Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2798/08 (N. P. i UNIS Coming d.d. Bugojno)

Odluka donesena 29. 06. 2011.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Stanarsko pravo
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2798/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

29. 06. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 29. juna 2011. godine, u predmetu broj AP 2798/08, rješavajući apelaciju Nusreta Pece i UNIS Cominga d.d. Bugojno, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nusreta Pece podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-001508 od 15. jula 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija UNIS Cominga d.d.

Bugojno podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-001508 od 15. jula 2008. godine u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija UNIS Cominga d.d.

Bugojno podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-001508 od 15. jula 2008. godine u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Nusret Peco (u daljnjem tekstu: prvoapelant), kojeg zastupa Arif Miralem, advokat iz Donjeg Vakufa, podnio je 15. septembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-001508 od 15. jula 2008. godine i Presude Općinskog suda u u Bugojnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-12/05 od 3. juna 2005. godine. Predmetna apelacija je zavedena pod brojem AP 2798/08. Prvoapelant je 24. septembra 2008. godine dopunio apelaciju.

2. UNIS Coming d.d. Bugojno (u daljnjem tekstu: drugoapelant) je, također, 24.

septembra 2008. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv istih presuda koje je osporio prvoapelant. Predmetna apelacija je zavedena pod brojem AP 2976/08. Drugoapelant je, na zahtjev Ustavnog suda od 9. aprila 2009. godine, dopunio apelaciju 27. aprila 2009. godine.

3. S obzirom na to da se predmetne apelacije tiču istog činjeničnog i pravnog pitanja, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2798/08.

4. Odlučujući o tužbi Muamera Elkaza (u daljnjem tekstu: tužitelj) protiv prvoapelanta i drugoapelanta kao tuženih, Općinski sud je donio Presudu broj P-12/05 od 3. juna 2005. godine kojom je usvojio postavljeni tužbeni zahtjev i utvrdio da je ništav Ugovor o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo zaključen 22. oktobra 2001. godine između drugoapelanta kao prodavca i prvoapelanta kao kupca, ovjeren u Općinskom sudu pod brojem OV 3134/01 (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor), kojim je prodat trosoban stan, površine 53 m2, koji se nalazi u Bugojnu, na prvom spratu stambene zgrade u Ul. Begluci III/3, i koji je označen brojem 5 (u daljnjem tekstu: sporni stan). Slijedom toga, naloženo je Zemljišno - knjižnom uredu Općinskog suda da, u knjizi položenih ugovora, izvrši brisanje prava vlasništva na spornom stanu, upisanog u korist prvoapelanta, te su apelanti obavezani da tužitelju solidarno naknade troškove postupka u iznosu od 4.241,00 KM.

5. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da su Odlukom Upravnog odbora JP UNIS "Slavko Rodić" Bugojno (pravnog prednika drugoapelanta) od 2. maja 1997. godine, te Ugovorom o prenosu prava raspolaganja, zaključenim između pravnog prednika drugoapelanta i Općine Bugojno, devastirani i zapaljeni stanovi broj 3, 4, 5 i 6 u stambenoj zgradi u Ulici Begluci III/3, radi zaštite od njihovog daljeg propadanja, preneseni na Općinu Bugojno, sa ovlašćenjem da te stanove dodjeljuje na korištenje fizičkim licima i stanovima raspolaže bez ikakvih ograničenja. Utvrđeno je da je potom, 6. juna 1997. godine, tužitelj sa Općinom Bugojno zaključio Ugovor o korištenju stana uz obavezu da stan adaptira, a davalac stana na korištenje se obavezao da će u slučaju prodaje tužitelj imati pravo preče kupovine, te da će, u slučaju prodaje stana drugom licu, tužitelju biti priznati troškovi adaptacije. Općinski sud je naveo da je iz provedenih dokaza utvrdio, a što je nesporno i među strankama, da tužitelj stanuje u spornom stanu (koji je sanirao i osposobio za stanovanje) od 6. juna 1997. godine.

6. Dalje je utvrđeno da je sporni stan rješenjem od 8. januara 1998. godine drugoapelant dodijelio na korištenje prvoapelantu, koji je nakon toga, 12. januara 1998. godine, sa nadležnom Stambenom zajednicom u Bugojnu zaključio i ugovor o korištenju stana. Nakon što je izvršio nadovjeru navedenog ugovora o korištenju stana, prvoapelant je, kao kupac, sa drugoapelantom, kao prodavcem, zaključio 22. oktobra 2001. godine ugovor o kupoprodaji spornog stana, isplatio drugoapelantu kupoprodajnu cijenu i uknjižio se kao vlasnik stana, mada se nikada nije uselio u predmetni stan.

7. S obzirom na predmet tužbenog zahtjeva, Općinski sud je istakao da je utvrđivao da li je predmetni ugovor zaključen u skladu sa odredbama Zakona o prodaji stanova na kojim postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova). Navedeno je da je utvrđeno da prvoapelant nije stekao svojstvo nosioca stanarskog prava na spornom stanu s obzirom na to da je članom 11. Zakona o stambenim odnosima propisano da se stanarsko pravo stiče danom zakonitog useljenja u stan. Dalje je navedeno da je provedenim dokazima u toku postupka nespornim utvrđeno da se prvoapelant nikad nije uselio u sporni stan, te da, prema tome, nije ni stekao svojstvo nosioca stanarskog prava. Općinski sud je istakao da je i prvoapelant prilikom saslušanja u svojstvu parnične stranke, na zapisnik od 25. marta 2003. godine, i sam izjavio da je po dobijanju rješenja otišao u sporni stan, vidio da je neuslovan i samo vrata zaključao, a poslije toga nikad više nije ni ušao u taj stan. Slijedom toga, Općinski sud je zaključio da prvoapelant nije mogao otkupiti sporni stan u skladu sa odredbama Zakona o prodaji stanova, niti zaključiti sporni ugovor sa drugoapelantom s obzirom na to da nikad nije stekao svojstvo nosioca stanarskog prava na spornom stanu.

8. Osim toga, Općinski sud je naveo da je uvidom u Odluku Komisije za kontrolu zaključenih i/ili obnovljenih ugovora o korištenju stanova za općine Bugojno i Gornji Vakuf- Uskoplje SBK Travnik ( u daljnjem tekstu: Komisija) broj Su-2241/01 od 5. avgusta 2003. godine utvrdio da je Ugovor o korištenju stana od 12. januara 1998. godine, zaključen između prvoapelanta i Stambene zajednice Bugojno zaključen suprotno tački 9. Uputstva o primjeni Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima od 28. oktobra 1998. godine (u daljnjem tekstu: Uputstvo). Navedeno je da je predmetni ugovor, zaključen 22. oktobra 2001. godine, ništav iz razloga što prvoapelant nije stekao svojstvo nosioca stanarskog prava na spornom stanu koji se stiče danom zakonitog useljenja u stan koje je izvršeno na osnovu Ugovora o korištenju stana zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan, a što je propisano članom 11. Zakona o stambenim odnosima. S obzirom na to da je i Odlukom Komisije utvrđeno da prvoapelant nema punovažan pravni osnov za useljenje u sporni stan, Općinski sud je pozivajući se na član 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev tužitelja.

9. Odlučujući o žalbama prvoapelanta i drugoapelanta, Kantonalni sud u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je donio Presudu broj Gž-605/05 od 23. novembra 2006. godine kojom je žalbe uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je u cijelosti odbio postavljeni tužbeni zahtjev, te kojom je obavezao tužitelja da prvoapelantu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.376,00 KM. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je, polazeći od činjeničnog utvrđenja iz prvostepenog postupka, zaključio da pravni stav i zaključivanje Općinskog suda nemaju uporišta u izvedenim dokazima. Naime, Kantonalni sud je istakao da je tužitelj aktivno legitimiran za vođenje ovog spora, jer posjeduje Ugovor o korištenju stana i nalazi se u posjedu tog stana, ali da ne prihvata pravni zaključak prvostepenog suda o ništavosti spornog kupoprodajnog ugovora. Prema zaključku Kantonalnog suda, Općinski sud je pogrešno protumačio odredbu člana 11. Zakona o stambenim odnosima. Pomenuta odredba reguliše da se stanarsko pravo stiče danom zakonitog useljenja u stan, da se zakonito useljenje u stan smatra useljenje koje je izvršeno na osnovu odgovarajućeg akta ili drugog akta koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan. Dakle, pomenuta zakonska odredba samo reguliše uvjete koji moraju biti ispunjeni da bi se moglo smatrati da se neko lice zakonito uselilo u stan.

10. Kantonalni sud je naveo da je među parničnim strankama sporno da li je prvoapelant bio u posjedu spornog stana. Navedeno je da u spisu Općinskog suda postoji zapisnik nadležnog organa uprave od 23. januara bez oznake godine, sa pečatom nadležnog organa uprave o uvođenju u posjed prvoapelanta. Kantonalni sud je istakao da se ne može upuštati u pravnu valjanost, odnosno zakonitost ovog akta. U vezi s tim, navedeno je da su davalac stana na korištenje (drugoapelant) koji je zaključio ugovor o otkupu stana sa prvoapelantom, kao i nadležni javni pravobranilac prihvatili činjenicu da je prvoapelant i posjednik spornog stana i da za njih posjed stana nije bio sporan, kao ni zapisnik o uvođenju u posjed od 23. januara. Osim toga, navedeno je da je nesporno i da je u toku i upravni postupak oko deložacije tužitelja iz ovog stana, a i da je prvoapelant podnio tužbu radi predaje stana u posjed. Stoga je Kantonalni sud zaključio da je pogrešno zaključivanje Općinskog suda da prvoapelant nije mogao otkupiti sporni stan u skladu sa odredbama Zakona o prodaji stanova, jer nikada nije stekao svojstvo nosioca stanarskog prava na spornom stanu, zbog čega bi ugovor bio ništav pozivom na odredbu člana 103. ZOO. S obzirom na to da je Kantonalni sud zaključio da je Općinski sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, na koje je pogrešno primijenio materijalno pravo, to je, temeljem odredbe člana 229. stav 1. tačka 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), žalbu uvažio i preinačio pobijanu presudu.

11. Vrhovni sud je, odlučujući o reviziji tužitelja protiv drugostepene presude, donio Presudu broj 070-0-Rev-07-001508 od 15. jula 2008. godine kojom je reviziju usvojio i drugostepenu presudu preinačio tako što je žalbe prvoapelanta i drugoapelanta odbio i prvostepenu presudu potvrdio uz obavezu apelanata da tužitelju solidarno naknade troškove sastava revizije u iznosu od 634,01 KM. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio činjenično utvrđenje i pravne stavove nižestepenih sudova. Dalje je Vrhovni sud istakao da je osnovan tužiteljev navod iz revizije da je Kantonalni sud u svojoj odluci potpuno zanemario činjenice da je Odlukom Komisije utvrđeno da prvoapelant nema punovažan pravni osnov za useljenje u predmetni stan, koja činjenica je prvostepenom sudu poslužila kao drugi razlog za zaključak o ništavosti spornog kupoprodajnog ugovora, te da se stoga drugostepena presuda zasniva na pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

12. Vrhovni sud je istakao da je odredbom člana 7. Zakona o prodaji stanova propisano da svaki nosilac stanarskog prava može istaći zahtjev za kupovinu stana, dok je članom 8. istog zakona propisano da se nosiocem stanarskog prava smatra osoba kojoj je vlasnik stana dodijelio stan i koja je zaključila ugovor o korištenju stana, odnosno osoba kojoj je pravosnažnom sudskom presudom stan dodijeljen, kao i osoba kojoj je to svojstvo priznato aktom nadležnog organa u skladu sa stambenim odnosima. Pošto je Odlukom Komisije od 5. avgusta 2003. godine utvrđeno da je Ugovor o korištenju stana od 12. januara 1998. godine zaključen suprotno tački 9. Uputstva, to je prvoapelant izgubio svojstvo nosioca stanarskog prava, te mu je na osnovu navedene odluke Komisije otpao pravni osnov za zaključenje spornog kupoprodajnog ugovora.

13. Vrhovni sud je u presudi naveo i da je predmetni stan dodjeljen prvoapelantu na korištenje od neovlašćenog davaoca stana (drugoapelant), budući da je drugoapelant pravo raspolaganja na spornom stanom prenio na Općinu Bugojno bez ikakvih ograničenja. S obzirom na to, Vrhovni sud je istakao da je Općinski sud pravilno zaključio da je sporni kupoprodajni ugovor ništav u smislu odredbe člana 103. ZOO, te je, stoga, primjenom odredbe člana 250. stav 1. ZPP reviziju tužitelja usvojio.

14. U podnijetoj apelaciji prvoapelant navodi da su mu osporenom odlukom povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Nasuprot tome, drugoapelant navodi da su mu osporenom odlukom povrijeđena prava iz člana II/3.d), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5. i 8. Evropske konvencije, kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

15. U veoma obimnim i gotovo identičnim apelacijama koje su podnijeli prvoapelant i drugoapelant je istaknuto da presuda Vrhovnog suda nije pravilna, niti osnovana, te da se temelji na pogrešnoj ocjeni dokaza i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Naime, u podnijetim apelacijama se opisuje način na koji je prvoapelant dobio i otkupio sporni stan. Navedeno je da je pravna i činjenična situacija potpuno drugačija od one koju je prihvatio Vrhovni sud. Naime, u apelaciji se navodi da tužitelj nije dobio na korišćenje sporni stan, nego da je od Općine Bugojno dobio na raspolaganje stan broj 3 koji se nalazi u istoj zgradi a da je neovlašteno ušao u sporni stan. Drugoapelant je istakao da u svojoj arhivi nema dokumentaciju da je sporni stan dodijeljen Općini Bugojno, što se uvidom u originalnu dokumentaciju može utvrditi i da, prema njegovim tvrdnjama, postoji „osnovana sumnja da je ugovor falsificiran iz razloga što tužitelj nije priložio original primjerak ugovora“, a drugoapelant ne posjeduje taj ugovor u svojoj arhivi. Osim toga, apelanti tvrde da su odluka i ugovor kojim je prednik drugoapelanta prenio pravo korišćenja na stanovima broj 3, 4, 5 i 6 u spornoj zgradi apsolutno ništavi, jer njegov prednik nije mogao disponirati sa stanovima na kojima postoji stanarsko pravo još od prije rata. Osim toga, apelanti su istakli da i odluka Komisije, na koju se poziva Vrhovni sud, nema pravnu valjanost, jer Komisija nije radila u „punom sastavu a u istoj nisu navedene nepravilnosti kod zaključivanja ugovora o korišćenju stana od 12. januara 1998. godine“. Dalje, apelanti su iznijeli svoje tumačenje relevantnih propisa koje su redovni sudovi primijenili i zaključke da je Vrhovni sud pogrešno protumačio odredbe Zakona o stambenim odnosima, ZOO i Zakona o prodaji stanova.

16. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

Dopustivost prima facie

17. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

18. U vezi sa navodima prvoapelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, te navoda drugoapelanta o kršenju prava na imovinu, koji se u suštini svode na navode o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

19. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da prvoapelant i drugoapelant u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima prvoapelanta i drugoapelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi prvoapelanta i drugoapelanta o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, kao i navodi prvoapelanta i drugoapelanta o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

Dopustivost ratione materiae

20. U vezi sa navodima drugoapelanta da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, Ustavni sud, prije svega, primjećuje da je drugoapelant pravno lice. Dalje, ističe da član

5. Evropske konvencije garantuje da svako ima pravo na slobodu i sigurnost, odnosno da se ova norma tiče prvenstveno zaštite pojedinaca od arbitrarnog hapšenja i fizičkog lišenja slobode. Osim toga, ovim članom se reguliše pod kojim uslovima i u kakvom postupku jedno lice može biti lišeno slobode, te prava uhapšenih i zatočenih osoba. Iz navedenog proizlazi da titulari navedenog prava mogu biti samo fizička lica. Stoga, Ustavni sud ocjenjuje da je apelacija drugoapelanta u odnosu na navode o povredi prava na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

21. Osim toga, vezano za navode drugoapelanta o povredi prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud u kontekstu navedenog, te uzimajući u obzir okolnosti konkretnog postupka ističe da je članom 8. Evropske konvencije, prije svega, propisana obaveza države da se uzdrži od zadiranja u privatnu sferu pojedinaca uz ograničenja koja su propisana stavom 2. ovog člana. Titulari prava iz člana 8. Evropske konvencije su sva fizička lica. U pogledu pravnih lica, Ustavni sud ističe da, u skladu sa praksom Evropskog suda, ona mogu biti titulari prava iz člana 8. Evropske konvencije u svim slučajevima kada vršenje pojedinog prava nije po svojoj prirodi isključivo vezano za status fizičkog lica. Međutim, s obzirom na to da se apelant nije posebno pozvao na bilo koji aspekt ovog člana, Ustavni sud ističe da se navedenim odlukama nije ni na koji način moglo povrijediti apelantovo pravo na „privatni i porodični život“, a uzimajući u obzir konkretni predmet, nije moglo doći ni do povrede prava koje se može podvesti pod segment prava iz ovog člana a tiče se prava na „dom ili prepisku“ iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da je apelacija drugoapelanta u pogledu navoda o kršenju prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

22. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

23. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2798/08 (N. P. i UNIS Coming d.d. Bugojno) | Sudska praksa | Aktio