupaka u parnici iz radnog odnosa koja je po zakonu hitna. Stoga, Ustavni sud, nezavisno od okolnosti da je Okružni sud, kako je to naveo u odgovoru na apelaciju, sačinio plan i program rješavanja neriješenih predmeta, u situaciji kad je i pored tog plana rješavanje predmeta hitne prirode trajalo preko tri godine, ne može prihvatiti opravdanim razloge Okružnog suda vezane za dužinu predmetnog postupka. S druge strane, Ustavni sud iz dostavljenog spisa nije mogao utvrditi nikakvu apelantovu eventualnu odgovornost za dužinu trajanja postupka.
41. Ocjenjujući sve navedeno, kao i kriterijume koji su navedeni u ovoj odluci, uključujući zaključak o složenosti predmeta, odnosno ukupnu dužinu postupka od pet godina i 11 mjeseci, kao i ponašanje apelanta i Okružnog suda, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju odgovornost za ovako dugo trajanje postupka, period od oko tri godine i tri mjeseca, snosi isključivo Okružni sud. Ocjenjujući postupak u cjelini, Ustavni sud smatra da postoji povreda apelantovog prava na «suđenje u razumnom roku» kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
d) Kompenzacija
42. Apelant je zatražio da mu se naknadi šteta zbog nerazumne dužine trajanja predmetnog postupka. Prema članu 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na apelantov zahtjev, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupaka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih ljudskih prava i sloboda.
43. Prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti približno 300,00 KM budući da se u konkretnom slučaju radilo o radnom sporu koji po zakonu ima karakter hitnog spora. Imajući u vidu činjenicu da je postupak povodom apelantove tužbe trajao pet godina i 11 mjeseci, apelantu se određuje naknada u visini od 1.500,00 KM. Ovaj iznos apelantu je dužna da isplati Vlada Republike Srpske, s obzirom na sjedište nadležnih sudova, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.
Ostali aspekti prava na pravično suđenje i pravo na imovinu
44. U odnosu na apelantove navode o povredi ostalih aspekata prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
45. Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju redovni sudovi u tri instance, postupajući i sprovodeći dokaze po prijedlozima parničnih stranaka, odbili apelantov tužbeni zahtjev nalazeći da je tužbeni zahtjev za poništenje odluka tuženog i sljedstveno tome povratak na radno mjesto i uplatu odgovarajućih novčanih potraživanja iz radnog odnosa za apelanta neosnovan. Naime, redovni sudovi su, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona, utvrdili da je apelantu po sili zakona prestao radni odnos nakon isteka roka u kom je bio neraspoređen zbog nedoličnog ponašanja u službi i nakon promjene sistematizacije radnih mjesta budući da apelant nakon isteka statusa neraspoređenog radnika nije raspoređen na drugo radno mjesto. Sem toga, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi u osporenim presudama ocjenom sprovedenih dokaza detaljno i jasno obrazložili svoje stavove u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, a to obrazloženje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, pri čemu su razmotrili sve apelantove navode i dali razloge zašto oni nisu mogli dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Sem toga, apelant ne ukazuje na bilo kakve procesne nepravičnosti koje bi, eventualno, mogle pokrenuti pitanje kršenja prava na pravično suđenje, pa Ustavni sud, imajući u vidu i stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, smatra da su ovi apelantovi navodi neosnovani.
46. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da nije došlo do povrede u vezi sa ostalim aspektima prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII.Zaključak
47. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije zbog nedonošenja odluke u razumnom roku kada je postupak povodom apelantove tužbe u radnom sporu trajao pet godina i 11 mjeseci, od čega oko tri godine i tri mjeseca pred Okružnim sudom koji je svoju neaktivnost u predmetu koji se po izričitoj zakonskoj odredbi smatra hitnim opravdao isključivo velikim brojem predmeta, pri čemu je evidentno da plan i program rješavanja zaostalih predmeta koje je sačinio taj sud u okolnostima konkretnog slučaja nije bio djelotvoran.
48. Ustavni sud, takođe, zaključuje da nema povrede u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su sudovi za svoje odluke dali jasna i argumentovana obrazloženja i kada se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredbi u bilo kom dijelu bila proizvoljna.
49. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
50. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović