Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3453/08 (M. K.)
Odluka donesena 29. 06. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Izvršni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Zastara
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3453/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
29. 06. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 29. juna 2011. godine, u predmetu broj AP 3453/08, rješavajući apelaciju Milosava Krsmanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br.60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milosava Krsmanovića podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 91-0-I-000 355 08-GŽ od 28. avgusta 2008. godine i rješenja Osnovnog suda u Višegradu broj 91-0-I-000 355 07-I od 3 jula 2008.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Milosav Krsmanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Višegrada, podnio je 28. oktobra 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 91-0-I-000 355 08-GŽ od 28. avgusta 2008. godine i rješenja Osnovnog suda u Višegradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 91-0-I-000 355 07-I od 3 jula 2008. godine.
2. Rješenjem o izvršenju Osnovnog suda broj: 091-0-I-07-001081 od 22. avgusta 2007. godine, donesenog po prijedlogu apelanta kao tražioca izvršenja na osnovu platnog naloga istog suda broj PL-119/81 od 1. jula 1986. godine, određeno je izvršenje protiv izvršenika Čeda Šušnjara (u daljnjem tekstu: izvršenik), koji je obavezan da apelantu izmiri dug od 1.192,66 KM na ime glavnog potraživanja uz naknadu troškova postupka.
3. Rješenjem Osnovnog suda broj 91-0-I-000 355-07 I od 14. maja 2008. godine izvršeniku je, shodno odredbi člana 296. stav 2. tačka 5. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), postavljen privremeni zastupnik za zastupanje u osobi Nadi Mandić, advokatu iz Rogatice (u daljnjem tekstu. privremeni zastupnik), jer je utvrđeno da je nepoznata adresa izvršenika koji je nastanjen u Francuskoj.
4. Rješavajući po prigovoru privremenog zastupnika, Općinski sud je donio rješenje broj: 91-0- I-000 355-07 I od 3. jula 2008. godine kojim je, u tački jedan izreke, usvojio prigovor privremenog zastupnika da je apelantovo potraživanje zastarjelo, po osnovu člana 379. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te je obustavio izvršenje određeno rješenjem o izvršenju broj 91-0-I-000 355-07 I od 14. maja 2008. godine u cijelosti, i ukinuo sve sprovedene radnje. Tačkom dva izreke apelant je obavezan da privremenom zastupniku isplati 300,00 KM na ime sastava prigovora.
5. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je prigovor privremenog zastupnika osnovan jer je u smislu odredbe člana 379. stav 1. ZOO u predmetnom izvršnom postupku nastupila zastarjelost potraživanja, a budući da je izvršenje dozvoljeno na osnovu platnog naloga Osnovnog suda broj Pl-119/81 od 1. jula 1986. godine. Naime, Osnovni sud je obrazložio da je članom 379. stav 1. ZOO propisano da „sva potraživanja koja su utvrđena pravosnažnom sudskom odlukom ili odlukom drugog nadležnog organa, ili poravnanjem pred sudom ili drugim nadležnim organom, zastarijevaju za deset godina, pa i ona za koja zakon inače predviđa kraći rok zastarjelosti“.
6. Osnovni sud je nadalje obrazložio da nisu osnovani apelantovi navodi da je u predmetnom izvršnom postupku dolazilo do prekida zastare potraživanja, budući da je on i ranije podnosio prijedlog za dozvolu izvršenja. S tim u vezi Osnovni sud je naveo da je odredbom člana 389. stav 2. ZOO propisano da nije bilo prekida postupka ako povjeriočeva tužba ili zahtjev bude odbačen ili odbijen, ili ako izdejstvovana ili preduzeta mjera izvršenja ili obezbjeđenja bude poništena. Osnovni sud je nadalje utvrdio da je u konkretnom slučaju apelant 5. avgusta 2003. godine podnio Osnovnom sudu prijedlog za izvršenje te da je izvršenje dozvoljeno rješenjem broj I- 198/03 od 6. avgusta 2003. godine, pa budući da je navedeni postupak obustavljen i ukinute sve provedene radnje, Osnovni sud je u smislu odredbe člana 389. stav 2. ZOO, zaključio da se ne može smatrati da je u konkretnom slučaju dolazilo do prekida zastare potraživanja i da zastarijevanje počinje teći iznova. Odluku o troškovima postupka sud je temeljio na odredbi člana 386 ZPP-a, a u vezi sa članom 16. i 21. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP).
7. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv navedenog rješenja, Okružni sud je donio rješenje broj 91-0-I-000 355 08-GŽ od 28. avgusta 2008. godine kojim je odbio žalbu i potvrdio prvostepeno rješenje. U obrazloženju rješenja Okružni sud je prvo konstatirao da je osporenim rješenjem usvojen prigovor izvršenika da je, u smislu člana 379. stav 1. ZOO, apelantovo potraživanje zastarjelo jer je izvršenje dozvoljeno na osnovu platnog naloga tog suda broj Pl-119/81 od 1. jula 1986. godine. Okružni sud je dalje naveo da nisu osnovani apelantovi žalbeni navodi da je u konkretnom slučaju dolazilo do prekida zastare njegovog potraživanja jer je ranije podnosio sudu prijedlog za izvršenje, Naime, Okružni sud je naveo da je odredbom člana 388. ZOO propisano „da zastarijevanje se prekida podizanjem tužbe i svakom drugom povjeriočevom radnjom preduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom, u cilju utvrđenja, obezbjeđenja ili ostvarivanja potraživanja“ S tim u vezi, Okružni sud je dalje obrazložio da podnošenje tužbe ili preduzimanjem drugih radnji od strane povjerioca u cilju utvrđivanja, obezbjeđenja ili ostvarivanja potraživanja, prekida se zastarjelost samo ako je tužba podnesena ili druga radnja preduzeta pred sudom prije isteka roka zastarjelosti. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da iz dokumentacije spisa proizlazi da je prijedlog za dozvolu izvršenja na koji se apelant poziva u žalbi, podnijet Osnovnom sudu 5. avgusta 2003. godine, a izvršenje dozvoljeno rješenjem od 6. avgusta 2003. godine, Stoga je Okružni sud zaključio da je apelant podnio sudu prijedlog za izvršenje nakon isteka roka zastarjelosti od 10 godina, u smislu odredbe člana 379. stav 1. ZOO. Također, Okružni sud je zaključio da nisu osnovani ni žalbeni navodi da je prvostepeni sud bio dužan da, u smislu člana 48. stav 3. ZIP-a zakaže ročište pred sudom kako bi utvrdio da li je dolazilo do prekida zastare potraživanja, jer je po mišljenju Okružnog suda, prvostepeni sud moga navedenu činjenicu utvrditi uvidom u rješenje o izvršenju tog suda na koje se pozivao apelant u žalbi i bez zakazivanja ročišta.
8. Okružni sud je na kraju zaključio da je prvostepeni sud u konkretnom slučaju pravilno utvrdio činjenično stanje, na koje je također pravilno primijenio materijalno pravo, te je primjenom odredbe člana 235. stav 1. tačka 2. ZPP-a odbio apelantovu žalbu kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje.
9. Apelant smatra da je osporenom odlukom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Iz navoda apelacije proizilazi da se navedena povreda apelantovih prava ogleda u pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Naime, apelant smatra da su sudovi u konkretnom slučaju bili dužni primijeniti odredbu člana 383. ZOO kojima je propisano „Zastarijevanje ne teče za sve vrijeme za koje povjeriocu nije bilo moguće zbog nesavladivih prepreka da sudskim putem zahtjeva ispunjenje obaveze“. S tim u vezi apelant je naveo da on ranije nije mogao ostvariti svoja potraživanja zbog činjenice što je izvršenik napustio stalno mjesto boraka u Višegradu, te već duže vrijeme živi u Francuskoj na njemu nepoznatoj adresi. Stoga, apelant smatra da navedena činjenica upravo predstavlja „nesavladive prepreke“ u smislu odredbe člana 383. ZOO, te da zbog toga nije ni moglo doći do zastare njegovih potraživanja.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović