Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3693/08 (M. V.)
Odluka donesena 08. 06. 2011.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Ništavost
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Bračna stečevina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 267
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
Predmeti (1)
AP-3693/08
Apelacija
Odluka o meritumu
08. 06. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u predmetu broj AP 3693/08, rješavajući apelaciju Mirka Vujinovića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2. i članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 8. lipnja 2011. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija Mirka Vujinovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 016594 07 Rev od 25. rujna 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-Gž-07-000156 od 8.
ožujka 2007. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 07 58 P 016594 03 P od 13. studenog 2006. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Mirko Vujinović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara podnio je 24. studenog 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 016594 07 Rev od 25. rujna 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Gž-07-000156 od 8. ožujka 2007. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 58 P 016594 03 P od 13. studenog 2006. godine. Apelant je 1. rujna i 9. prosinca 2009. godine i 18. studenog 2010. godine dopunio apelaciju.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i M.T. i T.M. zatraženo je 12. i 15. ožujka da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud dostavili su odgovore 20. i 17. ožujka 2009. godine. M.T. i T.M nisu dostavile odgovore na apelaciju.
4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 17. srpnja 2009. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Tužiteljice M.T. i T.M. (u daljnjem tekstu: tužiteljice) pokrenule su parnični postupak protiv apelanta, P.P. i S.P. (u daljnjem tekstu: ostali tuženi) radi utvrđenja da je njihova umrla baka, odnosno apelantova supruga, postala suvlasnik jedne polovice nekretnine-kuće, označene kao k.č. broj 40/1 zk. ul. br. 116 KO Raštani (u daljnjem tekstu: sporna nekretnina), da su tužiteljice po pravu predstavljanja stekle vlasništvo sa po 1/8 dijela na spornoj nekretnini, te zatražile predaju u posjed suvlasničkih dijelova. U obrazloženju tužbenog zahtjeva tužiteljice su istakle da je radi pokretanja ostavinskog postupka iza njihove umrle bake sudu predana smrtovnica 24. travnja 2003. godine, a da je, prema njihovom saznanju, početkom kolovoza 2003. godine apelant zaključio kupoprodajni ugovor na temelju kojeg je prodao spornu nekretninu ostalim tuženim, te su zatražile da se utvrdi da je navedeni kupoprodajni ugovor ništav.
7. Presudom Općinskog suda broj 07 58 P 016594 03 P od 13. studenog 2006. godine utvrđeno je da je apelantova supruga, koja je umrla 19. listopada 1999. godine, postala suvlasnik sa ½ sporne nekretnine, te da je ništav i bez pravne valjanosti kupoprodajni ugovor od 4. kolovoza 2003. godine (u daljnjem tekstu: kupoprodajni ugovor). Istom presudom odlučeno je da su apelant i ostali tuženi obvezni tužiteljicama izmiriti troškove postupka u iznosu od 1.387,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Također, istom presudom odbijen je dio tužbenog zahtjeva kojim su tužiteljice tražile da su one po pravu predstavljanja suvlasnice sa po 1/8 dijela na spornoj nekretnini, što su apelant i ostali tuženi dužni priznati i izdati im tabularnu ispravu i predati im u posjed suvlasničke dijelove sporne nekretnine.
8. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da iz provedenih dokaza slijedi da je apelant bio zemljišnoknjižni vlasnik sporne nekretnine, koju je 4. kolovoza 2003. godine prodao ostalim tuženim, zatim da je apelantova supruga umrla 1999. godine i da je 25. travnja 2003. godine iza nje pokrenut ostavinski postupak, koji nije okončan jer su tužiteljice obavijestile sud da je ovaj postupak u tijeku. Dalje, navedeno je da je apelant izjavio da se oženio 1963. godine, da je radio u rudniku i izgradio spornu nekretninu, da je apelantova supruga bila domaćica, da je sporna nekretnina izgorjela u ratu, te da je nakon smrti supruge 2001. godine obnovio spornu nekretninu. Kako je utvrdio da je sporna nekretnina sagrađena tijekom bračne zajednice, a da se parnične stranke nisu izjašnjavale niti predlagale dokaze na visinu doprinosa supružnika u stjecanju zajedničke imovine, Općinski sud je naveo da, prema odredbi članka 264. ranijeg Porodičnog zakona, imovina koju su bračni drugovi stekli tijekom bračne zajednice čini zajedničku imovinu, tako da je usvojio dio tužbenog zahtjeva tužiteljica da je apelantova supruga suvlasnik sa dijelom ½ sporne nekretnine. Općinski sud je istakao da apelant nije dokazao da je sporna nekretnina građena na njegovom zemljištu i da je u tijeku rata uništena, te nakon rata obnovljena njegovim sredstvima, tako da je odbio ove apelantove navode kao neutemeljene.
9. Općinski sud je istakao da je odbio dio tužbenog zahtjeva kojim su tužiteljice tražile da se utvrdi da su one suvlasnice sporne nekretnine, budući da je u tijeku ostavinski postupak u kojem će se utvrditi veličina suvlasničkih dijelova, te da je, s tim u svezi, odbio i dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na predaju suvlasničkih dijelova sporne nekretnine u posjed.
10. Vezano za dio tužbenog zahtjeva kojim su tužiteljice tražile da se utvrdi apsolutna ništavost kupoprodajnog ugovora, Općinski sud je naveo da je člankom 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da je ugovor ništav ako je protivan Ustavu BiH, prinudnim propisima i moralu društva. Dalje, odredbama članka 265. stavak 2. Porodičnog zakona propisano je da svojim udjelom u zajedničkoj imovini jedan bračni drug ne može samostalno raspolagati niti ga opteretiti pravnim poslom među živima, a apelant je ugovorom o kupoprodaji otuđio zajedničku imovinu, spornu nekretninu, koju je sagradio za vrijeme trajanja bračne zajednice. S tim u svezi, apelant nije mogao prodati spornu nekretninu, tako da je tužbeni zahtjev tužiteljica u ovom dijelu utemeljen.
11. Odlučujući o žalbama apelanta i ostalih tuženih, Kantonalni sud u Mostaru je donio Presudu broj 007-0-Gž-07-000156 od 8. ožujka 2007. godine kojom je žalbe odbio i potvrdio prvostupanjsku presudu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio činjenično stanje, na koje je pravilno primijenio materijalno pravo, te donio pravilnu odluku. Naime, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je sporna nekretnina bračna stečevina apelanta i njegove supruge, tj. bake tužiteljica, tako da se pravilno pozvao na odredbe materijalnog prava iz članka 264. Porodičnog zakona, prema kojim imovina koju su radom stekli u braku bračni drugovi kao i prihodi od te imovine čine zajedničku imovinu, odnosno da je doprinos u stjecanju te imovine jednak, te da nije od utjecaja činjenica što je apelant u zemljišnim knjigama upisan kao vlasnik sporne nekretnine. U odnosu na žalbene navode da je sporna nekretnina u tijeku rata porušena, a nakon rata apelantovim sredstvima i sredstvima od donacija obnovljena i da predstavlja potpuno novi objekt, Kantonalni sud je istakao da to nema utjecaja na presuđenje, niti se takav prigovor može isticati u ovoj fazi postupka, tako da su pravilno primijenjene odredbe članka
126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) u svezi sa člankom 123. ZPP. Dalje, sukladno odredbi članka 207. ZPP, u žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi, osim ako žalitelj ne pruži dokaze da ih bez svoje krivnje nije mogao iznijeti, odnosno predložiti do zaključenja glavne rasprave. Kantonalni sud je naveo da se apelant ne može pravdati time da je neuka stranka pa da zbog toga neke dokaze u tijeku prvostupanjskog postupka nije predložio. Budući da je ZPP propisao normative i postupanje pred sudom, apelant je, u smislu članka 123. ZPP, bio dužan dokazati činjenice na kojim temelji svoje tvrdnje.
12. Apelant i ostali tuženi su izjavili revizije Vrhovnom sudu. Vrhovni sud je donio Presudu broj 58 0 P 016594 07 Rev od 25. rujna 2008. godine kojom je revizije djelomično uvažio, nižestupanjske presude preinačio (u odluci o ništavosti kupoprodajnog ugovora i troškovima postupka), tako da je utvrdio da je kupoprodajni ugovor ništav i bez pravne važnosti preko visine suvlasničkog dijela ½, te odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove. U preostalom dijelu Vrhovni sud je odbio revizije kao neutemeljene, te odbio zahtjev tužiteljica da im apelant i ostali tuženi naknade troškove odgovora na reviziju.
13. Obrazlažući razloge preinačenja nižestupanjskih presuda, Vrhovni sud je naveo da iz činjeničnog stanja proizlazi da je sporna nekretnina zajednička imovina bake tužiteljica, odnosno apelantove supruge i apelanta, da je stečena radom tijekom njihove bračne zajednice, da je doprinos u stjecanju bio ravnomjeran, tako da su oni suvlasnici sporne nekretnine sa dijelom ½ u smislu članaka 264. i 267. ranijeg Porodičnog zakona, tako da je revizije u ovom dijelu odbio.
14. Vezano za odluku o ništavosti ugovora o kupoprodaji, Vrhovni sud je naveo da apelant i ostali tuženi neutemeljeno ističu prigovor pogrešne primjene članka 103. ZOO-a, odnosno da je prvostupanjska presuda donesena u vrijeme važenja novog Porodičnog zakona, tako da nižestupanjski sudovi nisu mogli presuditi primjenom ranijeg Porodičnog zakona. Naime, za rješavanje ove pravne stvari pravilno je primijenjen raniji Porodični zakon kao mjerodavni zakon budući da se radi o sporu nastalom u vrijeme važenja ranijeg Porodičnog zakona. Međutim, nije pravilna odluka o ništavosti ugovora o kupoprodaji, jer je apelant kao nadživjeli bračni drug raspolagao sa zajedničkom bračnom imovinom prije nego što je utvrđen njegov udio u stjecanju te imovine, tako da nije bilo osnove da je ništav kupoprodajni ugovor preko ½ suvlasničkog dijela.
15. U odnosu na revizijske navode u svezi sa iznošenjem novih dokaza u žalbi, Vrhovni sud je naveo da, sukladno odredbi članka 207. Zakona o parničnom postupku, u žalbi se mogu iznositi nove činjenice i dokazi ako žalitelj pruži dokaze da ih bez svoje krivnje nije mogao predložiti do zaključenja glavne rasprave. Kako apelant uz žalbu nije priložio dokaze da bez svoje krivnje do zaključenja glavne rasprave nije mogao predložiti dokaze na okolnosti da je sporna nekretnina tijekom rata bila porušena i da je na temeljima izgradio potpuno novu spornu nekretninu, dijelom iz vlastitih sredstava, dijelom iz sredstava donacija, pravilan je stav Kantonalnog suda da te činjenice nije uzeo u obzir.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
16. Apelant ističe da su mu pobijanim presudama sudova povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant navodi da su pobijane presude nezakonite u dijelu utvrđenja ništavosti ugovora, jer sudovi nisu prihvatili dokaze koji ukazuju na to da je ugovor o kupoprodaji valjan. Naime, sudovi nisu utvrdili da je sporna nekretnina zapaljena i totalno uništena u ratu, da je on adaptirao spornu nekretninu donatorskim sredstvima i da je njegov sin uložio određena sredstva, te da apelantova supruga ni po kojoj osnovi nije imala pravo na novoizgrađenu spornu nekretninu. Apelant navodi: «Zbog nepravilnog i pristranog vođenja postupka, sprege tužiteljica, sudaca i mog odvjetnika osporeno mi je pravo na dokazivanje mojih navoda». Apelant ističe da je u trenutku rasprave imao 97 godina, te da veoma loše čuje, ali da je imao odvjetnika, međutim, on (odvjetnik) nije uložio u spis dokaze koje je posjedovao na okolnosti utvrđenja da je sporna nekretnina bila uništena tijekom rata.
17. U dopuni apelacije od 1. rujna i 12. prosinca 2009. godine, te dopuni od 18. studenog 2010. godine, apelant ponavlja navode iznesene u apelaciji. Uz navedene dopune apelant je dostavio zapisnik sa ročišta u ostavinskom postupku od 12. veljače 2009. godine (ovaj postupak se vodi iza umrle apelantove supruge), Rješenje o nasljeđivanju Općinskog suda broj 58 0 O 049781 03 O od 30. rujna 2009. godine i Rješenje Kantonalnog suda broj 58 0 O 049781 10 Gž od 18. listopada 2010. godine, kojim se apelantova žalba i žalba njegovog sina uvažava, prvostupanjsko rješenje preinačava na način da se prekida ostavinski postupak i stranke se upućuju na pokretanje parničnog postupka (apelant i njegov sin pobijaju veličinu nasljednog dijela sporne nekretnine). b)Odgovor na apelaciju
18. Vrhovni sud je istakao da ostaje pri razlozima navedenim u obrazloženju presude, te da apelantovi navodi nisu utemeljeni.
19. Kantonalni sud je naveo da donošenjem svoje presude nije povrijedio apelantova prava koja navodi u apelaciji.
20. Općinski sud je istakao da je odluku temeljio na provedenim dokazima na glavnoj raspravi, te da strankama nije uskraćeno niti jedno od zajamčenih prava, a apelant je imao punomoćnika, odnosno odvjetnika iz Mostara.
V.Relevantni propisi
21. U Zakonu o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:
Članak 7.
(1)Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
[...] Članak 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na temelju slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i pozorno ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
Članak 123.
(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima temelji svoj zahtjev.
(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza ustanoviti činjenice na temelju kojih će donijeti odluku.
Članak 126.
Ako sud na temelju ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću ustanoviti koju činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja. Članak 207.
(1) U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice i predlagati novi dokazi, osim ako žalitelj pruži dokaze da ih bez svoje krivnje nije mogao iznijeti odnosno predložiti do zaključenja glavne rasprave.
[...] Članak 292.
(1) Stranka koja je potpuno poslovno sposobna može sama obavljati radnje u postupku (parnična sposobnost).
(2) Punoljetna osoba kojoj je djelomice ograničena poslovna sposobnost parnično je sposobna u granicama svoje poslovne sposobnosti.
[...] Članak 293.
(1) Stranku koja nema parničnu sposobnost zastupa njezin zakonski zastupnik.
(2) Zakonski zastupnik određuje se zakonom ili aktom nadležnog tijela vlasti donesenim na temelju zakona.
(3) U tijeku cijelog postupka sud će, po službenoj dužnosti, paziti može li osoba koja se pojavljuje kao stranka u postupku biti stranka u postupku i je li parnično sposobna, zastupa li parnično nesposobnu stranku njezin zakonski zastupnik i ima li zakonski zastupnik posebne ovlasti kad su one potrebite.
Članak 300.
(1) Stranke mogu poduzimati radnje u postupku osobno ili preko punomoćnika.
(2) Stranka koju zastupa punomoćnik može uvijek doći pred sud i davati izjave pored svog punomoćnika, ali suprotnu stranu, svjedoke i vještake može ispitivati samo preko punomoćnika, ako je on nazočan na glavnoj raspravi.
Članak 301.
[...] (2) Ako ustanovi da punomoćnik koji je odvjetnik ne obavlja svoju dužnost sukladno Zakonu o odvjetništvu, sud će o tome izvijestiti nadležnu odvjetničku komoru [...].
22. U Porodičnom zakonu («Službeni list SRBiH» br. 21/79 i 44/89, te «Službeni list RBiH» br. 6/94 i 13/94) relevantne odredbe glase:
Član 264.
(1)Imovina koju bračni drug ima u času zaključenja braka ostaje njegova posebna imovina. (2)Imovina koju su bračni drugovi stekli radom tokom bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine, čine zajedničku imovinu.
[...] Član 265.
(1)Zajedničkom imovinom bračni drugovi raspolažu sporazumno.
(2)Svojim udjelom u zajedničkoj imovini jedan bračni drug ne može samostalno raspolagati niti ga opteretiti pravnim poslom među živima.
Član 267.
(1)Svaki bračni drug može tužbom zahtijevati da sud utvrdi koliki je njegov dio u zajedničkoj imovini, ili jednom dijelu te imovine, ili na pojedinoj stvari iz te imovine. [...]
23. U Zakonu o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 57/89, «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94, te «Službene novine FBiH» broj 29/03) relevantne odredbe glase:
Član 103.
Ugovor koji je protivan Ustavu Bosne i Hercegovine, prinudnim propisima te moralu društva ništavan je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon o određenom slučaju ne propisuje što drugo.
VI.Dopustivost
24. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
25. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
26. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 58 0 P 016594 07 Rev od 25. rujna 2008. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, pobijanu presudu apelant je primio 15. listopada 2008. godine, a apelacija je podnesena 24. studenog 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, zato što nije očito (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
27. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
28. Apelant pobija presude redovitih sudova tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. [...]
29. Ustavni sud konstatira da se u postupku koji je okončan pobijanom presudom Vrhovnog suda odlučivalo o tužbenom zahtjevu tužiteljica protiv apelanta i ostalih tuženih radi utvrđenja prava posjeda i uknjižbe sporne nekretnine, te ništavosti kupoprodajnog ugovora. Ustavni sud zaključuje da se radi o predmetu građanskopravne prirode iz čega proizlazi da je članak 6. Europske konvencije primjenjiv. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će ispitati je li postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije.
30. Ustavni sud uočava da su tužiteljice u predmetnom sporu, između ostalog, tražile da se utvrdi da je apelantova supruga, koja je umrla 19. listopada 1999. godine, postala suvlasnik sa ½ sporne nekretnine, te da je ništav i bez pravne valjanosti kupoprodajni ugovor na temelju kojeg je apelant ostalim tuženim prodao spornu nekretninu. Vrhovni sud je ništavost kupoprodajnog ugovora utvrdio do ½ suvlasničkog dijela sporne nekretnine, dok je odbio zahtjev tužiteljica da se utvrdi da je predmetni kupoprodajni ugovor ništav u cijelosti. Međutim, apelant prigovara navedenom odlučenju, te ističe da mu nije bilo omogućeno predložiti dokaze koji bi doveli do drugačijeg činjeničnog stanja, tj. da mu nije bilo omogućeno da dokaže da je sporna nekretnina tijekom rata uništena, da ju je on obnovio, tako da mu pripada pravo na cijelu spornu nekretninu koju je prodao, te da je sud tako odlučio zato što nije bio nepristran. Apelant prigovara i da zbog duboke starosti nije mogao pratiti predmetni postupak, te da, stoga, nije uočio propust njegovog odvjetnika koji tijekom postupka nije predložio dokaze na okolnosti izgradnje predmetne nekretnine.
31. S tim u svezi, Ustavni sud podsjeća na to da nije mjerodavan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redoviti sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke redovitih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovitog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očito proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada su povrijeđena osnovna procesna prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. lipnja 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03). Također, pravičnost postupka se ocjenjuje na temelju postupka kao cjeline (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. lipnja 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 38/03, i Europski sud za ljudska prava, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Ustavni sud podsjeća i na praksu Europskog suda za ljudska prava iz koje proizlazi da su domaći sudovi dužni obrazložiti svoje presude, pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak suštinski važan za ishod predmeta, sud se u tome slučaju u svojoj presudi mora njime posebno pozabaviti. Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je utemeljena i mora imati obrazloženje, pogotovu na podnesak koji je suštinski važan za ishod spora. U suprotnome, postoji povreda članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi Europski sud, Van der Hurk protiv Nizozemske, presuda od 19. travnja 1994. godine, stavak 61).
32. Budući da je utvrđeno da se apelant oženio 1963. godine, da je radio u rudniku i izgradio spornu nekretninu, a da je apelantova supruga bila domaćica, iz obrazloženja Općinskog suda slijedi da je sud zaključio da je sporna nekretnina stečena tijekom bračne zajednice, a kako se parnične stranke nisu izjašnjavale niti predlagale dokaze na visinu doprinosa supružnika u stjecanju zajedničke imovine, to je, u smislu odredaba članka 264. ranijeg Porodičnog zakona, usvojio dio tužbenog zahtjeva tužiteljica, tj. da je apelantova supruga suvlasnik sa dijelom ½ sporne nekretnine. Navedeni stav proizlazi i iz obrazloženja Kantonalnog i Vrhovnog suda. Dalje, iz obrazloženja Vrhovnog suda, koji je preinačio nižestupanjske odluke u odnosu na ništavost kupoprodajnog ugovora preko ½ suvlasničkog dijela, slijedi da nije pravilna odluka o ništavosti ugovora o kupoprodaji jer je apelant kao nadživjeli bračni drug raspolagao sa zajedničkom bračnom imovinom prije nego što je utvrđen njegov udio u stjecanju te imovine, tako da nije bilo osnove da je ništav kupoprodajni ugovor preko ½ suvlasničkog dijela. U odnosu na apelantove navode da mu nije bilo dopušteno predložiti dokaze koji bi doveli do drugačijeg činjeničnog stanja, odnosno da je sporna nekretnina uništena tijekom rata, te da je on sagradio potpuno novi objekt, iz obrazloženja Općinskog suda slijedi da apelant to nije dokazao, odnosno iz obrazloženja Kantonalnog i Vrhovnog suda proizlazi da je prvostupanjski sud primijenio odredbe članka 126. ZPP o teretu dokazivanja, a u svezi sa člankom 123. ZPP. Dalje, istaknuto je da se, sukladno odredbama članka
207. ZPP, u žalbi ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi, osim ako žalitelj ne pruži dokaze da ih bez svoje krivnje nije mogao iznijeti, odnosno predložiti do zaključenja glavne rasprave, što apelant nije učinio, a budući da je ZPP propisao normative i postupanje pred sudom, apelant činjenicu da neke dokaze u tijeku prvostupanjskog postupka nije predložio ne može pravdati time da je neuka stranka.
33. Ustavni sud nalazi da obrazloženja redovitih sudova nisu proizvoljna niti neargumentirana. Naime, navedena obrazloženja daju potpuno jasan odgovor da sporna nekretnina, budući da je stečena tijekom bračne zajednice, u smislu odredaba Porodičnog zakona, predstavlja zajedničku imovinu, odnosno da Vrhovni sud logično obrazlaže da je apelant mogao raspolagati samo sa ½ dijela sporne nekretnine. Također je argumentirano obrazloženje redovitih sudova da kako apelant nije dokazao da je sporna nekretnina tijekom rata uništena, te da je on sagradio potpuno novi objekt, to navedene tvrdnje nije uzeo u obzir. S tim u svezi, Ustavni sud ukazuje na odredbe članka 123. ZPP koje propisuju da su stranke dužne iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, odnosno, svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima temelji svoj zahtjev. Dakle, parnični sud raspolaže onim dokazima koje stranke predlože kako bi se utvrdile bitne činjenice. Logično je obrazloženje redovitih sudova da, sukladno članku 207. ZPP, stranka ne može u žalbi iznositi nove činjenice i dokaze, osim ako dokaže da ih nije mogla predložiti do održavanja glavne rasprave, što apelant nije učinio, s obzirom na to da je navedeno striktno propisano citiranom odredbom članka 207. ZPP.
34. Vezano za apelantove navode da navedeni dokazi nisu predloženi u prvostupanjskom postupku zbog propusta njegovog odvjetnika, a da on zbog duboke starosti to nije uočio, Ustavni sud nalazi da obrazloženje Kantonalnog suda upućuje na odredbe ZPP kojima je reguliran postupak pred sudom, te da iz odgovora na apelaciju Općinskog suda slijedi da je apelanta tijekom prvostupanjskog postupka zastupao odvjetnik. Dalje, Ustavni sud nalazi da je odredbama članka 301. ZPP propisano: «Ako ustanovi da punomoćnik koji je odvjetnik ne obavlja svoju dužnost sukladno Zakonu o odvjetništvu, sud će o tome izvijestiti nadležnu odvjetničku komoru...». Međutim, iz dostavljene dokumentacije nije vidljivo da je apelant na navedeno ukazivao u daljnjem tijeku postupka, osim što je isticao da zbog propusta njegovog odvjetnika nisu predloženi dokazi na okolnosti da je sporna nekretnina bila srušena, a što on nije mogao pratiti zbog starosti. Ustavni sud, dalje, uočava da iz dokumentacije ne proizlazi da je uopće bila dovedena u pitanje apelantova poslovna sposobnost (članak 292. ZPP: «Stranka koja je potpuno poslovno sposobna može sama obavljati radnje u postupku [parnična sposobnost].», odnosno članak 293. istog zakona: «Stranku koja nema parničnu sposobnost zastupa njezin zakonski zastupnik»), kako u tijeku prvostupanjskog postupka, tako i u postupku povodom žalbe i postupku povodom revizije (u ovim postupcima apelanta je zastupao drugi odvjetnik, kojem je apelant dao punomoć za zastupanje). Dakle, nisu utemeljeni apelantovi navodi da odvjetnik koji ga je zastupao u prvostupanjskom postupku nije predložio dokaze, a da on zbog duboke starosti nije navedeno mogao pratiti.
35. U odnosu na apelantove navode da je zbog toga što sud nije bio nepristran onemogućen da iznese dokaze da je sporna nekretnina oštećena u tijeku rata, Ustavni sud ukazuje na stav da je obveza apelanata da, ukoliko tvrde da je odluku donio nepristran sud, apelacija mora sadržavati konkretne elemente koji ukazuju na pristranost suda (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 45/01 od 25. veljače 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02). S obzirom na to da apelant nije naveo u čemu se ogleda nepristranost suda, nego je samo paušalno ukazao na kršenje ovog načela, odnosno kako je istakao: «Zbog nepravilnog i pristranog vođenja postupka, sprege tužiteljica, sudaca i mog odvjetnika osporeno mi je pravo na dokazivanje mojih navoda», Ustavni sud zaključuje da su ovi apelantovi navodi neutemeljeni.
36. Ustavni sud zaključuje da pobijanim presudama nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
Pravo na imovinu
37. Apelant se, također, žali da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant posebno ne obrazlaže kršenje ovog prava, već svoje navode temelji na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, odnosno nemogućnosti da predloži dokaze koji bi doveli do drugačijeg činjeničnog stanja. Ustavni sud je, međutim, razmatrajući ove navode u okviru članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, već zaključio da su ti navodi neutemeljeni. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ničega što u konkretnom slučaju ukazuje na to da je povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, odnosno zaključuje da su i ovi apelantovi navodi neutemeljeni.
VIII.Zaključak
38. Ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju u situaciji kada su redoviti sudovi jasno obrazložili svoje odluke, odnosno dali jasne i konzistentne argumente u prilog navedenom odlučenju, odnosno kada je odlučeno da je ništav kupoprodajni ugovor preko ½ suvlasničkog dijela sporne nekretnine koja je stečena tijekom bračne zajednice, kada apelantu nije bilo onemogućeno da dokaže da je sporna nekretnina tijekom rata uništena i da ju je on obnovio, te kada apelant nije pružio dokaze da je takve odluke donio sud koji nije bio nepristran.
39. Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
40. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović