Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2720/08 (Š. A.)
Odluka donesena 29. 06. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
- Pretpostavka nevinosti
- Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
- Minimalna prava optuženog - pravo na prisustvo i salušanje svjedoka odbrane pod istim uslovima
- In dubio pro reo
- Dokazni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 212
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2720/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
29. 06. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 29. juna 2011. godine, u predmetu broj AP 2720/08, rješavajući apelaciju Šabana Aganovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Šabana Aganovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Kž-
08-000 169 od 6. augusta 2008. godine i Presude Općinskog suda u Žepču broj 044-0-K-06-000 054 od 15. aprila 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Šaban Aganović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Vašarišta, Općina Žepče, kojeg zastupa Edin Hrnjić, advokat iz Žepča, podnio je 9. septembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Kž-08-000 169 od 6. augusta 2008. godine i Presude Općinskog suda u Žepču (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 044-0-K-06-000 054 od 15. aprila 2008. godine. Apelant je, također, tražio donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje izrečene krivičnopravne sankcije do okončanja postupka po apelaciji.
2. Presudom Općinskog suda broj 044-0-K-06-000 054 od 15. aprila 2008. godine apelant je proglašen krivim što je 10. aprila 2004. godine u vrijeme navedeno u presudi, na području općine Žepče, u namjeri da sebi pribavi protivpravnu imovinsku korist, bez prethodno pribavljene doznake i uplate, iz državne šume „Vranovac“ u Odjelu broj 002, GJ „Nemila-Pepelari“, kojom gazduje Šumsko privredno društvo Zeničko-dobojskog kantona d.o.o Zavidovići PJ Šumarija Žepče (u daljnjem tekstu: oštećeni) oborio dva bukova stabla u ukupnoj količini od 8,15 m3 bruto-mase i na taj način nanio štetu oštećenom za iznos od 592,42 KM, čime je počinio krivično djelo šumske krađe iz člana 316. stav 2. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine ( u daljnjem tekstu: KZFBiH) za koje ga je sud, uz primjenu odredbi čl. 42, 43, 50. i 51. KZFBiH i člana 212. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06 i 53/07 - u daljnjem tesktu: ZKPFBiH), osudio na kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca i obavezao da oštećenom naknadi štetu u iznosu od 592,42 KM, kao i da plati troškove krivičnog postupka u iznosu od 20,00 KM. U obrazloženju presude je navedeno da je u postupku provedenom pred Općinskim sudom, a na osnovu iskaza svjedoka optužbe lugara Ilije Ezgeta i Mirka Radića ( u daljnjem tekstu: lugari) i izvršenog uviđaja, Općinski sud utvrdio da su lugari, nakon što je jedan od njih primio anonimni poziv da će biti izvršena šumska krađa, izašli na predmetnu lokaciju u šumi i tom prilikom su zaustavili kombi koji je vozio apelant i u kojem je bio i Muharem Lišić. U kombiju su pronašli motornu pilu i tri izrezana bukova trupca sakrivena ispod deke i nedaleko od tog mjesta panjeve i svježu piljevinu, te nekoliko ostavljenih trupaca, da su primijetili i tragove vozila koje su vodili u tom pravcu, kao i da su do tog mjesta upravo vodili i tragovi vozila koje je vozio apelant.
3. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da nisu dokazani navodi odbrane da je apelant u nedostatku ogrevnog drveta došao na predmetno mjesto i da je sa već formiranog lagera uzeo tri trupca ogrevnog drveta, jer na tom mjestu nije bilo svježe sječe tehničkog furnirskog drveta, kakvo je pronađeno u kombiju, već samo nešto starijeg ogrevnog drveta. Dalje, Općinski sud je naveo da odbrana nije učinila vjerovatnim ni navode da apelant nije mogao u svom kombiju voziti veću količinu drveta i da nije mogao doći do mjesta gdje su bukova stabla posječena, jer je na tom mjestu izvršen uviđaj i utvrđeno da se do tog mjesta teže dolazi, ali da je kombi-vozilo dovoljno visoko i jako da bez problema može doći do predmetnog mjesta u šta se može uvjeriti svaki prosječan vozač. Prema obrazloženju Općinskog suda, nisu osnovane ni tvrdnje odbrane da mjere panjeva ne odgovaraju mjerama trupaca nađenih u kombi-vozilu, budući da su lugari neposredno vidjeli da je kod ceste i iznad ceste ostalo još trupaca i da je samo jedan dio trupaca bio utovaren i povezen. Osim toga, navedeno je da iskaze svjedoka lugara potvrđuje i prijava za šumsku krađu, kao i obračun drvene mase iz kojeg se vidi koliko je bilo tehničkog, a koliko ogrevnog drveta, te da je apelant za odvoz pripremio samo tehničko drvo i isjekao ga na mjere od jedan metar i 10 centimetara dok je ogrevno drvo ostalo na spornom mjestu, te da je općepoznato da apelant ima pilanu. Na osnovu navedenog, Općinski sud je utvrdio da je nesporno dokazano da je apelant učinio krivično djelo šumske krađe i izrekao mu je navedenu kaznu. Pri tome je Općinski sud naveo da je ocijenio i olakšavajuće i otežavajuće okolnosti za apelanta, te je apelantu maksimalno ublažio kaznu, shodno odredbama člana 51. KZFBiH tako što mu je izrekao kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca.
4. Protiv navedene presude apelant je izjavio žalbu Kantonalnom sudu koji je Presudom broj 004-0-Kž-08-000 169 od 6. augusta 2008. godine žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. Kantonalni sud je utvrdio da je Općinski sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, te da nema bitnih povreda odredaba krivičnog postupka. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da činjenica da u postupku kao svjedok nije saslušan Muharem Lišić ne predstavlja bitnu povredu odredaba krivičnog postupka, jer je iz zapisnika sa glavnog pretresa vidljivo da je apelant predlagao da se navedeno lice ispita kao svjedok, ali da je naveo i da je nedostupan, jer se nalazi u Sloveniji, pa njegovo saslušanje nije bilo moguće, kao i da apelant nije naveo zbog čega bi taj svjedok trebalo da bude saslušan (što nije učinio ni u žalbi) iz čega proizlazi da se ovaj apelantov prijedlog ne može smatrati izričitim zahtjevom, pa u tom smislu prvostepeni sud nije ni donosio rješenje kojim bi odlučio o tom apelantovom navodu. Kantonalni sud je naveo da bi se „iz odbrane optuženog koju je dao u prvostepenom postupku dalo pretpostaviti da bi navedeni svjedok svjedočio da su drva već ranije bila posječena i uzeta sa nekog od lagera, međutim, kako je već naprijed objašnjeno, dokazima koje je prvostepeni sud izveo već je dokazano i po ocjeni ovog suda da predmetna drva nisu uzeta ni sa kakvog lagera, nego da su ona oborena na lokaciji kako je to navedeno u izreci pobijane presude. Što se tiče onoga što je predsjednik vijeća utvrdio na licu mjesta, to je navedeno na zapisniku o glavnom pretresu kod prvostepenog suda od 15.4.2008. godine“. Kantonalni sud je naveo da su neosnovani i žalbeni navodi koji su se odnosili na tvrdnju da apelant protivno zakonu nije prisustvovao utvrđivanju visine nastale štete jer, prema obrazloženju Kantonalnog suda, zakonom nije propisana obaveza prisutnosti optuženog prilikom utvrđivanja visine nastale štete, te da je, u konkretnom slučaju, visina štete utvrđena na objektivan način na osnovu mjerenja otuđenog drveta, a što je vidljivo iz odštetnog zahtjeva. Ocjenjujući pobijanu presudu u odluci o kazni koja je izrečena apelantu, Kantonalni sud je utvrdio da su u konkretnom slučaju primijenjeni propisi o ublažavanju kazne, kazna je ublažena u najvećoj mogućoj mjeri, a izricanje blaže kazne po zakonu nije bilo moguće, te je Kantonalni sud zaključio da su i ovi žalbeni navodi neosnovani.
5. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovog prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant navodi da je u postupku protiv njega povrijeđena pretpostavka nevinosti koja je garantirana članom 3. ZKPFBiH, jer iz pretpostavke nevinosti, kako navodi apelant, proističe zahtjev da se osuđeni ima smatrati nevinim sve dok se njegova krivica ne dokaže u toku suđenja koje zadovoljava sve garancije za pravičnost, a to znači da tužitelj mora da dokaže krivicu optuženog, a da se optuženi ne smije proglasiti krivim ukoliko postoji samo osnovana sumnja da je počinio krivično djelo. S tim u vezi, apelant smatra da se postupak koji je vođen protiv njega ne može smatrati pravičnim, jer je osuđen samo zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo, a da pri tome nije dokazano da je predmetno djelo i učinio. Pored toga, apelant smatra da u postupku nije imao jednak tretman kao suprotna strana, jer je sud bez obrazloženja odbio da sasluša svjedoka kojeg je apelant predložio, pa je time povrijeđen i princip jednakosti u postupanju, kao i da prilikom vršenja uviđaja nije sastavljen zapisnik, što je, također, po apelantovom mišljenju, dovelo do povrede prava na pravično suđenje. Apelant navodi i da ne postoji niti jedan materijalni dokaz protiv njega, te da su podnosioci prijave osobe koje su utvrđivale visinu štete i svjedoci optužbe iste osobe i da su njihove izjave jedini dokaz na kojem se temelje presude. U vezi sa navedenim, Ustavni sud primjećuje da, iako apelant nije precizirao za koje aspekte prava na pravično suđenje smatra da su mu povrijeđeni, iz navoda apelacije proizlazi da se apelant žali na utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava iz člana 6. stav
1. Evropske konvencije, principe presumpcije nevinosti i in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije i princip ravnopravnosti stranaka u postupku iz člana 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi sa apelantovim navodima da mu je prekršeno pravo na pravično suđenje zato što su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo, da presude nisu obrazložene na zadovoljavajući način i da prilikom uviđaja nije sastavljen zapisnik, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Osim toga, Ustavni sud nije našao ništa što bi upućivalo na zaključak da je apelantu onemogućen pristup sudu, budući da je apelant aktivno učestvovao u postupku pred prvostepenim sudom i koristio svoje pravo na izjavljivanje žalbe drugostepenom sudu, kao i da su sudovi jasno naglasili da je zapisnik sa uviđaja interpretiran i u zapisniku sa glavne rasprave, a što je u skladu sa članom 289. ZKPFBIH koji je primijenjen na konkretan slučaj. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da su ovi apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
10. U vezi sa apelantovim navodima da nije dokazano da je izvršio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, odnosno da su povrijeđeni principi presumpcije nevinosti i in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, presumpcija nevinosti znači da optuženi nije dužan da se brani, mada ima pravo na odbranu, odnosno nije dužan da dokazuje svoju nevinost, a teret dokazivanja je na tužiocu. U skladu s tim, sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivnju, ni u njegovu nevinost. Dakle, kada ima sumnju, sud mora primijeniti princip in dubio pro reo, što je i bitan element prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A broj 146, stav 77, i Odluka Ustavnog suda broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, stav 29, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 49/06). U tom smislu, sudovi su dužni ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa, onda, na temelju takve brižljive ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana ili ne.
11. Ustavni sud primjećuje da iz osporenih odluka proizlazi da je prvostepena presuda donesena na osnovu ocjene svih izvedenih dokaza i da je na nedvosmislen način opisan način ocjene dokaza i njihovo dovođenje u međusobnu vezu. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud dao logične razloge zašto je zaključio da je apelant izvršio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, te da su u pogledu neprihvatanja iskaza poimenično navedenog svjedoka sudovi dali obrazloženje koje ni po čemu ne izgleda proizvoljno i koja zadovoljavaju standarde Evropske konvencije. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da razlozi koje je prvostepeni sud naveo, a koji su ga opredijelili na donošenje osporene odluke, a koje je prihvatio i Kantonalni sud, ne dovode u sumnju odluku suda o apelantovoj krivičnoj odgovornosti, niti se iz bilo čega može utvrditi da je sud postupao sa predubjeđenjem o apelantovoj krivici, ili da je neka činjenica ostala nerazjašnjena u smislu principa in dubio pro reo. S tim u vezi, Ustavni sud je zaključio da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Dalje, apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo iz člana 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije, jer mu sudovi nisu dopustili da iznosi dokaze u svoju korist, čime je stavljen u neravnopravan položaj sa suprotnom stranom. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud ukazuje na svoju raniju jurisprudenciju prema kojoj član 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da saslušava svjedoke pred sudom i predlaže izvođenje drugih dokaza. Ustvari, na redovnom sudu je da ocijeni da li bi izjave predloženih svjedoka ili izvođenje drugih predloženih dokaza bili relevantni za odlučivanje u konkretnom slučaju. Sud koji vodi postupak mora imati određenu diskreciju o ovim pitanjima, a iz člana 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije slijedi da stranka u postupku ne može imati prednost u odnosu na drugu stranu u pogledu mogućnosti da iznese dokaze (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 6/02 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02).
13. U tom smislu, Ustavni sud zapaža da apelant nije ponudio argumente ili dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti da je onemogućen u iznošenju svoje odbrane na bilo koji način. Član 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije ne zahtijeva da sud izvede sve provedene dokaze, već da navede razloge zbog kojih je odlučio da ne provodi određene dokaze koje je optuženi predložio, kao i da mu omogući da ima mogućnost da ospori dokaze optužbe. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su nadležni sudovi dali detaljno i jasno obrazloženje zašto su neki dokazi prihvaćeni, a neki ne. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što ukazuje da je apelantu na bilo koji način onemogućeno da ravnopravno učestvuje u postupku, odnosno da izvodi svoje dokaze i ispituje dokaze suprotne strane, a činjenica da neke od dokaza čije je izvođenje apelant predložio sud nije prihvatio, kako je to već rečeno, ne vodi kršenju prava iz člana 6. stav 3.d) Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da su i ovi apelantovi navodi prima facie neosnovani.
14. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, kao i zaključke Ustavnog suda o navodnom kršenju prava iz člana 6. st. 1, 2. i 3.d) Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3.d) Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Stoga su i svi ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr Miodrag Simović