Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2488/08 (G. T.)

Odluka donesena 29. 06. 2011.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2488/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

29. 06. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 29. juna 2011. godine, u predmetu broj AP 2488/08, rješavajući apelaciju Gospave Tomić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Gospave Tomić podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-U-08-

000 065 od 24. marta 2008. godine, rješenja Ministarstva za prostorno uređenje, promet i komunikacije i zaštitu okoline Zeničkodobojskog kantona broj 12-23-130/06 od 23. maja 2007. godine i rješenja Službe za opću upravu i stambene poslove Općine Zenica broj 03-23-12-

2012/02 od 20. februara 2006. godine i zaključka Službe za opću upravu i stambene poslove Općine Zenica broj 03-23-12-1012/02 od 20. februara 2006. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Gospava Tomić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Viktorije, Australija, koju zastupa Edin Hrnjić advokat iz Žepča, podnijela je 14. augusta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnej tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-U-08-000 065 od 24. marta 2008. godine, rješenja Ministarstva za prostorno uređenje, promet i komunikacije i zaštitu okoline Zeničkodobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 12-23-130/06 od 23. maja 2007. godine i rješenja Službe za opću upravu i stambene poslove Općine Zenica (u daljnjem tekstu: Služba) broj 03-23-12-2012/02 od 20. februara 2006. godine i zaključka Službe broj 03-23-12-1012/02 od 20. februara 2006. godine.

2. Rješenjem Službe broj 03-23-12-2012/02 od 20. februara 2006. godine utvrđeno je da apelanticinom suprugu Borku Tomiću prestaje stanarsko pravo na stanu u Zenici ulica prve Zeničke brigade broj 2 KL zbog proteka roka za podnošenje zahtjeva za povrat stana. U obrazloženju je navedeno da je članom 5. stav 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima regulirano (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene) da ako nositelj stanarskog prava u propisanom roku ne podnese zahtjev za povrat stana nadležnom upravnom organu, nadležnom sudu ili Komisiji za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: Komisija), odnosno zahtjev za izvršenje odluke Komisije u roku od 18 mjeseci od dana odnošenja odluke, prestaje mu stanarsko pravo. Uvidom u službenu evidenciju, prema obrazloženju Službe, utvrđeno je da Borko Tomić kao nositelj stanarskog prava na predmetnom stanu nije u zakonom propisanom roku podnio zahtjev za povrat predmetnog stana te je shodno citiranoj zakonskoj odredbi riješeno kao u dispozitivu rješenja. Također, zaključkom Službe broj 03-23-12-1012/02 od 20. februara 2006. godine odbačen je apelanticin zahtjev za povrat predmetnog stana zbog neblagovremenosti jer je podnesen 19. marta 2002. godine.

3. Protiv navedenog rješenja i zaključka apelantica je izjavila žalbu Ministarstvu koje je rješenjem broj 12-23-130/06 od 23. maja 2007. godine žalbu odbilo. U obrazloženju rješenja je navedeo da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene propisano da je rok za podnošenje zahtjeva za povrat u posjed napuštenog stana do 4. jula 1999. godine a da je do 4. oktobra 1999. godine rok za podnošenje zahtjeva za povrat stanova koji nisu proglašeni napuštenim te da je odredbom člana 5. stav 3. Zakona o prestanku primjene propisano da ako nositelj stanarskog prava u propisanom roku ne podnese zahtjev za povrat stana nadležnom upravnom organu, nadležnom sudu ili Komisiji, odnosno zahtjev za izvršenje odluke Komisije u roku od 18 mjeseci od dana odnošenja odluke, prestaje mu stanarsko pravo iz čega proizlazi da su žalbeni navodi apelantice neosnovani.

4. Protiv navedenog rješenja apelantica je tužbom pokrenula upravni spor pred Kantonalnim sudom koji je presudom broj 004-0-U-08-000 065 od 24. marta 2008. godine tužbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je u tužbi apelantica navela da je nesporno da je zahtjev za povrat predmetnog stana podnijela nakon proteka zakonom propisanog roka ali da je navela da su ona i njen suprug bili prinuđeni napustiti BiH sticajem okolnosti i otići u Australiju gdje su se oboje teško razboljeli i suprug joj je umro 2002. godine, kao i da u BiH nisu imali rođake ni prijatelje kojima bi mogli poslati punomoć za podnošenja zahtjeva za povrat stana pa iz tih razloga zahtjev nije podnesen u roku. S tim u vezi Kantonalni sud je ponovio relevantne zakonske odredbe navedene u osporenim rješenjima i zaključku i obrazložio da kako je apelantica zahtjev za povrat stana podnijela 19. marta 2002. godine te kako su navedenim zakonom propisani prekluzivni rokovi za podnošenje zehtjeva za povrat stanova čijim propuštanjem se gubi pravo koji je titular imao do proteka roka, koji su u slučaju povrata stanova isticali 4. jula 1999. godine odnosno 4. oktobra 1999. godine, Kantonalni sud je zaključio da su nižestepeni organi donijeli pravilne i na zakonu zasnovane odluke. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da su neosnovani navodi tužbe da su apelantici osporenim odlukama povrijeđeni pravo na imovinu, pravično suđenje i pravo na dom jer je nesporna činjenica da je predmetni zahtjev za povrat stana podnesen nakon proteka prekluzivnog roka pri čemu je Kantonalni sud naveo da ima u vidu da zakonom propisani rokovi upravo postoje iz razloga pravne sigurnosti i obezbjeđenja jednakosti građana pred zakonom odnosno da postoji javni interes u pogledu ograničavanja prava propisivanjem određenih rokova koji se ogleda u efikasnom funkcioniranju pravnog sistema i pravnoj sigurnosti i da propuštanje određenih rokova onemogućava sudovima da meritorno rasprave sadržinu tužbenog zahtjeva što nisu u suprotnosti sa zahtjevima iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

5. Apelantica smatra da su joj osporenim odlukama povrijeđeni pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelanitica vidi u suprotnosti odredbi Zakona o prestanku primjene sa Evropskom konvencijom jer je propisivanjem rokova za povrat stana i gubljenjem prava na stan nakon tog roka uskraćeno nositelju stanarskog prava koji iz opravdanih razloga ne koristi stan, njegovo prava na dom i imovinu a što je prema navodima apelantice, suprotno i sa Općim okvirnim sporazumom za mir u BiH koje svima garantuje povratak u svoje domove.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;

7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud podsjeća da je Zakonom o prestanku primjene (član 3. ) propisano da nosilac stanarskog prava i član njegovog porodičnog domaćinstva ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma. Nadalje Ustavni sud zapaža da je apelantica u toku postupka učinila nespornim da ni ona ni njen suprug (koji je umro 10. novembra 2002. godine) nisu u roku propisanom članom 5. Zakona o prestanku primjene (do 4. jula odnosno do 4. oktobra 1999. godine) podnijeli zahtjev za povrat stana. Apelantica je to učinila prvi put 19. marta 2002. godine, dakle nakon isteka zakonom propisanog roka, zbog čega je apelanticin zahtjev za povrat stana odbačen.

9. Dakle, nadležni organi uprave i redovni sud u upravnom sporu nisu raspravljali o osnovanosti zahtjeva apelantice za povrat stana u posjed, već je zahtjev odbačen iz formalnih razloga, s obzirom da nije podnesen u zakonom propisanom roku. Da bi se meritorno raspravljalo pitanje prava apelantice na povrat u posjed predmetnog stana, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelantica je morala blagovremeno podnijeti zahtjev za povrat stana u posjed, tj. iscrpiti pravne lijekove. Propust apelantice da podnese zahtjev za povrat stana u zakonskom prekluzivnom roku imao je za posljedicu to da su svi daljnji pravni lijekovi bili neefektivni, jer se nadležni organi i sud nisu upuštali u meritum samog zahtjeva, nego su se samo bavili pitanjem da li su ispunjeni formalni uslovi za postupanje po zahtjevu za povrat predmetnog stana (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-

379/08 od 17. novembra 2008. godine). Prema tome, pošto nije ispunjen uslovi iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2488/08 (G. T.) | Sudska praksa | Aktio