Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2502/08 (O. Š.)
Odluka donesena 29. 06. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni odnos
- Apelacija preuranjena
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2502/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
29. 06. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 29. juna 2011. godine, u predmetu broj AP 2502/08, rješavajući apelaciju Olgice Šakota, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 14. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Olgice Šakota podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08-
000 891 od 12. januara 2010. godine, presude Okružnog suda u Bijeljini broj 012-0-Gž-08-000 217 od 16. maja 2008. godine, presude Osnovnog suda u Bijeljini broj 80 0 Rs 021556 07 Rs od 16. jula 2010. godine i presude Osnovnog suda u Bijeljini broj 080-0-P-07-000 665 od 13. februara 2008. godine u dijelu u kojem je postupak pravomoćno okončan, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Olgice Šakota podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08-
000 891 od 12. januara 2010. godine u dijelu u kojem je predmet vraćen na ponovni postupak, presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 Rs 021556 10 Rsz od 7. oktobra 2010. godine, presude Osnovnog suda u Bijeljini broj 80 0 Rs 021556 07 Rs od 16. jula 2010. godine, zbog toga što je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
1. Olgica Šakota (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bijeljine, podnijela je 13. augusta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 012-0-Gž-08-000 217 od 16. maja 2008. godine i presude Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 080-0-P-
07-000 665 od 13. februara 2008. godine. Apelantica je dostavila dopune apelacije 18. septembra 2009. godine, 17. marta 2010. godine, 9. augusta 2010. godine i 8. decembra 2010. godine u kojima je navela da navode apelacije proširuje i na presudu Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 891 od 12. januara 2010. godine, rješenje Okružnog suda broj 012-0-Gž-10-000 029 od 25. februara 2010. godine, presudu Osnovnog suda broj 80 0 Rs 021556 07 Rs od 16. jula 2010. godine i presudu Okružnog suda broj 80 0 Rs 021556 10 Rsz od 7. oktobra 2010. godine .
2. Presudom Osnovnog suda broj 080-0-P-07-000 665 od 13. februara 2008. godine odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da sud poništi kao nezakonite: odluku Opštine Bijeljina (u daljnjem tekstu: tužena) broj 02-120-25/07 od 25. aprila 2007. godine o izboru Milana Savića na radno mjesto šefa Odsjeka za poljoprivredu odluku isti broj i datum o izboru Zdravka Mikića na radno mjesto samostalnog stručnog saradnika za poslove iz oblasti poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede (u daljnjem tekstu: radno mjesto stručnog saradnika ), odluku isti broj od 13. jula 2007. godine o oglašavanju ništavom odluke o izboru Zdravka Mikića, odluku isti broj od 12. jula 2007. godine o poništavanju dijela javnog konkursa koji se odnosio na izbor kandidata na radno mjesto, stručnog saradnika, rješenje broj 02-120-286/07 od 15. maja 2007. godine i broj 02-120-
340/07 od 26. jula 2007. godine kojima su odbijeni prigovori apelantice i da se tuženoj naloži da izvrši ponovni izbor iz reda prijavljenih kandidata, kao i zahtjev apelantice da sud naloži tuženoj da apelatnici naknadi štetu na ime plata i ostalih primanja po osnovu rada na radnom mjestu stručnog saradnika koje bi ostvarila počev od 15. maja 2007. godine pa do uspostavljanja radnog odnosa sa tuženom u skladu sa zakonom. U obrazloženju presude je navedeno da je u postupku utvrđeno da je odlukama broj 02-120-25/07 od 25. aprila 2007. godine po javnom konkursu tužene na radno mjesto šefa Odsjeka za poljoprivredu izabran Milan Savić, magistar nauka a na radno mjesto stručnog saradnika Zdravko Mikić dipl. ing. poljoprivrede te da je apelantica na navedene odluke izjavila prigovore koji su rješenjem tužene broj 02-120-286/07 od 15. maja 2007. godine odbijeni. Nakon toga, tužena je odlukama broj 02-120-25/07 od 13. jula 2007. godine i od 12. jula 2007. godine poništila dio javnog konkursa koji se odnosio na radno mjesto stručnog saradnika kao i izbor Zdravka Mikića na to radno mjesto.
3. Nadalje, utvrđeno je da Komisija za sprovođenje postupka za prijem službenika po predmetnom konkursu nije uzela u obzir apelanticinu prijavu na konkurs jer apelantica nije dostavila svu potrebnu dokumentaciju - original uvjerenja o nevođenju krivičnog postupka, odnosno da nije osuđivanja za krivično djeloveć je dostavila neovjerenu kopiju. S tim u vezi Osnovni sud je naveo da je članom 18. stav 1. tačka 4. Zakona o lokalnoj samoupravi („Službeni glasnik RS“ br. 101/04, 42/05 i 118/05) propisano „da bi lice steklo svojstvo službenika mora ispunjavati i opšti uslov da nije osuđivano za krivično djelo na bezuslovnu kaznu zatvora od najmanje 6 mjeseci ili za krivično djelo koje ga čini nepodobnim za obavljanje poslova u administrativnoj službi jedinice lokalne samouprave“ iz čega, prema obrazloženju Osnovnog suda, proizlazi da je apelantica bila dužna da uz prijavu na konkurs, pored ostalog, priloži i navedeno uvjerenje o krivičnom nekažnjavanju te da je apelantica pored originala uvjerenja mogla da priloži i ovjerenu kopiju tog uvjerenja. S tim u vezi, Osnovni sud je obrazložio da, iako je apelantica u toku postupka tvrdila da je uz prijavu na konkurs priložila i original uvjerenja o nekažnjavanju, iz provedenih dokaza proizlazi da je apelantica uz prijavu dostavila neovjerenu kopiju uvjerenja. Osnovni sud je naveo da je članom 123. Zakona o parničnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da je svaka stranka dužna da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev a članom 126. istog zakona da ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja. Prema obrazloženju presude, apelantica tokom postupka nije ponudila dokaz da je uz prijavu priložila original uvjerenja o krivičnom nekažnjavanju već je kao dokaz priložila neovjerenu kopiju uvjerenja zbog čega je sud zaključio da je ovaj dio apelanticinog tužbenog zahtjeva neosnovan.
4. Nadalje, Osnovni sud je obrazložio i da iz obavještenja Republičke upravne inspekcije proizlazi da je izbor kandidata Milana Savića na radno mjesto šefa Odsjeka za poljoprivredu izvršen u skladu sa zakonskom procedurom zbog čega je i za ovaj dio tužbenog zahtjeva utvrdio da je neosnovan. Pored toga, navedeno je i da je tužena postupila po nalogu navedene inspekcije i poništila dio javnog konkursa koji se odnosio na radno mjesto stručnog saradnika i odluku o izboru Zdravka Mikića zbog prestanka potrebe za izborom radnika na to radno mjesto iz čega proizlazi da nema osnova za poništenje tih odluka pa je i ovaj dio tužbenog zahtjeva odbijen.
5. Protiv navedene presude apelantica je izjavila žalbu Okružnom sudu koji je presudom broj 012-0-Gž-08-000 217 od 16. maja 2008. godine žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude je navedeno da su u zaštiti prava apelantice u konkretnom slučaju primjenjuju odredbe Zakona o lokalnoj samoupravi koji se odnose na ostvarivanje i zaštitu prava službenika. Navedeno je da su odredbom člana 152. tog zakona propisani prekluzivni rokovi u postupku ostvarivanja zaštite prava službenika i kojima je, između ostalog, propisano da službenik ima pravo da protiv odluke kojim je odlučeno o njegovim pravima ili obavezama podnese prigovor odnosno izjavi žalbu na odluku o prigovoru, te tek ako nije odlučeno o njegovom prigovoru i žalbi ili ako je nezadovoljan odlukom, da podnese tužbu nadležnom sudu u roku od 30 dana od dana dostavljanja odluke odnosno isteka roka za njeno donošenje. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da apelantica nije pobijala odluku o izboru kandidata na radno mjesto šefa Odsjeka za poljoprivredu već je to učinila samo u odnosu na izbor kandidata za radno mjesto stručnog saradnika iz čega proizlazi da nisu ispunjeni uvjeti za sudsku zaštitu u odnosu na izbor kandidata na radno mjesto šefa Odsjeka. Pri tom je Okružni sud naveo da činjenica da je prvostepeni sud u tom dijelu odbio tužbeni zahtjev apelantice umjesto da ga je odbacio kao neblagovremen nije od uticaja na pravilnost tog dijela prvostepene presude obzirom da su pravne posljedice za apelanticu u oba slučaja iste jer po samoj prirodi spora gubi pravo u materijalnom smislu. Okružni sud je naveo i da je i u preostalom dijelu žalba neosnovana budući da je nesporno utvrđeno da su odluke vezane za radno mjesto stručnog saradnika poništene zbog prestanka potrebe za prijemom radnika na to mjesto, te da sud nema ovlaštenje da poslodavcu „nametne obavezu da ostane kod raspisanog konkursa jer bi time na posredan način naredio da primi radnika za kojeg on naknadno ocijeni da mu nije potreban. Prema tome sud nema ni ovlaštenja da u konkretnim okolnostima slučaja poništava odluku o poništavanju odluke o raspisivanju konkursa, a to takav tužbeni zahtjev tužilje čini neosnovanim.“ Imajući u vidu sve navedeno, Okružni sud je odbio apelanticinu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu.
6. Protiv navedene presude apelantica je izjavila reviziju Vrhovnom sudu koji je presudom broj 118-0-Rev-08-000 891 od 12. januara 2010. godine djelimično usvojio i ukinuo drugostepenu presudu u dijelu u kojem je odbijena žalba protiv dijela prvostepene presude kojim je odlučeno o tužbenom zahtjevu apelantice koji se odnosi na izbor kandidata na radno mjesto šefa Odsjeka za poljoprivredu i u dijelu koji se odnosio na naknadu štete i predmet u tom dijelu vratio predmet Okružnom sudu na ponovno suđenje. U preostalom dijelu revizija je odbijena kao neosnovana. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je utvrdio da su pravilne presude nižestepenih sudova u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za poništenje odluke o izboru kandidata na radno mjesto stručnog saradnika kao i odluke o poništenju dijela javnog konkursa tužene za popunu tog radnog mjesta i rješenja o oglašavanju ništavom odluke o izboru kandidata Zdravka Mikića budući da su te odluke i rješenje donesene u postupku izvršavanja naloga Republičke upravne inspekcije pa je, prema navodima Vrhovnog suda, dalje pravo tužene da li će ponovno za to radno mjesto raspisati konkurs.
7. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud pravilno utvrdio da su u konkretnom sporu relevantne odredbe Zakona o lokalnoj samoupravi ali da apelantica osnovano prigovara da nije tačno utvrđenje da ona nije prigovorom pobijala odluku o izboru kandidata na radno mjesto Šefa odsjeka za poljoprivredu jer je to, prema ocjeni Vrhovnog suda, u suprotnosti sa sadržajem apelanticinog prigovora od 14. maja 2007. godine iz kojeg se jasno vidi da se prigovor podnosi protiv odluka o izboru kandidata na radno mjesto stručnog saradnika i radno mjesto šefa Odsjeka za poljoprivredu. Vrhovni sud je naveo i da se apelantica u navedenom prigovoru detaljnije izjasnila u vezi izbora kandidata na radno mjesto stručnog saradnika ali da se zbog toga ne može tvrditi da nije izjavila prigovor i protiv izbora kandidata na radno mjesto šefa Odsjeka za poljoprivredu. Nadalje, navedeno je da iz zapisnika sa sjednice Komisije za prijem službenika u radni odnos u Administrativnu službu tužene u vezi sa izborom kandidata Milana Savića vidljivo da navedeni kandidat nije priložio uvjerenje o radnom iskustvu u struci odnosno da se iz priloženog uvjerenja ne vidi koliko ima radnog staža u struci, te je prema zaključku Vrhovnog suda osnovan apelanticin prigovor da u konkretnom postupku izbora kandidata nije imala isti tretman kao i navedeni kandidat budući da je njena prijava na konkurs odbijena zbog neprilaganja kompletne dokumentacije jer je umjesto originala uvjerenja o nekažnjavanju priložila neovjerenu kopiju. S tim u vezi, Vrhovni sud je obrazložio da je čl. 10. i 11. Zakona o ovjeravanju potpisa, rukopisa i prepisa na koji se prvostepeni sud pozvao kada je odbio apelanticinu tužbu, propisan način i postupak ovjere potpisa, rukopisa i prepisa uz odredbu da se i fotokopiranje isprave smatra prepisom u smislu tog zakona iz čega proizlazi da se odredbama tog zakona ne isključuje mogućnost da se kao dokaz koristi i neovjerena fotokopija isprave. Prema navodima Vrhovnog suda „u situaciji kada nema izričite odredbe da se kao valjani dokaz može priložiti samo original ili ovjereni prepis isprave, ona se može podnijeti i u običnom prepisu (fotokopiji), kako to proizlazi iz odredaba člana 154. stav 1. Zakona o opštem upravnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 13/02 i 87/07) koji se supsidijarno primjenjuje i u postupku po konkursu za popunjavanje radnih mjesta na osnovu odredaba člana 3. tog zakona. U takvoj situaciji kad stranka podnese ispravu u običnom prepisu, službeno lice utvrđuje da li je on vjeran njenom originalu.“ Imajući u vidu sve navedeno, Vrhovni sud je zaključio da je revizija osnovana u dijelu koji se odnosi na izbor kandidata na radno mjesto šefa Odsjeka za poljoprivredu te je djelomično usvojio reviziju apelantice i predmet u tom dijelu vratio drugostepenom sudu na ponovno suđenje.
8. U postupku izvršenja navedene presude Vrhovnog suda, Okružni sud je donio rješenje broj 012-0-Gž-10-000 029 od 25. februara 2010. godine kojom je apelanticinu žalbu usvojio u dijelu u kojem je odlučeno o dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosio na izbor kandidata na radno mjesto šefa Odsjeka za poljoprivredu i u dijelu koji se odnosio na zahtjev za naknadu štete i predmet u tom dijelu vratio, prvostepenom sudu na ponovno rješavanje.
9. Nadalje, Osnovni sud je u ponovnom postupku donio presudu broj 80 0 Rs 021556 07 Rs od 16. jula 2010. godine kojom je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice koji se odnosio na izbor kandidata na radno mjesto šefa Odsjeka za poljoprivredu i naknadu štete na ime izgubljenih plata i ostalih primanja koja bi apelantica ostvarila na tom radnom mjestu za vrijeme pobliže navedeno u presudi. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je sud nesporno utvrdio da je kandidat Milan Savić ispunjavao sve propisane uvjete predviđene konkursom, što proizlazi iz personalnog dosijea tog kandidata kao i iz obavještenja Republičke upravne inspekcije Banja Luka broj 10.2-050-1593/07 od 22. juna 2007. godine koja je izvršila inspekcijski pregled povodom apelanticine primjedbe na pravilnost konkursa, i utvrdila da nije bilo nepravilnosti u provođenju predmetnog konkursa te da navedeni kandidat ispunjava sve uvjete predviđene konkursom. Osnovni sud je naveo da je u konkretnom predmetu bitno da i izabrani kandidat Milan Savić i apelantica ispunjavaju uvjete iz javnog konkursa ali da je tužena imala diskreciono pravo da na to radno mjesto izabere kandidata po svom izboru iz čega proizlazi da je tužbeni zahtjev apelantice neosnovan uključujući i dio zahtjeva kojim je apelantica tražila naknadu štete na ime izgubljenih plata i ostalih primanja sa zakonskom kamatom, kao i novčanu naknadu u visini od 50.000,00 KM zbog pretrpljene diskriminacije jer je u konkretnom slučaju izabrani kandidat, također, ispunjavao uvjete konkursa. S obzirom na navedeno Osnovni sud je odbio apelanticin tužbeni zahtjev.
10. Protiv navedene presude apelantica je izjavila žalbu Okružnom sudu koji je donio presudu broj 80 0 Rs 021556 10 Rsz od 7. oktobra 2010. godine kojom je žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude je, između ostalog, navedeno da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo jer iz stanja spisa proizlazi da je Osnovni sud „provedenim dokazima utvrdio da su i tužilja i kandidat Milan Savić ispunjavali uslove za mjesto šefa Odsjeka za poljoprivredu u odjeljenju za privredu i vodoprivredu, pa je diskreciono pravo tužene koga će izabrati od imenovanih kandidata, pa su tvrdnje žalbe da izabrani kandidat ne ispunjava uvjete konkursa proizvoljne. Iz podataka spisa prvostepenog suda proizlazi da je izabrani kandidat stekao akademsko zvanje magistra nauka, čime je oslobođen polaganja stručnog ispita za rad u organima uprave, a još 2006. god. radio je kod tužene na poslovima šefa Odsjeka za poljoprivredu, a konkursom su predviđene tri godine iskustva u struci, a ne u organima uprave kako se to pogrešno navodi u žalbi. Samo osoba koja ispunjava objavljene uslove iz oglasa, odnosno konkursa, može zahtijevati da se poništi odluka o izboru kandidata koji nije ispunjavao objavljene uslove, ali to ovdje nije slučaj.“ Osim toga, Okružni sud je naveo da se u žalbi uglavnom ponavljaju činjenice koje su bile predmet ocjene u postupku pred prvostepenim sudom te zbog toga Okružni sud ove činjenice ne smatra validnim budući da je o njima prvostepeni sud dao svoje obrazloženje koje i Okružni sud prihvata i zbog čega „nema potrebe da ih ponovo ponavlja, ali na iste upućuje žalioca.“ Imajući u vidu sve navedeno Okružni sud je odbio apelanticinu žalbu kao neosnovanu.
11. Protiv navedene presude apelantica je izjavila reviziju Vrhovnom sudu koji do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda nije odlučio o reviziji.
12. Apelantica smatra da su joj osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na rad i pristup javnoj službi iz člana 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima i člana 25. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. Apelantica smatra da su joj pravo na pravično suđenje i imovinu povrijeđeni zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešno primijenjenog materijalnog prava što je rezultiralo donošenjem nezakonitih odluka.. Osim toga, apelantica navodi da je uz prijavu na konkurs dostavila sve potrebne dokumente ali da „interes načelnika opštine Bijeljina nije da u ovom postupku kao ni u ranijim postupcima za prijem službenika, ima protivkandidata koji u postupnosti ispunjava zakonske uslove i uslove javnog konkursa, jer bi taj kandidat mogao ugroziti kandidate zbog kojih je i raspisan taj isti konkurs, pa shodno tom interesu provodi postupak, pa nije ni čudo što se u ostvarivanju tog cilja služe lažima i prevarama.“ S tim u vezi apelantica navodi da je u postupcima izbora kandidata na radna mjesto šefa Odsjeka za poljoprivredu i samostalnog stručnog saradnika diskriminirana i da su joj povrijeđena i prava iz navedenih međunarodnih paktova budući da je ona ispunjavala uvjete iz konkursa a primljeni kandidati nisu. Navodi i da godinama ni ona niti njen suprug koji također ima apelaciju pred Ustavnim sudom, nisu u mogućnosti da se zaposle u organima uprava a da oboje ispunjavaju uvjete iz konkursa. Apelantica traži da Ustavni sud naloži tuženoj da joj uspostavi radno-pravni status te da joj isplati naknadu od 50.000,00 KM zbog pretrpljene diskriminacije.
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda glasi:
2)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (14) apelacija je preuranjena; Dopustivost prima facieprijem radnika na radno mjesto samostalnog stručnog saradnika
a) Pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu
14. U pogledu dopustivosti dijela apelacije kojom se osporavaju odluke nadležnih sudova u dijelu koji se odnosio na Odluke Opštine Bijeljina broj 02.120-25/07 od 25. aprila 2007. godine o izboru kandidata na radno mjesto stručnog saradnika, broj 02-120-25/07 od 12. jula 2007. godine o poništenju dijela javnog konkursa koji se odnosi na radno mjesto stručnog saradnika i broj 02-120-
25/07 od 12. jula 2007. godine o poništenju izbora kandidata na radno mjesto stručnog saradnika, Ustavni sud ukazuje da Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
15. U vezi apelanticinih navoda o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu u navedenom postupku a koji se isključivo odnose na utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
16. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.b)Pravo na nediskriminaciju
17. Apelantica smatra da joj je u postupku izbora kandidata na radno mjesto samostalnog stručnog saradnika povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na rad jer nije izabrana na radno mjesto u javnoj službi. S tim u vezi Ustavni sud podsjeća da pravo na rad i pravo na uživanje povoljnih uvjeta rada nije garantirano Ustavom Bosne i Hercegovine niti Evropskom konvencijom koja se prema članu II/2 Ustava Bosne i Hercegovine direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini. Međutim, u Aneksu I tačka
8. Ustava Bosne i Hercegovine-Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini su, između ostaloga, navedeni Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (1996) i Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima (1976). U tom kontekstu Ustavni sud konstatira da je čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima garantirano pravo na rad i pravo na uživanje pogodnih uvjeta rada, a da je članom 25 stav 3. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima garantirano da svaki građanin ima pravo pristupa javnim službama svoje zemlje uz opće uvjete jednakosti. Uživanje ovih prava garantirano je članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine kojim je određeno da je uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I Ustava, osigurano svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
18. Prema praksi Evropskog suda, koju slijedi i Ustavni sud, diskriminacija nastupa ako se lice ili grupa lica koji se nalaze u analognoj situaciji različito tretiraju na osnovu spola, rase, boje, jezika, vjere (...) u pogledu uživanja prava iz Evropske konvencije, a ne postoji objektivno i razumno opravdanje za takav tretman ili upotreba sredstava naspram željenog cilja koji nisu u proporcionalnom odnosu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Belgijski jezički slučaj, presuda od 23. jula 1968. godine, serija A, broj 6, stav 10). Pri tome je nevažno je li diskriminacija posljedica različitog zakonskog tretmana ili primjene samog zakona (vidi Evropski sud za ljudska prava, Irska protiv Velike Britanije , presuda od 18. januara 1978. godine, serija A, broj 25, stav 226).
19. U konkretnom slučaju, apelantica je kao dokaz da je diskriminirana navela da je na radno mjesto samostalnog stručnog saradnika primljeno lice koje nije ispunjavalo uvjete propisane konkursom a da apelantica jeste. U vezi sa navedenim Ustavni sud primjećuje da iz osporenih presuda proizlazi da su konkurs i odluka o prijemu kandidata na predmetno rado mjesto poništeni zbog prestanka potrebe za radom radnika na tom radnom mjestu. Osim toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelantice o diskriminaciji paušalni, te da diskriminirajuća primjena zakona u konkretnom slučaju nije očigledna. Stoga Ustavni sud smatra da apelantica nema «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na nediskriminaciju, te da su njeni navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi sa pravom na rad iz člana 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima i pravom na pristup javnim službama iz člana 25. stav 3. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, očigledno (prima facie) neosnovani.
Preuranjenostizbor šefa Odsjeka za poljoprivredu i naknadu štete
20. U odnosu na dio apelacije u kojem apelantica osporava presudu Vrhovnog broj 118-0-
Rev-08-000 891 od 12. januara 2010. godine, presudu Okružnog suda broj 012-0-Gž-08-000 217 od 16. maja 2008. godine i presudu Osnovnog suda broj 080-0-P-07-000 665 od 13. februara 2008. godine u dijelu koji se odnosi na Odluke Opštine Bijeljina broj 02.120-25/07 od 25. aprila 2007. godine o izboru kandidata na radno mjesto šefa Odsjeka za poljoprivredu Opštine Bijeljina i u odnosu na zahtjev za isplatu naknade štete, te presudu Okružnog suda broj 80 0 Rs 021556 10 Rsz od 7. oktobra 2010. godine, te rješenje Okružnog suda broj 012-0-Gž-10-000 029 od 25. februara 2010. godine i presudu Osnovnog suda broj 80 0 Rs 021556 07 Rs od 16. jula 2010. godine, Ustavni sud podsjeća da se prema naprijed navedenim odredbama pravila Ustavnog suda, apelacija može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen.
21. U konkretnom slučaju postupak o predmetu ovog dijela apelacije je u toku pred Vrhovnim sudom budući da je apelantica izjavila reviziju protiv u međuvremenu (nakon podnošenja apelacije) donesene presude Okružnog suda broj 80 0 Rs 021556 10 Rsz od 7. oktobra 2010. godine o kojoj još nije odlučeno, iz čega slijedi da je apelacija u ovom dijelu preuranjena.
22. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
23. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović