Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1107/08 (T. K.)

Odluka donesena 29. 06. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Prekršaj
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prekršajni postupak
  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1107/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

29. 06. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 29. juna 2011. godine, u predmetu broj AP 1107/08, rješavajući apelaciju Tanje Kordić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Tanje Kordić podnesena zbog nedonošenja odluke u predmetu Općinskog suda u Visokom broj 041-0-PR-07-001 069 i protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 001116 08 Uz od 5. marta 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Tanje Kordić podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-U-08-000 107 od 5. marta 2008. godine zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Tanja Kordić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara podnijela je 14. aprila 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u predmetu Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 041-0-PR-07-

001 069, te protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 001116 08 Uz od 5. marta 2008. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-U-08-000 107 od 5. marta 2008. godine.

2. PS Vareš je 18. marta 2007. godine, zbog prekršaja iz člana 74. stav 1. tačka 5. Zakona o bezbjednosti saobraćaja na putevima u BiH (nedozvoljeno parkiranje), izdala prekršajni nalog broj 10000715301 (u daljnjem tekstu: prekršajni nalog) protiv N.N. vozača, a koji je, u skladu sa članom 35. stav 2. tačka 3. Zakona o prekršajima Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o prekršajima), ostavljen na nepropisno parkiranom motornom vozilu.

3. Nakon pribavljanja podataka o vlasništvu putničkog vozila od Policijske uprave Mostar (u daljnjem tekstu: PU Mostar), PS Vareš je 26. marta 2007. godine izadala Obavijest broj 08-03/6-3-

39/07 o izdatom prekršajnom nalogu naslovljenom na apelanticu, kao vlasniku vozila, a u skladu sa članom 37. stav 3. Zakona o prekršajima. U obavijesti je, pored ostalog, konstatovano da će, ukoliko apelantica u roku od 10 dana od dana prijema obavijesti ne uplati navedeni iznos ili ne zatraži sudsko odlučivanje, prekršajni nalog postati konačan i izvršan.

4. PS Vareš je obavijest predala pošti na otpremu 26. marta 2007. godine. Prema predočenoj fotokopiji dostavnice, apelantici je obavijest uručena 28. marta 2007. godine.

5. Apelantica je 17. aprila 2007. godine uložila zahtjev za sudsko odlučivanje u kom je navela da je istog dana u poštanskom sandučetu zatekla obavijest o izdavanju prekršajnog naloga. Općinski sud u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je 28. juna 2007. godine apelantici uputio poziv za usmeni pretres zakazan za 28. avgust 2007. godine uz upozorenje da će se, u slučaju propuštanja, smatrati da je prihvatila odgovornost i prekršajni nalog će postati konačan i izvršan. Apelantici je poziv uručen 9. jula 2007. godine.

6. Apelantica je molbom koja je u Općinskom sudu primljena 20. avgusta 2007. godine zatražila odgađanje usmenog pretresa, navodeći kao razlog za odgađanje njeno zdravstveno stanje.

7. Općinski sud je 28. avgusta 2007. godine donio Rješenje zbog propuštanja broj 041-0-PR-07-

001069 kojim je prekršajni nalog postao konačan i izvršan. U obrazloženju rješenja je konstatovano da je ocijenjeno da apelantica nije pružila dokaz da zbog opradvdanih razloga nije pristupila na usmeni pretres, pa je, u skladu sa članom 45. tačka 1. Zakon o prekršajima, donijeto rješenje zbog propuštanja. Općinski sud je ovo rješenje pokušao dostaviti apelantici, ali je na dostavnici od 5. novembra 2007. godine konstatovano da primalac „ne postoji“ na navedenoj adresi. Rješenje je dostavljeno PU Vareš 7. novembra 2007. godine.

8. Ministarstvo unutrašnjih poslova Hercegovačko-neretvanskog kantona Mostar (u daljnjem tekstu: MUPHNK) izdalo je 5. februara 2008. godine uvjerenje o postojanju duga u iznosu od 60,00 KM. U Uvjerenju je konstatovano da je apelantici prekršajnim nalogom broj 1000715301 izrečena prekršajna sankcija od PS Vareš, te da je datum konačnosti i izvršnosti prekršajnog naloga 28. mart 2007. godine.

9. Apelantici je rješenje od 28. avgusta 2007. godine uručeno 14. februara 2008. godine. Putem faksa zaprimljenog u Općinskom sudu istog dana apelantica je podnijela prijedlog za ponavljanje postupka. U prijedlogu je istakla da je njena molba za odgađanje usmenog pretresa zakazanog za 28. avgust 2007. godine neosnovano odbijena, jer je uz nju priložila i relevantnu medicinsku dokumentaciju o lošem zdravstvenom stanju.

10. Općinski sud je Rješenjem broj 041-0-PR-07-001 069 od 23. maja 2008. godine apelantici naložio da se u roku od 8 dana izjasni da li je podnesak primljen 14. februara 2008. godine prijedlog za ponavljanje postupka ili prijedlog za povrat u prijašnje stanje uz napomenu da, ukoliko se radi o prijedlogu za ponavljanje postupka, apelantica treba navesti razloge za ponavljanje u smislu člana 73. Zakona o prekršajima. Apelantici je ovo rješenje uručeno 2. juna 2008. godine.

11. Apelantica je podneskom primljenim u Općinskom sudu 10. juna 2008. godine potvrdila da se njen podnesak od 14. februara 2008. godine ima smatrati prijedlogom za povraćaj u pređašnje stanje.

12. Općinski sud je Rješenjem broj 041-0-PR-07-001 069 od 12. jula 2010. godine apelantičin prijedlog za povraćaj u pređašnje stanje odbacio kao neblagovremen. U obrazloženju rješenja je navedeno da se, u skladu sa članom 71. Zakona o prekršajima, prijedlog za povraćaj u pređašnje stanje mora podnijeti sudu u roku od 3 mjeseca od dana kada je prekršajni nalog postao konačan i izvršan, ili od dana donošenja rješenja o prekršaju. U konkretnom slučaju prekršajni nalog je postao konačan i izvršan 28. avgusta 2007. godine, pa je zaključeno da je prijedlog za povraćaj u pređašnje stanje podnesen nakon proteka 3 mjeseca (s obzirom na to da je podnesen 14. februara 2008. godine). Apelantici je ovo rješenje uručeno 15. jula 2010. godine.

13. Kantonalni sud u Zenici je Rješenjem broj 04 0 Pr 002353 10 Pžp od 8. septembra 2010. godine odbio kao neosnovanu apelantičinu žalbu na rješenje Općinskog suda od 12. jula 2010. godine. U obrazloženju rješenja je istaknuto da je, prema stanju spisa, prekršajni nalog postao konačan i izvršan 28. avgusta 2007. godine, a prijedlog za povraćaj u pređašnje stanje je podnesen 14. februara 2008. godine, odnosno nakon proteka roka od 3 mjeseca propisanog članom 71. Zakona o prekršajima. Na temelju navedenog, a u skladu sa članom 67. Zakona o prekršajima, apelantičina žalba je odbijena kao neosnovana.

14. Apelantica je 19. februara 2008. godine Kantonalnom sudu u Mostaru podnijela zahtjev za zaštitu sloboda i prava pojedinca zajamčenih Ustavom Federacije BiH (u daljnjem tekstu: zahtjev za zaštitu sloboda i prava), a u predmetu izdavanja uvjerenja na temelju Registra novčanih kazni. U preciziranom zahtjevu od 28. februara 2008. godine apelantica je kao kršitelja njenih sloboda i prava označila MUPHNK. Apelantica je istakla da joj je MUPHNK 5. februara 2008. godine izdao Uvjerenje broj 02-03/1-5-04-29-141/08 o „nepostojećem“ dugu i na taj način spriječio njeno raspolaganje vlasništvom-ličnim vozilom sve dok dug ne izmiri.

15. Kantonalni sud u Mostaru je Rješenjem broj 07 0 U 001116 08 Uz od 5. marta 2008. godine odbio kao neosnovan apelantičin zahtjev za zaštitu sloboda i prava. U obrazloženju rješenja je istaknuto da je MUPHNK navedeno uvjerenje izdao na temelju Registra koji se vodi u skladu sa članom 79. Zakona o prekršajima, da je iz ovog uvjerenja, kao i iz izvoda iz Registra vidljivo da je podatke o spornoj novčanoj kazni unijela službena osoba PS Vareš koja nije u sastavu MUPHNK. S obzirom na to da je Registar obavezujući za sve organe kojim se građani mogu obratiti za izdavanje dozvola u smislu člana 80. Zakona o prekršajima, to su oni dužni prihvatiti kao istinite sve podatke u navedenom registru, sve dok ih ne promijeni nadležni organ. Shodno navedenom, službena osoba MUPHNK je morala prihvatiti podatke iz Registra i posljedice koje proizlaze za apelanticu u smislu člana 80. Zakona o prekršajima. U vezi sa apelantičinom tvrdnjom da je PS Vareš u registar novčanih kazni upisala prekršajni nalog koji nije pravomoćan s obzirom na to da ona povodom tog naloga vodi odgovarajući postupak pred nadležnim sudom, apelantici je ukazano da ima pravo da zahtjev za zaštitu sloboda i prava podnese nadležnom sudu protiv službene osobe PS Vareš, a ne protiv neimenovane službene osobe MUPHNK, kako je to ona učinila u zahtjevu koji je razmatran pred ovim sudom.

16. Apelantica je 21. februara 2008. godine podnijela zahtjev za zaštitu sloboda i prava Kantonalnom sudu u Zenici, jer je 5. februara 2008. godine u MUPHNK obaviještena da ne može registrovati automobil zbog postojanja duga u Registru novčanih kazni, a na temelju sankcije izrečene kaznenim nalogom izdatim od PS Vareš. Apelantica je u zahtjevu istakla da je blagovremeno podnijela zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka, da je glavni pretres zakazan za 28. avgust 2007. godine, pa da kazneni nalog nije mogao postati konačan i izvršan. Apelantici je rješenjem od 25. februara 2008. godine naloženo da uredi i dopuni svoj zahtjev u smislu člana 63. stav 3. a u vezi sa članom 62. Zakona o upravnim sporovima. U dopuni zahtjeva od 3. marta 2008. godine apelantica je istakla da je direktni kršitelj njenih prava „Općinski sud za prekršaje u Visokom“ (Općinski sud), jer nikako ne može ishodovati potvrdu da kazneni nalog nije pravosnažan iako joj je u PS Vareš rečeno da se radi o isključivoj nadležnosti suda i da je jedino rješenje da se plati kazna, a kako bi se kazneni nalog stavio van snage. Dalje, apelantica je navela i da joj je u pisarni Općinskog suda potvrđeno kako nalog nije pravomoćan, kao i da se obraćala postupajućoj sudiji J.B. pitanjem da li može dobiti potvrdu da nalog nije pravomoćan, te izvršiti brisanje naloga iz evidencije, ali da sutkinja zbog zauzetosti nije mogla izdati potvrdu, niti išta učiniti o tom pitanju. Najzad, apelantica je zatražila da se utvrdi da su joj prava povrijeđena od Općinskog suda, MUP-a ZDK, PS Vareš, odnosno Vlade Zeničko-dobojskog kantona kao odgovorne institucije.

17. Kantonalni sud u Zenici je Rješenjem broj 004-0-U-08-000 107 od 5. marta 2008. godine apelantičin zahtjev za zaštitu sloboda i prava građana odbacio. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je pri ispitivanju postojanja procesnih pretpostavki za postupanje po apelantičinom zahtjevu zaključeno da one ne postoje, a shodno članu 61. stav 3. u vezi sa čl. 60. i 67. Zakona o upravnim sporovima. U obrazloženju rješenja je istaknuto da se, shodno navedenim odredbama Zakona o upravnim sporovima, kao i odredbi člana 63. stav 2. istog zakona, zahtjev za zaštitu sloboda i prava građana može podnijeti kada su slobode i prava povrijeđeni radnjom službenog lica u organu uprave. Dalje, konstatovano je da su, u smislu navedene odredbe, obavezni elementi zahtjeva zbog nezakonite radnje: navođenje radnje, mjesta i vremena njenog izvršenja, navođenje organa, odnosno pravnog lica kod kojeg je ta radnja učinjena, podaci o službenom licu, odnosno odgovornom licu koje je to učinilo, dokaz o tome, te zahtjev da se otkloni zapreka, odnosno ograničenje sloboda i prava. Na temelju navedenog, a imajući u vidu na koji način je apelantica postavila zahtjev za zaštitu sloboda i prava, zaključeno je da se nisu stekli uslovi za odlučivanje, jer je apelantica propustila da označi lica koja su učinila povredu prava i sloboda a kako je propisano članom 63. Zakona o upravnim sporovima. Dalje, osim što nije navedena radnja službenog lica u organu uprave, ukazano je da se u konkretnom slučaju ne radi ni o konačnom pojedinačnom aktu u smislu člana 60. Zakona o upravnim sporovima, a što je, također, označeno kao razlog za odbacivanje apelantičinog zahtjeva. Kantonalni sud u Zenici je zaključio da, osim navedenih propusta, apelantica uz zahtjev nije predočila ni valjane dokaze. U vezi s tim ukazano je da apelantica nije predočila niti jedan dokaz da se obraćala Općinskom sudu, kao i PS Vareš, zbog čega su navodi u ovom dijelu ocijenjeni paušalnim. S tim u vezi je ukazano da obraćanje sudu sa određenim zahtjevom, bilo da se odnosi na davanje informacija i podataka od pisarnice ili od postupajućeg sudije, podrazumijeva obraćanje stranke pismenim putem zahtjevom koji postavlja i koji služi kao dokaz da se stranka zahtjevom obraćala sudu, te da je samo pismeni akt ili odgovor mogao predstavljati dokaz da je zahtjev stranke odbijen na način kako je apelantica u zahtjevu tvrdila. Dalje, ukazano je, s obzirom na apelantičine izričite tvrdnje, da je prekršajni postupak još u toku, da apelantica nije iscrpila ni sva redovna pravna sredstva koja su joj stajala na raspolaganju. Naime, zaključeno je da, u situaciji da u prekršajnom postupku bude doneseno rješenje o prekršajima kojim apelantica bude proglašena odgovornom zbog propuštanja ili za počinjeni prekršaj, apelantici stoji na raspolaganju mogućnost izjavljivanja žalbe u smislu člana 57. Zakona o prekršajima. Također, ukazano je i na čl. 70, 71, 72. i 73. Zakona o prekršajima kojim je propisana mogućnost podnošenja prijedloga za povraćaj u pređašnje stanje, kao i zahtjeva za ponavljanje posotupka. S obzirom na to da apelantica nije iscrpila navedene mogućnosti, istaknuto je da i zbog toga ne postoje procesne pretpostavke za odlučivanje o apelantičinom zahtjevu za zaštitu sloboda i prava. Dalje, ukazano je da, u slučaju da u prekršajnom postupku bude donijeto rješenje kojim se postupak obustavlja, apelantici na raspolaganju stoji mogućnost da u parničnom postupku, u skladu sa Zakonom o obligacionim odnosima kroz institut sticanja bez osnova, kao i na temelju odredbi o naknadi štete u vidu umanjenja imovine ili izmakle dobiti, ostvari svoja traženja iz dijela zahtjeva za zaštitu sloboda i prava koji se odnosio na nemogućnost korištenja vlastitog vozila u poslovne svrhe ili nemogućnost učešća na raspisanim konkursima. Također, u pogledu evidentiranja novčane kazne i pojedinačnog prekršaja u odgovarajućim registrima, ukazano je na odredbe Zakona o prekršajima o evidentiranju i brisanju podataka o sankcijama. Najzad, Kantonalni sud u Zenici je istakao da u konkretnom slučaju nije bilo konačnog upravnog akta kojim su povrijeđeni pravo i sloboda pojedinca zajamčena Ustavom Federacije BiH, a da ni radnja za koju je apelantica tvrdila da su joj njom povrijeđena prava ne predstavlja radnju kojom se, suprotno zakonu, neposredno sprečava i ograničava sloboda ili pravo u smislu člana 62. stav 1. Zakona o upravnim sporovima, te kako ništa nije upućivalo da ova radnje još traje, a s obzirom na to da je apelantica i sama navela da je platila novčanu kaznu, zaključeno je da nisu ispunjeni procesni uslovi za rješavanje po zahtjevu za zaštitu sloboda i prava, pa je apelantičin zahtjev odbačen.

18. Apelantica smatra da joj je, zbog nedonošenja odluke u predmetu Općinskog suda broj 041-0-

PR-07-001 069, te osporenim rješenjima Kantonalnog suda u Mostaru i Kantonalnog suda u Zenici, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegvoine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na efektivni pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

19. Apelantica navodi da je „žrtva spleta okolnosti nastalih lošom koordinacijom organa i sudova zaduženih za provedbu novog Prekršajnog zakona Federacije BiH“. Kao odgovorne za situaciju u kojoj se našla, apelantica je navela Općinski sud, PS Vareš i MUPHNK. Apelantica ističe da je protiv prekršajnog naloga koji je izdala PS Vareš 18. marta 2007. godine uložila zahtjev za sudsko odlučivanje 17. aprila 2007. godine, pa da na temelju samo ove činjenice prekršajni nalog nije mogao biti proglašen konačnim i izvršnim 28. marta 2007. godine, a kako je to navedeno u Uvjerenju o postojanju duga. U prilog ovoj tvrdnji apelantica je kao dokaz uz apelaciju priložila poziv Općinskog suda za usmeni pretres koji je bio zakazan za 28. avgust 2007. godine. Apelantica navodi da joj je 6. februara 2008. godine u Općinskom sudu potvrđeno da prekršajni nalog nije konačan, ali da joj je sutkinja J.B. rekla da joj o tome „ne može izdati potvrdu, niti sada išta učiniti o tom pitanju“. Dalje, apelantica ističe da joj je u PS Vareš, nakon što im je ukazala na činjenicu da je protiv prekršajnog naloga uložila zahtjev za sudsko odlučivanje i da je Općinski sud zakazao usmeni pretres, rečeno da oni ne mogu ništa učiniti „jer je za ovakve situacije nadležan isključivo sud i da je jedino rješenje platiti kaznu ukoliko se ovaj nalog želi staviti van snage (izbrisati)“. Najzad, apelantica ističe da je MUPHNK, koji joj je izdao Uvjerenje o postojanju „nepostojećeg“ duga, „zapriječio raspolaganje vlasništvom –osobnim vozilom sve dok se taj dug ne izmiri“. S tim u vezi, apelantica navodi „kako je bila prinuđena platiti nepostojeći dug na ime prekršajne kazne koja nije pravomoćna, a koju je MUPHNK neosnovano proglasio konačnom i ovršnom“.

20. Povreda prava na pravično suđenje, po apelantičinom mišljenju, ogleda se u činjenici da, iako je prekršajni postupak još uvijek u toku, „PU Vareš je već donijela pravosnažnu odluku“ koju nije bilo moguće osporiti bilo kojim pravnim sredstvom, a na temelju koje je bila prisiljena platiti nepostojeći dug po kazni koja nije konačna i na taj način priznati prekršaj koji nije počinila. U vezi s tim, apelantica je istakla da, osim materijalne i nematerijalne štete koju je pretrpjela, sada će biti upisana i u registar počinitelja prekršaja i imati negativne posljedice, jer neće moći dobiti uvjerenje kako nije prekršajno kažnjavana. S obzirom na to da je direktor preduzeća „Libar“ d.o.o. Mostar, „neće se moći prijavljivati na brojne javne natječaje državnih i drugih poticaja jer je sada prekršajno kažnjavana“. Povreda prava na imovinu, po apelantičinom mišljenju, ogleda se u činjenici da bez valjanog pravnog osnova nije mogla raspolagati svojom imovinom – osobnim vozilom i zbog toga je pretrpjela materijalnu štetu, budući da vozilo koristi u poslovne svrhe. Apelantica nije navela u čemu se ogleda materijalna šteta koju je pretrpjela. Najzad, povreda prava na efektivni pravni lijek se, po apelantičinom mišljenju, ogleda u činjenici da protiv postupanja nadležnih policijskih tijela i Općinskog suda kao u njenom slučaju ne postoji nikakav pravni lijek s obzirom na to da se od ovakvo nezakonitog postupanja mogla zaštititi samo iznuđenim plaćanjem nepostojeće kazne, a kako bi mogla raspolagati svojom imovinom. Apelantica ističe da je ulagala zahtjev za zaštitu sloboda i prava, tražeći da se utvrde povrede navednih prava i da se ponište posljedice ovakvog postupanja prema njoj, ali su Kantonalni sudovi u Mostaru, odnosno Zenici njene zahtjeve odbili, odnosno odbacili, a zbog čega smatra da su „ovi visoki sudovi ozakonili nezakonito postupanje Prekršajnog suda Visoko i policijskih uprava Zeničko-dobojskog i HNK“.

21. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1. i 2. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. st. 1. i 2. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: 1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;

Dopustivost prima facie

22. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

23. Iz apelantičinih navoda proizlazi da smatra da su joj pravo na pravično suđenje, pravo na imovinu i pravo na efektivni pravni lijek povrijeđeni, prije svega, zbog činjenice da je prekršajni nalog proglašen konačnim i izvršnim iako prekršajni postupak koji je blagovremenim podnošenjem zahtjeva za sudsko odlučivanje pokrenula pred nadležnim sudom još uvijek nije okončan, odnosno po njenom zahtjevu nije donesena odluka. Apelantica, također, smatra da su joj navedena prava povrijeđena i rješenjem Kantonalnog suda u Mostaru, a kojim je odbijen njen zahtjev za zaštitu sloboda i prava koji je ulagala protiv MUP-a HNK zbog izdavanja uvjerenja o „nepostojećem dugu“.

24. Ustavni sud primjećuje da je o apelantičinom zahtjevu za sudsko odlučivanje Općinski sud odlučio Rješenjem zbog propuštanja broj 041-0-PR-07-001069 od 28. avgusta 2007. godine. Dalje, Ustvani sud primjećuje da apelantici nije bila uskraćena mogućnost da koristi prijedlog za povraćaj u pređašnje stanje, odnosno da ulaže žalbu na rješenje kojim je ovaj njen prijedlog odbačen. Najzad, Ustavni sud primjećuje da apelantica u apelaciji navodi da prekršajni postupak nije okončan, odnosno da ne postoji odluka suda o njenom zahtjevu za sudsko odlučivanje iako je u vrijeme podnošenja apelacije već bila upoznata sa rješenjem zbog propuštanja protiv kog je bila uložila i prijedlog za povraćaj u pređašnje stanje. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantičini navodi da prekršajni postupak nije okončan, odnosno da nije donijeta odluka po njenom zahtjevu za sudsko odlučivanje protiv prekršajnog naloga koji je nezakonito proglašen konačnim i izvršnim neosnovani.

25. Dalje, u pogledu apelantičinih navoda koji se odnose na osporeno rješenje Kantonalnog suda u Mostaru kojim je odbijen njen zahtjev za zaštitu sloboda i prava podnijet protiv MUP-a HNK, Ustavni sud primjećuje da je apelantica MUPHNK označila kao kršitelja svojih Ustavom garantovanih sloboda i prava, jer joj je izdao uvjerenje o „nepostojećem dugu“, te je tako onemogućio u raspolaganju njenom imovinom, putničkim automobilom. Iz obrazloženja osporenog rješenja, međutim, proizlazi da izdavanjem navedenog uvjerenja MUPHNK nije prekršio apelantičine slobode i prava s obzirom na to da je uvjerenje izdato na temelju Registra novčanih kazni koji se vodi u skladu sa članom 79. Zakona o prekršajima, da je spornu novčanu kaznu u Registar unijela odgovorna osoba PS Vareš, koja nije u sastavu MUP-a HNK, pa s obzirom na to da je Registar novčanih kazni obavezujući za sve organe kojim se građani mogu obratiti za izdavanje dozvola u smislu člana 80. Zakona o prekršajima, MUPHNK je, u postupku registracije apelantičinog putničkog vozila bio dužan da prihvati kao istinite podatke u navedenom registru, a sve dok ih ne promijeni nadležni organ. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud u Mostaru u obrazloženju osporenog rješenja apelantici dao upute kako da efektivno iskoristi zahtjev za zaštitu prava i sloboda u okolnostima konkretnog slučaja. Zaključak Kantonalnog suda u Mostaru da MUPHNK izdavanjem uvjerenja o postojanju duga, a na temelju podataka iz Registra novčanih kazni, nije povrijedio apelantičine slobode i prava zaštićene Ustavom Federacije BiH apelantica niti jednim navodom u apelaciji ne dovodi u pitanje, izuzev što tvrdi da je ovom odlukom „ozakonjeno nezakonito postupanje PU Vareš, Općinskog suda u Visokom i MUP-a HNK“. S tim u vezi, Ustavni sud zaključuje da su apelantičini navodi i u ovom dijelu očigledno neosnovani, jer zaključak Kantonalnog suda u Mostaru o zakonitosti postupanja MUP-a HNK ničim nije doveden u pitanje, niti se može zaključiti da je rezultat proizvoljne ili diskriminacijske primjene materijalnog prava na način koji bi doveo u pitanje povredu apelantičinih prava.

26. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantičini navodi u dijelu u kojem tvrdi da su joj, zbog činjenice da prekršajni postupak nije okončan, odnosno zbog nepostojanja odluke suda, te rješenjem Kantonalnog suda u Mostaru, povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na efektivan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani. Neiscrpljivanje pravnih lijekova mogućih prema zakonu

27. Prema ustaljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, «na svakoj državi potpisnici sporazuma je da uspostavi odgovarajuće sudove i tribunale, da utvrdi granice svoje nadležnosti i predvidi uslove za pokretanje postupaka (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Guzzardy protiv Italije , presuda od 6. novembra 1980. godine, serija A broj 39, stav 72). Međutim, taj sud ističe da su mehanizmi zaštite koje je uspostavila Evropska konvencija sekundarni u odnosu na pravne sisteme država koji se tiču zaštite ljudskih prava. Evropska konvencija prepušta zadatak osiguravanja prava i sloboda koji su u okrilju Evropske konvencije nadležnim organima svake države potpisnice. «Institucije uspostavljene Konvencijom daju svoj doprinos ovom zadatku, ali će one biti uključene u postupak tek kada se iscrpe svi pravni lijekovi u domaćem pravnom sistemu» (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Handyside protiv Velike Britanije, serija A broj 24, stav 48). Prema tome, zaštita apelantovih ustavnih prava je, prije svega, zadatak upravnih organa i redovnih sudova, a tek onda Ustavnog suda.

28. Apelantica smatra da joj je pravo na pravično suđenje, pravo na efektivan pravni lijek i pravo na imovinu povrijeđeno i osporenim rješenjima Kantonalnog suda u Zenici, a kojim je njen zahtjev za zaštitu sloboda i prava građana odbačen.

29. U skladu sa relevantnim odredbama Zakona o upravnim sporovima, postupak za zaštitu sloboda i prava garantovanih Ustavom Federacije BiH pokreće se podnošenjem zahtjeva nadležnom kantonalnom sudu. Zahtjev za zaštitu sloboda i prava može se podnijeti u situaciji kada su navedene slobode i prava povrijeđeni konačnim pojedinačnim aktom nadležnog organa protiv kog nije osigurana druga sudska zaštita, kao i u situaciji kada su navedene slobode i prava povrijeđeni radnjom službenog lica u organu uprave, odnosno odgovornog lica u privrednom ili drugom društvu, ustanovi ili drugom pravnom licu. Najzad, zakonom su propisani elementi koje zahtjev treba da sadrži bilo da se podnosi zbog povrede prava i sloboda konačnim pojedinačnim aktom protiv kog nije osigurana druga sudska zaštita, bilo da se podnosi zbog povrede prava i sloboda radnjom službenog lica.

30. Iz obrazloženja osporenog rješenja Kantonalnog suda u Zenici proizlazi da je apelantica u zahtjevu za zaštitu sloboda i prava u kom je, nakon poziva suda da ga dopuni, kao izravnog kršitelja svojih prava označila Općinski sud, te zatražila da se utvrdi da su joj povrijeđena prava od Općinskog suda, MUP-a Zeničko-dobojskog kantona, PS Vareš, odnosno Vlade Zeničko-dobojskog kantona kao odgovorne institucije, te da se ponište sve pravne posljedice njihovog nezakonitog postupanja, kao i da joj se naknadi šteta, te povrati uplaćena kazna zajedno sa troškovima postupka. Kantonalni sud u Zenici nije se ni upuštao u ocjenu osnovanosti ovako postavljenog apelantičinog zahtjeva za zaštitu sloboda i prava, jer je zaključio da nisu ispunjene procesne pretpostavke za odlučivanje. Naime, u obrazloženju osporenog rješenja data su jasna i precizna obrazloženja u pogledu nedostataka u apelantičinom zahtjevu, koji su se ticali elemenata koje je trebalo da sadrži i koji su propisani relevantnim odredbama Zakona o upravnim sporovima, a koje apelantica nije otklonila ni nakon jasnih uputa suda da to učini. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da apelantica ni u apelaciji ne osporava zaključak Kantonalnog suda u Zenici da njen zahtjev nije sadržavao: navođenje radnje, mjesta i vremena njenog izvršenja, navođenje organa, odnosno pravnog lica kod kojeg je ta radnja učinjena, podatke o službenom licu, odnosno odgovornom licu koje je to učinilo, dokaz o tome, kao ni oznaku pojedinačnog konačnog akta u smislu Zakona o upravnim sporovima. Dakle, apelantica nije ispunila formalne uslove pravnog lijeka, a što je bio uslov za pokretanje postupka, zbog čega Kantonalni sud u Zenici o njenom zahtjevu nije ni mogao meritorno odlučivati, već ga je odbacio, jer nisu bili ispunjeni formalni uslovi tog pravnog lijeka. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da, shodno Zakonu o upravnim sporovima, osporeno rješenje Kantonalnog suda u Zenici kojim je apelantičinin zahtjev za zaštitu sloboda i prava odbačen, ne predstavlja prepreku da apelantica pred istim sudom ponovo pokrene istovjetan postupak ulaganjem zahtjeva koji će sadržati elemente propisane zakonom.

31. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

32. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1107/08 (T. K.) | Sudska praksa | Aktio