Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2614/08 (R. B. i Hercegovine)
Odluka donesena 29. 06. 2011.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Autorsko pravo
- Autorsko djelo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o autorskom pravu i srodnim pravima u Bosni i Hercegovini
- Zakon o autorskom pravu i srodnim pravima u Bosni i Hercegovini
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjenama Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima u Bosni i Hercegovini
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2614/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
29. 06. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 29. juna 2011. godine, u predmetu broj AP 2614/08, rješavajući apelaciju Radiotelevizije Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Radiotelevizije Bosne i Hercegovine podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 021257 08 Pz od 10. juna 2008. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj 09 65 Ps 021257 06 Ps od 28. januara 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Radiotelevizija Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Mehmed Agović, direktor, podnio je 28. augusta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Ps 021257 08 Pz od 10. juna 2008. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 09 65 Ps 021257 06 Ps od 28. januara 2008. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 09 65 Ps 021257 06 Ps od 28. januara 2008. godine obavezan je apelant da Šukriji Omeragiću (u daljnjem tekstu: tužitelj) zbog neovlaštenog korištenja autorskih djela isplati na ime autorske naknade ukupan iznos od 7.000,00 KM sa zateznim kamatama po stopi predviđenoj Zakonom o visini zatezne kamate počev od 8. novembra 2006. godine do isplate i da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.040,00 KM. U obrazloženju presude je navedeno da je u postupku utvrđeno da je tužitelj apelantu uputio pismo 11. juna 2006. godine u kojem je pozvao apelanta da mu na ime njegovih autorskih prava za korištenje njegovih autorskih djela isplati autorsku naknadu jer je apelant emitirao dokumentarne filmove „Suzana iz podruma“ i „Vrijeme plakanja“ te dokumentarnu emisiju „Ilahije iz tekije“ bez znanja i odobrenja tužitelja. Utvrđeno je i da je tužitelj u vrijeme nastanka tih djela bio u radnom odnosu kod prednika apelanta te da su sva ova djela nastala više od pet godina prije dana emitiranja koje je apelant izvršio 2006. godine. Nadalje, Općinski sud je naveo da je među strankama bilo sporno pitanje ko je autor navedenih djela budući da je apelant u postupku tvrdio da se radi o kolektivnim autorskim djelima koji spadaju u Arhiv javnog servisa a tužitelj da je to njegovo autorsko djelo za koje, temeljem Zakona o autorskim pravima, nakon pet godina od nastanka ima isključivo pravo iskorištavanja. Navedeno je da je apelant tvrdio da je u nastajanju navedenih djela učestvovao veći broj lica iz čega proizlazi da se radi o kolektivnom djelu, da je osnovna djelatnost apelanta proizvodnja i emitiranje emisija za vlastite radijske i televizijske programe kako to proizlazi iz Zakona o javnom radiotelevizijskom servisu BiH, da je apelant finansirao izradu predmetnih djela, da navedena djela pripadaju arhivu koji je apelant naslijedio od bivše TV BiH iz čega proizilazi da je apelant autor navedenih djela i da mu pripadaju autorska prava.
3. S tim u vezi, u obrazloženju je navedeno da je članom 12. stav 1. Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 7/02 i 76/06-u daljnjem tekstu: Zakon) propisano da je autor djela fizičko lice koje je stvorilo djelo, a članom 13. istog zakona da se autorom smatra lice čije je ime i prezime ili pseudonim označen na djelu, dok se suprotno ne dokaže. Imajući u vidu provedene dokaze pobliže navedene u presudi, Općinski sud je utvrdio da je nesumnjivo da je tužitelj autor predmetnih dokumentarnih filmova i dokumentarne emisije a na što, prema obrazloženju Općinskog suda, ukazuje i činjenica da je za ova djela tužitelj dobio nagrade (nagrada „Prix Europa“ na festivalu u Berlinu) a ne apelant, što je potvrdio i u presudi poimenično navedeni svjedok čijem iskazu je sud u cijelosti poklonio vjeru jer je, po ocjeni suda, dat na objektivan i nepristrasan način. Obrazloženo je da taj sud nije poklonio vjeru iskazu drugog također poimenično navedenog svjedoka jer je stekao dojam da je njegov iskaz pristrasan i da nije dat na ubjedljiv način, a posebno jer je taj svjedok kao rukovodeći radnik kod apelanta veoma zainteresiran za ishod ovog spora.
4. Općinski sud je, imajući u vidu član 12. stav 1. Zakona prema kojem autor djela može biti samo fizičko lice, ocijenio neprihvatljivom tvrdnju apelanta da se autorom tih djela smatra apelant jer se u konkretnom slučaju radi o kolektivnom djelu. Pri tom je Općinski sud naveo da je članom 28. stav 1. Zakona na koji se apelant pozivao, propisano šta se smatra kolektivnim djelom –enciklopedije, zbornici, računarski programi, baze podataka - što u konkretna djela nisu. Nadalje, navedeno je i da je odredbom člana 25. stav 2. Zakona propisano da prava na iskorištavanje djela koje je stvoreno u radnom odnosu nakon proteka roka od pet godina od dana završetka djela, pripada isključivo autoru. Imajući u vidu sve navedeno, Općinski sud je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja i obaveza apelanata na isplatu navedene naknade.
5. Protiv navedne presude apelant je izjavio žalbu Kantonalnom sudu koji je presudom broj 65 0 Ps 021257 08 Pz od 10. juna 2008. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude je navedeno da iz stanja spisa proizlazi da je tužitelj podnio tužbu protiv apelanta zbog neovlaštenog korištenja autorskog djela i autorske naknade jer je apelant u junu 2006. godine emitirao autorska djela tužitelja bez njegovog znanja i dozvole i da su filmovi i emisija stvoreni prije više od pet godina u radnom odnosu kod prednika apelanta. Navedeno je da je prvostepeni sud nakon uvida u priloženu dokumentaciju, saslušanjem tužitelja kao parnične stranke te saslušanja poimenično navedenih svjedoka, utvrdio da je tužitelj autor predmetnih filmova i emisije za koje je dobio i autorsku nagradu te da apelant nije imao pravo da emitira tužiteljeve emisije bez njegove saglasnosti. S tim u vezi, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja pri čemu je dao razloge koje je u cjelosti prihvatio i Kantonalni sud. Naime, Kantonalni sud je obrazložio da je prema odredbi člana 12. stav 1. Zakona, autor djela fizičko lice koje je djelo stvorilo a u konkretnom slučaju to je tužitelj jer je nesporno da je na predmetnim filmovima i emisiji naznačeno da je autor tužitelj te, prema obrazloženju Kantonalnog suda, nisu osnovani navodi apelanta da se radi o kolektivnom djelu. Nadalje, navedeno je da je odredbom člana 25. stav 2. Zakona propisano da nakon proteka roka od pet godina od završetka djela stvorenog u radnom odnosu, prava na iskorištavanje pripadaju isključivo autoru a to je u konkretnom slučaju tužitelj. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu.
6. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant navodi da je tužitelj jedan od učesnika, a ne autor, u stvaranju predmetnih dokumentarnih filmova i emisija koji su proizvedeni u produkciji javnog servisa u skladu sa programskim potrebama i da je tužitelj svoj doprinos u njihovom stvaranju dao u okviru svog radnog odnosa odnosno radne obaveze. Apelant navodi i da mu je osnovna djelatnost definirana članom 7. Zakona o javnom RTV servisu te da mu je tim članom ustanovljena osnovna obaveza da proizvodi i emitira vlastite radijske i TV programe i ima sva prava na arhivsku građu javnog preduzeća RTV BiH pa je, s tim u vezi, imao sva prava da emitira navedena dokumentarna ostvarenja bez dozvole tužitelja. Apelant navodi i da se osnovanost njegovih tvrdnji vidi i iz Pravilnika o autorskim i izvođačkim pravima koja donosi Upravni odbor apelanta. Prema navodima apelanta kolektivno djelo je generički pojam koji je primjenljiv na sva autorska djela a ne samo na djela navedena u presudama jer je u ovom slučaju apelant naručilac kolektivnog djela pa mu pripadaju i autorska imovinska prava na tim djelima trajno i bez ograničenja. S tim u vezi, apelant smatra da su sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo i da su nepravilno utvrdili činjenice koje nemaju uporišta u činjeničnom stanju spisa kao i da ostavljanje na snazi osporenih presuda bio presedan nepoznat u sudskoj praksi i to na štetu imovine apelanta i što bi onemogućilo apelanta da obavlja svoju zakonom utvrđenu djelatnost koja se finansira od javnog prihoda RTV takse. Apelant, također, navodi da Kantonalni sud nije posvetio dovoljno pažnje njegovoj žalbi budući da je o žalbi odlučio za svega tri mjeseca dok apelant ima sličnih sporova koji traju već dvije-tri godine i za koje apelant bezuspješno urgira okončanje.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Ustavni sud prvenstveno primjećuje da je, u konkretnom slučaju, apelant Javni servis RTV BiH. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP-39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 19/04, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelacije u odnosu na ustavno pravo apelanta na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.
10. U vezi sa navodima apelanta o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se isključivo odnose na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Ustavnog suda, zadatak ovog suda nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi već citiranu odluku broj AP-20/05).
11. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini očigledno (prima facie) neosnovani.
12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović