Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2426/08 (S. T. i H. O.)

Odluka donesena 29. 06. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pretpostavka nevinosti
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
  • In dubio pro reo
  • Dokazni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2426/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

29. 06. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 29. juna 2011. godine, u predmetu broj AP 2426/08, rješavajući apelaciju Samira Turkušića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Samira Turkušića i Halima Osmanhodžića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Kž-08-000087 od 25. aprila 2008. godine i presude Općinskog suda u Gračanici broj 027-0-K-07-000 129 od 19. decembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Samir Turkušić i Halim Osmanhodžić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Gračanice, koje zastupa Sejad Mujačić advokat iz Gračanice, podnijeli su 7. augusta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Kž-08-000087 od 25. aprila 2008. godine i presude Općinskog suda u Gračanici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 027-0-K-07-000 129 od 19. decembra 2007. godine. S obzirom da apelacija nije sadržavala sve elemente propisane članom 19. stav 2. Pravila Ustavnog suda od apelanata je 8. augusta 2008. godine zatraženo da dopune apelaciju. Apelanti su 21. augusta 2008. godine dostavili dopunu apelacije.

2. Presudom Općinskog suda broj 027-0-K-07-000 129 od 19. decembra 2007. godine apelanti su oglašeni krivim što su 9. decembra 2006. godine u toku noći u Gračanici u ulici Hazima Vikala bb, nakon što su prethodno pripremili ručnu bombu na potez silkom i žicom, tu bombu postavili pod terensko vozilo marke „Mercedes Benz“ čiji su podaci pobliže navedeni u presudi, vlasništvo Davuda Zahirovića (u daljnjem tekstu: vlasnik vozila), koje je bilo parkirano u garaži ispred porodične kuće vlasnika vozila i to tako što su ručnu bombu pričvrstili bakarnom žicom na metalni nosač rezervnog točka, koji se nalazio ispod zadnjeg dijela vozila, a sigurnosni osigurač bombe pomoću ribarskog najlona privezali za prednji dio vozila „Peugeot 607“ istog vlasnika vozila koje je bilo parkirano neposoredno iza terenskog vozila, iako su bili svjesni da na takav način mogu izazvati opasnost za život ljudi, pa kada je vlasnik vozila stavio u pogon vozilo „Peugeot“ krećući se unazad došlo je do povlačenja najlona-lasa, izvlačenja sigurnosnog osigurača i aktiviranja eksplozivne naprave-bombe te s tim u vezi i oštećenja dijelova automobila i stvari iz garaže pobliže navedenih u presudi dok se za to vrijeme maloljetni sin vlasnika vozila nalazio ispred ulaza u dvorište.

3. Također, apelant Samir Turkušić je oglašen krivim što je 1. februara 2007. godine sa nepoznate lokacije i telefonskog broja u Beogradu, Republika Srbija (gdje je boravio sa Dženanom Kuduzović) sa ciljem da pribavi sebi protiv-pravnu imovinsku korist, sa licem zvanim „Šile“ zvao vlasnika vozila i uputio mu ozbiljnu prijetnju tražeći da mu vlasnik isplati iznos od 100.000,00 KM naglašavajući da je eksplozija koja se desila samo upozorenje, što je vlasnik vozila odbio i prijetnju prijavio MUP-u. Ovaj apelant je oglašen krivim i što se neutvrđenog datuma u martu 2007. godine nakon što se odvezao sa Dženanom Kuduzović i njenim bratom Emirom na brdo „Gaj“, nakon što su izašli iz automobila, izvadio pušku tražeći da Dženana Kuduzović nazove Salku Zildžića te dok je razgovarao s njim mahao puškom u pravcu Dženane Kuduzović i time izazvao uznemirenje građana kao i što je 30. marta 2007. godine u vrijeme i na mjestu pobliže navedenom u presudi, napao Dženanu Kuduzović tjerajući je da ide s njim pa kad je ona to odbila udario je nekoliko puta na način opisan u presudi.

4. S tim u vezi Općinski sud je utvrdio da je apelant Samir Turkukšić počinio krivično djelo izazivanja opće opasnosti iz člana 323. stav 1. u vezi sa članom 31. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) u sticaju sa krivičnim djelom iznude iz člana 295. stav 1. u vezi sa članom

28. KZ FBiH i produženo krivično djelo ugrožavanja sigurnosti iz člana 183. stav 1. KZ FBiH, a apelant Halim Osmanhodžić krivično djelo izazivanja opće opasnosti iz člana 323. stav 1. u vezi sa članom 31. KZ FBiH. Općinski sud je apelantima izrekao pojedinačne kazne pobliže navedene u presudi i osudio apelanta Samira Turkušića na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i osam mjeseci u koju mu je uračunato i vrijeme provedeno u pritvoru počev od 6. jula 2007. godine dok je apelanta Halima Osmanhodžića osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i dva mjeseca u koju je uračunat i izdržani dio kazne po presudi Općinskog suda broj 027-0-K-07-000

079. Na osnovu člana 202. stav 1. u vezi sa članom 199. stav 2. tačka g) Zakona o krivičnom postupku F BiH (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH) apelanti su obavezani da naknade troškove krivičnog postupka u paušalnom iznosu od po 50,00 KM.

5. U obrazoženju presude je navedeno da je na osnovu izjava više svjedoka poimenično navedenih u presudi i ostalih dokaza također navedenih u presudi, Općinski sud utvrdio da su apelanti u decembru 2006. godine u stanu u kome je svjedokinja Lejla Čavrk stanovala sa apelantom Samirom Turkušićem, donijeli dvije bombe, rukavice, silk i odjeću detaljno opisanu u presudi, da su bombe pripremili i u toku noći izašli iz stana i ponijeli bombe sa sobom. Navedeno je da su apelanti, kada su se vratili u stan, skinuli odjeću sa sebe i dali toj svjedokinji odjeću je da stavi u kesu i kad pođe na posao u kafe bar u kome je zaposlena da kesu preda Jakubu Moraliću koji je u istom baru zaposlen kao kotlar, da kesu zapali. S tim u vezi, Općinski sud je obrazložio da svjedokinja nije mogla ni na koji drugi način saznati koje su stvari apelanti donijeli u stan osim neposrednim opažanjem, kao i da je ta svjedokinja navela da su donijeli dvije bombe što je potvrđeno i na osnovu izvještaja o vještačenju i uviđaju jer je utvrđeno da se radilo o dvije bombe od kojih je jedna aktivirana, a druga pronađena na mjestu koje je označeno na fotodokumentaciji. Osim toga, navedeno je da je i ova svjedokinja navela da su apelanti otvarali i razdvajali bombe i vezali ih slikom što također, prema zaključku Općinskog suda, nije mogla saznati ni na jedan drugi način osim neposrednim opažanjem te da je taj iskaz potvrđen izvještajem o vještačenju, fotodokumentacijom od 18. decembra 2006. godine kao i zapisnikom o uviđaju. Navedeno je da je na osnovu te dokumentacije Općinski sud utvrdio da je ispod vozila „Peugeot 607“ pronađen osigurač pričvršćen najlonom-silkom, da je bomba postavljena pod terensko vozilo „Mercedes“ i da je pričvršćena bakarnom žicom za metalni nosač rezervnog točka iza zadnjeg dijela vozila što je vidljivo iz fotokumentacije, te da je utvrđeno da je iskaz svjedokinje, da su apelanti iz kese izvadili rukavice i sa ostalom odjećom joj ih dali da ih spali, potvrdio i svjedok Jakub Moralić koji je stvari primio na spaljivanje. Navedeno je potvrđeno i iskazom svjedokinje Dženana Kuduzović koja je je u svom iskazu navela da je od apelanta Samira Turkušića saznala za spaljivanje odjeće i da ju je on poslao dan prije eksplozije da kupi gumene rukavice. Osim toga, Općinski sud je naveo da je dio iskaza svjedoka Jakuba Moralića u suprotnosti sa iskazima svjedokinja Lejle Čavrk i Dženane Kuduzović pa dio iskaza nije prihvatio kao vjerodostojan jer je, po ocjeni tog suda, moglo biti od uticaja to što je radio u kafeu „Denim“ na istom mjestu kao i svjedokinja Lejla Čavrk kojoj je vlasnik tog kafea prijetio.

6. Općinski sud je, također, prihvatio i iskaz svjedokinje Dženane Kuduzović koja je navela da se apelant Samir Turkušić hvalio da je podmetnuo jednu bombu pod automobil vlasnika vozila što, prema obrazloženju tog suda, svjedokinja nije mogla saznati ni na koji način osim iz neposrednog kontakta sa apelantom jer je u sredstvima informiranja bilo objavljeno da se radilo o dvije bombe. Nadalje, obrazloženo je i da je u nalazu i mišljenju vještaka kriminalističke struke detaljno opisan način izrade i funkcioniranja bombe koja je bila podmetnuta pod predmetno vozilo čime je potvrđen iskaz navedenih svjedokinja. Iskaze ostalih poimenično navedenih svjedoka Općinski sud nije prihvatio kao vjerodostojne uz obrazloženje da su međusobno kontradiktorni kao i da su dati u vezi sa činjenicama koje nisu bitne.Prema obrazloženju presude, Općinski sud nije mogao utvrditi tačno vrijeme postavljanja bombe koja je eksplodirala u 06,05 sati ali da je nesporno da je postavljena tokom noći. S tim u vezi, navedeno je da je na osnovu provedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, kako je to naprijed navedeno, Općinski sud utvrdio da su se u radnjama apelanatastekla sva obilježja krivičnog djela izazivanja opšte opasnosti iz člana 323. stav 1. KZ FBiH odnosno da su apelanti kao saizvršioci, sa umišljajem, počinili navedeno krivično djelo, posebno kada se ima u vidu način kako su pripremali bombe, da su spaljivanjem odjeće, nošenjem rukavica, oblačenjem tamne odjeće, postavljanjem bombe u toku noći učinili sve da prikriju da su počinili krivično djelo. Obrazloženo je da navedeno krivično djelo postoji i kada je ugrožen život samo jedne osobe, a po ocjeni suda opasnost je bila konkretna i samo je slučajnost spriječila da ne dođe do težih posljedica.

7. Osim toga, obrazloženo je da je na osnovu iskaza svjedokinje Dženane Kuduzović i vlasnika vozila, kao i prijave predate MUP-u, nesporno utvrđeno da je vlasniku vozila apelant Samir Turkušić prijetio i tražio iznos od 100.000,00 KM i pri tom mahao puškom u pravcu svjedokinje, što je potvrđeno i iskazom svjedoka Salke Zilđića. Na osnovu provedenih dokaza Općinski sud je zaključio da su se u radnjama apelanta Samira Turkušića stekla sva obilježja krivičnog djela iznude iz člana 295. stav 1. u vezi sa članom 28. KZ F BiH. Navedeno je „Stanovište je sudske prakse da sporazumno dva ili više lica mogu izvršiti ovo djelo, pri čemu nije bitan način i u kom svojstvu ko učestvuje. Radnja iznude može biti izvršena i telefonskim pozivom. Na osnovu provedenih dokaza sud je utvrdio da je Turkušić Samir zajedno sa licem zvanim „Šile" nazvao iz Beograda Zahirović Davuda i uputio mu ozbiljnu prijetnju tražeću isplatu iznosa od 100.000,00. Kako je u ovom pozivu naglašeno da je ono što mu se desilo, govoreći o eksploziji, upozorenje, to upućuje na ozbiljnost prijetnje. Krivično djelo iznude smatra se dovršenim kada je prinuđena osoba izvršila određenu radnju, činjenja ili ne činjenja na štetu svoje ili tuđe imovine. Kako Zahirović Davud nije isplatio traženi novac, to je ovo djelo izvršeno u pokušaju.“

8. U vezi s navedenim radnjama, Općinski sud je utvrdio da apelant Samir Turkušić nije počinio djelo iz člana 183. stav 2. KZ F BiH, pošto na osnovu provedenih dokaza sud nije mogao utvrditi da je ugrozio sigurnost „više osoba" već samo sigurnost svjedokinje Dženane Kuduzović. Međutim, Općinski sud je utvrdio da je apelant Samir Turkušić počinio produženo krivično djelo iz člana 183. stav 1. u vezi sa članom 55. KZ F BiH, pošto je taj sud utvrdio da je opisanim radnjama počinio više istih krivičnih djela, koja s obzirom na način učinjenja i vremensku povezanost čine jedinstvenu cjelinu. Prema zaključku Općinskog suda, počinjenim djelima apelant Samir Turkušić je ugrozio sigurnost Dženane Kuduzović i to ozbiljnim prijetnjama, koje je ponavljao u kontinuitetu, da će napasti na život pa ju je čak i fizički napao.

9. U obrazloženju je navedeno i da je Općinski sud „odlučujući o visini i vrsti krivične sankcije, sa aspekta ostvarivanja ciljeva krivično pravne zaštite sud je cijenio sve okolnosti koje utiču na vrstu i visinu iste. Od olakšavajućih okolnosti na strani optuženog Turkušić Samira cijenio je da je krivično djelo iz člana 295. stav 1, pokušano, te da počinjenim djelima nije pričinjena znatna materijalna šteta. Od otežavajućih okolnosti sud je cijenio da je Turkušić Samir ranije osuđivan za krivično djelo ubistvo u pokušaju, da između počinjenih krivičnih djela postoji povezanost, da je pokazao upornost prilikom izvršenja, da je ugrozio život ljudi. Na strani optuženog Osmanhodžić Halima od olakšavajućih okolnosti sud je cijenio da počinjenim djelom nije pričinjena znatna materijalna šteta. Od otežavajućih okolnosti sud je cijenio da je Osmanhodžić Halim ranije osuđivan za krivično djelo lake tjelesne ozljede, oštećenja tuđe stvari, da je počinjenim djelom izazvao opasnost za život ljudi, te da po Presudi ovog suda od 05.07.2007. godine izdržava kaznu zatvora za isto djelo (član 323. KZ F BiH).“

10. Odlučujući o žalbama i Kantonalnog tužiteljstva Tuzlanskog kantona i apelanata, Kantonalni sud je presudom broj 003-0-Kž-08-000087 od 25. aprila 2008. godine žalbe odbio kao neosnovane i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je na osnovu svih provedenih dokaza u prvostepenom postupku, a koje je prihvatio i taj sud, utvrdio da je prvostepni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primjenio krivični zakon kada je apelante oglasio krivim za krivična djela koja su im stavljena na teret. Pri tom je Kantonalni sud detaljno ponovio utvrđene činjenice. Osim toga, Kantonalni sud je naveo i da su neosnovani žalbeni navodi iz obje žalbe vezani za visinu izrečenih kazni apelantima jer je po, mišljenju tog suda, prvostepeni sud pravilno ocijenio olakšavajuće i otežavajuće okolnosti u odnosu na oba apelanta i izrekao kazne koje su srazmjerne težini učinjenog krivičnog djela i stepenu krivične odgovornosti pri čemu je zaključio da su navedene kazne bile neophodne za ostvarenje svrhe kažnjavanja. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je odbio žalbe kao neosnovane i potvrdio prvostepenu presudu.

11. Apelanti smatraju da su im osporenim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti tvrde da sudovi nisu pravilno utvrdili činjenično stanje te da su presude donesene bez valjanih dokaza da su zaista počinili djela koja su im stavljena na teret čime su, po apelantima, prekršili princip prezumpcije nevinosti i in dubio pro reo i pogrešno primjenili materijalno pravo kada su im izrekli osuđujuću presudu. Navode da su presude donesene samo na osnovu iskaza dvije svjedokinje koji su međusobno kontradiktorni i u potpunosti pobijeni prilikom unakrsnog ispitinja, te da sudovi nisu dali valjana obrazloženja za svoje zaključke zašto su dokaze tužiteljstva prihvatili a dokaze odbrane odbacili kao nevjerodostojne ne zbog kontradiktornosti već zbog prijateljstva svjedoka sa apelantima. Osim toga, apelanti navode da su sudovi iskaze svjedoka uzeli samo u onim dijelovima koji su im odgovarali za donošenje osporenih presuda a odbili sve druge iz razloga što su u suprotnosti sa tom verzijom zbog „prijateljstva i nedokazanih termina boravka u Domu jer se to apsolutno ne vidi iz dopisa SIPE pri tom polazeći od činjenice da su apelant Turkušić i svjedok Kuduzović bili u Beogradu i boravili 1.2.2007. godine umjesto da najprije na temelju izvedenih dokaza utvrde tačan datum njihovog boravka zbog čega je prihvatanje ovih dokaza proizvoljno i neprihvatljivo.“ U vezi sa navodima apelacije, Ustavni sud zapaža da, iako su apelanti naveli da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog nepravilno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, iz navoda apelacije koji se odnose na principe preuzmpcije nevinosti i in dubio pro reo, proizilazi da se apelanti žale i na povredu prava iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

14. Apelanti navode da su sudovi zbog pogrešne ocjene dokaza pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo, te da zbog navedenog apelant nije dokazano da je počinili djela za koje su osuđeni pa da je na taj način prekršen princip in dubio pro reo .

15. S tim u vezi Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

16. Dalje, Ustavni sud navodi da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu niti u to kojim dokazima sudovi vjeruju na osnovu sudijske slobodne procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). Ustavni sud ističe da pravo na pravično suđenje uključuje, inter alia, neophodnost da se predoče razlozi za donošenje sudske odluke u određenom smislu, s obzirom na to da to omogućava apelantu da djelotvorno koristi raspoložive pravne lijekove (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, tačka 26., objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 19/05). Također, Ustavni sud podsjeća na to da član 6. stav 1. Evropske konvencije ne predviđa da redovni sud ispituje sve argumente koje su strane izložile u toku postupka nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora uzeti u obzir argumente strana u postupku, ali svi oni ne moraju biti izneseni u obrazloženju presude (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, tačka 19., i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine, tačka 27.).

17. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju proveden dokazni postupak u kojem su saslušani brojni svjedoci, izvršeno vještačenje po vještaku kriminalističke struke, te izvedeni i drugi dokazi navedeni u presudama. Ustavni sud, također, primjećuje da su nadležni sudovi analizirali sve izvedene dokaze iz kojih je nesporno proizašlo da su apelanti počinili krivična djela koja su im stavljena na teret, te da su o svojim zaključcima dali obrazloženja koja u cijelosti zadovoljavaju kriterije i standarde prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Zbog toga, Ustavni sud ove navode apelanata smatra očigledno (prima facie) neosnovanim.

18. Osim toga, Ustavni sud smatra da se navodi o kršenju principa presumpcije nevinosti i in dubio pro reo vezuju isključivo za utvrđeno činjenično stanje i sudsku ocjenu dokaza, jer u vezi s tim navodima apelanti nisu ponudili bilo kakvu drugu argumentaciju kojom bi se poštivanje ovih principa, eventualno, moglo dovesti u pitanje. S tim u vezi, a u kontekstu elaboracije iz prethodnih tačaka Ustavni sud smatra da nije došlo ni do povrede principa presumpcije nevisnosti i in dubio pro reo, i da su i ovi navodi apelanata očigledno (prima facie) neosnovani.

19. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2426/08 (S. T. i H. O.) | Sudska praksa | Aktio