Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2611/08 (R. B.)
Odluka donesena 29. 06. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni odnos
- Prava iz radnog odnosa
- Otkaz
- Apelacija preuranjena
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2611/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
29. 06. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 29. juna 2011. godine, u predmetu broj AP 2611/08, rješavajući apelaciju Robertina Boškovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. i 2. i stav 4. tačka 14. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Robertina Boškovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 53 0 P 000480 07 Rev od 17. jula 2008. godine u kojem je postupak pravomoćno okončan, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Robertina Boškovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 53 0 P 000480 07 Rev od 17. jula 2008. godine u dijelu u kojem je predmet vraćen na ponovni postupak, zbog toga što je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
1. Robertino Bošković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Stoca, kojeg zastupa Marko Raguž, advokat iz Stoca, podnio je 28. augusta 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine ( u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 53 0 P 000480 07 Rev od 17. jula 2008. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Čapljini (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 53 P 000 480 05 P od 20. jula 2006. godine usvojen je dio tužbenog zahtjeva apelanta i obavezan „TGA“ d.d. Stolac (u daljnjem tekstu: tuženi) da za apelanta za period od 1. januara 2002. godine do 15. oktobra 2005. godine izvrši uplatu doprinosa u korist Fonda MIO/PIO Mostar na račun naveden u izreci presude u iznosu od 4.524,74 KM dok je dio tužbenog zahtjeva za uplatu iznosa iznad dosuđenog odbijen. Osim toga, presudom je odbijen preostali dio tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio da sud utvrdi da je “nezakonit i da poništi otkaz ugovora o radu broj 15/X-05 od 15. oktobra 2005. godine jer je apelant nezakonito proglašen tehnološkim viškom i zbog toga što je apelant zbog traženja isplate zaostalih naknada plate stavljen u nepovoljniji položaj pa se nalaže tuženom da apelanta vrati na odgovarajuće radno mjesto koje odgovara apelantovoj stručnoj spremi i da mu uspostavi sva prava iz radnog odnosa koja proizlaze iz ugovora o radu i da mu na ime naknade plate za razdoblje od 16. oktobra 2005. godine do 26. maja 2006. godine isplati iznos od 4.879,40 KM.“ Presudom je tuženi obavezan da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 518,40 KM sa zakonskom kamatom počev od 20. jula 2006. godine kao dana presuđenja pa do isplate.
3. U obrazloženju presude je navedeno da je u postupku utvrđeno da je apelant od 1996. godine bio zaposlenik kod tuženog i da je na radnom mjestu električara radio sve do 25. decembra 2002. godine kada je sa svim ostalim zaposlenicima upućen na čekanje. Nakon toga, odlukom o otkazu ugovora o radu broj 15/X-2005 od 15. oktobra 2005. godine apelantu je prestao radni odnos sa 15. oktobrom 2005. godine uz napomenu da apelantu radni odnos prestaje nakon isteka otkaznog roka u trajanju od 14 dana od dana uručenja odluke o otkazu ugovora o radu. U obrazloženju odluke o otkazu je navedeno da je Nadzorni odbor tuženog na sjednici održanoj 5. septembra 2005. godine donio odluku o pokretanju postupka utvrđivanja zaposlenika koji su nepotrebni u daljnjem proizvodnom ciklusu, da je sačinjen spisak uposlenika koji su tehnološki višak na kojem se nalazilo šesnaest uposlenika među kojima je bio i apelant, da je o navedenom zatraženo mišljenje Vijeća uposlenika, te da je nakon dostavljanja mišljenja Vijeća zaposlenika donesena odluka o otkazu ugovora o radu. Navedeno je i da se tuženi obavezao da apelantu isplati odgovarajuću otpremninu u visini utvrđenoj Pravilnikom a što će biti utvrđeno posebnom odlukom. Nadalje, Općinski sud je naveo da je nakon uvidu u priložene dokaze-dokumentaciju pobliže navedenu u presudi, između ostalog, utvrđeno da je tuženi 31. oktobra 2005. godine odjavio apelanta kod Zavoda MIO/PIO i da je tog dana apelantu prestalo svojstvo osiguranika kod MIO/PIO. Nadalje je navedeno da je tuženi 31. marta 2006. godine pozvao apelanta na posao jer se pojavilo upražnjeno radno mjesto električara (uposlenik koji je radio na tom mjestu otišao je iz firme) te da je tuženi, u skladu sa Zakonom o radu („Službene novine F BiH“ br. 43/99, 32/00 i 32/01), pozvao apelanta koji je dobio otkaz kao tehnološki višak, da se vrati na posao. S tim u vezi, navedeno je i da je uvidom u knjigu dolazaka na posao utvrđeno da su stražari na ulazu u tvornicu upisivali vrijeme dolaska i odlaska uposlenika ali da u navedenoj knjizi, za period nakon proteka roka u kojem se apelant trebao vratiti na posao, nije bilo imena apelanta jer se nije odazvao pozivu. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da apelantu ugovor o radu nije otkazan protivno odredbama člana 87. i 98. Zakona o radu.
4. Nadalje, Općinski sud je naveo da je članom 87. stav 1. tačka 1. Zakona o radu propisano da poslodavac može otkazati ugovor o radu uposleniku uz otkazni rok ako je takav otkaz opravdan iz ekonomskih, tehničkih i organizacionih razloga i ako uposlenik s obzirom na veličinu, kapacitet i ekonomsko stanje poslodavca, uposlenik ne može osnovano očekivati od poslodavca da ga zaposli na druge poslove ili osposobi za rad na drugim poslovima. Sud je dalje naveo da je čl. 98. i 99. Zakona o radu propisano da je poslodavac koji zapošljava više od 15 uposlenika, a koji u periodu od tri mjeseca ima namjeru da, zbog ekonomskih, tehničkih ili organizacionih razloga, za više od 10% uposlenika otkaže ugovor o radu a najmanje za petoricu uposlenika, dužan konsultirati se sa Vijećem uposlenika, odnosno ako kod poslodavca nije formirano Vijeće uposlenika sa sindikatom, u pismenoj formi i to najmanje 30 dana prije davanja obavijesti o otkazu uposlenicima na koje se otkaz odnosi. Nadalje, navedeno je da je ista obaveza poslodavca propisana i odredbama čl. 23. i 24. Zakona o vijeću uposlenika. Navedene je da je apelat u toku postupka isticao da je diskriminiran od strane tuženog zbog toga što nije potpisao izjavu kojom se odriče svih potraživanja iz radnog za period od 1. januara 2003. godine do 30. septembra 2004. godine te da je to isključivi razlog što je proglašen tehnološkim viškom. Međutim sud je istakao da apelant u toku postupka „nije sudu pružio nikakve dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti da je diskriminisan, da je ucjenjivan potpisom navedene izjave, niti je pružio dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti da je poslodavac imao mogućnost tužitelja zaposliti ba drugim poslovima ili ga osposobiti za rad na drugim poslovima.“
5. Općinski sud je utvrdio da odluka tuženog o otkazu ugovora o radu apelantu nije donesena nezakonito nego u skladu sa navedenim relevantnim odredbama Zakona o radu (čl. 98. i 99.) i Zakona o vijeću uposlenika, kao i odredbama Pravilnika tuženog, nakon zakonito provedenog postupka te je navedeno da je tuženi dokazao opravdanost otkaza ugovora o radu apelantu iz razloga definiranih članom 87. stav 1. tačka 1. Zakona o radu razloga. Sud je dalje istakao da se s obzirom na loše ekonomsko stanje tuženog, njegov kapacitet i potrebu za manjim brojem zaposlenika, ukupno 100 (umjesto ranijih 168) ne može očekivati od tuženog da apelanta zaposli na druge poslove ili da ga dodatno obrazuje za druge poslove.
6. Nadalje, navedeno je da je odluka o otkazu ugovora o radu apelantu donesena nakon konsultacije sa Vijećem uposlenika i u skladu sa odredbom Zakona o radu kojom je propisano da poslodavac u roku od godinu dana nakon otkazivanja ugovora o radu ne može uposliti drugo lice koje ima istu kvalifikaciju kao i lice kojem je ugovor o radu otkazan, osim lica kojem je otkazan ugovor o radu, što je tuženi nesporno i učinio i ponudio apelantu zaposlenje koje je apelant odbio. Općinski sud je obrazložio i da „pismeni dokazi iz kojih proizilazi ovakvo stanje tuženika nisu opovrgnuti dokazima koji bi ukazivali na drugačije stanje, pa kod utvrđenog činjeničnog stanja sud poprima da je tuženik dokazao opravdanost otkaza ugovora o radu tužitelju navedenim članom 87. stav 1. tačka 1. Zakona o radu“. Iz navedenih razloga sud je odbio dio apelantovog tužbenog zahtjeva koji se odnosio na poništenje odluke o otkazu ugovora o radu i vraćanju apelanta na posao kao i dio koji se odnosio na naknadu plate koju bi apelant ostvario da je radio za period od dana dobijanja otkaza do 26. maja 2006. godine odnosno vraćanja apelanta na posao u smislu člana 96. Zakona o radu.
7. Općinski sud je usvojio dio tužbenog zahtjeva apelanta koji se odnosio na uplatu doprinosa za PIO u iznosu pobliže navedenom u presudi koji je utvrđen na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke koji je sud prihvatio kao stručan i urađen u skladu sa pravilima nauke i struke. Općinski sud je obrazložio da je takvu odluku donio i u skladu sa odlukom Ustavnog suda broj AP 311/04 kojom je utvrđeno da je uposlenik kao tužitelj aktivno legitimiran da traži od suda da poslodavca kao tuženu stranu obaveže na uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje.
8. Protiv navedene presude i apelant i tuženi su izjavili žalbe Kantonalnom sudu u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) koji je presudom 007-0-Gž-06-001 129 od 22. marta 2007. godine žalbu apelanta djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako da je u dijelu koji se odnosio na uplatu doprinosa za PIO za period od 1. februara 2002. godine do 30. novembra 2005. godine dosudio iznos od 4.578,63 KM umjesto iznosa od 4.524,74 KM. Također sud je preinačio prvostepenu presudu i u dijelu koji se odnosio na poništenje otkaza ugovora o radu tako što je utvrđeno da predmetni otkaz nezakonit te je obavezan tuženi da apelanta vrati na odgovarajuće radno mjesto i isplati mu naknadu plate za utuženi period u iznosu od 2.369,69 KM, dok je iznad dosuđenog iznosa (do iznosa od 4.879,40 KM) zahtjev odbio kao neosnovan. Kantonalni sud je preinačio prvostepenu presudu i u dijelu odluke o troškovima postupka tako da je umjesto iznosa od 518,40 KM apelantu dosudio iznos od 1.248,30 KM. U preostalom dijelu žalba apelanta i žalba tuženog su odbijeni kao neosnovani i potvrđena prvostepena presuda. Odbijen je i zahtjev apelanta da mu se isplati naknada troškova odgovora na žalbu u iznosu od 400,00 KM.
9. U obrazloženju presude Kantonalni sud je ponovio relevantne zakonske odredbe navedene u prvostepenoj presudi i naveo da iz dokumentacije u spisu utvrđeno da je kod tuženog formirano Vijeće uposlenika 13. septembra 2004. godine i da ima devet članova ali da su svoje mišljenje o rješavanju pitanja viška uposlenika dala samo dva člana vijeća. S obzirom da svi članovi vijeća uposlenika ili barem većina (pet članova) od ukupnog broja nisu sudjelovali u razmatranju pitanja viška uposlenika, odnosno u postupku otkazivanja radnog odnosa onim zaposlenicima koji su proglašeni tehnološkim viškom, nego samo dvojica, Kantonalni sud je zaključio da je odluka o otkazu ugovora o radu donesena protivno zakonskim odredbama o obavezi konsultiranja sa vijećem uposlenika te da je ništava pa je sud sve ostale prigovore apelanta u odnosu na nezakonitost otkaza ocijenio bespredmetnim. S obzirom na navedeno sud je, obavezao tuženog da apelanta vrati na odgovarajuće radno mjesto i da mu isplati naknadu plate koju bio ostvario da je radio u spornom periodu. Budući da apelant u toku postupka nije predlagao dokaze iz kojih bi bilo vidljivo koji iznos naknade plate traži, Kantonalni sud je iznos naknade odredio na osnovu člana 56. u vezi sa članom 49. Kolektivnog ugovora o pravima i obavezan poslodavaca i zaposlenika u oblasti građevinarstva, industrije građevinskog materijala i projektovanja u F BIH (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor) s tim da je naveo da, budući da apelant nije tražio zakonske zatezne kamate na iznos naknade, te kamate nije ni dosudio apelantu.
