Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1320/10 (A. H.)

Odluka donesena 29. 06. 2011.

Nema povrede
Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Strani državljanin
  • Član 3. EK – zabrana mučenja, nehumanog i ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja
  • Azil
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1320/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

29. 06. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 29. juna 2011. godine, u predmetu broj AP 1320/10, rješavajući apelaciju Arbena Hazirija, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Arbena Hazirija podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj U-643/08 od 9. februara 2010. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Arben Haziri (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, koga zastupa Davor Bunoza, zaposlenik udruženja „Vaša prava BiH“, ured u Mostaru, podnio je 14. aprila 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj U-643/08 od 9. februara 2010. godine.

2. Rješenjem Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UP-1-08/1-41-1-264-2/07 od 30. juna 2008. godine odbijen je apelantov zahtjev za međunarodnu zaštitu i naloženo mu je da napusti teritoriju Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: BiH) u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti predmetnog rješenja.

3. U obrazloženju rješenja je konstatovano da je apelant državljanin Republike Srbije, porijeklom sa Kosova, sa posljednjim prebivalištem u Prištini, po nacionalnosti Rom. Iz intervjua koji je obavljen sa apelantom na albanskom jeziku zaključeno je da je apelant napustio Kosovo 1998. godine, nakon incidenata sa pripadnicima albanskog naroda i da se njegov strah od povratka u zemlju porijekla vezuje za mogućnost povrede prava na život, što se u kontekstu definicije izbjeglice može okvalifikovati kao strah od progona. Takođe, konstatovano je da apelant strah od progona zasniva na uvjerenju da će se njemu i njegovoj porodici Albanci osvetiti zbog toga što je njegov brat, prisilno radeći za Srbe, uzimao Albancima robu koju su oni imali na pijaci, kao i na optužbama Albanaca da apelantova porodica nije učestvovala u demonstracijama zajedno sa njima. Ministarstvo je apelantov strah od progona i mogućnost kršenja ljudskih prava posmatralo sa aspekta nametnutog političkog mišljenja i sa aspekta nacionalne pripadnosti s obzirom na to da je apelant u intervjuu istakao da je Rom, te da su Albanci na Kosovu oduvijek mrzili Rome.

4. Situaciju u zemlji porijekla Ministarstvo je ispitalo na osnovu Izvještaja o stanju poštivanja ljudskih prava u Republici Srbiji, uključujući Kosovo, Ureda za demokratiju, ljudska prava i rad (Bureau of Democracy, Human Rights and Labor) američkog Ministarstva vanjskih poslova (State Department) za 2007. godinu od 11. marta 2008. godine, Izvještaja Human Rights Watcha, Srbija, iz januara 2008. godine, pozicionog dokumenta UNHCR-a, poglavlje III „Situacija sa nacionalnim manjinama“, sekcija „Sigurnosno okruženje“, Operativnih smjernica Uprave za imigraciju i državljanstvo Ujedinjenog Kraljevstva, sekcija „Glavne kategorije zahtjeva sa Kosova“, podsekcija „Romi, Aškalije i Egipćani“ i dokumenta OSCE-a Profil opštine Priština.

5. U analizi i ocjeni podnesenog zahtjeva za međunarodnu zaštitu, Ministarstvo je uzelo u obzir vrijeme i okolnosti pod kojima se desio događaj koji je apelant opisao u intervjuu, a koji je bio ključan u odluci njegove porodice da napusti Kosovo. U vezi sa tim, Ministarstvo je konstatovalo da iz izvještaja Ministarstva vanjskih poslova SAD (State Departement) iz 1998. godine proizlazi da su neki elementi Oslobodilačke vojske Kosova (u daljnjem tekstu: OVK) odgovorni za zlostavljanje kako srpskih, tako i albanskih civila koji su optuženi za lojalnost srbijanskoj vladi, dok iz izvještaja organizacije Human Rights Watch proizlazi da je OVK počinila povrede međunarodnog humanitarnog prava uključujući uzimanje talaca i egzekucije. U vezi sa tim, zaključeno je da se navedeni izvještaji o stanju ljudskih prava na Kosovu poklapaju sa 1998. godinom kao godinom napada na apelantovu porodicu i vremenom neselektivnog nasilja ne samo nad Romima, kao pripadnicima manjinske zajednice, nego, kako to izvještaji opisuju, i nad Srbima i Albancima. Konstatovano je da su apelantov brat, kao i mnogi drugi Romi navedene i slične poslove obavljali pod prinudom pripadnika srpskih snaga bezbjednosti, pa je malo vjerovatno da ih i albanska većina smatra direktnim sudionicima srpske politike, te da pripisani kolaboracionizam i, s tim u vezi, nametnuto političko mišljenje nemaju snagu koja bi ih u današnjem vremenu izložila povredama kakve su nekada preživljavali. Analizirajući istaknuti strah od osvete Albanaca u širem kontekstu, Ministarstvo je zaključilo da on nije adekvatno potkrijepljen i da se ne može okarakterisati kao osnovan strah od progona shodno Konvenciji o statusu izbjeglica iz 1951. godine i Protokolu o statusu izbjeglica iz 1967. godine.

6. Razmatrajući navedene izvještaje o situaciji u zemlji porijekla, Ministarstvo je zaključilo da je bezbjednosna situacija za pripadnike romske nacionalnosti u općini Priština stabilna i da nema izrazitih kršenja osnovnih ljudskih prava osoba romske nacionalnosti. Naime, konstatovano je da se ljudska prava generalno poštuju iako je prisutna društvena diskriminacija pripadnika romske nacionalnosti u oblasti zapošljavanja, javnih usluga, te da, osim sporadičnih incidenata, nema izraženog međuetničkog nasilja. Pored toga, ocijenjeno je da zastupljenost i drugih manjinskih zajednica Srba, Bošnjaka, Aškalija, Goranaca i kosovskih Turaka na području te opštine govori o prihvatanju manjinskih skupina od većinske albanske zajednice, te je navedeno da u toj opštini živi i značajan broj pripadnika srpske manjinske zajednice, koji su bili glavni akteri sukoba sa Albancima. Zatim, konstatovano je da poteškoće u integraciji romske zajednice u društvo čini diskriminacija u oblasti zapošljavanja, upotrebe jezika i otežan pristup javnim uslugama. Međutim, zaključeno je da ovako različito postupanje i nepovoljan položaj Roma ne ukazuje nužno da su pripadnici Romske manjinske zajednice izloženi progonu. Naime, ocijenjeno je da rizici kojima je generalno izloženo stanovništvo jedne zemlje ili jedan dio tog stanovništva, u konkretnom slučaju Roma na Kosovu, sami po sebi u normalnim okolnostima ne stvaraju individualnu prijetnju koja bi te rizike okvalifikovala kao tešku povredu. Takođe je naglašeno da se iz dokumenta OSCE-a, Profil opštine Priština, može zapaziti da postoji jako prisustvo kako domaćih, tako i međunarodnih snaga bezbjednosti čija je misija, između ostalog, bezbjednost građana Kosova van i unutar granica opštine Priština, kao i da se iz izvještaja može uočiti da Romi na Kosovu ostvaruju dobrovoljni povratak i da zajedno sa Srbima ostvaruju javne usluge kod prisutnih paralelnih institucija na području opštine Priština. Pored toga, konstatovano je da apelant koristi albanski jezik kao maternji jezik i da je mogućnost integracije u kosovsko društvo time veća i da sa sobom donosi manji rizik od onoga za šta podnosilac prijave strahuje da će mu se dogoditi.

7. Ministarstvo je prilikom razmatranja zahtjeva za međunarodnu zaštitu uzelo u obzir i činjenicu da je od Skupštine Kosova 17. februara 2008. godine proglašena nezavisnost Kosova, te da je donesen Ustav Kosova, koji je stupio na snagu sredinom juna 2008. godine. Navedeno je da je, prema tom Ustavu, Kosovo republika, koja se zasniva na poštivanju prava i sloboda građana, te da je definisano kao multietničko društvo koje se sastoji od Albanaca i ostalih zajednica, a da je u članu 5. stav 1. poglavlja I tog ustava propisano da turski, romski i bosanski, pored albanskog i srpskog, imaju status službenih jezika. Takođe, navedeno je da je čl. 21, 22, 24, 25, 27, 29. i 31. Ustava Republike Kosovo predviđen je širok spektar zaštite ljudskih prava i sloboda, i to na način da se međunarodnim dokumentima kao što su Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i njenih protokoli, Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima, Konvencija o eliminisanju svih oblika rasne diskriminacije, te Konvencija protiv mučenja i drugih okrutnih nečovječnih i ponižavajućih postupaka ili kazni dao primat i supremacija u odnosu na odredbe zakona.

8. Ministarstvo je ocijenilo da, posmatrajući zahtjev za azil u cjelini i sa aspekta nacionalne pripadnosti i nametnutog političkog mišljenja, nisu isključene mogućnosti povreda apelantovih ljudskih prava koje bi se ogledale u diskriminaciji u oblasti zapošljavanja, upotrebe jezika i pristupa javnim uslugama, kao i izvjestan osjećaj apelantove nesigurnosti zbog, iako sporadičnih, ipak prisutnih međuetničkih incidenata. Međutim, zaključilo je da progon po svojoj definiciji predstavlja ugrožavanje života i tijela, kao i druga ozbiljna kršenja ljudskih prava koja bi za apelanta izazvala suštinski negativne posljedice i onemogućila ga da u zemlji porijekla vodi normalan život. U vezi sa tim, Ministarstvo je zaključilo da ne postoji realna opasnost da će se apelant povratkom u zemlju porijekla suočiti sa kršenjem prava koja bi se po svojoj težini i posljedicama mogla okarakterisati kao progon, posebno ako se uzme u obzir činjenica o prisustvu velikog broja međunarodnih snaga i organizacija na Kosovu koje se bave zaštitom ljudskih prava. Takođe, ocijenilo je da postojeći bezbjednosni i sudski aparat vlasti na Kosovu daje uvjerenje da postoji dovoljna zaštita za apelanta i da nema nikakvih indikacija da bi apelant povratkom na Kosovo bio izložen kršenju ljudskih prava u obimu koji bi doveo do progona u smislu Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu („Službeni glasnik BiH“ broj 36/08). Shodno tome, konstatovano je da apelant ne ispunjava uslove iz definicije izbjeglice iz člana 105. stav 2. tog zakona. Pored toga, Ministarstvo je na osnovu iznesenih navoda, te s njima u vezi utvrđenog činjeničnog stanja ispitalo postojanje uslova za dodjeljivanje supsidijarne zaštite u skladu sa članom 105. stav 3. navedenog zakona. U vezi sa tim, Ministarstvo nije utvrdilo postojanje bilo kakvih drugih elemenata izvan osnova određenih definicijom izbjeglice, a koji bi apelanta izlagali stvarnom riziku od izloženosti smrtnoj kazni, odnosno pogubljenju, mučenju i nehumanom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju ili ozbiljnoj prijetnji po život osobe civila uslijed neselektivnog nasilja u situacijama međunarodnog ili unutrašnjeg oružanog sukoba, što bi bilo osnov za odobravanje supsidijarne zaštite.

9. Apelant je podnio tužbu protiv Rješenja Ministarstva broj UP-1-08/1-41-1-264-2/07 od 30. juna 2008. godine, koju je Sud BiH odbio Presudom broj U-643/08.

10. Sud BiH je konstatovao da je osporenim rješenjem pravilno zaključeno da nisu ispunjeni uslovi propisani Zakonom o kretanju i boravku stranaca i azilu da se apelantu u konkretnom slučaju odobri međunarodna zaštita. U vezi sa tim, Sud je istakao da se, prema odredbi člana 105. citiranog zakona, međunarodna zaštita odobrava strancu koji ima status izbjeglice prema definiciji i pojmu izbjeglice, koji je propisan Konvencijom o statusu izbjeglica iz 1951. godine i Protokolom o statusu izbjeglica iz 1967. godine i shodno kojem se izbjeglicom smatra svaka osoba koja se zbog osnovanog straha od proganjanja zbog rase, religije, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj grupi nađe izvan zemlje svoga državljanstva. Dalje, Sud je istakao da se, prema navedenoj Konvenciji i Protokolu, ne smatra da je osoba lišena zaštite zemlje svog državljanstva ako se bez ikakvog valjanog razloga zasnovanog na osnovanom strahu ne stavi pod zaštitu zemlje čije državljanstvo ima. Sud je konstatovao da, prema izvještajima organizacije Human Rights Watch, Ureda za demokratiju, ljudska prava i rad, te pozicionog dokumenta UNHCR-a, Operativnim smjernicama Uprave za imigraciju i državljanstvo Ujedinjenog Kraljevstva, OSCE-a Profil opštine Priština, proizlazi da je od druge polovine 2008. godine opšta sigurnosna situacija na Kosovu značajno poboljšana. Zatim, uočio je da iz izvještaja UNHCR-a iz marta 2005. godine slijedi da je opšta sigurnosna situacija na Kosovu progresivno napredovala, tako da je povećan broj pripadnika manjinskih zajednica koji su zaposleni u centralnim institucijama prelazne samouprave i kosovskom zaštitnom korpusu, te da je sloboda kretanja generalno uznapredovala i da se preduzimaju brojni koraci na jačanju zaštite imovinskih prava, tako da je osnovana međuministarska komisija čiji je zadatak da nadgleda pristup manjina javnim uslugama. Takođe, istakao je da Ministarstvo nije moglo prihvatiti apelantovu tvrdnju da njemu lično prijeti opasnost u slučaju povratka na Kosovo zbog romske nacionalnosti i da su navedeni opširni razlozi o tome, a da apelant nije dokazao da mu za slučaj povratka u zemlju porijekla prijeti opasnost po život ili slobodu zbog rase, vjere, nacionalnosti, političkog mišljenja ili pripadnosti određenoj društvenoj grupi ili da mu u zemlji porijekla prijeti mučenje ili drugo nehumano ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje. Najzad, Sud je konstatovao da je apelant neosnovano u tužbi insistirao na postojanju razloga za priznanje međunarodne zaštite i neosnovano navodio da je u postupku učinjena povreda pravila postupka, te da činjenično stanje nije pravilno utvrđeno. Naime, Sud je našao da se osporeno rješenje temelji na tačno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju i na pravilnoj primjeni Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu, koji je bio na snazi u vrijeme donošenja osporenog rješenja.

11. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo da ne bude podvrgnut mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, pravo na efektivan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije a u vezi sa članom 3. Evropske konvencije, te pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

12. Povreda prava da ne bude podvrgnut mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni, po apelantovom mišljenju, ogleda se u tome što je zaključeno da u konkretnom slučaju apelant ne ispunjava uslove za međunarodnu zaštitu iz člana 105. Zakona o kretanju i boravku stranaca i aziluiako je, kako ističe, u provedenom postupku utvrđeno da se Romima na Kosovu krše ljudska prava, da se provodi diskriminacija i da su u visokom stepenu opasnosti od progona. Apelant se žali da najnoviji izvještaji iz zemlje porijekla jasno ukazuju na probleme sa kojima se Romi tamo susreću, odnosno da su uskraćeni za mnoga prava, bez riješenog pitanja smještaja, da se nalaze u uslovima koji se opisuju kao „humanitarna katastrofa“, bez mogućnosti slobode kretanja i mogućnosti da govore svojim jezikom, uz ozbiljnu diskriminaciju, bez mogućnosti ostvarivanja efektivne policijske i sudske zaštite, te da postoji niz kršenja drugih fundamentalnih ljudskih prava uslijed čega, po apelantovom mišljenju, nedvojbeno dolazi do progona, odnosno što predstavlja nehumano i ponižavajuće postupanje u smislu člana 3. Evropske konvencije. U prilog svojim navodima da bi povratkom u zemlju porijekla bio izložen nehumanom i ponižavajućem postupanju, apelant se pozvao na Smjernice UNHCR-a za odlučivanje o pravu na međunarodnu zaštitu pojedinaca sa Kosova od novembra 2009. godine. Takođe, apelant navodi da se povratkom u zemlju porijekla nema gdje vratiti jer je njegova imovina uništena, te ponavlja da se situacija u kojoj se povratnici vraćaju označava kao „humanitarna katastrofa“. Pored toga, navodi da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, nema nikakve dvojbe da se u konkretnom slučaju radi o nehumanom i ponižavajućem postupanju prema apelantu, što predstavlja kršenje člana 3. Evropske konvencije, u prilog čemu se pozvao na više pojedinačnih predmeta pred Evropskim sudom. Ukazuje da, prema stanovištu Evropskog suda za ljudska prava, u situaciji kada ne postoji odgovarajući smještaj uzrokovan uništenjem imovine, ograničenje slobode kretanja, nemogućnost življenja u zajednici i održavanja zajednice koji primoravaju aplikanta da živi u krajnje ponižavajućim i nehumanim uslovima, posebno ako u svojoj osnovi ima rasnu diskriminaciju, predstavlja povredu ličnosti i s tim u vezi povredu člana 3. Evropske konvencije. Apelant ističe da bi mu vraćanje u zemlju porijekla gdje ne bi imao prijeko potrebnu zdravstvenu pomoć s obzirom na to da je psihički bolesnik i odvajanje od porodice kao jedinog skrbnika koji se svakodnevno brine o troje djece i supruzi koja je sklona suicidu, nanosilo duševnu bol koja predstavlja nehumano i ponižavajuće postupanje, u prilog čemu se takođe pozvao na praksu Evropskog suda.

13. Dalje, apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo iz člana 13. a u vezi sa članom 3. Evropske konvencije. Naime, apelant se žali da sud u osporenoj presudi uopšte nije ocijenio izvještaje na koje se u tužbi pozivalo, kao i da nije ocijenio navode o nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i da je presudu donio bez adekvatnog obrazloženja. Pozivajući se na praksu Evropskog suda u pojedinačno označenim predmetima, apelant ističe da mu je uskraćena nezavisna kontrola od suda u smislu da u osporenoj presudi ne postoji ocjena osnove za strah ili realnu opasnost od postupanja protivnih članu

3. Evropske konvencije, a na temelju čega zaključuje da je jedina djelotvornost tužbe bila u tome što je odgodila izvršenje konačnog rješenja.

14. Apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života garantovano članom 8. Evropske konvencije. U vezi s tim, ističe da je za vrijeme boravka u Bosni i Hercegovini sklopio brak sa A.H., državljankom BiH, u kojem je rođeno troje mldb. djece. Apelant ističe da na Kosovu nema nikoga od članova porodice i da je izgubio svaku vezu sa zemljom porijekla, dok u BiH boravi već 12 godina i da je stvorio trajne, čvrste i neraskidive veze u BiH. Navodi da je potpuno nerealno očekivati da bi ga u zemlju porijekla mogla slijediti njegova porodica, prije svega zato što članovi njegove porodice nemaju nikakvu vezu sa zemljom porijekla apelanta, ne govore albanskim, već isključivo bosanskim jezikom, i da nikada nisu bili na Kosovu i da je upitno da li bi mogli i dobiti dozvole boravka budući da na Kosovu nemaju gdje da žive, niti imaju finansijska sredstva dovoljna za život, kao i da bi se suočili sa teškim kršenjem ljudskih prava ukoliko bi ga slijedili u zemlju porijekla. Apelant je naveo da praksa Evropskog suda jasno ukazuje da u takvim situacijama protjerivanje apelanta, odnosno odvajanje od članova porodice nesumnjivo predstavlja kršenje člana 8. Evropske konvencije. Apelant ističe da je jasno, s obzirom na praksu Evropskog suda, te uzme li se u obzir zdravstveno stanje njegove supruge i činjenica da je apelant jedini skrbnik u porodici, da bi njegovo protjerivanje imalo nesagledive štetne posljedice za članove njegove porodice.

15. U vezi sa apelantovim navodima da bi povratkom u zemlju porijekla bio izložen nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu, te da je to dokazano u provedenom postupku, kao i kojima se pozvao na izvještaje iz zemlje porijekla, Ministarstvo sigurnosti je u odgovoru na apelaciju od 28. januara 2011. godine istaklo da je u svojoj odluci potvrdilo da na Kosovu postoje određeni problemi sa kojima se susreće romska populacija, koji se ogledaju u postojanju određene diskriminacije u oblasti zapošljavanja, javnih usluga itd., ali da takav stepen diskriminacije na Kosovu prema različitim etničkim skupinama nije takav niti po svom obimu, niti po sadržini da dovodi do progona na osnovu kojeg bi apelantu trebao biti dodijeljen određeni vid međunarodne zaštite i da je više posljedica ekonomske nerazvijenosti i postratnog stanja u kojem se našlo kosovsko društvo. Vezano sa apelantove navode, Ministarstvo se pozvalo na svoj stav izražen u odluci kojom je odbilo apelantov zahtjev za međunarodnu zaštitu. Takođe, istaklo je da je loša situacija na Kosovu u pogledu socijalnih izdavanja za određene kategorije stanovništva prouzrokovana lošim ekonomskim stanjem kosovskog društva i postratnog stanja u društvu i da mala socijalna davanja određenim kategorijama društva nisu ciljano usmjerena kako bi se izvršio progon. Kada je u pitanju praksa Evropskog suda na koju se apelant pozvao u apelaciji, Ministarstvo je istaklo da je Evropski sud u pogledu člana 3. Evropske konvencije u predmetima protjerivanja, imigracija, boravka i azila tražio veoma visok stepen dokaza u pogledu toga da bi osoba protjerivanjem u zemlju porijekla bila izložena nekom od oblika nehumanog i ponižavajućeg postupanja predviđenog citiranim članom, odnosno da nije dovoljno ukazati na određen stepen vjerovatnoće da bi osoba bila podvrgnuta mučenju ili nečovječnom i ponižavajućem postupanju i kažnjavanju, već da se traži upravo suprotno, odnosno standard „van svake sumnje“, a što apelant nije učinio u svom zahtjevu. Najzad, neosnovanim su ocijenjeni i navodi o povredi prava na efektivan pravni lijek jer apelant nije bio onemogućen da koristi pravni lijek dozvoljen zakonom i da to što apelant nije zadovoljan odlukom Suda BiH ne ukazuje nužno na neefikasnost pravnog lijeka kojim se apelant koristio, kao i navodi o povredi prava na privatni i porodični život s obzirom na to da se o tom pravu na odlučuje u postupku po zahtjevu za međunarodnu zaštitu, već eventualno u postupku protjerivanja stranca.

16. Sud BiH je u odgovoru na apelaciju od 9. februara 2011. godine istakao da su neosnovani apelantovi navodi da je osporenom odlukom tog suda počinjena povreda prava iz čl. 3, 13. i 8. Evropske konvencije. Naime, sud je naveo da u upravnom sporu rješava na osnovu činjenica utvrđenih u upravnom postupku u smislu člana 34. stav 1. Zakona o upravnim sporovima i da utvrđuje zakonitost konačnog upravnog akta u granicama zahtjeva iz tužbe, ali pri tome nije vezan razlozima tužbe. Dalje, naveo je da je u konkretnom slučaju utvrdio da apelant ne ispunjava uslove za dodjelu međunarodne zaštite propisane članom 105. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu propisane članom 105. navedenog zakona, te je stoga odbio tužbu kao neosnovanu. Sud je istakao da apelantova prava zagarantovana članom 8. Evropske konvencije nisu povrijeđena zbog toga što je pitanje kretanja stranaca javni domen države i njenih organa i da se odbijanje zahtjeva za međunarodnu zaštitu u zakonom predviđenoj proceduri ne može smatrati povredom navedenih prava. dalje, naveo je da su neosnovani apelantovi navodi o povredi prava iz člana 3. Evropske konvencije jer apelant nije naveo u čemu se sastoji povreda u konkretnom slučaju, osim što je paušalno istakao da je to pravo povrijeđeno u postupku u kojem mu je odbijen zahtjev za međunarodnu zaštitu.

17. Zakon o kretanju i boravku stranaca i azilu („Službeni glasnik BiH“ broj 36/08) u relevantnom dijelu glasi: Član 105. (Definicija međunarodne zaštite) (1) U smislu ovog zakona, međunarodna zaštita je status koji nadležni organ u BiH priznaje izbjeglici ili strancu koji ispunjava uslove za supsidijarnu zaštitu. (2) Izbjeglica je, u skladu s Konvencijom o statusu izbjeglica iz 1951. i Protokolom o statusu izbjeglica iz 1967., stranac koji se zbog osnovanog straha od proganjanja zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj grupi ili zbog političkog mišljenja nalazi van zemlje svog državljanstva a ne može se, ili se zbog takvog straha ne želi staviti pod zaštitu te zemlje, kao i lice bez državljanstva koje se nalazi van zemlje svog prethodnog uobičajenog mjesta boravka a ne može se ili se zbog takvog straha ne želi vratiti u tu državu. (3) Stranac na supsidijarnoj zaštiti je stranac koji ne ispunjava uslove iz stava (2) ovog člana, ali u vezi s kojim postoje ozbiljni razlozi za vjerovanje da bi se suočio sa stvarnim rizikom da bude izložen smrtnoj kazni, odnosno pogubljenju, mučenju ili nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju u zemlji porijekla ili u zemlji uobičajenog mjesta boravka, ili postoji ozbiljna individualna prijetnja po život ili lice civila zbog neselektivnog nasilja u situacijama međunarodnog ili unutrašnjeg oružanog sukoba, a koji ne može ili zbog straha ne želi da se stavi pod zaštitu te zemlje. Član 110. (Odbijanje zahtjeva za međunarodnu zaštitu) (1) Ministarstvo će odbiti zahtjev za međunarodnu zaštitu kao neosnovan ako se zahtjev zasniva na razlozima koji ne predstavljaju osnov za priznanje statusa iz člana 105. (Definicija međunarodne zaštite) ovog zakona.

18. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

19. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine, i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

Pravo da se ne bude podvrgnut mučenju, nehumanom postupanju i kažnjavanju

20. U pogledu apelantovih tvrdnji da mu je povrijeđeno pravo da ne bude podvrgnut mučenju, nehumanom tretmanu i kažnjavanju, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda, država ima pravo, u skladu sa međunarodnim pravom i svojim ugovornim obavezama, uključujući i Evropsku konvenciju, da kontroliše ulazak, boravak i protjerivanje stranaca (Üner protiv Holandije [GC], aplikacija broj 46410/99, § 54, ECHR 2006-....; Abdulaziz, Cabales i Balkandali protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 28 maja 1985, serija A broj 94, st. 34. i 67, Boujlifa protiv Francuske, presuda od 21. oktobra 1997, Izvještaji 1997-VI, p. 2264, § 42). Protjerivanje može pokrenuti pitanja u vezi sa članom 3. kada je iskazana značajna osnova za vjerovanje da će se osoba koja je u pitanju, ako bude protjerana, suočiti sa stvarnim rizikom da bude izložena tretmanu suprotno članu 3. Evropske konvencije, te s tim u vezi odgovornost države u skladu sa Konvencijom. U takvom slučaju, član 3. nameće obavezu da osoba koja je u pitanju ne bude deportovana u takvu zemlju (vidi, Evropski sud, Saadi protiv Italija [GC], aplikacija broj 37201/06, stav 125, 28. februar 2008. godine). Ocjena da li postoji značajna osnova za vjerovanje da će osoba koja je u pitanju biti suočena sa takvim stvarnim rizikom neizbježno zahtijeva da Sud ocijeni uslove u zemlji prijema protivne standardima člana 3. (vidi, Evropski sud, Mamatkulov i Askarov protiv Turske [GC], aplikacije broj 46827/99 i 46951/99, stav 67, ECHR 2005-I). Ovi standardi podrazumijevaju da nedozvoljeni tretman na koji se osoba žali, a sa kojim će biti suočena u slučaju povratka, moraju sadržati minimalan nivo surovosti da bi potpadali pod član 3. Konvencije. Ova ocjena je relativna i zavisi od okolnosti slučaja (vidi, Evropski sud, Hilal protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 45276/99, stav 60, ECHR 2001-

II). Zahvaljujući apsolutnom karakteru garantovanog prava, član 3. se može primijeniti i kada opasnost potiče od osoba ili grupa koje nisu javni službenici (vidi, Evropski sud, H.L.R. protiv Francuske, presuda od 29. aprila 1997. godine, Izvještaji 1997-III, stav 40). U svakom slučaju mora biti pokazano da je rizik stvaran i da vlasti zemlje prijema nisu u stanju otkloniti rizik obezbjeđivanjem odgovarajuće zaštite. U principu, na aplikantu je da predoči dokaze koji mogu da potvrde postojanje značajnog osnova za vjerovanje da će, u slučaju da budu primijenjene mjere na koje se žali, biti izložen stvarnom riziku da bude podvrgnut tretmanu suprotno članu 3. (vidi, Evropski sud, N. protiv Finske, aplikacija broj 38885/02, stav 167, 26. juli 2005).

21. Iz predočenog Ustavnom sudu proizlazi da je u konkretnom slučaju, na temelju provedenog upravnog i sudskog postupka, zaključeno da apelant ne ispunjava uslove propisane članom 105. Zakona o kretanju i boravku stranaca u pogledu udovoljavanja njegovom zahtjevu za pružanje međunarodne zaštite, odnosno da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi ni za pružanje supsidijarne zaštite u smislu navedene odredbe. Ministarstvo i Sud BiH zauzeli su stanovište da ne postoji realna opasnost da će se apelant povratkom u zemlju porijekla suočiti sa kršenjem prava koja bi se po svojoj težini i posljedicama mogla okarakterisati kao progon, te da ne postoji opasnost da bude izložen smrtnoj kazni, mučenju i nehumanom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju ili ozbiljnoj prijetnji po život. Ovakvo stanovište zasnovano je, prije svega, na izvještajima međunarodnih i inostranih organizacija koje se bave problematikom izbjeglica i stanjem ljudskih prava u zemlji apelantovog porijekla. Na temelju navedenih izvještaja zaključeno je da se sigurnosna situacija u zemlji porijekla popravila i da postoji zadovoljavajući nivo zaštite, pored ostalih, i pripadnika romske populacije, te je ukazano na to da Romi ostvaruju dobrovoljni povratak u zemlju porijekla. Dalje, iz predočenog Ustavnom sudu proizlazi da su u toku postupka ocijenjeni razlozi zbog kojih je apelant napustio zemlju porijekla, da je ocijenjeno da se radilo o vremenu neselektivnog nasilja ne samo nad Romima već i nad Srbima i Albancima, te da apelantov strah od osvete Albanaca nije adekvatno potkrijepljen i da se ne može okarakterisati kao osnovan strah od progona. U pogledu diskriminacije prema Romima u odnosu na zapošljavanje, upotrebu jezika i korištenje javnih usluga, a na što apelant ukazuje i u apelaciji, zaključeno je da određena diskriminacija postoji, ali da ovako različito postupanje i nepovoljan položaj Roma ne ukazuju nužno da su pripadnici romske manjinske zajednice izloženi progonu. Teškoće u vezi sa zapošljavanjem pretežno su uzrokovane teškom ekonomskom situacijom na Kosovu. Dalje, iz predočenih izvještaja zaključeno je da zaštitu i ostvarivanje prava u zemlji porijekla obezbjeđuje postojeći bezbjednosni i sudski aparat vlasti koji daje uvjerenje da nema nikakvih indikacija da bi apelant povratkom u zemlju porijekla bio izložen kršenju ljudskih prava u obimu koji bi doveo do progona u smislu Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu. Takođe, konstatovano je da apelant koristi albanski jezik kao maternji jezik i da je mogućnost njegove integracije u kosovsko društvo time veća.

22. Na temelju svega predočenog, Ustavni sud nije mogao zaključiti da su nadležni organi u postupku odlučivanja o apelantovom zahtjevu za međunarodnu zaštitu propustili da razmotre relevantne činjenice, ili da nisu ocijenili relevantne činjenice u pogledu postojanja razloga vezano za apelantov zahtjev za međunarodnu zaštitu. Iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je na nedvosmislen način utvrđeno da apelantu ne prijeti progon po nekom od pet elemenata iz definicije izbjeglice, a što je uslov za pružanje međunarodne, odnosno supsidijarne zaštite u smislu člana 105. Zakona o kretanju i boravku stranaca, pa je, u skladu sa članom 109. navedenog zakona, apelantov zahtjev za pružanje međunarodne zaštite odbijen kao neosnovan. Shodno navedenom, proizlazi da u konkretnom slučaju ne postoje okolnosti koje ukazuju da postoji značajna osnova za vjerovanje da bi apelant povratkom u zemlju porijekla bio podvrgnut mučenju, nehumanom postupanju ili kažnjavanju, odnosno da u zemlji porijekla apelantu prijeti opasnost da bude izložen tretmanu koji je u suprotnosti sa članom 3. Evropske konvencije.

23. Ocjenjujući sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi o povredi člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani. Pravo na efektivan pravni lijek iz člana 13. u vezi sa članom 3. Evropske konvencije

24. U pogledu navoda iz apelacije da je povrijeđen član 13. u vezi sa članom 3. Evropske konvencije, Ustavni sud naglašava da član 13. Evropske konvencije ima supsidijaran karakter. To znači da član 13. Evropske konvencije ne garantuje pravo na djelotvoran pravni lijek sam po sebi, niti se može posmatrati samostalno i nezavisno od nekog od prava garantovanih Evropskom konvencijom. U konkretnom slučaju apelant smatra da se Sud BiH po njegovoj tužbi u upravnom sporu nije upuštao u ocjenu navoda da mu, zbog uskraćivanja međunarodne zaštite, prijeti opasnost da bude izložen postupanju zabranjenom članom 3. Evropske konvencije, odnosno nije ocijenio izvještaje koje je priložio uz tužbu, kao ni da nije dao adekvatno obrazloženje za svoju odluku. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je apelant protiv rješenja Ministarstva pokrenuo upravni spor pred Sudom BiH koji je, u skladu sa zakonskim ovlaštenjima, utvrdio da je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno, te da je Ministarstvo pravilno zaključilo da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi za pružanje međunarodne, odnosno supsidijarne zaštite u smislu relevantnih zakonskih odredbi, te da mu u slučaju povratka u zemlju porijekla ne prijeti opasnost za život ili slobodu zbog razloga rase, vjere, nacionalnosti, političkog mišljenja ili pripadnosti određenoj društvenoj grupi, odnosno da mu ne prijeti mučenje ili drugo nehumano ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da je apelant imao i koristio mogućnost upotrebe pravnih lijekova propisanih zakonom. Činjenica da pravni lijek nije rezultirao na način na koji je to apelant želio ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnog lijeka. S obzirom na navedeno, kao i već izneseni stav u ovoj odluci da u konkretnom slučaju nisu povrijeđena apelantova prava iz člana 3. Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da su i navodi iz apelacije o povredi člana 13. u vezi sa članom 3. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani. Pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života

25. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života garantovano članom 8. Evropske konvencije, navodeći da je potpuno nerealno očekivati da bi ga u zemlju porijekla mogla slijediti porodica, odnosno žena i djeca koji su državljani BiH i koji nemaju nikakvu vezu sa njegovom zemljom porijekla, niti govore albanskim jezikom, te koji bi se, ukoliko bi ga slijedili u zemlju porijekla, mogli suočiti sa teškim kršenjem ljudskih prava i teškom finansijskom situacijom. U vezi sa tim, Ustavni sud primjećuje da je apelant tek u apelaciji iznio predmetne navode, odnosno da ih nije iznio u postupku u kojem je donesena osporena odluka, pa se nadležni organi nisu mogli ni očitovati na te navode. Pored toga, Ustavni sud primjećuje da se u konkretnom postupku odlučivalo samo o postojanju uslova za međunarodnu zaštitu i da je odluka kojom je zahtjev odbijen donesena nakon provedenog upravno-sudskog postupka u kojem su nadležni organi utvrdili pravno relevantne činjenice, i to isključivo u odnosu na uslove za dobijanje međunarodne zaštite. Predmet ovog upravno-sudskog postupka nije apelantova deportacija, odnosno prisilno napuštanje teritorije BiH. To je predmet drugog postupka u kojem nadležni organ ispituje eventualne povrede člana 8. Evropske konvencije. Dakle, Ustavni sud zaključuje da se osporenim odlukama država nije umiješala u apelantovo pravo na privatni i porodični život. Ocjenjujući sve navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na poštivanje privatnog i porodičnog života iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

26. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

27. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1320/10 (A. H.) | Sudska praksa | Aktio