Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3240/08 (S. H.)

Odluka donesena 29. 06. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3240/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

29. 06. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 29. juna 2011. godine, u predmetu broj AP 3240/08, rješavajući apelaciju Sulejmana Hasića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sulejmana Hasića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-

Rev -06-001 163 od 8. septembra 2008. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci broj Gž-141/05 od 26. maja 2006. godine i presude Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu broj P-15/03 od 15. oktobra 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Sulejman Hasić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, podnio je 15. oktobra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) broj 118-0-Rev -06-001 163 od 8. septembra 2008. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-141/05 od 26. maja 2006. godine i presude Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-15/03 od 15. oktobra 2004. godine.

2. Budući da apelacija nije ispunjavala uslove iz člana 19. st. 2. tačka 1. Pravila Ustavnog suda, od apelanta je 10. juna 2009. godine zatraženo da apelaciju dopuni, što je on učinio 20. jula 2009. godine.

3. Presudom Osnovnog suda broj P-15/03 od 15. oktobra 2004. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda broj Gž-141/05 od 26. maja 2006. godine, djelimično je usvojen tužbeni zahtjev apelanta te je utvrđeno je da je apelant vlasnik nekretnina pobliže označenih u dispozitivu prvostepene presude. U preostalom dijelu, stavom drugim izreke presude, tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se JP „Lisina“ (u daljnjem tekstu: tuženi) obaveže da dio nekretnina u površini od 2.900 m2 na kojima je formiran iskop dolomitnog pijeska zatrpa, te da sa dijela parcele u površini od 100 m2 ukloni nasuti materijal ili u protivnom tužitelju isplati protivnaknadu u iznosu od 30.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, je odbijen kao neosnovan. U obrazloženju navedenih presuda je istaknuto da je nesporno utvrđeno da je apelant vlasnik nekretnina pobliže označenih u dispozitivu prvostepene presude. Također je nesporno utvrđeno da je tuženoj odobrena eksploatacija dolomitnog materijala -šljunka na parceli k.č. 2/6 zv.“Ravni gaj“ upisanoj u p.l. 120 K.O. Bešnjevo (u daljnjem tekstu:sporna parcela). Nadalje, navedeno je da je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka geometra sa priloženom skicom lica mjesta od 25. avgusta 2004. godine, te zapisnika Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove PJ Šipovo broj 54-952-SL/03 od 28. januara 2003. godine utvrđeno da je tužena na spornoj parceli napravila iskop dolomitnog materijala. Sudovi su nadalje obrazložili da je vještak geometar, na osnovu dokumentacije sa kojom je raspolagao, a nakon uviđaja na licu mjesta, došao do zaključka da navedena parcela na kojoj tužena vrši eksploataciju nije apelantovo vlasništvo, ali da ta parcela graniči sa apelantovim parcelama.

4. S obzirom na navedeno, te cijeneći činjenično stanje koje je utvrđeno na osnovu ocjene dokaza kako pojedinačno tako i u međusobnoj povezanosti, sudovi su zaključili da je osnovan dio tužbenog zahtjeva kojim je tužitelj tražio da se utvrdi da je on vlasnik nekretnina pobliže označenih u dispozitivu prvostepene presude, pa je u tom dijelu primjenom odredaba člana 37. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima tužbeni zahtjev usvojen. Nadalje, budući da je na osnovu provedenih dokaza utvrđeno da se na apelantovim parcelama ne nalazi iskop na kojem tužena vrši eksploataciju, sudovi su zaključili da tužena nije apelantu prouzrokovala štetu pa su primjenom odredaba člana 154. stav 1. i 185. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) odbili taj dio tužbenog zahtjeva. Na kraju, sudovi su zaključili da nije osnovan ni dio tužbenog zahtjeva kojim je tužilac tražio da tužena ukloni nasuti materijal sa parcele u površini od 100 m2 jer su utvrdili da se iz postavljenog zahtjeva ne može zaključiti na koju se parcelu odnosi taj zahtjev budući da parcela nije označena prema oznakama popisnog katastra zemljišta niti prema nazivu.

5. Odlučujući o apelantovoj reviziji protiv drugostepene presude, Vrhovni sud je donio presudu broj 118-0-Rev-06-001 163 od 8 septembra 2008. godine kojom je reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da smatra neosnovanim navode apelanta koji su izneseni u reviziji o tome da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Naime, Vrhovni sud je naveo da je odredbom člana 154. stav 1. i 2. ZOO koji je primijenjen, propisano da „ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice. Za štetu od stvari ili djelatnosti od kojih potiče povećana opasnost štete po okolinu, odgovara se bez obzira na krivicu“.

6. Vrhovni sud je dalje naveo da je članom 185. st. 1. i 3. ZOO propisano da je odgovorno lice dužno da uspostavi stanje kakvo je bilo prije nego što je šteta nastala, a kada uspostavljanje ranijeg stanja nije moguće, ili kada sud smatra da nije nužno da to učini odgovorno lice, sud će odrediti da ono isplati oštećeniku odgovarajuću svotu u novcu na ime naknade štete. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da iz stanja spisa jasno proizlazi da tužena vrši eksploataciju dolomitnog materijala na parceli koja nije apelantovo vlasništvo, te je istakao da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da tužena nije pričinila apelantu štetu, pa s tim u vezi i zaključak da je apelantov tužbeni zahtjev u tom dijelu neosnovan. Vrhovni sud je također, prihvatajući ocjenu dokaza izvršenu od strane nižestepenih presuda, zaključio da nisu osnovani ni apelantovi revizioni navodi kojima ukazuje da sudovi nisu mogli prihvatiti nalaz vještaka geometra, jer se on po apelantovim navodima „potpuno priklonio svjedočiti u korist tuženog“. Naime, Vrhovni sud je obrazložio da vještak nema ulogu svjedoka u postupku, već, kako je dalje naveo, njegovo vještačenje predstavlja dokaz, kojim se, na temelju stručnog mišljenja i nalaza, cijeni utvrđenje određenih činjenica. Naime, budući da je vještak geometar u konkretnom slučaju, nakon obavljenog uviđaja na licu mjesta i dokumentacije sa kojom je raspolagao došao do zaključka da tužena ne vrši eksploataciju na nekretninama koje su apelantovo vlasništvo, Vrhovni sud je zaključio da se ni revizionim navodima u pogledu valjanosti nalaza i mišljenja vještaka geometra, ne dovodi u pitanje zakonitost i i pravilnost drugostepene odluke. Na kraju, Vrhovni sud je zaključio da ni apelantovi prijedlozi o provođenju dokaza saslušanjem određenih svjedoka, te uvidom u skicu lica mjesta sačinjenu po apelantu, istaknutih u revizionom postupku, ne mogu uticati na pravilnost i zakonitost nižestepenih odluka, budući da je apelant imao mogućnost predlaganja dokaza samo do zaključenja pripremnog ročišta pred prvostepenim sudom.

7. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Prema mišljenju apelanata do povrede navedenih prava je došlo usljed propusta nadležnih sudova da u predmetnom parničnom postupku potpuno utvrde činjenično stanje, te na isto pravilno primijene materijalno pravo. Naime, apelant je naveo da su sudovi svoje odluke donijeli poklonivši vjeru nalazu i mišljenju vještaka geometra koji je po apelantovom mišljenju „nepotpun i nepouzdan“ . S tim u vezi apelant smatra da su sudovi bili dužni da nalože vještaku da uradi svoj nalaz u skladu sa pravilima struke ili da odrede drugog vještaka. Također apelant je naveo da su sudovi uz pogrešnu primjenu materijalnog prava, odbili i njegov zahtjev za vraćanje dijela parcele u površini od 100m2, iako su „utvrdili da je tuženi zauzeo dio parcele u površini od 100m2“ Apelant također smatra da mu je zbog pogrešne primjene materijalnog prava prekršeno i njegovo pravo na imovinu.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP1 56/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se zasnivaju na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3240/08 (S. H.) | Sudska praksa | Aktio