Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2461/08 (Z. K.)

Odluka donesena 29. 06. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Radni odnos
  • Disciplinska mjera
  • Disciplinski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2461/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

29. 06. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 29. juna 2011. godine, u predmetu broj AP 2461/08, rješavajući apelaciju Zlatibora Kojčića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zlatibora Kojčića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-

08-000909 od 9. aprila 2008. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj 065-0-P-06-003118 od 2. novembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zlatibor Kojčić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Enes Dautbegović advokat iz Sarajeva, podnio je 13. augusta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-08-000909 od 9. aprila 2008. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 065-0-P-06-003118 od 2. novembra 2007. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 065-0-P-06-003118 od 2. novembra 2007. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud utvrdi da je odluka JP BH Pošta Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) broj 04-2-34-2354/9-99 od 15. aprila 1999. godine o prestanku radnog odnosa apelantu nezakonita, da sud obaveže tuženog da apelantu uspostavi radno-pravni status od dana prestanka radnog odnosa i da mu prema nalazu vještaka finansijske struke isplati iznos od 76.419,90 KM za period od 2. juna 1999. godine do 24. maja 2006. godine sa zakonskim zateznim kamatama počev od dana podnošenja tužbe do isplate uz naknadu troškova postupka. U obrazloženju presude je navedeno da je u postupku utvrđeno da je apelant bio u radnom odnosu kod tuženog preko 20 godina te da mu je odlukom Disciplinske komisije tuženog broj 04.2-34-2354/9-99 od 15. aprila 1999. godine prestao radni odnos zbog počinjene teže povrede radne obaveze iz člana 7. stav 1. tač. 1. i 13. Pravilnika tuženog o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti (u daljnjem tekstu: Pravilnik). Nadalje, utvrđeno je i da je protiv apelanta pokrenut krivični postupak i da mu je prvobitno stavljeno na teret da je kao službena osoba u vršenju službe, u namjeri da sebi pribavi kakvu korist, bez odobrenja otvorio tuđe pismo, čime je počinio krivično djelo povrede tajnosti pisma ili drugih pošiljki iz člana 193. stav 4. u vezi sa st. 3. i 1. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZ FBIH) kao i da je u toku navedenog postupka prekvalifikovano djelo koje je apelantu stavljeno na teret i to da je počinio krivično djelo iz člana 193. stav 1. KZ FBIH. Općinski sud je naveo i da je izvršio uvid u krivični spis K-1228/03 i utvrdio da je u tom postupku doneseno više odluka, da je u svakoj odluci u prvostepenom postupku apelant oglašen krivim za krivično djelo koje mu je stavljeno na teret ali da je na svaku od odluka blagovremeno izjavljena žalba pa je Kantonalni sud rješavajući po žalbama ukidao prvostepene presude i vraćao predmet na ponovni postupak. Utvrđeno je i da je konačna odluka u predmetnom krivičnom postupku presuda Kantonalnog suda broj Kž-366/04 od 4. augusta 2005. godine kojom je optužba protiv apelanta odbijena zbog nastupanja apsolutne zastare krivičnog gonjenja.

3. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da je odredbom člana 12. stav 3. Zakona o parničnom postupku propisano da je sud u parničnom postupku u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti vezan za pravosnažnu presudu u krivičnom postupku kojom se optuženi oglašava krivim te da, cijeneći navedenu zakonsku odredbu te činjenicu da je konačna odluka u krivičnom postupku koji je vođen protiv apelanta odluka o odbijanju optužbe zbog nastupanja zastare, nije mogao prihvatiti niti je smatrao da je apelant oglašen krivim za počinjeno krivično djelo. Međutim, Općinski sud je naveo da ukupno provedeni dokazni postupak dovodi do konačnog zaključka da je apelant počinio težu povredu radne dužnosti kako je to regulisano Pravilnikom tuženog te da prilikom donošenja svoje odluke taj sud nije mogao zanemariti činjenicu da je, bez obzira što je konačna odluka u krivičnom postupku odbijanje optužbe zbog zastare, prvostepeni sud u više navrata donio istu-osuđujuću odluku oglašavajući apelanta krivim za učinjeno krivično djelo povrede tajnosti pisama ili drugih pošiljki. Općinski sud je obrazložio da ukupno provedeni dokazni postupak upućuje taj sud na zaključak da je kompletan disciplinski postupak sa proceduralnog aspekta proveden na zakonit način i u skladu sa Pravilnikom i ostalim normativnim aktima tuženog, a što je potvrdio i sam apelant, pa u tom pravcu nije ni ispitivao osporenu odluku već je u konkretnom postupku rješavao pitanje primjene materijalnog prava i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, budući da je tužba utemeljena na tvrdnji da je odluka donesena na osnovu iskaza samo jednog svjedoka.

4. Općinski sud je, u vezi s tim, naveo da je dovodeći u međusobnu vezu sve dokaze koji su izvedeni na ročištu za glavnu raspravu zaključio da je apelant svojim ponašanjem učinio težu povredu radne obaveze. Navedeno je da su članom 7. Pravilnika tuženog regulisane teže povrede radne obaveze za koje se obavezno izriče disciplinska mjera prestanka radnog odnosa „pa sud nalazi da je tužitelj [apelant] svojim postupanjem bio nesavjestan, neblagovremeno i nemarno izvršavao radne i druge zadatke, uz učinjenu povredu tajnosti poštanskih pošiljki, telefonskih i telegrafskih saopštenja, a u vezi odredaba Zakona o PTT uslugama i drugim propisima, čime je zaista počinio težu povredu radne obaveze.“ Prema obrazloženju presude, utvrđeno je da iskaz saslušanog svjedoka koji je poimenično naveden u presudi, predstavlja jasan, pouzdan i za Općinski sud u cijelosti prihvatljiv iskaz, te da se iskazi tog svjedoka koji su se odnosili na propuste u radu apelanta i na postupanje apelanta koje se odnosi na pronađenu novčanicu od jednog dolara i otvorenu pošiljku u cijelosti potkrepljuju ostalim provedenim dokazima. Pri tom je Općinski sud naveo i da je cijenio i činjenicu da je odmah nakon spornog događaja pozvana i policija koja je sačinila zapisnik i nakon utvrđenih relevantnih činjenica spis proslijedila Kantonalnom tužiteljstvu koje je pokrenulo postupak protiv apelanta. Općinski sud je obrazložio i da je navedeno potkrijepljeno i iskazima ostalih svjedoka, koji su naveli da je po okončanju postupka koji je vođen protiv apelanta došlo do prestanka nepravilnosti u radu što je sve bilo dovedeno u vezu sa radom apelanta, uz napomenu da je „sasvim jasno za ovaj sud da je vrlo teško dokazati radnje otvaranja pošiljke imajući u vidu način obavljanja posla kako su to opisali tužitelj a i ostali svjedoci, ali sud nije mogao zanemariti činjenicu pronađene novčanice i otvorene pošiljke, pa dovodeći u vezu sve iskaze svjedoka i ostale dokaze, nalazi dokazanim utvrđene činjenice u disciplinskom postupku temeljem čega je i donesena odluka odnosno pravilno primijenjeno materijalno pravo.“ Imajući u vidu sve navedeno, Općinski sud je zaključio da je osporena odluka tuženog donesena na osnovu pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i uz pravilnu primjenu materijalnog i procesnog prava te je odbio apelantov tužbeni zahtjev.

5. Protiv navedene presude apelant je izjavio žalbu Kantonalnom sudu koji je presudom broj 009-0-Gž-08-000909 od 9. aprila 2008. godine žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostpenu presudu. U obrazloženju je navedeno da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da je prvostepeni sud nepravilno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje i da je pogrešno utvrdio da je u krivičnom postupku protiv apelanta utvrđeno da je apelant učinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret jer je optužba protiv njega odbijena. Vezano za ove žalbene prigovore Kantonalni sud je naveo da iz stanja spisa proizlazi da je osporenom odlukom Disciplinske komisije apelant oglašen odgovornim za težu povredu radne obaveze iz člana 7. stav 1. tač.1. i 13. pravilnika tužbenog, da je odlukom Komisije za žalbe i prigovore odbijen prigovor apelanta na navedenu odluku i potvrđeno prvostepeno rješenje te da je protiv apelanta vođen krivični postupak pod brojem K-1228/03. Navedeno je da iz iskaza saslušanog svjedoka poimenično navedenog u presudi, proizlazi da je taj svjedok neposredno opazio da je apelant držao u ruci jedno otvoreno pismo kao i novčanicu od jednog dolara pa kad mu svjedok nije dopustio da napusti prostoriju, apelant je pismo bacio u kolica običnih pismonosnih pošiljki, a što je prema navodima Kantonalnog suda, dokazano i u disciplinskom i u krivičnom postupku, pa je Kantonalni sud utvrdio da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je odluka Disciplinske komisije kao i komisije za žalbe i prigovore donesena u skladu sa zakonom. Obrazloženo je i da se prilikom izricanja mjere prestanka radnog odnosa kao teže mjere nije imala u vidu materijalna šteta odnosno vrijednost već su se imale u vidu štetne posljedice koje mogu nastati za tuženog ovakvim ponašanjem zaposlenika obzirom da se radi o instituciji od posebnog društvenog interesa.

6. Kantonalni sud je naveo i da je suprotno žalbenim navodima u krivičnom postupku utvrđeno da je apelant počinio krivično djelo iz člana 193. stav 3. u vezi sa stavom 1. ranijeg KZ F BiH odnosno krivično djelo povrede tajnosti pisama i drugih pošiljki, međutim, iz razloga što je nastupila zastara krivičnog gonjenja optužba je odbijena a ne iz razloga, kako je tvrdio apelant, što apelant nije učinio predmetno krivično djelo. Imajući u vidu sve navedeno Kantonalni sud je odbio apelantovu žalbu kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.

7. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant navodi da su nadležni sudovi pogrešno tumačili presudu Kantonalnog suda donesenu u krivičnom postupku jer da je taj postupak kraće trajao ne bi došlo do zastare. Smatra i da sudovi pogrešno tumače krivičnu presudu tvrdeći da je ta oslobađajuća presuda donesena zbog zastare jer je donesena zbog toga što nije bilo dokazano da je počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. Apelant navodi i da je pogrešno utvrđeno da je otvarao filatelističko pismo jer ga je držao s namjerom da ga poveže sa pismima koja su trebala biti otpremljena za druge zemlje te da je dokaz za njegove tvrdnje činjenica da prilikom pretresa prostorija na apelantovom radnom mjestu i kod kuće nije ništa pronađeno što bi upućivalo da je učinio krivično djelo. Prema apelantovim navodima protiv njega je podignuta optužnica da je otvorio filatelističko pismo, pet običnih pisama i jednu „R“ pošiljku te da nije dokazano da je novčanica od jednog dolara bila u njegovim rukama budući da nisu nađeni otisci prstiju. Apelant navodi da mu je spornih pet pisama „takoreći podmetnuo pomoćnik direktora“ te da je dokazano da filatelistička pisma mogu dolaziti i zatvorena a u većini slučajeva su otvorena jer je to posebna kategorija pisama, kao i da sporno „R“ pismo nije nikada pronađeno u pošti. Navodi i da ga najviše boli što se nije vjerovalo njemu koji je punih 20 godina radio na svim radnim mjestima i bio primjer već se vjeruje svjedoku koji je radio svega godinu dana kod tuženog i došao da radi kod tuženog bez konkursa a za vrijeme rata je pronevjerio novac jer je radio u Rudnicima Kakanj u blagajni i pobjegao je u Sarajevo da ne bi bio tužen.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Okolnost da je Kantonalni sud odluku koja se osporava ovom apelacijom, između ostalog zasnovao i na zaključku da je osporenom presudom donesenom u krivičnom postupku apelant oglašen krivim za predmetno krivično djelo, sama po sebi ne predstavlja povredu apelantovih ustavnih prava. Ovo iz razloga što su redovni sudovi na osnovu drugih provedenih dokaza u toku postupka nespornim utvrdili da je odluka tuženog o prestanku radnog odnosa apelantu donesena nakon provedenog disciplinskog postupka u kojem je od stane Disciplinske komisije tuženog nespornim utvrđeno da je apelant odgovoran zbog počinjenog disciplinskog prekršaja jer je počinio težu povrede radne obaveze iz člana 7. stav 1. tač. 1. i 13. Pravilnika tuženog. 12. Stoga, imajući u vidu navedeno kao i stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2461/08 (Z. K.) | Sudska praksa | Aktio