10. Kantonalni sud je obrazložio da je prvostepeni sud pravilno zaključio da apelantu pripada pravo na uplatu doprinosa za PIO ali da je nepravilno odredio iznos pa je i u tom dijelu preinačio prvostepenu presudu tako što je naložio tuženoj da apelantu na ime doprinosa za PIO uplati iznos od 4.578,63 KM, dok je potvrdio prvostepenu presudu u dijelu u kojem je odbijen apelantov zahtjev za uplatu doprinosa u iznosu preko dosuđenog. Nadalje, sud je preinačio prevostepenu presudu i u dijelu koji se odnosio na naknadu troškova postupka budući da je prvostepeni sud propustio apelantu u troškove obračunati sastav jednog obrazloženog podneska. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da je neosnovan žalbeni navod tuženog vezan za isplatu doprinosa za PIO koji se odnosio na primjenu Zakona o naplati i djelimičnom otpisu dospjelih a nenaplaćenih doprinosa za socijalno osiguranje kojim je reguliran način plaćanja, uvjeti i postupak naplate ovih doprinosa jer će nakon potpisivanju sporazuma o načinu uplate doprinosa, shodno odredbama člana 16. navedenog zakona kojim je propisano da se danom potpisivanja sporazuma o izmirenju duga, odnosno donošenjem rješenja o otpisu duga u skladu sa ovim zakonom, obustavljaju svi postupci za naplatu duga koji je predmet ovog zakona, na zahtjev tuženog doći i do eventualne obustave izvršnog postupka u ovom dijelu.
11. Protiv navedene presude tuženi je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je presudom broj 53 0 P 000480 07 Rev od 17. jula 2008. godine reviziju uvažio i preinačio drugostepenu presudu u dijelu koji se odnosi na otkaz ugovora o radu, povrat na posao i isplatu plata za traženi period tako što je odbio tužbeni zahtjev apelanta u tom dijelu i potvrdio prvostepenu presudu. U dijelu u kojem je odlučeno o uplati doprinosa i o troškovima parničnog postupka, Vrhovni sud je ukinuo drugostepenu presudu i vratio predmet u tom dijelu Kantonalnom sudu na ponovno rješavanje. Presudom je odbijen zahtjev apelanta da mu tuženi naknadi troškove odgovora na reviziju.
12. U obrazloženju presude je navedeno da je revizija osnovana u dijelu koji se odnosio na odluku tuženog kojom je prestao radni odnos apelantu i da je, s tim u vezi, drugostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je uvažavanjem apelantove žalbe u tom dijelu preinačio prvostepenu presudu i usvojio tužbeni zahtjev apelanta. Vrhovni sud je obrazložio da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je Nadzorni odbor tuženog prije nego što je donesena osporena odluka o otkazu, na sjednici održanoj 5. septembra 2005. godine donio odluku o proglašenju tehnološkim viškom određenog broja radnika među kojima je bio i apelant. Navedeno je da je ova odluka donesena iz ekonomsko-poslovnih i organizacijskih razloga, da je sačinjena informacija o višku uposlenika i dostavljena Vijeću uposlenika radi pribavljanja mišljenja. Nadalje je navedeno da je Vijeće uposlenika 9. septembra 2005. godine dostavilo akt Nadzornom odboru u kojem je navelo da prepušta direktoru da provede predmetnu odluku Nadzornog odbora. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je tuženi postupao u skladu sa odredbama čl. 87, 98. i 99. Zakona o radu i čl. 23. i 24. Zakona o vijeću poslenika iz čega proizlazi da odluka o otkazu ugovora o radu apelantu nije nezakonita. Suprotno stavu drugostepenog suda, Vrhovni sud je naveo da smatra da za pravilnu ocjenu da li je otkaz o radu zakonit ili ne, nije od značaja činjenica da su mišljenje u ime Vijeća uposlenika potpisala samo dva člana.Navedeno je da ni pravilnikom tuženog a ni samim Zakonom o vijeću uposlenika nije propisana obaveza da mišljenje potpišu svi ili većina članova vijeća uposlenika, već da je bitna činjenica da je tuženi u skladu sa odredbama Zakona o vijeću uposlenika ispunio svoju obavezu i konsultirao se sa vijećem koje se čak shodno odredbama člana 26. stav 2. navedenog zakona i ne mora očitovati na traženje saglasnosti za donošenje odluke o otkazu. Imajući u vidu navedeno Vrhovni sud je zaključio da je u ovom dijelu drugostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo.
13. Vrhovni sud je, nadalje, obrazložio i da su osnovani revizijski prigovori u odnosu na način obračuna visine doprinosa jer je prema odredbama Zakona o naplati i djelimičnom otpisu dospjelih a nenaplaćenih doprinosa za socijalno osiguranje („Službene novine F BiH“ broj 25/06), koji je stupio na snagu prije donošenja prvostepene presude, propisan način i uvjeti plaćanja kao i postupak naplate i djelimičan otpis dospjelih a nenaplaćenih doprinosa za PIO, zdravstveno osiguranje kao i postupak izmirenja duga. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud propustio da na konkretan predmet primjeni odredbe navedenog zakona te je drugostepenu presudu u odnosu na potraživanje uplate doprinosa za period od 1. januara 2002. godine do 30.novembra 2005. godine ukinuo i predmet u tom dijelu vratio drugostepenom sudu na ponovno suđenje. Osim toga, Vrhovni sud je ukinuo drugostepenu odluku i u dijelu o troškovima postupka i naveo da će se o troškovima odlučiti nakon konačnog okončanja postupka.
a) Apelant smatra da su mu osporenom odlukom Vrhovnog suda povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana
14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na rad. Apelant navodi da se presuda Vrhovnog suda temelji na neutvrđenim činjenicama i da „je rezultat arbitrerstva jer uopće ne ulazi u suštinu problema.“ Navedeno je da su i nižestepeni sudovi svoje presude donijeli na proizvoljan način bez ulaženja u suštinu problema i činjenice jer se nižestepeni sudovi uopće nisu osvrtali na apelantove navode te nakon njih ni Vrhovni sud nije razmatrao razloge zbog kojih je otkaz nezakonit, a prije svega nisu razmatrali ponuđene činjenice o izvršenoj diskriminaciji nad apelantom koju izričito „zabranjuju, kako međunarodni pozitivni propisi tako i član 5. Zakona o radu“, te da je na taj način Vrhovni sud nezakonito promijenio svoju praksu. Apelant tvrdi da je odbio potpisati izjavu o odricanju od zaostalih plata i doprinosa za razdoblje od 1. januara 2003. godine do 30. septembra 2004. godine i da mu je tada poslodavac rekao da će dobiti otkaz ako ne potpiše izjavu, što se i dogodilo, kako apelantu tako i desetini drugih radnika koji su, također, odbili potpisati izjavu. Apelant smatra navedenu izjavu diskriminirajućom i ucjenjivačkom zbog čega smatra da je doveden u diskriminirajući položaj u odnosu na druge radnike što je zabranjeno članom 5. Zakona o radu, te također navodi da je Vrhovni sud neopravdano ukinuo drugostepenu presudu u dijelu koji se odnosio na uplatu doprinosa pravdajući se time da je trebalo primijeniti odredbe Zakona o naplati i djelimičnom otpisu dospjelih a nenaplaćenih doprinosa za socijalno osiguranje iako je u postupku nesporno da tuženi nikada nije potpisano sporazum propisan tim zakonom. Navode o povredi prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije apelant nije obrazložio.
14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. st. 1, 2. i 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (14) apelacija je preuranjena;
Dopustivost u odnosu na otkaz ugovora o radu, povrat na posao i isplatu plata za period od 16. oktobra 2005. godine do 26. maja 2006. godine
15. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
16. U vezi sa navodima apelanta o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu u dijelu apelaciji kojim se osporava odluka Vrhovnog suda vezana za otkaz ugovora o radu, povrat na posao i isplatu plata za period od 16. oktobra 2005. godine do 26. maja 2006. godine a koji se isključivo odnose na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
17. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud čija je presuda osporena dovoljno jasno obrazložio svoj zaključak zašto je odluka o prestanku radnog odnosa apelantu zakonita, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim ni arbitrernim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Pri tom Ustavni sud ima u vidu da iz osporene presude proizlazi da je apelantu, u skladu sa odredbama Zakona o radu, tuženi ponudio ponovno zaposlenje nakon što je ostalo upražnjeno odgovarajuće radno mjesto ali da apelant zaposlenje nije prihvatio. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
18. Apelant smatra da mu je predmetnom postupku povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na rad. S tim u vezi Ustavni sud podsjeća da pravo na rad i pravo na uživanje povoljnih uvjeta rada nije garantirano Ustavom Bosne i Hercegovine niti Evropskom konvencijom koja se prema članu II/2 Ustava Bosne i Hercegovine direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini. Međutim, u Aneksu I tačka 8. Ustava Bosne i Hercegovine-Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini je, između ostaloga, naveden je Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (1996). Ovim paktom u čl. 6. i 7. je garantirano je pravo na rad i pravo na uživanje pogodnih uvjeta rada. Uživanje ovih prava garantirano je članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine kojim je određeno da je uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
19. Prema praksi Evropskog suda, koju slijedi i Ustavni sud, diskriminacija nastupa ako se lice ili grupa lica koji se nalaze u analognoj situaciji različito tretiraju na osnovu spola, rase, boje, jezika, vjere (...) u pogledu uživanja prava iz Evropske konvencije, a ne postoji objektivno i razumno opravdanje za takav tretman ili upotreba sredstava naspram željenog cilja koji nisu u proporcionalnom odnosu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Belgijski jezički slučaj, presuda od 23. jula 1968. godine, serija A, broj 6, stav 10). Pri tome je nevažno je li diskriminacija posljedica različitog zakonskog tretmana ili primjene samog zakona (vidi Evropski sud za ljudska prava, Irska protiv Velike Britanije , presuda od 18. januara 1978. godine, serija A, broj 25, stav 226).
20. U konkretnom slučaju, apelant je kao dokaz da je diskriminiran naveo da je dobio otkaz iz razloga što je odbio potpisati izjavu kojom se odriče prava na neisplaćene plaće i doprinose za period pobliže naveden u presudama i zbog toga što su sudovi proizvoljno primijenili pravo u njegovom slučaju. U vezi sa navedenim Ustavni sud primjećuje da iz činjenica predmeta proizlazi da apelant u toku postupaka nije ponudio nikakav dokaz koji bi upućivao na eventualni zaključak da je diskriminiran u odnosu na ostale radnike tuženog.Nadalje Ustavni sud zapaža da iz stanja spisa proizilazi da je tuženi proglasio tehnološkim viškom više uposlenika (šesnaest), a ne samo apelanta, te da je, kada se ukazala potreba za apelantovim radom, pozvao ponovo apelanta na posao ali da se apelant to zaposlenje nije prihvatio. S obzirom na ovu okolnost Ustavni sud smatra da sama tvrdnja apelanta da je diskriminiran, bez dostavljanja konkretnih dokaza i činjenica koji bi ukazivali da je u identičnoj situaciji drugačije tretiran u odnosu druga lica, ne može voditi zaključku da je do diskriminacije u konkretnom slučaju zaista i došlo. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o diskriminaciji paušalni, te da diskriminirajuća primjena zakona u konkretnom slučaju nije očigledna. Stoga Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na nediskriminaciju, te da su njegovi navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi sa pravom na rad iz člana 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, očigledno (prima facie) neosnovani.
Ostali navodi
21. Apelant je naveo da mu je povrijeđeno i pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Ustavni sud primjećuje da apelant osim paušalnog navoda da mu je povrijeđeno ovo pravo u apelaciji nije ponudio nikakve razloge i dokaze iz kojih bi proizilazilo da mu je ovo pravo povrijeđeno. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije očegledno (prima facie) neosnovani.
Dopustivost u odnosu na dio presuda koji se odnosi na uplatu doprinosa za PIO/MIO i troškove parničnog postupka
22. Prema naprijed navedenim odredbama Pravila Ustavnog suda, apelacija se može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen.
23. U konkretnom slučaju postupak o dijelu apelacije koji se odnosi na uplatu doprinosa za PIO/MIO i troškove parničnog postupka je u toku pred Kantonalnim sudu jer je u tom dijelu Vrhovni sud ukinuo drugostepenu presudu i predmet vratio drugostepenom sudu na ponovno suđenje, iz čega proizilazi da je apelacija u tom dijelu preuranjena.
24. Imajući u vidu odredbe člana 16. st. 2. i 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
25. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović