Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3086/08 (Š. D.)
Odluka donesena 29. 06. 2011.
- Nekretnina
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3086/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
29. 06. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 29. juna 2011. godine, u predmetu broj AP 3086/08, rješavajući apelaciju Šemsudina Dikadžića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Šemsudina Dikadžića podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-
Rev-09-000 002 od 25. decembra 2009. godine, rješenja Okružnog suda u Doboju broj 013-0-Gž-08-000 137 od 16. jula 2008. godine i rješenja Osnovnog suda u Tesliću broj 087-0-P-06-000 039 od 26. decembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Šemsudin Dikadžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Teslića, kojeg zastupa Branko Buzaković, advokat iz Teslića, podnio je 29. septembra 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Okružnog suda u Doboju ( u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-Gž-08-000 137 od 16. jula 2008. godine i rješenja Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 087-0-P-06-000 039 od 26. decembra 2007. godine. Apelant je istovremeno predložio donošenje privremene mjere bez preciziranja sadržaja i razloga donošenja .
2. Prvostepenim rješenjem Osnovnog suda broj 087-0-P-06-000 039 od 26. decembra 2007. godine odbačena je apelantova tužba protiv Drvne industrije «Borja» AD Teslić u stečaju (u daljnjem tekstu: tužena) kojom je apelant tražio da se «utvrdi da je pravno ništav i bez pravnog dejstva upis po rješenju Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Banja Luka, Komisija za izlaganje podataka o nekretninama K.O. Teslić Dn. br. 46-025-9511-213505 od 5. maja 2005. godine kojim je utvrđen sadržaj nekretnina u popisnom listu broj 2135 K.O. Teslić-Grad, koje se sastoje od zemljišta označenog brojevima k.č. br. 89 i objekata na parceli 89 tj. stambene zgrade u etažnoj svojini u kojoj se nalaze etažne svojine kao posebni dijelovi zgrade, a kojim je utvrđeno pravo tužene A.D. DI «Borja» Teslić u stečaju, i to u podlošku 4. u kojem je upisan jednosoban stan i utvrđeno pravo susvojine na zemljištu u korist tužene sa dijelom 71/185 i pravo svojine na posebnom dijelu zgrade upisanom u istom ulošku u korist tužene u dijelu sa 1/1, što je tužena dužna priznati i trpjeti da se izvrši brisanje upisa».
3. Istim rješenjem je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
4. U obrazloženju rješenja, između ostalog, navedeno je da je Osnovni sud presudom na osnovu priznanja broj P 117/03 od 26. juna 2003. godine utvrdio da je apelant stekao stanarsko pravo na jednosobnom stanu u Tesliću u ulici Majora Gavrilovića broj 7, površine 43m2 (u potkrovlju stambene zgrade), koji podliježe otkupu u skladu sa Zakonom o privatizaciji državnih stanova, te da pravosnažna presuda suda zamjenjuje ugovor o korištenju stana. Dalje je istaknuto da je naknadno Osnovni sud rješenjem broj 087-0-P-06-000 039 od 25. aprila 2006. godine «dozvolio ponavljanje parničnog postupka pravosnažno okončanom presudom na osnovu priznanja Osnovnog suda broj P 117/03 od 26. juna 2003. godine i navedenu presudu ukinuo. Okružni sud je, odlučujući o žalbi na rješenje Osnovnog suda broj 087-0-P-06-000 039 od 25. aprila 2006. godine donio rješenje broj 013-
0-Gž-06-000 399 od 14. novembra 2007. godine, kojim je žalbu na rješenje Osnovnog suda kojim je dozvoljeno ponavljanje postupka, odbio i pobijano rješenje potvrdio».
5. Osnovni sud je nadalje u obrazloženju rješenja naveo da je u konkretnom predmetu u ponovnom postupku zakazao pripremno ročište za 17. decembar 2007. godine, na kojem je apelant preinačio tužbu, tako da je tužbenim zahtjevom (umjesto prvobitno postavljenog zahtjeva za utvrđenje da je stekao stanarsko pravo) apelant tražio utvrđenje da je „pravno ništav i bez pravnog dejstva upis po rješenju Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Banja Luka, Komisija za izlaganje podataka o nekretninama K.O. Teslić Dn. br. 46-025-9511-213505 od 5. maja 2005. godine…» odnosno preinačeni tužbeni zahtjev je u cijelosti glasio kako je navedeno u tački dva ove odluke.
6. Osnovni sud je, nakon što je proveo dokaze i izvršio uvid u dokaze konkretnog spisa nespornim utvrdio da se u popisnim listovima za stanove (inventurne liste tužene) u zgradi u Ul. Majora Gavrilovića broj 7 u Tesliću nalaze dva stana Muhameda Hamidovića i stan Sakiba Fermića, koji je kupio Risto Ristić, a što proizlazi iz akta tužene od 3. septembra 2003. godine.
7. Osnovni sud je ocjenom dokaza izvedenih tokom postupka zaključio, da apelant nije dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva, jer je među strankama bilo nesporno da se u popisnim listovima za stanove (inventurne liste tužene) u zgradi koja se nalazi u Ulici Majora Gavrilovića broj 7 u Tesliću nalaze dva stana i to: stan Muhameda Hamidovića i stan Sakiba Fermića koji je kupio Risto Ristić. Dalje je utvrđeno da je 5. maja 2005. godine doneseno rješenje Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove, Komisija za izlaganje podataka o nekretninama donijela navedeno rješenje, iz kojeg proizlazi da sadržaj nekretnina u popisnom listu (čiji je broj označen u obrazloženju rješenja) čine zemljište koje se nalazi na k.č. broj 859 i objekat na istoj parceli i to stambenoj zgradi u etažnoj svojini u kojoj se nalaze tri stambene jedinice kao posebni dijelovi zgrade i to dva dvosobna i jedan jednosoban stan, te da se na navedenim nekretninama utvrđuje pravo svojine na zemljištu u korist Muhameda Hamidovića i tužene, kao i pravo svojine na posebnom dijelu zgrade 1/1. Također utvrđeno je da su na navedeno rješenje Muhamed Hamidović i Mladen Ristić uložili žalbe o kojima još nije odlučeno, a da na osnovu podataka Administrativne službe Općine Teslić, Odjeljenja za prostorno uređenje od 16. marta 2006. godine nije utvrđeno da je podnesen zahtjev za izmjenu namjene tavanskog prostora u stambenoj zgradi u Ul. D. Mitrova (sadašnji naziv Ul. Majora Gavrilovića), te da je nad tuženom 25. marta 2005. godine otvoren stečajni postupak koji se vodi pod brojem St-18/04.
8. Osnovni sud je, zaključio da tužena nije vlasnik stana na koji apelant polaže pravo (jednosobnog stana u Tesliću u potkrovlju stambene zgrade u Ul. Majora Gavrilovića broj 7, površine 43 m2), da nije pasivno legitimirana u konkretnom sporu, te na osnovu člana 67. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik RS» br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09, u daljnjem tekstu: ZPP) odbacio apelantovu tužbu.
9. Okružni sud je, rješenjem broj 013-0-Gž-08-000 137 od 16. jula 2008. godine odlučujući o žalbi apelanta protiv prvostepenog rješenja Osnovnog suda u granicama razloga određenih članom 221., a u vezi sa članom 236. ZPP, odbio žalbu kao neosnovanu i prvostepeno rješenje potvrdio. Okružni sud je imajući u vidu opredijeljen tužbeni zahtjev u konkretnoj parnici (utvrđivanje da je pravno ništav i bez pravnog dejstva upis po rješenju Republičke uprave za geodetske i imovinsko pravne poslove Banja Luka- Komisije za izlaganje podataka o nekretninama od 5. maja 2005. godine), ocijenio da je odluka prvostepenog suda pravilna, te da istu prihvata. Okružni sud je zaključio da je na osnovu provedenih dokaza prvostepeni sud «osnovano ocijenio da je apelant svoje potraživanje morao prijaviti stečajnom upravniku preko stečajnog suda, smatrajući spornim da li se utvrđenje koje se traži tužbenim zahtjevom ima smatrati potraživanjem prema stečajnoj masi, koje bi se moglo ostvariti prema članu 56. Zakona o stečajnom postupku, uz posebnu napomenu da sporni stan nije nigdje evidentiran kao vlasništvo tužene, zbog čega nije ni uvršten u stečajnu masu, te da se iz navedenog razloga po mišljenju prvostepenog suda ne može tražiti brisanje upisa po navedenom rješenju». Dalje je naglašeno da iz stanja spisa proizlazi da apelant nije aktivno legitimiran u konkretnom parničnom postupku jer nije dokazao da je «stekao stanarsko pravo ili pravo vlasništva na spornom stanu, pa čak ni da taj stan postoji u zgradi u Ulici Majora Gavrilovića broj 7 u Tesliću». Prema shvatanju Okružnog suda trebalo je «tužbeni zahtjev apelanta… odbiti, a ne tužbu odbaciti, međutim pošto i jedna i druga odluka suda imaju iste pravne posljedice za apelanta kao tužitelja…žalbeni navodi nemaju uporište u stanju spisa predmeta ni istaknutim razlozima iz obrazloženja pobijanog rješenja».
10. Apelant je Vrhovnom sudu Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) podnio reviziju protiv navedenog rješenja Okružnog suda, o kojoj u momentu podnošenja apelacije nije bila donesena odluka. Postupajući po zahtjvu Ustavnog suda za dostavu podataka Osnovni sud je 18. aprila 2011. godine dostavio rješenjeVrhovnog suda broj 18-0-Rev-09-000 002 od 25. decembra 2009. godine.
11. Vrhovni sud je rješenjem broj 118-0-Rev-09-000 002 od 25. decembra 2009. godine odlučujući o apelantovoj reviziji protiv rješenja Okružnog suda broj 013-0-Gž-08-000 137 od 16. jula 2008. godine, zbog pogrešne primjene materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka, reviziju odbio kao neosnovanu. Vrhovni sud je naglasio da su nižestepeni sudovi «pravilno odbacili apelantovu tužbu, međutim za donošenje takve odluke nisu dali zadovoljavajuće razloge». Vrhovni sud je ukazao da je tužbenim zahtjevom, koji je konačno uređen na ročištu od 17. decembra 2007. godine, zatraženo utvrđenje ništavosti upisa u javnoj knjizi, izvršenog na osnovu rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Banja Luka – Komisije za izlaganje podataka o nekretninama i utvrđivanje prava na nekretninama za općinu Teslić, K.O. Teslić Dn. broj 46-025-951-
2133/05 od 5. maja 2005. godine, i brisanje tog upisa. Vrhovni sud je obrazložio da se «time pobija i zakonitost odnosno pravilnost ovog rješenja». Također, Vrhovni sud je istakao da navedeno rješenje, čiji je primjerak uložen u spise, predstavlja upravni akt, kojeg je donio nadležan organ uprave (Komisija za izlaganje podataka o nekretninama Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Banja Luka) po pravilima upravnog postupka, što proizlazi iz njegovog sadržaja.
12. Vrhovni sud je zaključio da sud u parničnom postupku nije ovlašten, niti nadležan da ispituje i ocjenjuje zakonitost i pravilnost predmetnog akta nego samo organ uprave povodom izjavljene žalbe, po pravilima o upravnom postupku, kako to proizlazi iz upute o pravnom lijeku, koja je data na kraju obrazloženja navedenog rješenja od 5. maja 2005. godine. Dalje je istaknuto da se protiv konačnog upravnog akta može u zakonom propisanim uslovima voditi pred nadležnim sudom upravni spor, ali da je to sasvim druga vrsta postupka u odnosu na parnični postupak. Također, u aktu od 5. maja 2005. godine navedeno je da se «u pogledu utvrđivanja prava na nekretninama može… u roku od trideset dana po prijemu rješenja pokrenuti spor kod nadležnog suda». Vrhovni sud je naglasio da se tužbom, koju je apelant konačno uredio 17. decembra 2007. godine, ne traži utvrđivanje prava na nekretninama, nego se pobijaju rješenje organa uprave i upis u javne knjige, izvršen na osnovu tog rješenja.
13. Dalje, Vrhovni sud je zaključio, «da rješavanje konkretnog spora po konačno uređenom tužbenom zahtjevu ne spada u sudsku nadležnost, nego u nadležnost organa uprave, pa se tužba odbacuje na osnovu člana 16. stav 2. u vezi sa stavom 1. ZPP», kojim je propisano da sud tokom cijelog postupka, po službenoj dužnosti, pazi spada li rješavanje spora u sudsku nadležnost, a kada sud tokom postupka ustanovi da za rješavanje spora nije nadležan sud nego drugo tijelo vlasti, oglasit će se nenadležnim, ukinuti provedene radnje u postupku i odbaciti tužbu.
14. Vrhovni sud je naglasio da je iz navedenih razloga (a ne onih koje su dali nižestepeni sudovi) reviziju apelanta odbio kao neosnovana na osnovu člana 254. st.1. i 4. u vezi sa članovima 248. i 241. ZPP.
15. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant je naveo hronologiju postupka naglašavajući da ni drugostepeni ni prvostepeni sud nisu dali razloge o odlučnim činjenicama, te da je i pred drugostepenim sudom došlo do povreda odredaba parničnog postupka, koje su uticale na zakonito presuđenje, što predstavlja osnov za izjavljivanje revizije u smislu člana 240. stav 1. tačka 1. ZPP. Apelant je naveo da u datim okolnostima, i pored označene vrijednosti spora, Vrhovnom sudu podnosi i reviziju u kojoj iznosi nepravilnosti koje ističe i u konkretnoj apelaciji, ali je naveo da smatra da revizija zbog označene vrijednosti spora u konkretnom slučaju neće biti efektivno pravno sredstvo, iz kojih razloga je istovremeno podnio i apelaciju Ustavnom sudu
16. Apelant smatra da su pogrešno protumačene odredbe čl. 55. i 56. Zakona o stečajnom postupku, te da je pogrešno utvrđeno i činjenično stanje, budući da je u vrijeme otvaranja stečajnog postupka utvrđeno stanarsko pravo, nakon što je tužena priznala apelantov tužbeni zahtjev. Apelant je ukazao da je «Rješenjem pogrešno upisana tužena kao vlasnik stana, jer u vrijeme izlaganja niko nije ukazao da je prilikom reorganizacije «Borja» diobnim bilansom taj stan pripao AD «Mašinstvo» Teslić, kao bivši OOUR AD «Borja» Teslić. Nakon toga podnesena je tužba protiv «Mašinstvo» Teslić i predmet se vodi pod brojem 087-0-P-07-000 421». Apelant smatra da je tuženoj priznato pravo na predmetnom stanu, te da jedino tužena može biti pasivno legitimirana, ukazujući da je stan u katastru nekretnina evidentiran kao vlasništvo tužene. Također, apelant je naveo da tužena u «suštini nema interesa da predmetni stan prikaže u poslovnim knjigama, a ni AD «Mašinstvo» Teslić, na kojeg je prema naknadnom predočavanju prema diobnom bilansu iz 1980. godine prešlo pravo na stan, odnosno nema ekonomskog interesa, jer bi ostavrivanjem prava apelanta na otkup stana, oni ostali bez stana kao ekonomske vrijednost. Kada bi ostalo trenutno stanje, stan bi se vodio vanbilasno kao vlasništvo tužene, iako to vlasništvo poriče. To bi moglo dovesti do mogućih zloupotreba i osujećivanja prava apelanta na stanu. Ovakvo vanbilasno zadržavanje stana omogućava tuženoj da na određeni način i dalje raspolaže sa stanom, istovremeno negirajući svoje pravo na stanu».Apelant je istakao da «ima pravni interes za utvrđivanje prava na predmetnom stanu i da to svoje pravo može ostvariti samo u sudskom postupku, uz poništaj predmetnog rješenja Komisije, a da drugostepeno i prvostepeno rješenje predstavljaju uskraćivanje prava na pristup sudu i povredu prava na pravično suđenje, te dovode do neravnopravnosti stranaka u postupku».
17. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
18. Ustavni sud prvenstveno naglašava da će, s obzirom da je nakon podnošenja predmetne apelacije postupak okončan rješenjem Vrhovnog suda, kao osporenu odluku, imajući u vidu sadržaj apelacionih navoda te činjenicu da je tim rješenjemo odbijena kao neosnovana revizija apelanta podnesena protiv rješenja Okružnog suda koje je apelant osporio podnesenom apelacijom, cijeniti i novodoneseno rješenje Vrhovnog suda.
19. S obzirom na to da apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, potrebno je da Ustavni sud prvenstveno odgovori na pitanje da li se u postupku donošenja osporenih odluka Vrhovnog suda, Okružnog suda i Osnovnog suda, odlučivalo o apelantovim građanskim pravima i obavezama.
20. Ustavni sud uočava da se u predmetnom postupku, s obzirom na konačno preciziran apelantov tužbeni zahtjev, nije tražilo utvrđivanje prava na nekretninama, nego se pobijao upravni akt koji je donio nadležan organ uprave tj. rješenje Komisije za izlaganje podataka o nekretninama Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Banja Luka, i upis u javne knjige, izvršen na osnovu navedenog rješenja, tj utvrđivanje ništavosti upisa u javne knjige i brisanje tog upisa. Ustavni sud konstatira da je u predmetnom postupku utvrđeno da sud nije ovlašten i nije nadležan da u parničnom postupku ispituje i ocjenjuje zakonitost i pravilnost predmetnog akta organa uprave. Dakle, u konkretnom postupku se u suštini nije odlučivalo o građanskim pravima apelanta, niti je apelantu nametnuta bilo kakva obaveza. Ishod procedure u kojoj su donesene osporene odluke nije bio odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza apelanta. Stoga, pitanje prava na pravično suđenje u predmetnom postupku ne ulazi u domen člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti u domen člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, zbog čega je apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.
21. Budući da je Ustavni sud zaključio da se predmetni postupak nije ticao određivanja apelantovih građanskih prava i obaveza, s obzirom da je apelantova tužba odbačena slijedi da se u predmetnom postupku nije odlučivalo o pravu na dom apelanta iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, niti o pravu na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Stoga, slijedi da je predmetna apelacija u odnosu na navodne povrede člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
22. Iz apelacije proizlazi da se apelant žali da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, u vezi sa pravom na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
23. Prema pravnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pravo na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije je akcesorno pravo. To znači da ovaj član ne osigurava nezavisno i samostalno pravo na nediskriminaciju, već se na diskriminaciju po ovom članu može pozvati samo u vezi sa «uživanjem prava i sloboda garantovanih Evropskom konvencijom». Budući da je , Ustavni sud je već zaključio da se u predmetnom postupku nije odlučivalo o pravu na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, , slijedi da je predmetna apelacija u odnosu na navodne povrede člana II/4.Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
24. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
25. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.
26. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović