Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1332/10 (Regionalni medicinski centar „Dr. Safet Mujić“ Mostar)
Odluka donesena 29. 06. 2011.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
- Kolektivni ugovor
- Protek roka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1332/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
29. 06. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 29. juna 2011. godine, u predmetu broj AP-1332/10, rješavajući apelaciju Regionalnog medicinskog centra „Dr. Safet Mujić“ Mostar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 4. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Regionalnog medicinskog centra „Dr. Safet Mujić“ Mostar podnesene protiv:
- presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 58 0 P 012799 08 Rev od 30. septembra 2010. godine, broj 58 0 P 012800 09 Rev od 25. januara 2011. godine;
- presuda Kantonalnog suda u Mostaru: broj 58 0 P 012766 09 Gž od 17. februara 2010. godine, broj 58 0 P 012715 09 Gž od 24. februara 2010. godine, broj 07 58 0 P 012764 09 Gž od 15. aprila 2010. godine, broj 58 0 P 012722 09 Gž od 25. marta 2010. godine, broj 58 0 P 036666 09 Gž od 27. maja 2010. godine, broj 58 0 P 012799 07 Gž od 22. maja 2008. godine, broj 58 0 P 012721 09 Gž od 9. marta 2011. godine;
- presuda Općinskog suda u Mostaru, broj 07 58 P 012766 06 od 2. marta 2009. godine, broj 07 58 P 012715 06 P od 3. marta 2009. godine, broj 07 58 P 012764 06 P od 27. februara 2009. godine, broj 58 P 036666 06 P od 26. februara 2009. godine, broj 58 P 036666 06 P od 26. februara 2009. godine, P-012799 06 od 23. aprila 2007. godine, broj 07 58 P 012721 06 P od 6. jula 2009. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Regionalnog medicinskog centra „Dr. Safet Mujić“ Mostar podnesena protiv:
- presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine u dijelu u kojem je revizija apelanta odbačena, broj 58 0 P 012800 09 rev od 25. januara 2011. godine, presude Kantonalnog suda u Mostaru, broj 58 0 P 012800 09 Gž od 9. septembra 2009. godine i presude Općinskog suda u Mostaru, broj 07 58 P 012800 06 od 17. novembra 2008. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
OBRAZLOŽENJE
1. Regionalni medicinski centar „Dr. Safet Mujić“ Mostar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa direktor prim.dr. Zlatko Guzin, podnio je u periodu od 15. aprila 2010. godine do 18. maja 2011. godine, apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) i Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) preciziranih u izreci ove odluke. Apelant je 30. decembra 2010. godine dostavio u svim predmetima urgencije (izuzev u predmetima AP-2052/11 i AP-2129/11) kojima je zatražio da se postupak pred Ustavnim sudom okonča što hitnije.
2. Obzirom na to da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija iz njegove nadležnosti, a koje se odnose na istu činjeničnu i pravnu osnovu, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP-1332/10, AP-1333/10, AP-1964/10, AP-
1969/10, AP-3314/10, AP-5987/10, AP-2052/11 i AP-2129/11.
3. Općinski sud je presudama preciziranim u izreci ove odluke, obavezao apelanta kao tuženog da tužiteljicama na ime razlike isplaćenih i manje isplaćenih plata, regresa za 2003., 2004. i 2005. godinu, povećanja plate za prekovremeni rad, te naknade za prevoz, isplati iznose označene u izrekama prvostepenih presuda, sa zakonskim zateznim kamatama. Zahtjev tužiteljice M.L. za isplatu naknade za prevoz u iznosima i periodima označenim u izreci presude je odbijen. U obrazloženjima presuda je, pored ostalog, istaknuto da je članom 115. Zakona o radu («Službene novine FBiH» br. 43/99, 32/00 i 29/03, u daljnjem tekstu: ZOR) regulisano da je kolektivni ugovor obavezan za strane koje su ga sklopile kao i za strane koje mu naknadno pristupe. U konkretnom slučaju, utvrđeno je nespornim da Vlada Federacije BiH, prilikom zaključivanja Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti zdravstva (u daljnjem tekstu: Granski kolektivni ugovor) 2000. godine sa Nezavisnim strukovnim sindikatom radnika uposlenih u zdravstvu u Federaciji BiH (u daljnjem tekstu: Nezavisni sindikat) nije imala punomoć za pregovaranje, zaključivanje i potpisivanje Granskog kolektivnog ugovora, odnosno da navedena ovlaštenja nisu postojala ni na strani Nezavisnog sindikata. Također, Vlada Federacije BiH nije imala saglasnost Vlade HNK ni prilikom pregovaranja, zaključivanja i potpisivanja Opštog kolektivnog ugovora. Nadalje, ukazano je da iz čl. 111. i 112. ZOR-a proizilazi da su kolektivni ugovori neposredni izvori prava, te da u odnosu na individualne ugovore o radu djeluju kao zakon odnosno kao pravna norma kojom se štiti minimum prava zaposlenih ispod kog se ne može ići prilikom zaključivanja ugovora o radu. Također je konstatovano je da se Opštim kolektivnim ugovorom uređuju osnovna prava i obaveze zaposlenih i poslodavaca u oblasti radnih odnosa koji nisu regulisani ZOR-u, odnosno kojim je propisan minimum prava koji pripada zaposlenima čak i kad poslodavac nije pristupio na zakonom propisani način jer on obezbjeđuje zaposlenim minimum prava. U vezi s tim ukazano je da činjenica da u konkretnom slučaju apelant nije pristupio Opštem kolektivnim ugovoru nije bila prepreka da se u svojim aktima (Pravilnik o radu, ugovor o radu) poziva na Opšti kolektivni ugovor i Granski kolektivni ugovor, a što proizilazi iz odredbi čl. 23. i 21. ugovora o radu koje je apelant zaključio sa tužiteljicama, i čl. 5., 10. i 67. Pravilnika o radu gdje je propisana primjena Granskog kolektivnog ugovora. Nadalje, ukazano je da su članom 21. ZOR-u propisani elementi ugovora o radu, kao i da je istom odredbom ostavljena i mogućnost da se umjesto elementa ugovora mogu označiti odgovarajući zakon, kolektivni ugovor ili pravilnik o radu kojim se uređuju ta pitanja. S tim u vezi ukazano je da u zaključenim ugovorima o radu nije određena visina plate ali da se oni pozivaju na Pravilnik o platama, Pravilnik o radu kao i Kolektivni ugovor iz oblasti zdravstva. Apelantovim Pravilnikom o platama i drugim ličnim primanjima iz 1997. godine utvrđeno je da osnovcu za obračun plate čini najniža plata koju svakog mjeseca utvrđuje Vlada Federacije BiH. Međutim, članom 146. ZOR-u je regulisano da će, do utvrđivanja plata kolektivnim ugovorima a najduže do 1 godine od stupanja na snagu ovog zakona (stupio na snagu 5. novembra 1999. godine), Vlada Federacije BiH visinu, način i usklađivanja najniže plate, utvrđivati uz konsultacije sa stranama u zaključivanju kolektivnog ugovora. Zaključivanjem ugovora o radu apelant i tužiteljice su prihvatili primjenu Granskog kolektivnog ugovora, pa je zaključeno da se radi o čistom ugovornom odnosu između stranaka. Nadalje, iznos apelantove obaveze na ime razlike isplaćenih i manje isplaćenih plata tužiteljicama, Općinski sud je utvrdio primjenom člana 29. Granskog kolektivnog ugovora, čl. 23. i 21. ugovora o radu, te čl. 5., 10., i 67. apelantovog Pravilnika o radu. Apelantove obaveze na ime regresa za 2003., 2004. i 2005. godinu utvrđene su primjenom člana 20. apelantovog Pravilnika o radu koji reguliše pravo na godišnji odmor, te člana 13. Opšteg kolektivnog ugovora koji reguliše da zaposlenom pripada pravo na naknadu za korištenje godišnjeg odmora u iznosu od 70% od prosječne plate ostvarene u Federaciji BiH, s obzirom da visina ove naknade nije utvrđena aktima tuženog. U dijelu koji se odnosi na povećanje plate za prekovremeni rad Općinski sud se pozvao na odredbe Općeg kolektivnog ugovora FBiH kojim je propisano da zaposlenik ima pravo na povećanu plaću za prekovremeni rad najmanje 30% od bruto satnice, te da je članom 8. prethodno navedenog kolektivnog ugovora propisano da najniža neto satnica ne može biti manja od 1,75 KM a bruto satnica ne može biti manja od 2,96 KM. Najzad, apelant je obavezan da tužiteljicama isplati naknadu za prevoz izuzev tužiteljici M.L. (AP-5987/10) koja je odbijena sa dijelom tužbenog zahtjeva kojim je tražila naknadu za prevoz. S tim u vezi je ukazano da je članom 22. Opšteg kolektivnog ugovora regulisano da zaposleni ima pravo na naknadu za prevoz u skladu sa Pravilnikom poslodavca ili Granskim kolektivnim ugovorom. S obzirom da Granski kolektivni ugovor ne reguliše iznos ovih naknada, u postupku je utvrđeno da je apelant obračunavao i isplaćivao ove naknade na način i u iznosu kako je regulisano članom 27. Pravilnika o platama i drugim ličnim primanjima, a zbog čega je tužiteljica u ovom dijelu odbijena sa tužbenim zahtjevom.
4. Apelant je u predmetima AP-1332/10, AP-1333/10, AP-1964/10, AP-1969/10 i AP-2052/11, na rješenja prvostepenog suda precizirana u izreci ove odluke izjavio žalbe koje je Općinski sud rješenjima broj 07 58 P 012766 06 P od 17. aprila 2009. godine, broj 07 58 P 012715 06 P od 20. aprila 2009. godine, broj 07 58 P 012764 06 P od 27. aprila 2009. godine, broj 07 58 P 012722 06 P od 20. aprila 2009. godine i broj 07 58 P 012721 06 P od 17. aprila 2009. godine, odbacio kao neblagovremene u smislu odredbe člana 422. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Apelant je nakon toga podnio i prijedloge za povrat u pređašnje stanje koje je Općinski sud, rješenjima, broj 07 58 P 012766 06 P od 6. jula 2009. godine, broj 07 58 P 012715 06 p od 6. jula 2009. godine, broj 07 58 P 012764 06 P od 2. septembra 2009. godine, broj 07 58 0 P 012722 P 06 od 17. juna 2009. godine, broj 07 58 P 012721 06 od 6. jula 2009. godine, odbio kao neosnovane
5. Kantonalni sud je presudama navedenim u izreci ove odluke, žalbe apelanta odbio kao neosnovane i potvrdio prvostepene presude, odnosno djelimično uvažio žalbe tužiteljica i prvostepene presude preinačio u dijelu koji se odnosi na zakonsku zateznu kamatu koju je dosudio od dana dospjelosti svake pojedinačne tražbine a ne od dana podnošenja tužbe s obzirom da se plate i ostala novčana potraživanja iz radnog odnosa ne mogu smatrati povremenim potraživanjima u smislu člana 372. stav 1. ZOO, tako da nema mjesta primjeni odredbe člana 279. stav 3. ZOO, prema kojoj kamata teče od dana kada je sudu podnesen zahtjev za njihovu ispaltu. Također je u predmetima AP-1332/10, AP-1333/10 AP-1964/10 žalbe tužiteljica djelimično uvažio u dijelu koji se odnosi na troškove postupka. Najzad u predmetu AP-5987/10, žalba tužiteljice M.L. je djelomično uvažena na način da je apelant obavezan da joj isplati naknadu za prevoz u iznosu od 1.053,00 KM. U obrazloženju presuda je, pored ostalog, navedeno da su apelantovi žalbeni navodi da ga ne obavezuje Opšti i Granski kolektivni ugovori jer ih nije potpisao neosnovani. U vezi s tim je istaknuto da su tužiteljice svoja prava po osnovu rada zasnivale na navedenim ugovorima koji im garantuju minimum prava, koja apelant kao poslodavac u skladu sa članom 2. Granskog kolektivnog ugovora nije mogao umanjiti niti uskratiti. Nadalje, konstatovano je da se kao ugovorna strana pojavljuje Vlada Federacije BiH na strani poslodavaca, što je u skladu sa članom 111. ZOR-a koji reguliše da se do osnivanja udruženja poslodavaca, na strani poslodavca kod zaključenja kolektivnih ugovora može pojavljivati Vlada Federacije BiH. Ukazano je i da u situaciji kada udruženje poslodavaca nije zaključilo navedene kolektivne ugovore i kada za njihovu primjenu nije nužno da je apelant i potpisnik, odnosno kada za njihovo zaključivanje nije bila potrebna saglasnost Vlade HNK, ovi ugovori, koji važe za područje cijele Federacije BiH odnose se i na poslodavce i zaposlenike u oblasti zdravstva i imaju se neposredno primjenjivati. Najzad, tužiteljici u predmetu AP-5987/10 je dosuđena i naknada za prevoz jer je zaključeno da je opravdano istakla da Odluka Upravnog odbora apelanta kojom je izmijenjena visina naknade za prevoz nije donijeta u skladu sa članom 107. ZOR-u kojim je propisano da se prilikom izmijene, između ostalog i pravilnika kojim se uređuje pitanje plata i naknada, prethodno moraju obaviti konsultacije sa vijećem zaposlenih odnosno sindikatom. U konkretnom slučaju apelant nije dokazao da je prilikom donošenja navedene odluke obavljena konsultacija sa sindikatom, shodno čemu se na zahtjev tužiteljice za naknadu za prevoz imaju primjeniti odredbe ranijeg pravilnika.
6. Vrhovni sud je (u predmetu AP-5987/10) presudom, broj 58 0 P 012799 08 Rev od 30. septembra 2010. godine apelantovu reviziju izjavljenu protiv presude Kantonalnog suda, broj 58 0 P 012799 07 Gž od 22. maja 2008. godine, odbio kao neosnovanu, odnosno (u predmetu AP-2129/11) presudom broj 58 0 P 012800 09 Rev od 25. januara 2011. godine, odbio reviziju u odnosu na prvotužiteljicu S.B, a u odnosu na drugotužiteljicu V.D. odbacio kao nedopuštenu primjenom odredbe člana 237. stav 2. ZPP-a. Ujedno je odbijen zatjev tužiteljica da im apelant naknadi troškove sastava odgovora na reviziju. U obrazloženju presuda je istaknuto da je Vlada Federacije BiH zaključila Opšti i Granski kolektivni ugovor sa Nezavisnim sinidkatom, u skladu sa članom 112. u vezi sa članom 111. ZOR-u, da je ona strana kolektivnih ugovora na strani poslodavca, a zbog čega i predmetni kolektivni ugovori obavezuju apelanta kao poslodavca. S tim u vezi ukazano je da je članom 1. i Opšteg i Granskog kolektivnog ugovora regulisano da se njima uređuju osnovna prava i obaveze zaposlenih i poslodavaca u oblasti radnih odnosa koji nisu regulisani ZOR-u, odnosno prava, obaveze i druga pitanja iz radnog odnosa zaposlenih u javnim zdravstvenim ustanovama ne teritoriji Federacije BiH, a članom 2. Granskog kolektivnog ugovora zagarantovan je minimum prava zaposlenika koja poslodavac, u konkretnom slučaju, apelant ne može umanjiti ili uskratiti. Nadalje, u situaciji kada nije utvrđeno da je za primjenu kolektivnih ugovora bila neophodna saglasnost Vlade HNK i da tuženi tj. apelant bude potpisnik Opšteg i Granskog kolektivnog ugovora, kada se ima u vidu ko su strane u ugovornom odnosu, te da se kolektivni ugovori primjenjuju na teritoriju cijele Federacije BiH, zaključeno je da je apelant bio u obavezi da ih primjenjuje kod ostvarivanja prava tužiteljica iz radnog odnosa. Shodno prethodno navedenom, zaključeno je da su redovni sudovi pravilno primjenili član
29. Granskog kolektivnog ugovora odlučujući o dijelu tužbenog zahtjeva za isplatu razlika isplaćenih i manje isplaćenih plata, te čl. 5., 10. i 67. apelantovog Pravilnika o radu. Nadalje, pravilnim je ocijenjena i primijena člana 13. Opšteg kolektivnog ugovora prilikom usvajanja tužbenog zahtjeva u dijelu koji se odnosio na naknadu za korištenje godišnjeg odmora, a iz razloga što je članom 67. apelantovog Pravilnka o radu predviđeno da se na sva pitanja koja nisu regulisana Pravilnikom imaju primijenjivati odredbe kolektivnog ugovora za oblast zdravstva, što po ocijeni Vrhovnog suda ukazuje da je primjenu Granskog kolektivnog ugovora apelant prihvatio kroz ovaj svoj Pravilnik. Također je zaključeno da tužiteljce imaju pravo na povećanje plaće za prekovremeni rad uskladu sa članom 8. Općeg kolektivnog ugovora FBiH.
7. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvnecije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvnecija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evrospku konvneciju. Apelant smatra da je u osporenim presudama pogrešno primjenjeno materijalno pravo i da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno. S tim u vezi, prije svega ističe da nije mogao biti obavezan da primjenjuje Opšti kolektivni ugovor jer je relevantnim odredbama navedenog ugovora utvrđeno da se primjenjuju u svim preduzećima, odnosno privrednim društvima sa privatnim ili većinskim privatnim kapitalom a on je javna zdravstvena ustanova, zatim da su sudovi propustili da utvrde da je Opšti kolektivni ugovor zaključen na period od 1 godine, pa da se postavlja pitanje njegove validnosti nakon ovog perioda. U vezi sa Granskim kolektivnim ugovorom apelant je istakao da je u skladu sa Ustavom Federacije BiH oblast zdravstva podijeljena između kantona i Federacije, a zbog čega federalne vlasti ne mogu niti jedan zakon ili kolektivni ugovor razmotriti dok o tome nemaju stav kantona. Po apelantovom mišljenju Vlada Federacije BiH nije mogla zaključiti Granski kolektivni ugovor ni za područje Federacije BiH bez saglasnosti kantona koji su finansijeri zdravstvenih ustanova. Apelant podsjeća da Vlada HNK nije dala saglasnost i nije potpisala navedeni ugovor a zbog čega smatra da on nije mogao biti pravno valjan i obavezujući za njega. Apelant se također pozvao i na Odluke Ustavnog suda broj AP-1314/06 i AP-1836/06 a koje se, po njegovom mišljenju, trebaju primijeniti i u njegovom slučaju.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. i 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (4) protekao rok za podnošenje apelacije;
a) Dopustivost prima facie
9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. U konkretnom slučaju apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje u suštini se svode na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Apelant posebno ukazuje na primjenu Opšteg i Granskog kolektivnog ugovora, ističući da ih je potpisala Vlada Federacije BiH bez prethodne saglasnosti Vlade HNK, a na temelju čega zaključuje da nisu bili obavezujući za njega u uređenju odnosa sa tužiteljicama sa kojim je zaključio ugovore o radu.
12. Ustavni sud primjećuje da je apelant posebno ukazao na stajalište u Odlukama Ustavnog suda, broj AP-1314/06 i AP-1836/06 (dostupne na www.ustavnisud.ba) smatrajući da se analogno mogu primijeniti i u njegovoj situaciji. U navedenim odlukama Ustavni sud je konstatovao da apelanti kao zaposlenici tuženog (Bosansko-podrinjski kanton, Ministarstvo unutrašnjih poslova) nisu tokom postupka dokazali da je posebni Kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH pravno obavezivao tuženog, jer su činjenicu zaključivanja odnosno pristupanja tuženog Kolektivnom ugovoru, a samim tim i primjenjivost ugovora, bili dužni da dokažu apelanti kao tužioci. Dakle, u uporednom slučaju apelanti nisu ponudili dokaze o primjenjivosti Kolektivnog ugovora, a tuženi je tokom cijelog postupka osporavao činjenicu da ga navedeni ugovor obavezuje i zato su redovni sudovi odbili tužbeni zahtjev apelanata, a Ustavni sud zaključio da obrazloženja redovnih sudova zadovoljavaju standarde prava na pravično suđenje i odbio apelacije kao neosnovane. Ustavni sud zaključuje da u predmetnom slučaju apelant osporava primjenu Općeg i Granskog kolektivnog ugovora, a pri tome mu uopće nije sporna saglasnost Vlade FBiH, koja je potpisnik predmetnih kolektivnih ugovora, nego je sporno pitanje da li je u konkretnom slučaju bila potrebna saglasnost Vlade HNK, u situaciji kada kolektivni ugovor ispred poslodavca nije zaključilo udruženje poslodavaca, već Vlada FBiH. Na osnovu prethodno navedenog, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju može primijeniti isključivo stanovište zauzeto u Odluci o dopustivosti broj AP-
1449/07 od 16. jula 2007. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba), s obzirom da se u navedenom predmetu odlučivalo o istom činjeničnom i pravnom pitanju, kao i u konkretnom slučaju. Naime, u navedenom predmetu apelant (poslodavac – Klinička bolnica Mostar) osporavao je presudu Vrhovnog suda, broj 070-0-Rev-06-000694 od 20. marta 2007. godine, tvrdeći da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo, odnosno da u njegovom slučaju nisu bili obavezujući i nisu se mogli primijeniti Opšti i Granski kolektivni ugovor, a zbog činjenice da nikada nije potpisao Granski kolektivni ugovor na nivou Federacije BiH u oblasti zdravstva, niti je Vlada HNK potpisala Opšti kolektivni ugovor, za područje ovog kantona. U vezi na navedenim, Ustavni sud je zaključio da je Vrhovni sud svoj stav da su Opšti kolektivni ugovor i Granski kolektivni ugovor primjenjivi i na apelanta kao poslodavca jer ih je na strani poslodavca zaključila Vlada FBiH u skladu sa čl. 111. i 112. ZOR-u, dovoljno jasno obrazložio, da je analizirao pravnu situaciju u vezi s apelantovim obavezama prema tužiteljicama u kontekstu zakonske regulative i zaključenih opšteobavezujućih kolektivnih ugovora o pravima i obavezama poslodavca i uposlenika iz oblasti radnih odnosa u javnim zdravstvenim ustanovama na teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine. Na osnovu navedenog, zaključeno je da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi u predmetnom slučaju zaključili da su Opšti i Granski kolektivni ugovor obavezivali apelanta, ističući u prilog ovakvog stava, pored ostalog, upravo stajalište koje je Vrhovni sud zauzeo u presudi koja je bila predmet razmatranja u Odluci o dopustivosti, broj AP-1449/07. Imajući u vidu navedeno, kao i činjenicu da ni u konkretnom slučaju nije izostalo obrazloženje i pozivanje na relevantne propise materijalnog prava, prije svega čl. 111. i 112. ZOR-u, te imajući u vidu da je apelant identične razloge u odnosu na primjenu Opšteg i Granskog kolektivnog ugovara isticao i u postupku pred redovnim sudovima, a razlozi i obrazloženja redovnih sudova u vezi s tim se ne mogu smatrati proizvoljnim, Ustavni sud smatra da nema ništa što upućuje na proizvoljnu ili diskriminacijsku primjenu prava u odnosu na apelanta. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
b) Protek roka
14. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora doći do konačne odluke. Konačna odluka pretstavlja odgovor na posljednji pravni lijek, koji je djelotvoran da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
15. Ustavni sud zapaža da su konačne odluke presude Kantonalnog suda navedene u izreci ove odluke, izuzev u predmetu AP-5987/10, u kojem je apelant izjavio reviziju Vrhovnom sudu koja je odbijena kao neosnovana. Najzad u predmetu AP-2129/11 Vrhovni sud je reviziju odbio, odnosno odbacio. Ustavni sud konstatuje da je Vrhovni sud, dakle, u predmetu AP-2129/11 o reviziji apelanta meritorno odlučio samo u odnosu na prvotužiteljicu gdje je to dozvoljavao imovinski cenzus propisan odredbom člana 237.stav 2. ZPP-a, pa se presuda Vrhovnog suda samo u dijelu u kojem je o reviziji meritorno odlučeno može smatrati konačnom u smislu odredbe člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Ustavni sud zapaža da se presuda Vrhovnog suda u dijelu u kojem je revizija odbačena kao nedopuštena ne može smatrati konačnom, u smislu odredba člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, budući da je revizija bila nedjelotvoran pravni lijek. Stoga proizlazi da je konačna odluka u apelaciji AP-2129/11 u dijelu u kojem je Vrhovni sud odlučio da odbaci reviziju u smislu odredbe člana 237. st. 2. i 3. kao nedopuštenu, presuda Kantonalnog suda, broj 58 0 P 012800 09 Gž od 9. septembra 2009. godine.
16. Ustavni sud nije smatrao potrebnim utvrđivati tačan datum kada je apelantu dostavljena presuda Kantonalnog suda, broj 58 0 P 012800 09 Gž od 9. septembra 2009. godine, budući da je presuda Vrhovnog suda, broj 58 0 P 012800 09 Rev donesena 25. januara 2011. godine, pa se podrazumijeva da je presudu Kantonalnog suda morao primiti prije navedenog datuma. Budući da je apelacija Ustavnom sudu podnesena 18. maja 2011. godine, proizilazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija AP-2129/11 u dijelu kojim je revizija odbačena kao nedopuštena podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio presudu Kantonalnog suda.
17. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. i 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, odnosno ukoliko je protekao rok za podnošenje apelacije, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović