Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1877/08 (M. A.)

Odluka donesena 29. 06. 2011.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Strani državljanin
  • Državljanstvo
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1877/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

29. 06. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 29. juna 2011. godine, u predmetu broj AP 1877/08, rješavajući apelaciju Maamara Akrichea, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Maamara Akrichea podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine u Sarajevu broj U-130/07 od 3. aprila 2008. godine u odnosu na član II/3. f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Maamara Akrichea podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine u Sarajevu broj U-130/07 od 3. aprila 2008. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Maamar Akriche (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Osman Mulahalilović, advokat iz Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Brčko Distrikt), podnio je 21. juna 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj U-130/07 od 3. aprila 2008. godine. Apelant je tražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru zbog «opasnosti od deportacije» do donošenja odluke o apelaciji. Ustavni sud je na sjednici od septembra 2008. godine donio Oluku broj AP 1877/08 kojom je odbio privremenu mjeru kao neosnovanu.

2. Sud BiH je 3. aprila 2008. godine donio Presudu broj U-130/07 kojom je odbio apelantovu tužbu koju je podnio protiv Rješenja Državne komisije za reviziju odluka o naturalizaciji stranih državljana, Vijeća ministara BiH, Sarajevo (u daljnjem tekstu: Komisija), broj UP-01-07-68-2/06 od 30. januara 2007. godine, kojim je apelantu oduzeto državljanstvo BiH.

3. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da je rješenjem Komisije apelantu oduzeto državljanstvo koje je stekao Rješenjem Ministarstva za civilne poslove i komunikacije BiH broj 07/2-204-198/96 od 22. decembra 1997. godine. Sud BiH je istakao da je u granicama odredbe člana 35. Zakona o upravnim sporovima BiH («Službeni glasnik BiH» broj 19/02; u daljnjem tekstu: ZUS) ispitao pravilnost i zakonitost osporenog rješenja i zaključio da je osporeno rješenje pravilno i zakonito jer se zasniva na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni materijalnog prava. Sud BiH je naglasio da je Komisija, u skladu sa članom 40. stav 1. Zakona o državljanstvu BiH («Službeni glasnik BiH» br. 13/99, 6/03, 14/03 i 92/05), razmotrila uslove pod kojima je apelant stekao državljanstvo i utvrdila da propisi koji su bili na snazi na teritoriji BiH u vrijeme donošenja rješenja o sticanju državljanstva nisu pravilno primijenjeni i da apelant, u skladu sa važećim propisima, nije ispunjavao uslove za sticanje državljanstva BiH. Naime, u vrijeme donošenja rješenja kojim je apelant stekao državljanstvo BiH na snazi je bio Zakon o državljanstvu RBiH («Službeni list RBiH» br. 18/92, 11/93, 27/93, 13/94 i 15/94), koji odredbom člana 9. stav 5. navedenog zakona propisuje da pripadnik Oružanih snaga RBiH, koji nije državljanin Republike, stiče državljanstvo BiH prirođenjem iako ne ispunjava uslove iz člana 8. ovog zakona. Sud BiH je istakao da apelant u vrijeme donošenja rješenja nije bio pripadnik Oružanih snaga BiH jer je to svojstvo imao u periodu od 1. aprila 1995. godine do 20. decembra 1995. godine. Dalje, Sud BiH je istakao da je rješenje o apelantovom državljanstvu «doneseno u vrijeme kada je na snazi bio Opći okvirni sporazum za mir u BiH, čijim stupanjem na snagu, a prema Aneksu 1-A prestale su postojati ranije oružane snage na području cijele BiH», odnosno više nisu postojali posebni uslovi predviđeni članom 9. stav 5. Zakona za sticanje državljanstva BiH primjenom ovog propisa. S obzirom na navedeno, Sud BiH je zaključio da je Komisija pravilno zaključila da je apelant u vrijeme donošenja rješenja o sticanju državljanstva imao status stranca, pa je bio dužan da napusti teritoriju BiH ili eventualno da traži sticanje državljanstva BiH uz ispunjenje uslova predviđenih članom 8. Zakona. Sud BiH je u odnosu na apelantove prigovore u vezi sa nepoštivanjem odredbe člana 8. Evropske konvencije i odredbe člana 2. stav 3. Ustava BiH i prava na pristup sudu ukazao da je apelantu: «(…) obezbjeđen pristup sudu i kontrola zakonitosti konačnog akta, mada pravo stranca, što apelant jeste obzirom na nezakonito stečeno državljanstvo, prema stavovima Evropskog suda, spada u domen javnog prava svake zemlje. Uskraćivanje određenih prava stranoj osobi iz razloga propisanih zakonom, smatra se aktom države koji pripada njenom javno-pravnom domenu i ne uživa zaštitu člana 8. Evropske konvencije kao „građansko pravo ili obaveza“. Prema tome, mada takva odluka može imati uticaj na građanska prava i obaveze apelanta, od države se ne zahtijeva da u takvim slučajevima obezbjeđuje zahtjeve iz člana 8. Evropske konvencije». Dalje, navedeno je da je Komisija pravilno primijenila odredbe Zakona o državljanstvu BiH («Službeni glasnik BiH» br. od 4/97 do 82/05) kada je osporenom odlukom odlučila o oduzimanju državljanstva apelantu, primjenom odredbi člana 41. stav 4. tačka a) navedenog zakona i kada je zaključila da je apelant u vrijeme donošenja rješenja o sticanju državljanstva bio dužan napustiti teritoriju BiH. Takođe, Sud BiH je istakao da je apelant tužbom tražio i odgodu izvršenja rješenja Komisije. Sud je naveo da, kako je o pitanju zahtjeva za odgodu izvršenja akta odlučivano na istoj sjednici kada i o zahtjevu iz tužbe na način kako je odlučeno u dispozitivu presude, nije bilo pretpostavke za odlučivanje o zahtjevu za odgodu izvršenja konačnog upravnog akta. Pri tome se sud pozvao na odredbu člana 18. stav 2. Zakona o upravnim sporovima BiH kojom je propisano da će sud povodom zahtjeva za odgodu izvršenja konačnog upravnog akta odgoditi izvršenje do konačne sudske odluke. S obzirom na to da je sud odbio tužbu, odnosno donio konačnu odluku, nisu postojale zakonske pretpostavke za rješavanje apelantovog zahtjeva za odgodu izvršenja konačnog upravnog akta.

4. Apelant navodi da su mu u predmetnom postupku povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Ističe da je pitanje uređivanja uslova za sticanje državljanstva u domenu javnog prava, ali da oduzimanje već stečenog državljanstva nije u domenu javnog prava, te da se svako oduzimanje državljanstva mora ocijeniti posebno, te utvrditi da li se konkretno oduzimanje državljanstva može dovesti u vezu sa pravom na pravično saslušanje. Smatra da je Sud BiH u predmetnom postupku proizvoljno primijenio odredbu člana 41. st. 4. i 7. Zakona o državljanstvu. Navodi da je do momenta donošenja rješenja kojim mu je oduzeto državljanstvo ispunio uslove za sticanje državljanstva olakšanom naturalizacijom po osnovu braka sa državljankom BiH. Ističe da je Sud BiH navedenu činjenicu ignorisao u osporenoj presudi i o tom tužbenom zahtjevu ne daje nikakvo obrazloženje. Navodi da mu je povrijeđeno pravo na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije zbog toga što je «u braku sa državljankom BiH».

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. st. 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

4. Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

(…) a)Dopustivost prima facie

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. U odnosu na apelantove navode da mu je osporenom odlukom Suda BiH i Državne komisije, a kojom mu je oduzeto državljanstvo Bosne i Hercegovine, povrijeđeno pravo na poštivanje doma, privatnog i porodičnog života i prepiske, Ustavni sud podsjeća da je u predmetu AP 1222/07 razmatrao pitanje primjenjivosti člana 8. Evropske konvencije na postupak oduzimanja državljanstva i ukazao da oduzimanje državljanstva apelantu može, samo po sebi, predstavljati miješanje u apelantovo pravo na dom, privatni i porodični život i korespondenciju. Takođe, Ustavni sud je u navedenom predmetu naglasio da su odluke o oduzimanju državljanstva po svojoj pravnoj prirodi konstitutivne odluke kojima je samo konstatovana promjena apelantovog statusnog prava u odnosu na pitanje državljanstva (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1222/07 od 4. oktobra 2008. godine, tačka 49, dostupna na www.ustavnisud.ba).

8. U konkretnom slučaju, apelant ničim nije obrazložio u čemu se sastoje povrede njegovog prava na poštivanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, osim što je naveo «da je u braku sa državljankom Bosne i Hercegovine». S obzirom na to da su osporene odluke po svojoj pravnoj prirodi konstitutivne odluke kojima je samo konstatovana promjena apelantovog statusnog prava u odnosu na pitanje državljanstva, te budući da ništa ne ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, kao i da iz navoda apelacije nije uočljivo ništa što bi predstavljalo naznaku povrede ovoga apelantovog prava, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na poštivanje doma, privatnog i porodičnog života i prepiske iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

b)Dopustivost ratione materiae

9. Ustavni sud podsjeća da odlučivanje o davanju državljanstva spada u djelokrug javnopravnih ovlaštenja određene države koji je isključen iz djelokruga člana 6. Evropske konvencije. Ovo pitanje u Bosni i Hercegovine regulisano je Zakonom o državljanstvu Bosne i Hercegovine. Praksa Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu izričitog je stanovišta da uopće pravo na ulazak, boravak ili pravo da se ne bude protjeran iz određene zemlje, ili njenog određenog dijela, nije pravo koje je garantovano odredbama Evropske konvencije, čak niti za građane te zemlje. Takva prava su određena javnim pravom putem akata javne uprave iz čega slijedi da pojam «građanska prava» u članu 6. stav 1. Evropske konvencije ne uključuje niti jedno takvo pravo i prema tome niti odluka kojom se dozvoljava ili odbija ulazak, kao ni postupak u kome je ta odluka donesena, nisu supsumirani odredbama člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi predstavka broj 3325/67 X, Y, Z, V and W protiv Ujedinjenog Kraljevstva, Zbirka 25 [1968]).

10. Isto tako, u Odluci Evropskog suda za ljudska prava P. protiv Ujedinjenog Kraljevstva stoji da: «Komisija smatra da postupak koji su provele javne vlasti s ciljem odlučivanja treba li strancu biti dozvoljeno da ostane u zemlji ili da mu to bude uskraćeno je diskrecione, administrativne prirode i ne uključuje primjenu građanskih prava i obaveza u smislu značenja člana 6. Evropske konvencije». Komisija, dalje, utvrđuje da zahtjevi za odobrenje boravka spadaju u kategoriju postupaka kojim se ne utvrđuju građanska prava i obaveze prema članu 6. Evropske konvencije. Prema tome, Komisija mora odbaciti ovaj zahtjev kao ratione materiae inkompatibilan sa odredbama Konvencije (vidi presudu P. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, predstavka broj 13162/87 54 DR 211, str. 2).

11. Prema tome, pravo stranca da se primi u državljanstvo, odnosno da mu se oduzme državljanstvo u određenoj zemlji, prema stavovima Evropskog suda, spada u domen javnog prava svake zemlje. Ako je određena zemlja oduzela pravo na državljanstvo stranoj osobi iz razloga propisanih zakonom, to se smatra aktom države koji pripada njenom javnopravnom domenu i ne uživa zaštitu člana 6. Evropske konvencije kao «građansko pravo ili obaveza». Prema tome, mada takva odluka može imati određen uticaj na apelantova građanska prava i obaveze, od države se ne zahtijeva da u takvim slučajevima obezbjeđuje javno saslušanje niti druge zahtjeve iz člana 6. Evropske konvencije (vidi presudu Philip Burnett Franklin Agee protiv Ujedinjenog Kraljevstva, predstavka broj 7729/76 od 17. decembra 1976. godine, DR 7, tačka 28).

12. Iz navedenog proizlazi da član 6. stav 1. Evropske konvencije nije primjenjiv na konkretan slučaj. Budući da član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, u ovom slučaju, ne pruža širi obim zaštite od člana 6. Evropske konvencije, slijedi da su navodi apelacije u vezi sa povredom prava na pravično suđenje inkompatibilni ratione materiae sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1877/08 (M. A.) | Sudska praksa | Aktio