Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3557/10 (A. Ć.)
Odluka donesena 29. 06. 2011.
- Apelacija preuranjena
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje · čl. 28
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3557/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
29. 06. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudija Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 29. juna 2011. godine, u predmetu broj AP-3557/10, rješavajući apelaciju Azeme Ćumurija, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 14. i 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Azeme Ćumurija podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici, broj 04 0 P 002466 10 Gž od 11. oktobra 2010. godine, zato što je preuranjena.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Azeme Ćumurija podnesena protiv rješenja Agencije za finansijske, informatičke i posredničke usluge d.d. Sarajevo, broj 1617/01-10 od 27. jula 2010. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Azema Ćumurija (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zenice, koju zastupa Amila Omersoftć, kao punomoćnik, podnijela je 18. augusta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 04 0 P 002466 10 Gž od 11. oktobra 2010. godine i rješenja Agencije za finansijske, informatičke i posredničke usluge d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: Agencija), broj 1617/01-10 od 27. jula 2010. godine. Apelantica je dopunila apelaciju 5. oktobra 2010. godine i 3. decembra 2010. godine. Također je podneskom od 20. decembra 2010. godine obavijestila Ustavni sud da je zakazano pripremno ročište pred Općinskim sudom u Zenici za 8. februar 2011. godine.
2. Rješenjem Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tesktu: Općinski sud), broj 043-0-P-06-
000197 od 23. septembra 2008. godine, a koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 004-0-Gž-08-002890 od 8. juna 2009. godine, sud se oglasio stvarno nenadležnim po tužbi apelantice podnesenoj 14. februara 2006. godine protiv Investiciono-komercijalne banke d.d. Zenica (u daljnjem tekstu: prvotužena) i Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: drugotužena), radi isplate stare devizne štednje deponovane kod prvotužene, kojom je ujedno apelantica tražila da se tužene obavežu isplatiti joj staru deviznu štednju zajedno sa pripadajućom kamatom, kao i da joj na ime nematerijalne štete isplate iznos od 5.000,00 KM. Istim rješenjem ukinute su sve provedene radnje u predmetnom postupku, tužba apelantice protiv tuženih je odbačena, te je zaključeno da se po pravosnažnosti rješenja spis dostavi Agenciji. Odredbom člana 28. Zakona o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje, koji je stupio na snagu 15. aprila 2006. godine («Službeni glasnik BiH» br. 28/06 i 72/07; u daljnjem tekstu: Zakon), propisano je da predmete koji na dan stupanja na snagu Zakona nisu rješeni pravosnažnim odlukama, nadležni sud prenosi po službenoj dužnosti na verifikaciju i izmirenje u skladu sa ovim Zakonom Agenciji.
3. Apelantica je izjavila reviziju na rješenje Kantonalnog suda, broj 004-0-Gž-08-002890 od 8. juna 2009. godine, koju je Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), rješenjem broj 070-0-Rev-09-001522 od 6. jula 2010. godine, djelimično uvažio i drugostepeno rješenje ukinuo u dijelu odluke o zahtjevu apelantice za naknadu nematerijalne štete, s obzirom da se ista ne može podvesti pod zahtjev za izmirenje obaveza po osnovu stare devizne štednje, te u tom dijelu predmet vratio Kantonalnom sudu na ponovno suđenje, dok je u preostalom dijelu reviziju apelantice odbio kao neosnovanu. Istim rješenjem je odbijen zahtjev drugotužene za naknadu troškova sastava odgovora na reviziju u iznosu od 791,11 KM. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je između ostalog naveo da stupanjem na snagu Zakona prestaje stvarna nadležnost sudova za rješavanje svih sporova koji se odnose na staru deviznu štednju, tako da su sudovi apsolutno nenadležni za rješavanje navedenih sporova, pa je, pošto sudovi prema službenoj dužnosti prate stvarnu nadležnost, u smislu člana 28. Zakona o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje, doneseno rješenje kao u dispozitivu.
4. Apelantica je 21. jula 2010. godine podnijela Agenciji zahtjev za verifikacju, te istog dana primila obavijest o neizvršenoj verifikaciji stare devizne štednje, s obzirom na činjenicu da Agenciji uz pristigla dokumenta službenim putem nije stigao i nalog Općinskog suda o ustupanju spisa na verifikaciju, te su apelanticina dokumenta shodno prethodno navedenom arhivirana.
5. Rješenjem Agencije, broj 1617/01-10 od 27. jula 2010. godine odbijen je zahtjev apelantice za verifikaciju potraživanja stare devizne štednje. U pouci o pravnom lijeku apelantica je upućena da protiv prethodno navedenog rješenja može izjaviti žalbu Federalnom ministarstvu finansija u roku od 15 dana od dana dostavljanja rješenja. Prema stanju spisa proizilazi da apelantica nije izjavila žalbu na prethodno navedeno rješenje, smatrajući da je žalba bespredmetna.
6. Odlučujući u ponovnom postupku Kantonalni sud je rješenjem, broj 04 0 P 002466 10 Gž od 11. oktobra 2010. godine, žalbu apelantice izjavljenu na prvostepeno rješenje, broj 043-0-P-06-
000197 od 23. septembra 2008. godine, djelimično uvažio te predmet vratio na ponovni postupak u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete, a u smislu odredbe člana 16. stav 2. ZPP FBiH, odnosno člana 227. stav 1. tačka 2. istog zakona. U obrazloženju je Kantonalni sud konstatovao da odlučivanje o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete zbog duševnih bolova za onemogućavnje raspolaganja vlastitom imovinom spada u sudsku nadležnost. Prema stanju spisa navedeni postupak je u toku, s obzirom na dopis apelantice od 20. decembra 2010. godine, kojim je obavijestila Ustavni sud da je pripremno ročište zakazano za 8. februar 2011. godine. Apelantica do donošenja ove odluke nije obavijestila Ustavni sud o daljnjem toku postupka.
7. Apelantica smatra da joj je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na mirno uživanje imovine iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo da ne bude diskriminisana iz člana 14. Evropske konvencije. Apelantica je navela da: ''Općinski sud nije Agenciji uz ostala dokumenta poslao nalog ili prateći dopis, na osnovu kojeg bi Agencija mogla zaključiti da je dokumenta poslao sud na verifikaciju, te su navedena dokumenta arhivirana''. Također je navela: ''da je sud obavezan paziti na svoju nadležnost u momentu podnošenja tužbe a ne nakon provedenih parničnih radnji poslije 3,5 godine''. Također je navela da žalbu na rješenje Agencije, broj 1617/01-10 od 27. jula 2010. godine, a kojim je odbijen zahtjev za verifikaciju potraživanja stare devizne štednje nije izjavila s obzirom da je prema njenom mišljenju žalba bespredmetna.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 14. i 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 14. i 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (14) apelacija je preuranjena; (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;
a) Preuranjenost apelacije
9. Prema navedenim odredbama, apelacija se može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen.
10. U konkretnom slučaju postupak o predmetu apelacije u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete je u toku pred Općinskim sudom, pa slijedi da je apelacija u ovom dijelu preuranjena.
b) Neiscrpljivanje pravnih lijekova
11. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
12. U konkretnom slučaju a iz priložene dokumentacije proizilazi da apelantica nije izjavila žalbu na rješenje Agencije, broj 1617/01-10 od 27. jula 2010. godine, kojim je odbijen njen zahtjev za verifikaciju stare devizne štednje, iako je shodno pouci o pravnom lijeku imala mogućnost da žalbu protiv navedenog rješenja izjavi Federalnom ministarstvu finansija u roku od 15 dana od dana dostavljanja rješenja. Shodno navedenom da apelantica nije izjavila žalbu Federalnom ministarstvu finansija, slijedi da nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, te se apelacija u ovom dijelu ne može razmatrati.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 1. i 4. tačka 14. i 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, odnosno ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović