Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1031/11 (Republička uprava za geodetske i imovinsko-pravne poslove Republike Srpske)
Odluka donesena 29. 06. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni spor
- Javne nabavke
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine · čl. 2
- Zakon o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o dopunama Zakona o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-1031/11
Apelacija
Odluka o dopustivosti
29. 06. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 29. juna 2011. godine, u predmetu broj AP 1031/11, rješavajući apelaciju Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Republike Srpske, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Republike Srpske podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj Uvl-65/10 od 9. februara 2011. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Republička uprava za geodetske i imovinsko-pravne poslove Republike Srpske (u daljnjem tekstu: apelant), koju zastupa Ivana Terlać, tehnički sekretar direktora Uprave, podnijela je 1. marta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj Uvl-65/10 od 9. februara 2011. godine.
2. Rješenjem Kancelarije za razmatranje žalbi Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena) broj U-591/08 od 23. jula 2008. godine usvojena je žalba ponuđača «Geonovo» d.o.o. Istočno Sarajevo, pa su poništeni apelantova Odluka o izboru najbolje ocijenjenog ponuđača broj 21.03/952.1-189/08 od 19. maja 2008. godine, dopunska Odluka o izboru najbolje ocijenjenog ponuđača broj 21.03/952.1-189/08 od 18. juna 2008. godine, te obavještenje o nabavci oglašeno u «Službenom glasniku BiH» broj 30/08 od 14. aprila 2008. godine.
3. Rješenjem Vijeća za upravne sporove Suda BiH broj U-653/08 od 13. augusta 2010. godine odbačena je kao nedozvoljena apelantova tužba podnesena protiv Rješenja tužene broj U-591/08 od 23. jula 2008. godine. U obrazloženju rješenja Sud BiH je naveo da je u odredbi člana 2. Zakona o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 19/02, 88/07 i 83/08; u daljnjem tekstu: ZUP) regulisano načelno pitanje legitimacije za pokretanje upravnog spora i uslovi pod kojima razne kategorije pravnih subjekata mogu pokrenuti upravni spor. Prema citiranoj odredbi ZUP-a, pravo na pokretanje upravnog spora imaju građani ili pravna lica ako je konačnim upravnim aktom povrijeđeno neko njegovo pravo ili neposredan lični interes zasnovan na zakonu (stav 1. člana 2. citiranog zakona). Osim toga, pravo na pokretanje upravnog spora pripada i pravobraniocu Bosne i Hercegovine, državnim službenicima, skupini koja zastupa kolektivne interese, tijelu uprave, poslovnim jedinicama preduzeća i sl. Svi navedeni subjekti ovlašteni su da pokrenu upravni stvar, samo pod uslovom ako su nosioci prava i obaveza o kojima se rješavalo u upravnom postupku. Sud je, dalje, naveo da stranka u upravnom sporu ne može biti organ koji je u upravnom postupku donio prvostepenu odluku, jer se u upravnom postupku nije rješavalo o njegovom pravu, obavezi ili neposrednom pravnom interesu. S obzirom na to da je u konkretnom slučaju apelant podnosilac tužbe koji je ujedno kao ugovorni organ u prvom stepenu proveo postupak javne nabavke, donio odluku o izboru najpovoljnijeg ponuđača i odlučio o prigovoru ponuđača, Sud BiH je zaključio da apelant nije ovlašten pokrenuti upravni spor protiv konačnog upravnog akta, u smislu odredbe člana 51. stav 1. Zakona o javnim nabavkama («Službeni glasnik BiH» br. od 49/04 do 70/06).
4. Sud BiH je u Apelacionom upravnom vijeću, odlučujući o apelantovom zahtjevu za preispitivanje Rješenja Suda BiH broj U-653/08 od 13. augusta 2010. godine, donio Presudu broj Uvl-65/10 od 9. februara 2011. godine kojom je apelantov zahtjev odbio kao neosnovan. U obrazloženju presude sud je naveo da nije osnovano apelantovo pozivanje na odredbe Zakona o javnim nabavkama, jer je pravilan zaključak Vijeća za upravne sporove Suda BiH u pobijanom rješenju da je tim zakonom apelant kao ugovorni organ, u smislu odredbe člana 51. stav 1. navedenog zakona, prvostepeni organ koji u postupku javne nabavke odlučuje o prigovorima ponuđača koji su podneseni protiv odluke o dodjeli ugovora, kako je slučaj i u ovom upravnom sporu, a da tuženi (Kancelarija za razmatranje žalbi BiH) kao drugostepeni organ odlučuje o žalbama izjavljenim protiv odluka ugovornog organa. Sud je zaključio da je u odredbama navedenog zakona, koji uređuje postupak revizije (čl. od 50. do 52. Zakona o javnim nabavkama), zaštićeno pravo dobavljača koji ima legitiman interes za konkretan ugovor o javnoj nabavci i da mu je dato pravo na prigovor, odredbom člana 50. navedenog zakona, i postupak i rokovi razmatranja i odlučivanja o prigovoru, kao i pravo na žalbu drugostepenom organu u odredbi člana 51. stav 5. navedenog zakona.
5. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Pri tome, apelant ponavlja navode koje je isticao tokom postupka pred redovnim sudovima, prije svega navodeći da povredu navedenog prava vidi u tome što smatra da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. S obzirom na to da je apelant nosilac javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola, koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se poziva na svoj stav ustanovljen u Odluci broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, u kojoj je zaključeno da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, dok Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, te da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kojeg suda za koju smatra da su mu njom povrijeđena prava, može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U citiranoj odluci je, osim navedenog, zaključeno da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati dopustivost apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1207/07 od 10. juna 2009. godine, dostupna na: www.ccbh.ba).
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ničega što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović