Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3327/08 (S. B., mldb. M. B. i M. B.)
Odluka donesena 29. 06. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Nematerijalna šteta
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3327/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
29. 06. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 29. juna 2011. godine, u predmetu broj AP 3327/08, rješavajući apelaciju Sevlete Bašić i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sevlete Bašić, mldb. M.
B. i Munire Bekić podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-06-000202 od 27. augusta 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Sevleta Bašić, mldb. M. B. i Munira Bekić (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Tuzle, podnijele su 21. oktobra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-06-000202 od 27. augusta 2008. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P- 704/04 od 30. novembra 2005. godine, usvojen je tužbeni zahtjev apelantica protiv VGT osiguranja d.d. Visoko (u daljnjem tekstu: tuženi), pa im je na ime nematerijalne štete za pretrpljene fizičke bolove dosuđeno po 1.500,00 KM sa zateznim kamatama i troškovima postupka, dok je višak tužbenog zahtjeva u odnosu na ovaj vid nematerijalne štete odbijen. Tužbeni zahtjev apelantica u odnosu na naknadu nematerijalne štete zbog pretrpljenog straha u cijelosti je odbijen. Osnovni sud je u postupku proveo, između ostalog, i vještačenje putem vještaka medicinske struke, koji je sve povrede koje su apelantice pretrpjele ocijenio kao lake tjelesne povrede. Vještak se također izjasnio o intenzitetu i dužini trajanja fizičkih bolova i straha kod svake apelantice pojedinačno, pa je zaključio da pretrpljeni strah kod apelantica nije ostavio bilo kakve «posljedice na psihu». S obzirom na ovakav zaključak vještaka, prvostepeni sud je zaključio da apelanticama ne pripada pravo na naknadu nematerijalne štete zbog pretrpljenog straha obrazloživši da oštećeni ima pravo na naknadu ovog vida štete «samo ako je taj strah ostavio posljedice na psihu oštećenog».
3. Protiv odbijajućeg dijela presude apelantice su izjavile žalbu, dok je tuženi osporio prvostepenu presudu u dijelu u kojem je obavezan da apelanticama i Galibu Bešiću (u daljnjem tekstu: prvotužitelj), koji je potraživao naknadu materijalne štete pričinjene na vozilu, naknadi materijalnu i nematerijalnu štetu. Kantonalni sud je, osporenom presudom broj 003-0-Gž-06- 000202 od 27. augusta 2008. godine, djelimično uvažio žalbe, pa je prvostepenu presudu preinačio tako što je, između ostalog, snizio naknadu nematerijalne štete koja je bila dosuđena apelanticama na ime pretrpljenih fizičkih bolova i to apelanticama Sevleti Bašić i mldb. M. B. na iznos od po 500,00 KM, a apelantici Muniri Bekić na iznos od 650,00 KM. Također, Kantonalni sud je apelanticama dosudio naknadu nematerijalne štete za pretrpljeni strah i to Sevleti Bešić iznos od 210,00 KM, mldb. M. B. iznos od 300,00 KM i Muniri Bekić iznos od 260,00 KM. U obrazloženju svoje odluke, Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je apelanticama na ime nematerijalne štete zbog pretrpljenih fizičkih bolova dosudio po 1.500,00 KM, jer je ocijenio da je to nerealno i previsoko odmjereno «imajući u vidu orjentacione kriterije za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete građanskog odjeljenja Vrhovnog suda Federacije BiH». Međutim, Kantonalni sud je zaključio da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da apelantice nemaju pravo na naknadu štete zbog pretrpljenog straha, zato što za odmjeravanje ovog vida nematerijalne štete nije od značaja da li je povreda kvalifikovana kao laka ili teška, «nego kakvu je štetu tužitelj njome pretrpio». S obzirom na intenzitet i trajanje straha koje je odredio vještak, Kantonalni sud je zaključio da apelanticama pripada pravo na ovaj vid nematerijalne štete u iznosima koji su navedeni.
4. Apelantice smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (Evropska konvencija), i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, a pozivaju se i na pravo na nediskriminaciju. U obrazloženju ovih navoda apelantice isključivo osporavaju dio odluke Kantonalnog suda kojim im je smanjena naknada nematerijalne štete zbog pretrpljenih fizičkih bolova. U tom pravcu, apelantice navode da je Kantonalni sud naknadu štete odredio primjenjujući orjentacione kriterije «ne uzimajući u obzir druge okolnosti slučaja, npr. neugodnosti u toku liječenja». Apelantice također navode da Kantonalni sud nije mogao primijeniti orjentacione kriterije Vrhovnog suda zato što je «u vrijeme donošenja prvostepene presude po tužbi apelanata sudska praksa bila drugačija», odnosno su u to vrijeme primjenjivani «Dekriteriji za utvrđivanje visine naknade nematerijalne štete Općinskog suda u Tuzli». Shodno tome, apelantice navode da se od vještaka nije tražilo «precizno izjašnjavanje o stepenu i trajanju (po danima) fizičkih bolova i straha», zbog čega smatraju da Kantonalni sud «nije mogao utvrđivati naknadu za fizičke bolove i strah na osnovu nalaza sudskih vještaka iz prvostepenog postupka, jer su ti nalazi u to vrijeme, bili neprecizni». Stoga, apelantice predlažu da Ustavni sud usvoji apelaciju i preinači osporenu presudu Kantonalnog suda tako što će odbiti žalbu tuženog u pogledu visine naknade za pretrpljene fizičke bolove i potvrditi u tom dijelu odluku Općinskog suda.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se zasnivaju isključivo na nezadovoljstvu apelantica iznosima dosuđenim na ime naknade nematerijalne štete za pretrpljene fizičke bolove, dakle na primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku u odnosu na dosuđenu visinu naknade za nematerijalnu štetu za pretrpljene fizičke bolove, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naročito, Ustavni sud zapaža da su neosnovani navodi apelantica da nalaz vještaka koji je dat u prvostepenom postupku nije precizan, budući da iz prvostepene presude jasno proizlazi da je vještak precizno utvrdio intenzitet i dužinu trajanja fizičkih bolova i straha koje su apelantice pretrpjele, a da tom nalazu apelantice nisu prigovarale. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra neosnovanim i navode o tome da je Kantonalni sud odluku zasnovao samo na orjentacionim kriterijima Vrhovnog suda FBiH, budući da iz osporene presude proizlazi da je Kantonalni sud svoju odluku o visini naknade za pojedine vidove nematerijalne štete cijenio prema svim okolnostima slučaja, o čemu je također dao zadovoljavajuće obrazloženje u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud također ukazuje da apelantice u apelaciji ne nude bilo kakve druge argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što su nezadovoljne ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelantica o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantice imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Što se tiče prava na nediskriminaciju na koje se apelantice također pozivaju, ali koje ni na koji način nisu obrazložile, Ustavni sud ukazuje da nema ništa što ukazuje da je u konkretnom slučaju povreda tog prava moguća, pa je i u ovom dijelu apelacija očigledno (prima facie) neosnovana.
10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović