Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2661/08 (H. H.)
Odluka donesena 29. 06. 2011.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prava iz radnog odnosa
- Zastara
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2661/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
29. 06. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 29. juna 2011. godine, u predmetu broj AP 2661/08, rješavajući apelaciju Hate Halilović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hate Halilović podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-Gž-06-000464 od 17. juna 2008. godine i presude Općinskog suda u Bihaću broj Rs-
2341/03 od 14. jula 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Hata Halilović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bihaća, podnijela je 2. septembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 001-0-Gž-06-000464 od 17. juna 2008. godine i presude Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Rs-
2341/03 od 14. jula 2005. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj Rs-2341/03 od 14. jula 2005. godine odbijen je u cjelosti tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da sud naloži JU „Mješovita elektrotehnička srednja škola“ Bihać (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantici isplati iznos od 3.761,00 KM na ime neisplaćenih plata za period od 1. jula 1994. godine do 31. decembra 1995. godine sa zakonskom zateznom kamatom na mjesečne iznose počev od 1. augusta 1994. godine do konačne isplate. U obrazloženju presude je navedeno da je u postupku utvrđeno da je apelantica u periodu za koji joj nisu isplaćene plate bila u radnom odnosu kod tužene koja u to vrijeme nije isplaćivala plaće. Međutim, kako je apelantica tužbu podnijela 12. jula 2003. godine odnosno nakon više od sedam godina od dospijeća posljednje mjesečne neisplaćene plaće, a budući da je članom 106. Zakona o radu („Službene novine F BiH“ br. 43/99, 32/00 i 29/03) propisano da apsolutna zastara potraživanja nastupa nakon tri godine od dana nastanka potraživanja, Općinski sud je odbio apelanticin tužbeni zahtjev zbog apsolutne zastare potraživanja.
3. Protiv navedene presude apelantica je izjavila žalbu Kantonalnom sudu koji je presudom broj 001-0-Gž-06-000464 od 17. juna 2008. godine žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude je navedeno da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primjenio materijalno pravo i da je za svoju odluku dao valjane razloge koje je u cjelosti prihvatio i Kantonalni sud. Nadalje, navedeno je i da su neosnovani žalbeni navodi apelantice da joj je prvostepeni sud povrijedio pravo na pravično suđenje i jednakost pred zakonom jer nije mogao prihvatiti prigovor zastare potraživanja koji je istakla tužena jer tužena za ostale tužitelje koji su imali istovremeno sporove pred tim sudom i kojima su tužbeni zahtjevi usvojeni, nije istakla prigovor zastare. Prema obrazloženju Kantonalnog suda, članom 360. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima propisano je da se sud ne može obazirati na zastarjelost ako se dužnik na nju nije pozvao pa kako je u konkretnom slučaju tužena istakla prigovor zastare apelanticinog potraživanja, prvostepeni sud je bio dužan da o tom prigovoru odluči u skladu sa navedenom zakonskom odredbom. Osim toga, Kantonalni sud je naveo i da plate spadaju u djelokrug člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i da apelantica jeste lišena prava na imovinu ali iz opravdanog razloga jer je relevantnim zakonima regulirano ograničenje prava pristupu sudu i time onemogućeno sudu da obzirom na istaknuti prigovor zastare udovolji tužbenom zahtjevu apelantice, te da je stavom 1 člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju propisano da država ima pravo svakoga lišiti imovine u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom. Imajući u vidu navedeno, kao i činjenicu da je članom 106. Zakona o radu propisano zakonsko ograničenje u ostvarivanju građanskog prava kao što je pravo na isplatu plate, Kantonalni sud je zaključio da prvostepeni sud nije povrijedio apelanticino pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je ocijenio da je istaknuti prigovor zastare potraživanja osnovan i odbio tužbeni zahtjev apelantici shodno navedenim zakonskim odredbama.
4. Apelantica smatra da su joj osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelantica vidi u činjenici da je za sve tužbe protiv tužene, kojih je bilo mnogo, shodno odredbama Zakona o radu nastupila zastara potraživanja ali da je direktor tužene samo u njenom slučaju i slučaju njene kolegice koja je poimenično navedena u presudi, istakao prigovor zastare potraživanja tako da samo njima dvjema nisu isplaćene plate. Apelantica također navodi da iz navedenih presuda proizlazi da zakoni štite samo državu a poslodavci ne isplaćuju plate i nakon tri godine kada protekne rok zastare ističu prigovor zastare a pravosudni organi to tolerišu kao i činjenicu da im treba tri godine da odluče o žalbi. Apelantica navodi i da joj je za sporni period 2001. godine plaćen dio doprinosa na neisplaćene plate i da smatra da je tada prekinut tok zastare potraživanja. Također navodi i da direktor tužene nije isticao prigovore zastare dok nije uspio naplatiti svoje potraživanje a sudovi su to tolerisali.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. U vezi sa apelanticinim navodima o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
8. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj odluci broj AP 2338/07 (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 2338/07 od 17.decembra 2009. godine, odluka objavljena na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) razmatrao pitanje zastare potraživanja iz radnog odnosa shodno odredbama člana 106. Zakona o radu i da je u navedenoj odluci naveo da je apelant podnio tužbeni zahtjev za isplatu otpremnine koja mu je priznata rješenjem tuženog o prestanku radnog odnosa te da je „Tuženi je istakao prigovor apsolutne zastare potraživanja i o njemu je morao odlučiti sud“, na osnovu čega je proizašao zaključak da je prigovor osnovan, te da je apelantovo potraživanje u smislu člana 106. ZOR-a zastarjelo. Ustavni sud je naveo i da su ovakav zaključak redovni sudovi izveli „s obzirom na činjenicu da se radi o potraživanju iz radnog odnosa, da je tužba sudu podnesena 7. jula 2005. godine i da je odredbom člana 106. ZOR-a propisano da apsolutna zastara potraživanja nastupa za tri godine od dana nastanka potraživanja.“ Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud je zaključio da su redovni sudovi, postupajući povodom apelantove tužbe, meritorno riješili njegov zahtjev i dali logično i uvjerljivo obrazloženje za primjenu relevantnog materijalnog prava, zbog čije primjene apelantov zahtjev nije osnovan. te je zaključio da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje i imovinu očigledno (prima faice) neosnovani.
9. S obzirom da se i u konkretnom slučaju radi o nastupanju zastare potraživanja iz radnog odnosa shodno navedenoj odredbi člana 106. Zakona o radu, te da je i u apelanticinom slučaju tužena u toku postupka također istakla prigovor zastare potraživanja, a da su redovni sudovi dali logično i uvjerljivo obrazloženje za primjenu relevantnog prava, Ustavni sud se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke poziva na obrazloženje dato u odluci broj AP 2338/07 budući da se ono u cjelosti odnosi i na ovu odluku. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da su navodi apelantice o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima faice) neosnovani
10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović