Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2188/08 (Š. N.)
Odluka donesena 29. 06. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravo na rad
- Prava iz radnog odnosa
- Radni odnos
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2188/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
29. 06. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 29. juna 2011. godine, u predmetu broj AP-2188/08, rješavajući apelaciju Šerife Numić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Šerife Numić podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-000554 od 24. aprila 2008. godine, presude Kantonalnog suda u Livnu broj 010-0-Gž-06-000-328 od 28. decembra 2006. godine i presude Općinskog suda u Livnu broj P-622/05 od 19. maja 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Šerifa Numić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tomislavgrada, koju zastupa Zajednički odvjetnički ured Sesar-Ćurić-Miletić iz Mostara, podnijela je 18. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-
000554 od 24. aprila 2008. godine, presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 010-0- Gž-06-000-328 od 28. decembra 2006. godine i presude Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-622/05 od 19. maja 2006. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj P-622/05 od 19. maja 2006. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 010-0- Gž-06-000-328 od 28. decembra 2006. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelantice protiv tužene Općine Tomislavgrad (u daljnjem tekstu: tužena) kojim je tražila da se kao nezakonito poništi rješenje tužene broj 08-127-2-141/91 od 27. novembra 1991. godine i da se naloži tuženoj da apelanticu rasporedi na poslove koje je obavljala do donošenja pobijanog rješenja (stav jedan izreke presude). Navedenom presudom također, je odbijen dio tužbenog zahtjeva kojim je apelantica tražila da joj tužena isplati plaće i doprinose za period od 1. aprila 1992. godine do 1. maja 2006. godine u mjesečnim iznosima preciziranim u izreci presude (drugi stav) sa pripadajućom zateznom kamatom počevši od dospjeća svakog pojedinačnog mjesečnog obroka pa do isplate uz naknadu troškova parničnog postupka.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je apelantica rješenjem Općinskog sekretarijata za privredu, društvene djelatnosti i opću upravu tadašnje Općine Duvno (u daljnjem tekstu: Sekretarijat) od 6. marta 1990. godine raspoređena u taj općinski sekretarijat na poslove i radne zadatke referenta za računovodstvene poslove sa 1. aprilom 1990. godine, nakon što je preuzeta u navedeni sekretarijat iz ukinutog organa uprave. Dalje je navedeno da je Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji (u daljnjem tekstu: Pravilnik) Sekretarijata, donijetim 30. aprila 1991. godine, utvrđen pored ostalog i raspored poslova i zadataka za radnike sa opisom temeljnih karakteristika tih poslova i zadataka, broj radnika i uvjeti u pogledu njihove stručne spreme i radnog iskustva (član 1. stav 1. alineja 2. Pravilnika). Članom 35. Pravilnika propisana je obaveza sekretara Sekretarijata da u roku od 30 dana od dana donošenja pravilnika izvrši raspoređivanje radnika na poslove i zadatke za koje ispunjavaju uvjete utvrđene pravilnikom, s tim da radnik koji se u smislu prethodnog stava ne rasporedi ostaje neraspoređen i na njega se primjenjuju odredbe Zakona o državnoj upravi koje se odnose na neraspoređene radnike.
4. Općinski sud je dalje utvrdio da apelantica nije raspoređena na poslove i zadatke sukladno navedenim odredbama Pravilnika pa je rješenjem Sekretarijata od 24. maja 1991. godine apelantica dobila status neraspoređenog radnika u Sekretarijatu počev od 28. maja 1991. godine, a koji može trajati najduže 6 mjeseci pod uvjetom da u navedenom roku ne bude raspoređena na druge poslove i zadatke ili ne zasnuje radni odnos u drugom organu ili joj ne prestane radni odnos po drugom osnovu.. Sud je dalje naveo da su odredbama člana 333. Zakona o državnoj upravi (st.1., 2. i 5.) regulirana prava radnika u slučaju smanjenog obima posla kad je donesen Pravilnik o unutarnjoj organizaciji kojim su ukinuti pojedini poslovi i radni zadaci te smanjen njihov opseg, te kad ne postoji mogućnost raspoređivanja radnika na druge poslove i zadatke u istom ili drugom organu uprave. Navedeno je da u takvom slučaju radnik ostaje neraspoređen najduže 6 mjeseci nakon čega mu prestaje radni odnos u organu uprave. Također je navedeno da po naprijed navedenim odredbama otkazni rok počinje teći od dana prijema rješenja kojim je utvrđeno da je radnik ostao neraspoređen te da za radnike koji imaju do 15 godina staža otkazni rok iznosi 3 mjeseca a za radnike sa dužim stažem 6 mjeseci. Dalje je utvrđeno da je apelentici, budući da u određenom roku nije raspoređena na druge poslove i zadatke, pobijanim rješenjem tužene od 27. novembra 1991. godine, u smislu odredbi člana
335. Zakona o državnoj upravi, utvrđen otkazni rok od 6 mjeseci u periodu od 28. novembra 1991. godine do 28. maja 1992. godine, s tim da joj sa 28. majem 1992. godine prestaje status radnika Sekretarijata.
5. U odnosu na tvrdnje apelantice da je na njeno radno mjesto primljen Ivan Markić, Općinski sud je naveo da su apelantica i Ivan Markić u isto vrijeme preuzeti iz ukinutih organa uprave u Sekretarijat. Navedeno je da je apelantica bila raspoređena na poslove i zadatke referenta za računovodstvene poslove u oblasti izrade i izvršavanja finansijskih planova i drugih sredstava a da je i Ivan Markić po rješenju tužene od 24. maja 1991. godine raspoređen na radno mjesto za obavljanje poslova i radnih zadataka referenta za vanbudžetska sredstva u Sekretarijatu. Dalje je utvrđeno da iz člana 10. Pravilnika proizilazi da su poslovi koje je obavljala apelantica prema opisu poslova iz rješenja od 6. marta 1990. godine pripojeni poslovima samostalnog referenta za donošenje, praćenje i izvršenje budžeta, a uvjeti za to radno mjesto su viša školska sprema ekonomskog smjera, dok su poslovima referenta za vanbudžetska sredstva (na koje je bio raspoređen Ivan Markić) pripojeni poslovi likvidature sredstava boračko-invalidske zaštite, a uvjet je srednja stručna sprema ekonomskog smjera i jedan izvršitelj. Općinski sud je zaključio da su Pravilnikom ukinuti pojedini poslovi i zadaci, konkretno radno mjesto sa opisom poslova koje je obavljala apelantica, zbog čega apelantica nije raspoređena na druge poslove na način propisan u st. 1, 2. i 5. člana 333. Zakona o državnoj upravi. Sud je stoga ocijenio neosnovanim tvrdnje apelantice da njeno radno mjesto nije ukinuto, budući da isto po novom Pravilniku uopće ne postoji, kao i tvrdnje da poslove njenog radnog mjesta obavlja Ivan Markić. Navedeno je da je iz personalnog dosijea Ivana Markića utvrđeno da je imenovani ispunjavao uvjete za poslove na koje je bio raspoređen. Sud je dalje utvrdio da je apelantica ostala neraspoređena za vrijeme propisano članom 335. navedenog zakona, zbog čega joj je osnovano po isteku otkaznog roka prestao radni odnos kod tužene. Općinski sud je naveo da nije prihvatio tvrdnju apelantice da se u konkretnom slučaju radilo o nacionalnoj diskriminaciji, jer sve što je tužena poduzela u postupku racionalizaciju radnih mjesta i reorganizaciju javne uprave urađeno je sukladno važećim propisima. Općinski sud je smatrao da ne može, niti ima elemenata da ulazi u raspravljanje tko od zaposlenika prilikom odabira i donošenja rješenja u skladu s Pravilnikom je trebao ostati u radnom odnosu, jer o tome odlučuje rukovoditelj organa, a posebno ukoliko svi ispunjavaju sve uvjete za raspored na radno mjesto prema Pravilniku.
6. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da je prvostupanjski sud raspravio sve odlučne činjenice, da je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo, te da nije napravio niti jednu povredu odredaba parničnog postupka.
7. Apelantica je protiv navedene presude Kantonalnog suda izjavila reviziju koju je Vrhovni sud odbio kao neosnovanu presudom broj 070-0-Rev-07-000554 od 24. aprila 2008. godine. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je apelantica u reviziji ponovila tokom postupka isticane tvrdnje da njeno radno mjesto nije ukinuto, da je na njeno radno mjesto primljen Ivan Markić, te da ona nije raspoređena na to radno mjesto zbog toga što je druge nacionalnosti i da se u konkretnom slučaju radi o diskriminaciji po nacionalnoj pripadnosti suprotno odredbama člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Vrhovni sud je naveo da su navedene prigovore apelantice nižestepeni sudovi cijenili, ali nisu našli da su osnovani. Vrhovni sud je istakao da su za svoj pravni stav nižestepeni sudovi dali valjane razloge koje prihvata i Vrhovni sud. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da i u slučaju da je apelantica ispunjavala uslove za radno mjesto referenta za vanbudžetska sredstva na koje je raspoređen Ivan Markić, koji je kao i apelantica preuzet iz ukinutog organa uprave, o tome ko će ostati u radnom odnosu odlučuje rukovoditelj organa. Apelantica tokom postupka nije dokazala da na to radno mjesto ona nije primljena samo iz razloga što je druge nacionalnosti niti to slijedi iz utvrđenih činjenica od strane nižestepenih sudova, pa se po po mišljenju Vrhovnog suda ne može prihvatiti ova apelanticina tvrdnja kao razlog za poništenje pobijanog rješenja. Dalje je navedeno da iz iskaza svjedoka Josipa Rubića, na čiji iskaz je apelantica ukazala u reviziji, tvrdeći da se svjedok izjašnjavao o nacionalnoj strukturi uposlenih, te da su sa apelanticom radili Hrvati i da mu je poznato da niko od Hrvata u to vrijeme nije ostao bez posla, ne može se zaključiti da je osnov njenog ostanka bez posla diskriminacija po nacionalnoj osnovi, obzirom na sve utvrđeno. Vrhovni sud je zaključio da propust suda da posebno cijeni iskaz ovog svjedoka nije bio od uticaja na donošenje zakonite i pravilne odluke i ne predstavlja povredu parničnog postupka u smislu odredbe član 209. Zakona o parničnom postupku.
8. Apelantica se žali da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na rad.. Apelantica smatra da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenice i da su pogrešno primijenili materijalno pravo. Istakla je da, suprotno zaključku drugostepenog suda, Pravilnikom iz 1991. godine nije ukinuto radno mjesto apelantice, nego čak šta više u budžetskoj službi su predviđena dva radna mjesta referenata sa skoro identičnim poslovima referata za računovodstvene poslove kao i u prethodnom pravilniku iz 1989. godine, prema kojem je apelantica bila raspoređena na radno mjesto. Apelantica smatra da radno mjesto na kojem je ona radila nikada nije bilo ukinuto, nego je samo promijenjen naziv. Također, je navela da zbog godina staža i drugih uvjeta ona nije trebala ostati neraspoređeni radnik. Dalje je istakla da je tokom postupka ukazala na evidentno postojanje nacionalne diskriminacije u konkretnom slučaju. Apelantica ističe da je najbolja potvrda njenoj tvrdnji o postojanju diskriminacije odgovor Skupštine Općine Tomislavgrad od 15. jula 1991. godine na apelanticinu predstavku, gdje je konstatirano da je prigodom donošenja sistematizacije radnih mjesta i utvrđivanja viška radnika u općinskim organima uprave, kao kriterij pored ispunjavanja temeljnih uvjeta stručne spreme, radnog iskustva i stručnog ispita uzet u obzir porodični i socijalni moment, dužina staža, dosadašnji rad u organima uprave, kao i nažalost nacionalni moment. Pored toga, apelantica smatra da sudovi nisu pravilno cijenili iskaz svjedoka Josipa Rubića, koji je izjavio da mu nije poznato da je 1991. godine bilo tko od Hrvata ostao bez posla ili neraspoređen u Sekretarijatu. Apelantica smatra da su sudovi trebali direktno primijeniti član 14. Evropske konvencije.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
13. U vezi sa apelanticinim navodima o povredi prava na rad, Ustavni sud ukazuje da pravo na rad nije zagarantirano Ustavom Bosne i Hercegovine, niti Evropskom konvencijom, koja se prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini. Međutim, u Aneksu I tačka 8. Ustava Bosne i Hercegovine-Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini, između ostalog je naveden i Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (1996). Ovim paktom je u čl. 6. i 7. zagarantirano pravo na rad i pravo na uživanje povoljnih uvjeta rada. Uživanje ovog prava je garantirano članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine – «Nediskriminacija». Iz navoda apelacije proizilazi da apelantica, smatra da je diskriminirana po nacionalnoj osnovi u vezi sa pravom na rad. U vezi sa ovim navodima Ustavni sud, također, podsjeća da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivnog ili razumnog opravdanja. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, presuda od 13. juna 1979., serija A, broj 31, stav 32. i 33). Stoga je potrebno ustanoviti da li se prema apelantici postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama.
14. U vez s prednjim Ustavni sud konstatira da je u svojoj odluci AP 1093/07 od 25. septembra 2009.godine, donesenoj u sličnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, usvojio apelaciju i utvrdio povredu prava apelantice na pravično suđenje i diskriminaciju. U toj odluci je Ustavni sud naveo da smatra, da redovni sudovi nisu osigurali apelantici proceduralna prava stavljajući joj pretjeran teret dokazivanja činjenica koje su jedino tuženom bile na raspolaganju, i koje apelantica nije ni morala dokazati, nego tuženi pobiti pa je stoga utvrđena povreda prava na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene odredbi o teretu dokazivanja te je utvrđeno da je apelantica dovedena u različit položaj u odnosu na ostale zaposlenike tuženog u istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji.
15. Za razliku od tog predmeta Ustavni sud smatra da su u apelanticinom slučaju redovni sudovi na osnovu relevantnih odredaba zakona utvrdili da je tužbeni zahtjev apelantice neosnovan pri čemu su u obrazloženju odluka za ovakav zaključak dali jasna i detaljna obrazloženja koja, po mišljenju Ustavnog suda, ne ukazuju na bilo kakvu proizvoljnost u odlučivanju. Nadalje, Ustavni sud konstatira da su redovni sudovi u provedenom postupku odlučivali o tvrdnjama apelantice da nije raspoređena na radno mjesto zbog svoje nacionalne pripadnosti. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi detaljno obrazložili zašto apelantica nije raspoređena na radno mjesto prema Pravilniku i zbog čega je dobila status neraspoređenog radnika u organu uprave. Ustavni sud također zapaža da su sudovi cijenili i iskaz svjedoka Josipa Rubića i zaključili da iskaz ovog svjedoka ne potvrđuje apelanticinu tvrdnju da je osnov njenog ostanka bez posla diskriminacija po nacionalnoj osnovi. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju teret dokazivanja diskriminacije nije bio prebačen na apelanticu. Ustavni sud ističe da su redovni sudovi iz provedenih dokaza zaključili da apelantica nije dokazala da ona nije raspoređena na radno mjesto samo iz razloga što je druge nacionalnosti. Imajući u vidu činjenicu da su apelantica i Ivan Markić bili preuzeti iz ukinutih organa uprave u Sekretarijat, da je nakon reorganizacije javne uprave apelanticino radno mjesto prestalo postojati, zbog čega je apelantica ostvarila prava neraspoređenog radnika prema Zakonu o državnoj upravi, Ustavni sud smatra da apelantica ne nudi činjenice niti dokaze koji bi ukazivali da je zbog svoje nacionalne pripadnosti u identičnoj situaciji drugačije tretirana u odnosu na druge uposlenike tužene. Stoga Ustavni sud smatra da apelantica nema «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na nediskriminaciju, te zaključuje da su i apelanticini navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa pravom na rad iz čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima također očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović