Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2089/11 (Ahmed Mohamed Elfarahati Othman)

Odluka donesena 29. 06. 2011.

  • Protjerivanje stranaca
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2089/11

Apelacija

Odluka o dopustivosti

29. 06. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 29. juna 2011. godine, u predmetu broj AP 2089/11, rješavajući apelaciju Ahmed Mohamed Elfarahati Othman, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ahmed Mohamed Elfarahati Othman podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 005018 11 U od 18. marta 2011. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Ahmed Mohamed Elfarahati Othman (u daljnjem tekstu: apelant), državljanin Egipta, koga zastupa Osman Mulahalilović, advokat iz Brčkog, podnio je 13. maja 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 005018 11 U od 18. marta 2011. godine.

2. Rješenjem Službe za poslove sa strancima Ministarstva sigursnosti Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Služba) broj UP-1/19.5-07.3-69/10 od 5. oktobra 2010. godine, koje je potvrđeno rješenjem Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UP-2- 06-07-2-189/10 od 19. novembra 2010. godine, apelantu je otkazano pravo na privremeni boravak u Bosni i Hercegovini, određeno rješenjem ovog organa, TC Sarajevo, broj UP-1/19.4.1-07.2-2874/09 od 18. decembra 2009. godine, zatim mu je izrečena mjera protjerivanja sa teritorije Bosne i Hercegovine sa zabranom ulaska i boravka u Bosni i Hercegovini u periodu od pet (5) godina, računajući od momenta napuštanja Bosne i Hercegovine, te naloženo da napusti teritorij Bosne i Hercegovine u roku od 15 dana od dana prijema konačne odluke.

3. Rješenjem Službe broj UP-1/18.5.1-07.3-69-7/10 od 4. marta 2011. godine produžen je nadzor apelanta s ciljem spriječavanja slobodnog i neograničenog kretanja, jer je utvrđeno da apelant predstavlja prijetnju za nacionalnu sigurnost Bosne i Hercegovine i radi osiguranja izvršenja rješenja o protjerivanju. Mjera produženja nadzora određena je za period od 13. marta 2011. godine do 12. aprila 2011. godine.

4. Rješenjem Suda BiH broj S1 3 U 005018 11 U od 18. marta 2011. godine odbačena je kao nedopuštena apelantova tužba podnesena protiv rješenja Ministarstva broj UP-2-06-07-2-32/11 od 7. marta 2011. godine u upravnoj stvari produženja nadzora. U obrazloženju je navedeno da je apelant protiv prvostepenog rješenja Službe od 4. marta 2011. godine blagovremeno podnio žalbu Ministarstvu, te kako tuženi organ u zakonom predviđenom roku iz člana 103. stav 3. Zakona o kretanju i boravku stranaca („Službeni glasnik BiH“ broj 36/08; u daljnjem tekstu: Zakon) nije odlučio o apelantovoj žalbi, apelant je blagovremenom tužbom pokrenuo upravni spor pred Sudom BiH u roku određenom članom 104. stav 4. citiranog zakona. Postupajući po apelantovoj tužbi, Sud BiH je, na osnovu odredbe člana 101. stav 4. Zakona, zakazao ročište za saslušanje apelanta, a kako je apelant odbio da pristupi na zakazano ročište, a punomoćnik apelanta nije pristupio iako je bio uredno obaviješten, Sud BiH je donio presudu broj S1 3 U 004953 11 U od 9. marta 2011. godine na osnovu stanja u spisu, kojom je apelantovu tužbu odbio kao neosnovanu.

5. Dalje je obrazloženju osporenog rješenja navedeno da je Sud BiH, po okončanju upravnog spora protiv prvostepenog rješenja Službe od 4. marta 2011. godine, zaprimio 11. marta 2011. godine apelantovu tužbu podnesenu protiv drugostepenog rješenja Ministarstva broj UP-2-06-07-2- 32/11 od 7. marta 2011. godine, kojim je odbijena kao neosnovana njegova žalba i potvrđeno prvostepeno rješenje Službe od 4. marta 2011. godine. Sud BiH je istakao da su odredbom člana

101. Zakona propisani pravni lijekovi protiv rješenja o stavljanju pod nadzor, te da je stavom 1. navedenog člana propisano da se protiv rješenja o stavljanju pod nadzor žalba može podnijeti Ministarstvu u roku od 24 sata od uručenja, odnosno dostavljanja rješenja. Nadalje, stavom 3. člana

101. Zakona je propisano da ako Ministarstvo u roku od 24 sata od podnošenja žalbe ne ukine rješenje o stavljanju stranca pod nadzor ili po žalbi u tom roku uopšte ne odluči, može se pokrenuti upravni spor pred Sudom BiH. Odredbom člana 102. stav 6. Zakona je određeno da se protiv rješenja o produženju nadzora nad strancem mogu podnijeti pravni lijekovi iz člana 101. istog zakona. Sud BiH je konstatovao da se pravilnim tumačenjem navedenih zakonskih odredbi zaključuje da se upravni spor protiv prvostepenog rješenja o produženju nadzora može pokrenuti samo ako Ministarstvo, kao drugostepeni organ, u zakonom propisanom roku uopšte ne odluči o žalbi ili ako žalba bude odbijena. U vezi s naprijed navedenim, Sud BiH je istakako da je apelant protiv prvostepenog rješenja Službe od 4. marta 2011. godine podnio žalbu Ministarstvu, te kako Ministarstvo nije u roku od 24 sata ukinulo prvostepeno rješenje, odnosno nije uopšte odlučilo o žalbi, to je apelant u smislu odredbi člana 101. Zakona pokrenuo upravni spor protiv prvostepenog rješenja Službe od 4. marta 2011. godine, koji je okončan presudom Suda BiH od 9. marta 2011. godine. S tim u vezi, Sud BiH je zaključio da je apelant iskoristio svoje zakonsko pravo na pravni lijek propisan odredbom člana 101. Zakona, o čemu je meritorno odlučeno presudom Suda BiH S1 3 U 004953 11 U od 9. marta 2011. godine. Imajući u vidu naprijed navedeno, Sud BiH je odlučio kao u dispozitivu osporenog rješenja primjenom odredbi člana 25. stav 1. tačka 6. Zakona o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 19/02 i 74/10).

6. Apelant smatra da su mu osporenom odlukom Suda BiH broj S1 3 U 005018 11 U od 18. marta 2011. godine povrijeđena prava iz čl. II/3.a), b), d) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 2., 3., 5., i 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

8. U konkretnom slučaju, apelant se žali na rješenje Suda BiH broj S1 3 U 005018 11 U od 18. marta 2011. godine, kojim je kao nedopuštena odbačena njegova tužba podnesena protiv drugostepenog rješenja Ministarstva od 7. marta 2011. godine. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da je potrebno odgovoriti na pitanje da li se predmetni postupak tiče određivanja prava i obaveza obuhvaćenih pravima na koja se apelant poziva u predmetnoj apelaciji. Ustavni sud smatra da se predmetni postupak odlučivanja o apelantovoj tužbi podnesenoj protiv drugostepenog rješenja Ministarstva od 7. marta 2011. godine, koji je vođen pred Sudom BiH, ne tiče odlučivanja o njegovim pravima i obavezama iz čl. II/3.a), b), d) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 2., 3., 5. i 8. Evropske konvencije, već se tiče isključivo odlučivanja o procesnim pitanjima da li su ispunjene zakonske pretpostavke za podnošenje predmetne tužbe, odnosno o procesnoj dopustivosti ovog pravnog sredstva. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je konačna i meritorna odluka kojom je odlučivano o navedenim apelantovim ustavnim pravima i obavezama presuda Suda BiH broj S1 3 U 004953 11 U od 9. marta 2011. godine, kojom je odlučeno u upravnom sporu o apelantovoj tužbi protiv prvostepenog rješenja Službe od 4. marta 2011. godine. Stoga, proizlazi da je apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.

9. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2089/11 (Ahmed Mohamed Elfarahati Othman) | Sudska praksa | Aktio