Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1913/11 (M. J.)
Odluka donesena 29. 06. 2011.
- Izvršni postupak
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1913/11
Apelacija
Odluka o dopustivosti
29. 06. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 29. juna 2011. godine, u predmetu broj AP 1913/11, rješavajući apelaciju Mileve Jokić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mileve Jokić podnesena protiv presuda Okružnog suda u Bijeljini i to: broj 12 0 U 001954 11 U od 23. marta 2011. godine, broj 12 0 U 001953 11 U od 23. marta 2011. godine, broj 12 0 U 001952 11 U od 23 marta 2011. godine, broj 12 0 U 001846 10 U od 23. marta 2011. godine, te broj 12 0 U 001736 10 U od 23. marta 2011. godine, rješenja Ministarstva uprave i lokalne samuprave Republike Srpske, broj 10.2-544-8/10 od 10.
novembra 2010. godine, broj 10.2-544-7/10 od 10. novembra 2010.
godine, broj 10.2-544-6/10 od 20. oktobra 2010. godine, broj 10.2- 544-4/10 od 2. septembra 2010. godine i broj 10.2-544-4/10 od 16.
jula 2010. godine, te Zaključaka Administrativne službe, Odjeljenje za opštu upravu opštine Zvornik, broj 07-544-1/10 od 24. septembra 2010. godine, broj 07-544-1/10 od 15. septembra 2010. godine, broj 07-544-1/10 od 30. avgusta 2010. godine, broj 07-544-1/10 od 7. jula 2010. godine, te broj 07-544-1/10 od 12. maja 2010. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Mileva Jokić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zvornika, koju zastupa Milorad Arsić, advokat iz M. Zvornika, podnijela je 26. aprila 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv presuda Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud), rješenja Ministarstva uprave i lokalne uprave Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), te zaključaka Administrativne službe- Odjeljenje za opštu upravu opštine Zvornik (u daljnjem tekstu: Administrativna služba), sve pobliže pecizirano u izreci ove odluke.
2. Prema stanju spisa pravosnažnim i izvršnim rješenjem Centra, broj 544-77/08 od 12. juna 2009. godine određen je lični kontakt između oca i sina, Brane Jokića i mldb. F. J., na način pobliže preciziran u dispozitivu tog rješenja.
3. Prema stanju spisa, u postupku izvršenja pravosnažnog i izvršnog rješenja Centra, Zaključkom Administrativne službe, broj 07-544-1/10 od 12. maja 2010. godine dozvoljeno je izvršenje, te je apelantici naloženo da omogući viđanje oca i sina u vrijeme i na mjestu utvrđenom u dispozitivu rješenja Centra, a istovremeno je apelantici zaprijećeno da ako ne postupi po nalogu iz tog zaključka da će se kazniti novčanom kaznom u iznosu od 100,00 KM. Protiv navedenog zaključka apelantica je podnijela žalbu Ministarstvu uprave i lokalne samouprave Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), a kako je žalba Rješenjem, broj 10.2-544-4/10 od 16. jula 2010. godine odbijena, apelantica je pokrenula upravni spor pred Okružnim sudom koji je Presudom, broj 12 0 U 001952 11 U od 23. novembra 2011. godine tužbu kao neosnovanu odbio, uz obrazloženje da je na temelju utvrđenog činjeničnog stanja taj sud zaključio da je prvostepeni organ pravilno i skladu sa zakonom postupio kada je zaključkom dozvolio izvršenje pravosnažnog i izvršnog rješenja Centra jer apelantica nije dozvolila ostvarivanje ličnog kontakta između oca i sina kako je rješenjem Centra određeno.
Postupak u kojem su određivane prinudne naplate zaprijećenih novčanih kazni zbog nepostupanja po Zaključku za dozvolu izvršenja pravosnažnog i izvršnog Rješenju Centra, broj 544-77/08 od 12. juna 2009. godine.
4. Prema stanju spisa budući da apelantica nije dozvolila lični kontakt između oca i sina i to u dana 23. juni 2010. godine i 30. juni 2010. godine Zaključkom Administrativne službe, broj 07-544- 1/10 od 7. jula 2010. godine određena je prinudna naplata novčane kazne u iznosu od 100,00 KM koja je apelantici zaprijećena zaključkom tog organa, broj 07-544-1/10 od 12. maja 2010. godine. Apelantica je protiv zaključka od 7. jula 2010. godine podnijela žalbu Ministarstvu koja je odbijena Rješenjem, broj 10.2-544-4/10 od 2. septembra 2010. godine.
5. Prema stanju spisa Zaključkom Administrativne službe, broj 07-544-1/10 od 30. avgusta 2010. godine apelantici je određena je prinudna naplata novčane kazne u iznosu od 100,00 KM koja je apelantici određena i zapriječena Zaključkom iste službe, broj 07-544-1/10 od 18. avgusta 2010. godine, budući da nije postupila po rješenju Centra i nije dozvolila lični kontakt između oca i sina u dane 21. juli 2010. godine, 28. juli 2010. godine i 4. avgust 2010. godine. Apelantica je protiv zaključka od 30. avgusta 2010. godine podnijela žalbu Ministarstvu koja je Rješenjem, broj 10.2- 544-6/10 od 20. oktobra 2010. godine odbijena.
6. Prema stanju spisa Zaključkom Administrativne službe, broj 07-544-1/10 od 15. septembra 2010- godine određena je prinudna naplata novčane kazne u iznosu od 150,00 KM koja je apelantici zaprijećena Zaključkom iste službe, broj 07-44-1/10 od 30. avgusta 2010. godine budući da ponovo nije postupila po rješenju Centra i nije dozvolilila lični kontakt između oca i sina u dane 11. i 15. avgust 2010. godine. Apelantica je protiv zaključka od 15. septembra 2010. godine podnijela žalbu Ministarstvu koja je Rješenjem, broj 10.2-544-7/10 od 10. novembra 2010. godine odbijena.
7. Prema stanju spisa Zaključkom Administrativne službe, broj 07-544-1/10 od 24. septembra 2010. godine određena je prinudna naplata novčane kazne u iznosu od 150,00 KM koja je apelantici zaprijećena zaključkom iste službe, broj 07-44-1/10 od 15. septembra 2010. godine zbog neostvarenog kontakta između oca i sina u dane 18. i 25. avgust 2010. godine. Apelantica je protiv zaključka od 24. septembra 2010. godine podnijela žalbu Ministarstvu koja je Rješenjem, broj 10.2- 544-8/10 od 10. novembra 2010. godine odbijena.
8. Apelantica je protiv rješenja Ministarstva preciziranih u tač. od 4-7 ove odluke pokrenula upravni spor pred Okružnim sudom.
9. Presudama Okružnog suda, broj 12 0 U 001736 10 U, broj 12 0 U 001846 10 U od, broj 12 0 U 001953 11 U i broj 12 0 U 001954 11 U sve od 23. marta 2011. godine koje su donesene u postupku prinudne naplate izrečenih novačanih kazni zbog nepostupanja po rješenju Centra, odbijene su kao neosnovane tužbe apelantice. U obrazloženjima presuda Okružni sud se pozvao na odredbu člana 269. stav 1. Zakona o opštem upravnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske», br. 13/02, 87/07 i 50/10) kojom je propisano da ako je izvršenik dužan da nešto dopusti ili trpi, pa postupi protivno toj obavezi organ koji provodi izvršenje prisiliće izvršenika na ispunjenje obaveza izricanjem novčane kazne koja, u slučaju da se izriče prvi put, ne može biti manja od 100,00 KM, što je propisano stavom 3. citiranog člana, te da se za svaku kasnije izrečenu kaznu, kazna mora izreći u većem iznosu, ali ne većem od 300,00 KM. Kako je tokom postupka nesporno utvrđeno da apelantica nije postupila po rješenju Centra, te da nije dozvolila ostvarivanje ličnog kontakta između oca i sina, bez valjanog obrazloženja, u periodu od 23. juna do 25. avgusta 2010. godine, te kako je zaključcima Administrativne službe apelantici prvo zaprijećeno izricanjem novčane kazne u slučaju da ne postupi po rješenju Centra, a potom, osporenim zaključcima, određena i prinudna naplata zaprijećenih novčanih kazni, Okružni sud je zaključio da osporenim aktima nije ostvaren niti jedan razlog iz odredbe člana 10. Zakona o upravnim sporovima («Službeni glasnik Republike Srpske», broj 109/05), te je taj sud odlučio kao u izrekama presuda.
10. Apelantica se žali da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evrpska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
12. Ustavni sud zapaža da apelantica osporava akte postupajućih organa uprave i Okružnog suda koji su doneseni u postupku izvršenja pravosnažnog i izvršnog rješenja Centra. Apelantica se u vezi sa tim žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije ne precizirajući u vezi sa kojom odredbom člana iz Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno Evropske konvencije apelantica smatra da je diskriminirana.
13. Ustavni sud, kao prvo, treba da odgovori na pitanje da li se predmetni izvršni postupak tiče određivanja građanskih prava i obaveza apelantice u smislu člana 6. Evropske konvencije.
14. Ustavni sud podsjeća na praksu bivše Evropske komisije za ljudska prava, u kojoj se navodi da se odluke koje donese sud u postupku izvršenja pravosnažne presude nužno ne odnose na novo i posebno određivanje građanskih prava, u poređenju sa postupkom koji je prethodio i odlukom koja je rezultat tog postupka (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, Anton Dornbach protiv Savezne Republike Njemačke, broj 11258/84 OI 46). Ustavni sud je u svojoj odluci, broj U- 21/02 od 26. marta 2004. godine (vidi „Službeni glasnik BiH“, broj 18/04 tačka 40.) podržao praksu bivše Evropske komisije za ljudska prava u pogledu toga da odluke sudova koje se tiču izvršenja ne potpadaju pod član 6. Evropske konvencije, izuzev u slučajevima ako se njima utvrđuju nova građanska prava i obaveze koja se tiču podnosioca apelacije (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, K. protiv Švedske, broj 13800/88 OI 94).
15. Ustavni sud smatra da se navedena praksa bivše Evropske komisije za ljudska prava može primijeniti i na predmetni slučaj. Ustavni sud u konkretnom slučaju zapaža da su građanska prava i obaveze apelantice utvrđena pravosnažnim i izvršenim Rješenjem Centra, broj 544-77708 od 12. juna 2009. godine, kojim je utvrđena obaveza apelantice da dozvoli i omogući viđenje i lični kontakt između oca i sina na način preciziran u dispozitivu tog rješenja. Ustavni sud zapaža i to da je Zaključkom o dozvoli izvršenja Administrativne službe, broj 07-544-1/10 od 12. maja 2010. godine, kojim je apelantici zaprijećeno, ako ne postupi po nalogu iz tog zaključka, da će se kazniti novčanom kaznom u iznosu od 100,00 KM, pored već utvrđene obaveze na činidbu određena i novčana kazna u slučaju neizvršenja pravosnažno utvrđene obaveze. Ovim zaključkom je uslovno određena dodatna obaveza apelantici, odnosno sankcija za njeno eventualno nepostupanje po pravosnažnom i izvršnom rješenju Centra. Navedeni zaključak je potvrđen rješenjem Ministarstva, broj 10.2-544-4/10 od 16. jula 2010. godine i presudom Okružnog suda broj 12 0 U 001952 11 U od 23. novembra 2010. godine. Dakle, u postupku koji je okončan navedenom presudom Okružnog suda uslovno je utvrđena dodatna obaveza, odnosno novčana sankcija apelantici.
16. U predmetnim postupcima, osporenim apelacijom, nadležni organi su utvrdili da je predmetni zaključak postao izvršan budući da apelantica nije postupila u skladu s nalogom iz tog zaključka i omogućila viđanje oca i sina u vrijeme i na mjestu utvrđenom u dispozitivu rješenja Centra, čime je ispunjen uslov za prinudnu naplatu izrečene novčane kazne. Stoga su svi osporeni zaključci, koji su potvrđeni drugostepenim rješenjima i presudama Okružnog suda preciziranim u disspozitivu ove odluke, samo provedbeni akti doneseni u postupku izvršenja te izvršne isprave, te se u tim postupcima nisu utvrđivale nove i posebne obaveze apelantice.
17. Na osnovu navedenog, Ustavni sud konstatuje da se u predmetnim postupcima nisu utvrđivana «nova građanska prava i obaveze apelantice».
18. Ustavni sud zaključuje da, u okolnostima kada osporenim odlukama nisu utvrđivana nova ni posebna građanska prava, odnosno obaveze apelantice, postupak koji je rezultirao tim odlukama ne uživa zaštitu i garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
19. S obzirom na zaključak zauzet u predhodnoj tačci u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije Ustavni sud i navode apelantice u vezi sa povredom prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju mora, također, odbaciti kao ratione materiae inkompatibilne sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
20. Iz apelacije proizilazi da se apelantica žali i na povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Budući da je prema praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, pravo na nediskriminaciju akcesorno pravo, to se povreda ovog prava može utvrđivati samo u vezi sa «uživanjem prava i sloboda garantovanih Evropskom konvencijom». Iako utvrđivanje kršenja nekog od garantovanih prava nije pretpostavka za primjenu člana 14. Evropske konvencije, ipak se ovaj član neće moći primijeniti ukoliko činjenice konkretnog slučaja ne ulaze «u opseg» garantovanog prava (vidi Evropski sud, Karlheinz Schmidt protiv Njemačke, presuda od 18. jula 1994. godine, Serija A broj 291-B, stav 22).
21. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović