Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2206/09 (Z. V.)
Odluka donesena 29. 06. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2206/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
29. 06. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 29. juna 2011. godine, u predmetu broj AP-2206/09, rješavajući apelaciju Zinete Velagić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zinete Velagić podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-000369 od 21. aprila 2009. godine, presude Kantonalnog suda u Livnu broj 010-0-Gž-08-000-019 od 18. januara 2008. godine i presude Općinskog suda u Livnu broj 068-0-P-07-000 381 od 20. novembra 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zineta Velagić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Livna, koju zastupa Goran Bradarić, advokat iz Livna, podnijela je, 13. jula 2009. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-000369 od 21. aprila 2009. godine, presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 010-0-Gž-08-000-019 od 18. januara 2008. godine i presude Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 068-0-P-07-000 381 od 20. novembra 2007. godine.
2. Općinski sud je presudom broj 068-0-P-07-000 381 od 20. novembra 2007. godine, a koja je u cjelini potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 010-0-Gž-08-000-019 od 18. januara 2008. godine, obavezao Modnu odjeću d.o.o. Livno (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantici uplati kod nadležnog fonda penzijskog i invalidskog osiguranja sve neuplaćene doprinose za period od 28. aprila 1994. godine pa do 5. maja 2000. godine. Apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se poništi kao nezakonito rješenje tuženog broj 04/06 od 16. oktobra 2006. godine i rješenje tuženog broj 01/01/05 od 19. avgusta 2006. godine, a kojim joj je regulisan radno-pravni status prestankom radnog odnosa, te da se tuženom naloži da joj na ime naknade za neisplaćene plate počev od 23. maja 1997. godine pa nadalje uplati označeni iznos sa zakonskim zateznim kamatama, odnosno da joj uplaćuje označeni iznos do konačnog povratka na posao odbijen je kao neosnovan. Najzad, odbijen je kao neosnovan i apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se tuženi obaveže da joj uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje i za period od 1. januara 1991. godine do 28. aprila 1994. godine, te za period nakon 5. maja 2000. godine pa do povratka na posao.
3. U obrazloženju prvostepene presude je istaknuto da je apelantica 28. aprila 1999. godine podnijela tužbu protiv tuženog radi regulisanja radno-pravnog statusa u kojoj je istakla da je kod tuženog zasnovala radni odnos na neodređeno vrijeme, te da je na temelju usmene obavijesti upućena na čekanje posla 15. juna 1997. godine. Nadalje, istaknuto je da je postupak po apelanticinoj tužbi prekinut stupanjem na snagu Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZoR), odnosno nastavljen pred Kantonalnom komisijom za provedbu člana 143. ZoR-a (u daljnjem tekstu: Kantonalna komisija). Nakon postupanja Kantonalne komisije, tuženi je regulisao apelanticin status rješenjem broj 01-01/05 od 19. avgusta 2006. godine. Apelantica nije tražila nastavak prekinutog sudskog postupka. Apelantica je novom tužbom podnesenom 4. jula 2007. godine osporila rješenje tuženog kojim joj je regulisan radno-pravni status jer je smatrala da to nije učinjeno u skladu sa članom 143. ZoR-a, odnosno da je trebala biti vraćena na posao pošto njeno radno mjesto i dalje postoji, te je istakla da smatra da je diskriminisana na osnovu vjerske i nacionalne pripadnosti. Najzad, u obrazloženju je istaknuto da je apelantica konačno opredijeljenim tužbenim zahtjevom od 11. oktobra 2007. godine i 9. novembra 2007. godine zatražila da se poništi kao nezakonito rješenje tuženog broj 04/06 od 16. oktobra 2006. godine i rješenje broj 01/01/05 od 19. avgusta 2006. godine, da se tuženi obaveže na plaćanje neisplaćenih plata počev od 23. maja 1997. godine pa nadalje, kao i neuplaćenih doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje počev od 1. januara 1991. godine pa do konačnog povratka na posao. U odgovoru na tužbu, tuženi je, pored ostalog, istakao na ročištu održanom 9. novembra 2007. godine da se u apelanticinom slučaju ne radi ni o kakvoj diskriminaciji jer je preko 60% radnica zaposlenih u Modnoj odjeći, zatim Lumiku i sada Vayi bošnjačke nacionalnosti, da je od 1997. godine bilo konkursa za prijem novih radnika ali da se apelantica nije prijavili niti na jedan, te da je apelantica izjavila da ne želi raditi kod njega. Uz saglasnost stranaka, na pripremnom ročištu održanom 11. oktobra 2007. godine donijeto je rješenje kojim je predmetu broj 068-0-P-07-000 381 (ranije P-339/99
- apelanticina prva tužba) pripojen spis ovog suda broj 068-0-P-07-000 274 (apelanticina druga tužba).
4. Općinski sud je utvrdio da je rješenjem Federalne komisije za provedbu člana 143. ZoR-u broj 03-34-474/06 od 31. jula 2006. godine, usvojena apelanticina žalba, pa je tuženom naloženo da apelantici uspostavi radno-pravni status u skladu sa članom 143. ZoR-u, kao i da je tuženi postupio u skladu sa navedenim rješenjem i apelantici uspostavio radno-pravni status u skladu sa navedenom odredbom, odnosno priznao joj status zaposlenika na čekanju posla. S obzirom da apelantica nije pozvana na rad u roku od 6 mjeseci, kako je propisano članom 143. stav 1. ZoR-u, to joj je radni odnos, po slili zakona prestao 5. maja 2000. godine, s tim da joj je pripadalo i pravo na otpremninu. Apelantica nije osporavala navode tuženog da je zaključen ugovor o isplati otpremnine na osnovu člana 143. st. 4. i 5. ZoR-u, a na temelju čega je zaključeno da je tuženi i u ovom dijelu ispoštovao odredbe ZoR-u. Na temelju navedenog zaključeno je da je rješenje tuženog kojim je apelantici uspostavljen radno-pravni status i utvrđen prestanak radnog odnosa uz pravo na naknadu na ime čekanja posla za period od 1. novembra 1999. godine do 5. maja 2000. godine u mjesečnom iznosu od 10,00 KM doneseno u skladu sa ZoR-u, da joj je radno-pravni status regulisan u skladu sa odredbama ZoR-u, a zbog čega nije udovoljeno apelanticinom zahtjevu da se ponište kao nezakonita rješenja tuženog broj 04/06 od 16. oktobra 2006. godine i broj 01-01/2005. od 19. avgusta 2006. godine. Nadalje, Općinski sud je, istakao da apelantici, u skladu sa članom 143. stav 3. ZoR-a za vrijeme čekanja posla pripada pravo na naknadu plate u visini koju odredi poslodavac, a koja je, prema rješenju tuženog broj 01-01/2005 od 19. avgusta 2006. godine za period od 5. novembra 1999. godine do 5. maja 2000. godine iznosila 10,00 KM mjesečno. Pri tom, Općinski sud je zaključio da apelantici prema ZoR-u, a ni prema članu 143. navedenog zakona, ne pripada pravo na naknadu plate za period od 23. maja 1997. godine do uspostavljanja radno-pravnog statusa. Najzad, u pogledu apelanticinog zahtjeva da se tuženi obaveže na plaćanje doprinosa za period od 1. januara 1991. godine do 5. maja 2000. godine, istaknuto je da je apelantica prvu tužbu podnijela 28. aprila 1994. godine, da je za potraživanja po ovom osnovu dospjela do 28. aprila 1994. godine nastupila zastara, a zbog čega je tuženi obavezan da apelantici uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje za period od 28. aprila 1994. godine do 5. maja 2000. godine.
5. Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud dao valjane razloge koje u cijelosti prihvata i ovaj sud, kao i da ni u žalbi apelantice ni tuženog nije navedeno ništa novo što bi uticalo na drugačiju odluku, te najzad da je na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo.
6. Vrhovni sud je presudom broj 070-0-Rev-08-000369 od 21. aprila 2009. godine apelanticinu reviziju djelimično uvažio i obje nižestepene presude preinačio tako da je tuženog obavezao da apelantici na ime plate i naknade plate za period od 23. maja 1997. godine do 5. novembra 1999. godine isplati označeni iznos sa zakonskim zateznim kamatama, te da nadležnom Fondu PIO za apelanticu uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranja za period od 1. januara 1991. godine do 28. aprila 1994. godine. U obrazloženju presude je, pored ostalog, istaknuto da su tačne apelanticine revizione tvrdnje da je tuženi u skladu sa članom 81. stav 1. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa apelantici trebao dati pismeno rješenje o upućivanju na čekanje posla sa danom 15. jun 1997. godine. Međutim, i ako je tuženi propustio da to učini, već je samo usmeno obavijestio da je od pomenutog dana na čekanju posla, Vrhovni sud je zaključio da se na apelanticu odnosi član 143. stav 1. ZoR-u, kojim je regulisano da će zaposlenik koji se na dan stupanja na snagu zakona (5. novembar 1999. godine) zatekne na čekanju posla ostati u tom statusu najduže 6 mjeseci od dana stupanja na snagu zakona, ako ga poslodavac prije isteka ovog roka ne pozove na posao. Nadalje, Vrhovni sud je ocijenio da su neosnovane apelanticine tvrdnje da su osporena rješenja tuženog o uspostavljanju radno-pravnog statusa apelantici od 5. novembra 1999. godine do 5. maja 2000. godine nezakonita a zbog činjenice da je tuženi nije pozvao na rad, odnosno vratio na posao. S tim u vezi Vrhovni sud je istakao da je odluka o tome da li će zaposlenik biti pozvan na rad shodno članu 143. ZoR-u prepuštena poslodavcu. Na temelju navedenog Vrhovni sud je zaključio da su neosnovane apelanticine revizione tvrdnje da je zbog nepozivanja na rad diskriminisana po nacionalnoj i vjerskoj osnovi, kao i da tuženi nije poštovao odredbe člana 5. ZoR-u, Ustava Bosne i Hercegovine i Aneksa I, odnosno Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Neosnovanim su ocjenjeni apelanticini navodi u odnosu na odbijanje njenog zahtjeva da joj tuženi uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje nakon 5. maja 2000. godine, te istaknuto da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da je apelantici sa tim danom, a shodno članu 143. ZoR-a, radni odnos prestao po sili zakona. Osnovanom su ocijenjeni apelanticini revizioni navodi u kojim je isticala da je neosnovano odbijen dio njenog tužbenog zahtjeva kojim je tražila da se tuženi obaveže da joj uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje i za period od 1. januara 1991. godine do 28. aprila 1994. godine. S tim u vezi, ukazano da je apelantica za mogućnost isticanja ovakvog zahtjeva prema tuženom pred nadležnim sudom saznala tek na temelju izmjena i dopuna Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službene novine FBiH“ broj 59/06) a koje su stupile na snagu 5. oktobra 2006. godine, a na temelju čega je zaključeno da apelanticino pravo da zahtjeva uplatu navedenih doprinosa nije zastarjelo. Najzad, djelimično osnovanom je ocijenjena i apelanticina revizija u dijelu koji se ticao isplate plata za period od 23. maja 1997. godine do 15. juna 1997. godine, odnosno naknada plata za period od upućivanje na čekanje posla tj. od 15. juna 1997. godine pa do 5. novembra 1999. godine. Pozivajući se na član 143. stav 3. ZoR-u Vrhovni sud je zaključio da apelantici pripada pravo na platu za maj i jun 1997. godine, odnosno naknada plate za vrijeme čekanja posla u naznačenim iznosima i za period od jula 1997. godine do novembra 1999. godine. Pri tom, istaknuto je da su neosnovane apelanticine tvrdnje u pogledu visine naknade od 10,00 KM za vrijeme čekanja posla kao ispod svih normalnih kriterija, te je ukazano da je shodno članu 143. stav 3. ZoR-a, poslodavac ovlašten da sam odredi njenu visinu.
7. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica smatra da su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo jer iz provedenih dokaza i činjenica je izveden pogrešan zaključak da nije diskriminisana na temelju nacionalne i vjerske pripadnosti, a što je zabranjeno članom 5. ZoR-u, kao i članom 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim socijalnim i kulturnim pravima. Nadalje, apelantica ističe da je bila zaposlena na neodređeno vrijeme kod tuženog sve do 15. juna 1997. godine, kada je usmeno odnosno bez bilo kakvog pismenog akta upućena na čekanje posla, a zbog čega smatra da je pogrešan zaključak redovnih sudova da na ovaj način nije diskriminisana u ostvarivanju prava na rad u skladu sa naprijed navedenom odredbom međunarodnog dokumenta. Također, apelantica tvrdi da je rješenje kojim joj je radni odnos prestao 5. maja 2000. godine proizašlo jedino iz razloga što je ona bošnjačke nacionalnosti, a ne zbog potrebe tuženog. S tim u vezi apelantica tvrdi da je tuženi u toku postupka istakao da je imao potrebu za radnicima stručne spreme koju ima i ona, kao i da nije dao bilo kakvo obrazloženje zašto je nije vratio na rad. Najzad, apelantica smatra da je neprihvatljiv zaključak Vrhovnog suda da plata (naknada plate za vrijeme dok je apelantica bila na čekanju posla) od 10.00 KM predstavlja adekvatnu naknadu, jer je to plata koja je ispod svakog ljudskog dostojanstva i digniteta. S tim u vezi apelantica ističe da je na čekanje posla upućena 1997. godine, odnosno nakon okončanja rata, „kada se ustrojilo društvo odnosno pravna osoba tuženog koji je poslovao i ostvarivao prihod“. Na temelju navedenog apelantica zaključuje da joj je povrijeđeno i pravo iz člana 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, a kojim je garantovano pravo na pravičnu platu i jednaku nagradu za rad jednake vrijednosti.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. Iz navoda iz apelacije porizilazi da apelantica smatra da joj je pravo na pravično suđenje povrijeđeno iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa članom 14. Evropske konvencije jer su sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo i propustili da na temelju utvrđenih činjenica i provedenih dokaza utvrde da je diskriminirana na temelju nacionalne i vjerske pripadnosti. U vezi sa ovim navodima Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. U vezi sa apelanticinom tvrdnjom da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno te da su sudovi propustili da utvrde da je diskriminisana, Ustvani sud primjećuje da iz obrazloženja osporenih presuda proizilazi da je o apelanticinom tužbenom zahtjevu odlučivano na temelju člana 143. ZoR-a a u pogledu čije primjene su sudovi ponudili jasne i obrazložene razloge, s obzirom na činjenice koje su u postupku utvrđene i čiju tačnost apelantica u apelaciji i ne dovodi u pitanje. U vezi sa apelanticinim izričitim navodom da su sudovi propustili da utvrde da je diskriminisana jer je upućena na čekanje posla na osnovu usmene obavijesti, a ne odlukom tuženog, Ustavni sud primjećuje da je u obrazloženju presude Vrhovnog suda konstatovano da je ovo bio propust tuženog, ali da on nije od uticaja na primjenu člana 143. ZoR-a. Pri tom, Ustavni sud primjećuje da apelantica u apelaciji ne navodi, a to se ne može zaključiti ni iz obrazloženja osporenih presuda, na koji način je zbog usmene obavijesti o upućivanju na čekanje posla diskriminisana u odnosu na eventualno druge radnike kod tuženog u istom vremenskom periodu, odnosno da li je bilo i drugih radnika koji su upućeni na čekanje posla ili je tuženi preduzeo ovakvu mjeru samo prema njoj, kao i da li su eventualno drugi radnici upućeni na čekanje posla u navedenom periodu dobili pismeni akt ili su i oni upućeni na čekanje na temelju usmene obavijesti. Nadalje, u pogledu apelanticine tvrdnje da je rješenje kojim joj je radni odnos prestao 5. maja 2000. godine proizašlo jedino iz razloga što je ona bošnjačke nacionalnosti, a ne zbog potrebe tuženog, Ustavni sud primjećuje da je u obrazloženju osporene presude Vrhovnog suda konstatovano da je ovo rješenje donijeto u skladu sa zakonom, kao i da je shodno članu 143. ZoR-u, odluka o tome da li će zaposlenik biti pozvan na rad prepuštena poslodavcu. Također, u obrazloženju osporene presude Općinskog suda, pored ostalog, istaknuto da je tuženi na usmenom ročištu izjavio da je 60% uposlenih bošnjačke nacionalnosti, da je od 1997. godine objavljivao oglase za posao, ali da se apelantica nije prijavila niti na jedan, kao i da je izjavila da ne želi da radi kod njega. Apelantica ne tvrdi da joj je u postupku pred redovnim sudovima bilo onemogućeno da ove navode ospori, a to nije učinila niti u samoj apelaciji. Također, apelantica ne tvrdi da je tuženi u periodu od kad je ona upućena na čekanje posla tj. od 1997. godine, kao ni u periodu od 1 godine nakon što je njoj prestao radni odnos po sili zakona (nakon 5. maja 2000. godine), zapošljavao druga lica. Najzad, u vezi sa apelantičinim tvrdnjom da je neprihvatljiv stav Vrhovnog suda da plata (naknada plate za vrijeme dok je apelantica bila na čekanju posla) od 10.00 KM predstavlja adekvatnu naknadu, jer je to plata koja je ispod svakog ljudskog dostojanstva i digniteta, Ustavni sud konstatuje da razlozi i obrazloženja koja su u osporenoj presudi ponuđena u ovom dijelu ne odaju utisak proizvoljnosti kao ni diskriminacijske primjene u odnosu na apelanticu. Pri tom, Ustavni sud primjećuje da člana 143. ZoR-a ne propisuje ni minimum ni maksimum ove naknade, kao ni kriterije na temelju koje bi ona morala da bude određena, već daje ovlaštenje poslodavcu da je odredi, pa je Vrhovni sud svoju ocjenu mogao ograničiti samo na utvrđivanje da je naknada određena u skladu sa navedenim ovlaštenjem poslodavca a ne i da li je ona adekvatna.
12. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u vezi sa povredom prava na zabranu diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Nadalje, apelantica je u apelaciji ukazala da joj je proizvoljnom primjenom prava diskriminisana u vezi sa pravom na rad iz člana 6. i pravom na pravičnu platu i jednaku nagradu za rad jednake vrijednosti iz član 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim socijalnim i kulturnim pravima. S obzirom da apelantica tvrdnje o povredi ovih prava temelji na istim navodima koji su već detaljno obrazloženi u ovoj odluci u pogledu prava na pravično suđenje, tj. da su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo jer su propustili utvrditi da je diskriminisana na nacionalnoj i vjerskoj osnovi, a u pogledu kojih je zaključeno da su očigledno (prima facie) neosnovani, Ustavni sud zaključuje da su i apelanticini navodi o povredi prava na rad iz člana 6. i prava na pravičnu platu i jednaku nagradu za rad jednake vrijednosti iz član 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim socijalnim i kulturnim pravima očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović