Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2751/08 (C. L.)
Odluka donesena 29. 06. 2011.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Građevinsko zemljište
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2751/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
29. 06. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 29. juna 2011. godine, u predmetu broj AP 2751/08, rješavajući apelaciju Cvijetina Lazića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Cvijetina Lazića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118- 0-Rev-06-001 187 od 14. jula 2008. godine, presude Okružnog suda u Bijeljini broj Gž-68/04 od 22. augusta 2006. godine i presude Osnovnog suda u Loparama broj P.132/02 od 11. decembra 2003.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Cvijetin Lazić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Milinog Sela, Koraj - Lopare, podnio je 8. septembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-001 187 od 14. jula 2008. godine, presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-68/04 od 22. augusta 2006. godine i presude Osnovnog suda u Loparama (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P.132/02 od 11. decembra 2003. godine. Kako apelacija nije ispunjavala uslove propisane članom 19. stav 2. Pravila Ustavnog suda, od apelanta je 18. decembra 2008. godine zatraženo da dopuni apelaciju, što je apelant učinio 5. januara 2009. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj P.132/02 od 11. decembra 2003. godine djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev i obavezana je Opština Lopare (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantu, na ime uređenja gradskog građevinskog zemljišta pobliže označenog u dispozitivu navedene presude, isplati iznos od 6.730,00 KM sa kamatama i troškovima postupka. Dio zahtjeva koji se odnosio na naknadu štete zbog izgubljene dobiti odbijen je kao neosnovan. Iz dokaza provedenih u toku postupka, Osnovni sud je utvrdio da je tužena, rješenjem broj 08/2-475-93 od 31. maja 1990. godine, dodijelila apelantu i Risti Janjiću na korištenje uređeno građevinsko zemljište u svrhu izgradnje zanatske radnje u sklopu zanatskog centra u Loparama, uz naknadu. Osnovni sud je naveo da je u rješenju precizno navedeno šta se smatra izvršenim (odnosno šta je sve bilo uređeno), te da je navedeno da je obezbijeđen prilazni put, kanalizacija, voda, uređen prostor između radnji, u skladu sa tehničkom dokumentacijom. Međutim, na osnovu iskaza saslušanih svjedoka, Osnovni sud je zaključio da je u navedenom rješenju «samo formalno navedeno da je dodijeljeno uređeno građevinsko zemljište, da je bila obaveza vlasnika objekta u zanatskom centru da izgradi temelje objekta, kako bi se pristupilo uređenju objekta [...] a da su ti radovi završeni [1991.] g. a ne 1990. g., kada su navedenim rješenjem placevi odnosno zemljište dodijeljeno». Osnovni sud je naveo da tvrdnja tužene da nije bilo moguće niti je bilo predviđeno uređenje oko objekta pored glavne ulice dok se objekat ne izgradi, predstavlja «priznanje tužene da ona nije izvršila svoje obaveze uređenja prostora prema [apelantu] zbog samog položaja objekta, iako je [apelant] objekat do pod krov podigao još [1991.] g.».
3. Osnovni sud je dalje utvrdio da je rješenjem tužene broj 02-266/98 od 2. jula 1998. godine apelantu dodijeljeno na korištenje i drugo, neuređeno zemljište pobliže označeno u prvostepenoj presudi, «u svrhu uređenja prostora oko postojećeg objekta», bez naknade. Također, sud je utvrdio da je rješenjem tužene broj 06/5-475 od 21. decembra 1999. godine, izmijenjeno navedeno rješenje iz 1998. godine tako što je zemljište koje je navedeno u tom rješenju apelantu dodijeljeno uz naknadu. Iz ovako utvrđenih činjenica, Osnovni sud je zaključio da je navedeno rješenje iz 1998. godine nezakonito jer se gradsko građevinsko zemljište u društvenoj svojini ne može dodijeliti bez naknade. Stoga je Osnovni sud zaključio da je rješenje tužene iz 1998. godine «ustvari predstavljalo kompenzaciju tako da je [apelant] predmetni prostor dobio na upotrebu a istovremeno prezueo obavezu tužene da sam uredi taj prostor što je inače Opština bila dužna, što se očigledno može vidjeti i iz samog tog rješenja». Osnovni sud je naveo da je navedeno rješenje iz 1998. godine «cijenio kao svojevrstan sporazum između tužioca [apelanta] i tužene, pri čemu je tužilac [apelant] izvršio svoju obavezu po tom sporazumu a tužena nije, jer je novim rješenjem iz [1999.] g. zamijenio to rješenje iz [1998.] g..». Na taj način je, kako je sud zaključio, nezakonito rješenje iz 1998. godine «proizvelo pravne posljedice», jer je prema njemu apelant uredio prostor oko objekta, a tužena se «oslobodila te svoje obaveze» donošenjem rješenja iz 1999. godine, tako da je apelant «dva puta platio uređenje pomenutog zemljišta oko svog objekta» i to po rješenju iz 1990. godine kojim mu je zemljište dodijeljeno uz naknadu, te po osnovu rješenja iz 1999. godine. Uzevši sve navedeno u obzir, Osnovni sud je zaključio da je osnovan apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na potraživanje naknade štete na ime uređenja gradskog građevinskog zemljišta, zbog neosnovanog bogaćenja tužene.
4. Osnovni sud je, međutim, odbio apelantov tužbeni zahtjev koji se odnosio na naknadu štete zbog izgubljene dobiti, jer je zaključio da apelant nije dokazao da je dobit bila izvjesna prema redovnom toku stvari, zato što se apelantov objekat, s obzirom na stepen izgrađenosti, nije mogao koristiti u svrhu u koju je izgrađen, odnosno nije se mogao dati u zakup trećim licima. Osnovni sud je naveo da takav zaključak proizlazi i iz iskaza samog apelanta koji je naveo da objekat nije bio izmalterisan, da nije bila ugrađena stolarija niti vodovodne i električne instalacije, već da je bio «samo pod krov». Osnovni sud nije prihvatio apelantove navode da navedene radove na objektu nije mogao izvesti zato što prostor oko objekta nije bio uređen, zaključivši da to nije moglo utjecati na završetak navedenih radova.
5. Okružni sud je, presudom broj Gž-68/04 od 22. augusta 2006. godine, odbio apelantovu žalbu protiv odbijajućeg dijela prvostepene presude i u tom dijelu je tu presudu potvrdio, dok je žalbu tužene u odnosu na usvajajući dio prihvatio, pa je prvostepenu presudu preinačio tako da je apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti odbio. Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje, ali da je pogrešno primijenio materijalno pravo. Naime, Okružni sud je naveo da je rješenjem iz 1990. godine tužena dodijelila apelantu uređeno zemljište shodno odredbi člana 52. Zakona o građevinskom zemljištu («Službeni list SR BiH» br. 34/86 do 29/90 i «Službeni glasnik RS» br. 29/94 do 5/99), te da se iz tog rješenja vidi šta je sve bilo uređeno, što ni apelant nije osporio. Okružni sud je također naveo da se iz provedenih dokaza vidi da tužena jedino nije bila uredila prostor između radnji i to samo na apelantovoj parceli, zbog njenog položaja, što se vidi i iz apelantovog dopisa tuženoj od 16. juna 1998. godine kojim apelant nije tražio da mu tužena uredi taj prostor, već da mu se dodijeli na korištenje zemljište «koje je potrebno za normalno korišćenje objekta kojeg je podigao», ta da bi apelant po dobijanju tog zemljišta uredio sve što je neophodno. Okružni sud je dalje obrazložio da je apelant, nakon što mu je tužena 1998. godine dodijelila traženo zemljište bez naknade, uredio zemljište oko objekta, ali kako se prema zakonu građevinsko zemljište nije moglo dodjeljivati bez naknade «tužena je morala izmijeniti svoje rješenje, bez obzira na okolnosti slučaja, jer svaka drugačija odluka tužene, ne bi imala uporište u zakonu». Iz navedenog je Okružni sud zaključio da je dodjelom još jednog placa apelant «pristao da tužena ne uredi zemljište oko objekta», pa da stoga nema neosnovanog bogaćenja tužene na apelantov račun. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji se odnosio na izgubljenu dobit, Okružni sud je u cijelosti prihvatio stavove i zaključke Osnovnog suda, naglasivši da je tehnički pregled objekta apelant zatražio tek 2000. godine što, prema mišljenju Okružnog suda, ne dovodi u sumnju zaključak prvostepenog suda da objekat nije ranije dovršen i da se nije mogao ranije koristiti.
6. Vrhovni sud je, presudom broj 118-0-Rev-06-001 187 od 14. jula 2008. godine, odbio apelantovu reviziju protiv drugostepene odluke. Vrhovni sud je zaključio da je drugostepena odluka pravilna, ali ne iz razloga koje je dao Okružni sud. Naime, Vrhovni sud je obrazložio da je prema članu 55. Zakona o građevinskom zemljištu, «plaćanje naknade za dodjeljivanje i uređenje gradskog građevinskog zemljišta zakonska obaveza iz člana 52. navedenog zakona». Naime, članom 52. stav 1. je propisano da je lice kojem je dodijeljeno gradsko građevinsko zemljište na korištenje radi građenja dužno platiti naknadu za dodijeljeno zemljište i naknadu za troškove uređenja tog zemljište. Iznos naknade za gradsko građevinsko zemljište se utvrđuje rješenjem o dodjeli tog zemljišta, a iznos naknade za uređenje tog zemljišta se utvrđuje rješenjem o urbanističkoj saglasnosti, kako je to dalje regulisano stavom 3. istog člana. Licu kojem je dodijeljeno gradsko građevinsko zemljište ne može se izdati odobrenje za građenje, dok ne podnese dokaz da je plaćena naknada za zemljište i za uređenje zemljišta.
7. Dalje, Vrhovni sud je naveo da je apelantu, rješenjem tužene iz 1990. godine, dodijeljeno uređeno gradsko građevinsko zemljište uz naknadu, s tim da su tim rješenjem bile tačno naznačene obaveze tužene. Vrhovni sud je obrazložio da je tužena dokumentom pod nazivom «III (treća) privremena situacija» od 30. aprila 1991. godine dokazala da je ove obaveze izvršila, a da su taj dokument potpisali i ovjerili, između ostalih, i nadzorni organi, te da on «predstavlja dokaz da su radovi na uređenju zemljišta platoa Tržnog centra Lopare, izvršeni». S obzirom na to, Vrhovni sud je zaključio da je apelantova zakonska obaveza bila da plati naknadu za uređenje zemljišta koje mu je dodijeljeno kasnije. Naime, kako je dalje obrazložio Vrhovni sud, nakon što su izvedeni radovi koji su opisani u III privremenoj situaciji, apelant i Jovo Ristić su se obratili tuženoj 1992. godine tražeći da im dodijeli zemljište koje se nalazi ispred njihovih poslovnih objekata koje je potrebno urediti «za potrebe njihovog poslovnog prostora». Tužena je, kako je dalje naveo Vrhovni sud, rješenjem iz 1999. godine, dodijelila apelantu traženo zemljište «u svrhu proširenja i uređenja prostora oko postojećeg objekta». Stoga se, prema stavu Vrhovnog suda, dodjeljivanje zemljišta rješenjem iz 1999. godine, koje je «po katastarskim oznakama i površini» različito od zemljišta koje je apelantu dodijeljeno 1990. godine, ne može dovoditi u vezu sa obavezom tužene o uređenju građevinskog zemljišta koja je preuzeta rješenjem iz 1990. godine. Također, Vrhovni sud je naveo da apelant nije računima koji datiraju iz 1999. i 2003. godine dokazao da se radovi iz tih računa odnose na uređenje zemljišta koje mu je tužena dodijelila 1990. godine «u obimu u kojem su ti radovi bili u obavezi tužene». Stoga je, kako je zaključio Vrhovni sud, pravilan zaključak drugostpenog suda da je apelantov zahtjev za naknadu iznosa na ime uređenja zemljišta neosnovan.
8. Vrhovni sud je također zaključio da su pravilni zaključci nižestepenih sudova o tome da apelant nije dokazao da je izgubljena dobit koju je tražio bila izvjesna, odnosno da ju je prema redovnom toku stvari mogao očekivati, s obzirom na stepen izgrađenosti objekta koji «nije bio osposebljen za upotrebu». Vrhovni sud je ukazao da je apelantu upotrebna dozvola izdata tek rješenjem iz 2000. godine, a apelantove navode o tome da od tada pa nadalje nije mogao ostvarivati dobit zbog neuređenosti gradskog građevinskog zemljišta, ocijenio je nedokazanim.
9. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Suština apelantovih navoda se odnosi na prigovor o tome da su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Apelant smatra da su Okružni i Vrhovni sud pogrešno zaključili da se tužena nije njegovim ulaganjem neosnovano obogatila, te da su svi sudovi pogrešno zaključili da nije dokazao da ima pravo na izgubljenu dobit. Apelant smatra da su se Okružni i Vrhovni sud propustili «očitovati o izjavama svjedoka» na kojima je Osnovni sud zasnovao svoj stav o osnovanosti zahtjeva za naknadu na ime uređenja zemljišta, dok se ostali navodi apelacije odnose isključivo na raspravljanje sa zaključcima i utvrđenjima sudova u osporenim presudama.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP1 56/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjčeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Na ovakav zaključak ne može utjecati ni to što se Okružni i Vrhovni sud nisu, kako to apelant navodi, očitovali o izjavama svjedoka saslušanih u prvostepenom postupku, budući da su ovi sudovi prihvatili činjenična utvrđenja prvostepenog suda, a svoje pravno stajalište o neosnovanosti apelatnovog zahtjeva obrazložili su pozivajući se na izvedene dokaze i relevantne materijalne propise i na način koji Ustavni sud smatra zadovoljavajućim u smislu prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović