Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3246/08 (A. B.)
Odluka donesena 29. 06. 2011.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3246/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
29. 06. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 29. juna 2011. godine, u predmetu broj AP 3246/08, rješavajući apelaciju Alena Bojčića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Alena Bojčića podnesena protiv Presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 K 044343 08 K od 25. augusta 2008. godine zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i u „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.
OBRAZLOŽENJE
1. Alen Bojčić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Nada Dalipagić, advokat iz Mostara, podnio je 15. oktobra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 K 044343 08 K od 25. augusta 2008. godine.
2. Kantonalno tužiteljstvo u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužiteljstvo) je podiglo optužnicu broj KT-417/08 od 26. juna 2008. godine protiv apelanta zbog krivičnog djela neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz člana 238. stav 1. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH), koje je izvršeno na način i na mjestu bliže opisanom u navedenoj optužnici. Nakon što je sudija za prethodno saslušanje potvrdio optužnicu 30. juna 2008. godine, apelant je sa Kantonalnim tužiteljstvom 18. augusta 2008. godine zaključio sporazum o priznanju krivnje kojim se sporazumio da mu se za krivično djelo koje mu je stavljeno na teret izrekne kazna zatvora u trajanju od dvije godine.
3. Općinski sud je 25. augusta 2008. godine održao ročište radi razmatranja sporazuma o priznanju krivnje, nakon čega je donio osporenu Presudu broj 58 0 K 044343 08 K kojom je apelanta proglasio krivim za krivično djelo koje mu je stavljeno na teret i izrekao mu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine. Istovremeno, na osnovu člana 64. stav 2. KZFBiH, sud je opozvao uvjetnu osudu koja je apelantu izrečena Presudom istog suda broj K-009723/06 od 20. juna 2006. godine zbog krivičnog djela teške krađe iz člana 274. stav 1. KZFBiH tako što mu je kao već utvrđenu uzeo kaznu iz opozvane uvjetne osude u trajanju od šest mjeseci, pa je apelantu konačno izrekao jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i dva mjeseca.
4. U obrazloženju ove presude Općinski sud je naveo da je na ročištu za razmatranje sporazuma o priznanju krivnje utvrdio da je apelant sporazum zaključio «dragovoljno, svjesno i sa razumijevanjem, da je upoznat sa mogućim posljedicama, uključujući i posljedice vezane za troškove krivičnog postupka, te da je upoznat s tim da se nagodio da mu se za krivično djelo [...] izrekne kaznenopravna sankcija, tj. kazna zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine». Apelant je na ročištu izjavio da je upoznat i sa time da se zaključenjem sporazuma o priznanju krivnje «odriče prava na suđenje, te da ne može uložiti žalbu na kaznenopravnu sankciju koja će mu se izreći». Dalje, Općinski sud je uvidom u spis utvrdio da postoji dovoljno dokaza o apelantovoj krivici, a među tim dokazima je bio i Izvod iz kaznene evidencije za apelanta od 19. juna 2008. godine.
5. Uvidom u navedeni Izvod iz kaznene evidencije sud je utvrdio da je apelant i ranije osuđivan, i to: 1) Presudom Općinskog suda II broj K-67/02 od 23. decembra 2002. godine zbog krivičnog djela iznude u pokušaju iz člana 285. KZFBiH i nasilničkog ponašanja iz člana 339. KZFBiH; 2) Presudom Općinskog suda II broj K-51/03 od 25. septembra 2003. godine zbog krivičnog djela prikrivanja iz člana 300. stav 2. KZFBiH; 3) Presudom Općinskog suda broj K-
009723/06 od 20. juna 2006. godine zbog krivičnog djela teške krađe iz člana 274. stav 1. KZFBiH; 4) Presudom Općinskog suda broj K-034148/07 od 21. decembra 2007. godine zbog krivičnog djela neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz člana 238. stav 1. KZFBiH i 5) Presudom Općinskog suda broj K-021427/07 od 4. februara 2008. godine, također, zbog krivičnog djela neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz člana 238. stav 1. KZFBiH.
6. Općinski sud je, obrazlažući odluku o kazni, naveo da je apelant u vrijeme provjeravanja, «koje teče od 5. septembra 2007. godine», počinio novo krivično djelo za koje mu je osporenom presudom izrekao kaznu od dvije godine. Nakon toga, sud je, uzevši u obzir sve «okolnosti koje se odnose na počinjenje kaznenog djela i počinitelja, a posebice srodnost počinjenih kaznenih djela, njihovo značenje i pobude iz kojih su počinjena», na osnovu člana 64. stav 2. KZFBiH, opozvao uvjetnu osudu koja je apelantu izrečena Presudom Općinskog suda broj K-
009723/06 od 20. juna 2006. godine, te kao već utvrđenu kaznu uzeo kaznu zatvora iz opozvane uvjetne osude u trajanju od šest mjeseci i izrekao apelantu, na osnovu člana 54. stav 2. KZFBiH, jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i dva mjeseca.
7. Apelant je posredstvom braniteljice 15. septembra 2008. godine podnio Općinskom sudu zahtjev za ponavljanje krivičnog postupka u kojem je navedeno da je apelantova braniteljica «naknadno od supruge [apelanta] izviještena» o tome da je apelant Presudom Općinskog suda broj K-
021427/07 od 4. februara 2008. godine proglašen krivim za istovrsno krivično djelo i osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i dva mjeseca. Općinski sud je Rješenjem broj 58 K 044343 08 K od 15. septembra 2008. godine ovaj apelantov zahtjev odbacio kao nedopušten. U obrazloženju ove odluke je navedeno da je apelant podnio zahtjev za ponavljanje postupka radi preinačenja dviju pravomoćnih presuda bez ponavljanja krivičnog postupka, što je po ranijem Zakonu o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKP) bilo poznato kao «nepravo ponavljanje», ali što ZKP koji je stupio na snagu 2003. godine više ne propisuje kao mogućnost. Također, sud nije prihvatio ni apelantove navode o tome da se u presudi povodom koje se traži ponavljanje postupka nije mogla opozvati uslovna osuda koja je apelantu izrečena Presudom broj K-009723/06 od 20. juna 2006. godine. Naime, sud je ukazao da je apelantu tom presudom određeno da mu se kazna zatvora od šest mjeseci neće izvršiti ako u roku od jedne godine, računajući od dana pravomoćnosti te presude, ne počini novo krivično djelo. Sud je ukazao da je ta presuda postala pravomoćna 5. septembra 2007. godine, kada je počeo teći rok provjere, te da je osporenom presudom utvrđeno da je apelant u tom roku počinio novo krivično djelo.
8. Iz odgovora na apelaciju koji je dostavio Osnovni sud proizlazi da je apelant protiv navedenog rješenja izjavio žalbu koju je Kantonalni sud u Mostaru Rješenjem broj 58 0 K 044343 od 3. decembra 2008. godine uvažio, osporeno rješenje ukinuo i predmet vratio na ponovni postupak zato što je utvrdio da o apelantovom zahtjevu za ponavljanje postupka nije odlučeno na sjednici vijeća. Nakon toga je Rješenjem Vanraspravnog vijeća Općinskog suda broj 58 0 K 044343 od 19. januara 2009. godine apelantov zahtjev za ponavljanje postupka ponovo odbačen kao nedopušten.
9. Apelant smatra da mu je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije zato što sud, prilikom izricanja kazne apelantu, nije uzeo u obzir kaznu koja je apelantu izrečena Presudom Općinskog suda broj 07-58-K-021427-07-K od 4. februara 2008. godine kojom je apelant proglašen krivim i osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i dva mjeseca. Apelant smatra da mu je sud i ovu kaznu morao uzeti u obzir i izreći mu jedinstvenu kaznu zatvora za sva krivična djela, uzimajući ranije izrečenu kaznu kao već utvrđenu na osnovu člana 56. KZFBiH. Također, apelant smatra da sud nije mogao osporenom presudom opozvati raniju uvjetnu osudu izrečenu Presudom broj K-009723/06 od 20. juna 2006. godine «jer je ista donesena 20. juna 2006. godine, te je prošao rok provjere». Apelant se pozvao na odredbe člana 64. KZFBiH prema kojima će sud opozvati uvjetnu osudu ako osuđenik tokom vremena provjere počini jedno ili više krivičnih djela za koja je izrečena kazna zatvora dvije godine ili teža kazna.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;
11. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda br. AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je odredbom člana 246. stav 1. ZKPFBiH predviđena mogućnost pregovaranja osumnjičenog, odnosno optuženog o «uvjetima priznavanja krivnje za djelo za koje se osumnjičenik, odnosno optuženik tereti» sa nadležnim tužiteljem. Prema stavu 4. tačka c) istog člana, sud mora utvrditi i da osumnjičeni, odnosno optuženi razumije, između ostalog, da u slučaju postizanja nagodbe ne može podnijeti žalbu na krivičnopravnu sankciju «koja će mu biti izrečena». Dalje, Ustavni sud zapaža da je stavom 5. člana 246. ZKPFBiH propisano da će sud, ako prihvati sporazum o priznanju krivnje, odrediti dan održavanja rasprave «za izricanje kaznenopravne sankcije predviđene nagodbom». Ustavni sud smatra da iz navedene odredbe jasno proizlazi da je sud vezan krivičnopravnom sankcijom koja je predviđena u sporazumu o priznanju krivnje koji je taj sud prihvatio. Iako o tome nema eksplicitne odredbe u ZKPFBiH, Ustavni sud smatra da se ovo odnosi i na slučajeve kada sud, primjenom materijalnih odredaba o odmjeravanju kazne osuđenom licu iz člana 56. KZFBiH, izrekne apelantu jedinstvenu kaznu koja je veća od one koja je dogovorena sporazumom apelanta sa tužiteljem. Naime, u takvom slučaju predmet osporavanja ne bi bila kazna izrečena po osnovu sporazuma, već jedinstvena kazna koja je izrečena na osnovu ranije osude kako to propisuju zakon i sankcije predviđene sprazumom.
13. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Općinski sud osporenom presudom apelantu prvo izrekao kaznu od dvije godine zatvora koja je predviđena sporazumom o priznanju krivnje između apelanta i Kantonalnog tužiteljstva, a zatim je, primjenom odredbe člana 54. KZFBiH, na koju upućuje odredba člana 56. stav 1. KZFBiH, izrekao jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i dva mjeseca. Budući da je izrečena jedinstvena kazna zatvora izašla iz okvira sankcije predviđene sporazumom koji je sud prihvatio, apelant je imao pravo protiv te izrečene jedinstvene kazne podnijeti žalbu u kojoj bi osporio to što sud u jedinstvenu kaznu nije uračunao i ranije izrečenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i dva mjeseca po Presudi Općinskog suda broj 07-58-K-
021427-07-K od 4. februara 2008. godine, te pravilnost opoziva uvjetne osude izrečene Presudom tog suda broj K-009723/06 od 20. juna 2006. godine, što su pitanja koja je postavio u apelaciji. U tom postupku apelant bi, dakle, osporavao primjenu drugih odredbi KZFBiH (član 56), a ne primjenu odredbi ZKPFBiH kojim je reguliran institut „priznanja krivnje“ u kojem se, prema izričitoj zakonskoj odredbi člana 246. stav 4. tačka c) ZKPFBiH, „ne može podnijeti žalbu na krivičnopravnu sankciju koja će mu biti izrečena“.
14. U vezi sa navedenim, Ustavni sud zapaža da je apelant tokom cijelog postupka imao branitelja, te da stoga korištenje pravnih lijekova koji su mu bili na raspolaganju nije predstavljalo pretjeran teret na apelantovoj strani. S obzirom na to da apelant nije izjavio žalbu protiv dijela osporene presude kojim mu je izrečena jedinstvena kazna zatvora primjenom relevantnih materijalnopravnih propisa, Ustavni sud smatra da nije iscrpio djelotvorne pravne lijekove moguće po zakonu, te da nije došao do konačne odluke koja bi mogla biti predmet ispitivanja u apelacionom postupku. Na ovakav zaključak ne utječe ni to što je apelant tražio ponavljanje postupka okončanog osporenom presudom, zato što to u konkretnoj situaciji nije djelotvoran pravni lijek koji je propisan zakonom, kako je to obrazložio i Kantonalni sud. Dakle, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr Miodrag Simović