Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3486/08 (K. K.)
Odluka donesena 29. 06. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3486/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
29. 06. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 29. juna 2011. godine, u predmetu broj AP 3486/08, rješavajući apelaciju Kadrije Kolića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Kadrije Kolića podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj X-KRN-
07/454 od 16. oktobra 2008. godine i rješenja Suda BiH broj X-KRN-
07/454 od 8. oktobra 2008. godine. zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Kadrija Kolić (u daljnjem tekstu: apelant), sa Ilidže, podnio je 3. novembra 2008. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj X-KRN-07/454 od 16. oktobra 2008. godine i rješenja Suda BiH broj X-KRN-07/454 od 8. oktobra 2008. godine. Dopunom apelacije od 6. februara 2009. godine, apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio Sudu BiH da odloži izvršenje rješenja Suda BiH broj X-KRN-07/454 od 8. oktobra 2008. godine, do donošenja odluke o apelaciji. Apelant je apelaciju dopunio i 7. augusta 2009. godine.
2. Ustavni sud je donio odluku broj AP-3486/08 od 13. maja 2009. godine kojom je odbio zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere.
3. Rješenjem Suda BiH broj X-KRN-07/454 od 8. oktobra 2008. godine,donesenom po sudiji za prethodni postupak apelant je, u svojstvu branioca osumnjičenog Zvonimira Blaževića, kažnjen novčanom kaznom u iznosu od 3.000,00 KM, zbog toga što je u podnesku od 7. oktobra 2008. godine uvrijedio sud izrazima: „vjerovatno ste usmeno zabranili da se mom branjeniku dostavljaju paketi sa ličnim potrepštinama, što je svojstveno samo koncentracionim logorima i molimo da donosite odluke koje su kompatibilne sa pozitivnim zakonskim propisima i da prestanete diskriminirati mog branjenika“. Navedenim rješenjem je određeno da je apelant navedenu kaznu dužan platiti u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti ovog rješenja.
4. U obrazloženju rješenja Sud BiH naveo da je 7. oktobra 2008. godine sud primio podnesak apelanta kao branioca osumnjičenog Zvonimira Blaževića, u kojem je apelant naveo da je supruga Zvonimira Blaževića donijela paket sa ličnim potrepštinama, kojom prilikom je sud prijem paketa odbio primiti uz obrazloženje da sud to ne dozvoljava. Također, sud je naveo da je apelant u svom podnesku naveo „vjerovatno je sud usmenom naredbom zabranio da se osumnjičenom dostavljaju lični paketi, što je svojstveno samo koncentracionim logorima“, te da je zamolio „da se u predmetu njegovog branjenika donose odluke kompatibilne sa pozitivnim zakonskim propisima i da sud prestane diskriminirati osumnjičenog Blaževića“.
5. Izrazi napisani u podnesku, po mišljenju suda, takve su prirode da grubo vrijeđaju ugled i dostojanstvo suda, zbog čega je sud, na osnovu člana 150. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP), donio rješenje da se apelant kazni. Nadalje, u obrazloženju svoje odluke Sud BiH je naveo da sud od branilaca u krivičnom postupku očekuje visok nivo profesionalnog ponašanja i elementarnu pristojnost u komunikaciji sa sudom i ostalim učesnicima u postupku, koja će osigurati dostojanstvo i integritet samog postupka i svih učesnika. U odnosu na visinu novčane kazne, Sud BiH je istakao da je cijenio težinu uvrede i način na koji je izvršena, te je zaključio da iznos od 3.000, 00 KM u potpunosti odgovara svrsi zbog koje je izrečena.
6. Sud BiH, je rješenjem broj X-KRN -07/ 454 od 16. oktobra 2008. godine, odbio apelantovu žalbu koju je izjavio protiv rješenja od 8. oktobra 2008. godine. U obrazloženju rješenja navedeno je da sadržaj i tekst koji je apelant napisao u dostavljenom podnesku i po mišljenju tog vijeća predstavlja uvredu sudu. Naime, vijeće je navelo da smatra da je upoređivanje suda i pravosudnih organa sa koncentracionim logorima krajnje uvrjedljivo, te da se to ničim ne može opravdati, a pogotovo ne argumentima koje u žalbi apelant iznosi. Na kraju, sud je zaključio da navedene okolnosti, koje su i po mišljenju žalbenog vijeća u prvostepenom rješenju pravilno utvrđeno, narušavaju elementarnu pristojnost u komunikaciji sa sudom, kao i dostojanstvo i integritet suda i ostalih učesnika u postupku, a svojom težinom opravdavaju izricanje sankcije u mjeri kako je to i određeno prvostepenim rješenje.
7. Rješenjem Suda BiH broj X-KRN-07/454 od 15. januara 2009. godine, koje je potvrđeno rješenjem istog suda broj X-KRN-07/454 od 3. februara 2009. godine, apelantu je izrečena novčana kazna zamijenjena kaznom zatvora u trajanju od 60 dana. U obrazloženju rješenja, sud je naveo da je apelantu bio dat rok do 13. novembra 2008. godine da plati izrečenu novčanu kaznu. Budući da apelant nije platio kaznu u datom roku, pa ni nakon pismenog upozorenja, sud je, pozivajući se na odredbe člana i člana 47. KZ Bosne i Hercegovine, izrečenu novčanu kaznu zamijenio kaznom zatvora.
8. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st., 1. 2. i 3. tačka b), c) i d) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 13. Evropske konvencije. Povredu navedenog prava, apelant vidi u tome što smatra „da je činjenični zaključak o vrijeđanju suda proizvoljan“, jer su prema njegovim navodima „u podnesku napisane riječi koje su pobijanim rješenjem inkriminisane, osnovane“. Nadalje, apelant navodi da „inkriminisane“ riječi u podnesku kojim se obratio sudiji za predhodni postupak nisu uvredljive za sudiju, a posebno da nisu uvredljive za sud, zato što je on samo „osnovano molio istom formulacijom da se prestane sa diskriminiranjem njegovog branjenika i da se donesu zakonite odluke“. Stoga je, po apelantovom mišljenju, Sud BiH krajnje proizvoljno primijenio materijalno pravo, te pogrešno izveo zaključak da se u konkretnom slučaju radi o uvredi suda, a ne o urgenciji ili molbi. Na kraju apelant je predložio da Ustavni sud usvoji apelaciju, poništi osporena rješenja i predmet vrati na ponovno suđenje.
9. U dopuni apelacije od 5. februara 2009. godine, kojom je tražio donošenje privremene mjere apelant je naveo da je, 15. januara 2009. godine, Sud BiH donio rješenje kojim mu je novčana kazna zamijenjena kaznom zatvora u trajanju od 60 dana, te da je rješenjem tog suda od 3. februara 2009. godine odbijena kao neosnovana apelantova žalba koju je izjavio protiv navedenog rješenja. Također, apelant je naveo da Sud BiH nije odlučio o njegovom prijedlogu za odgodu izvršenja rješenja Suda BiH od 8. oktobra 2008. godine, a što je tražio svojim podneskom od 16. oktobra 2008. godine. S obzirom da je, po apelantovom mišljenju Sud BiH donoseći osporene odluke od 8. oktobra 2008. godine i 16. oktobra 2008. godine „krajnje proizvoljno primjenio materijalno pravo“, apelant je predložio da Ustavni sud donese odluku kao u predmetu AP 1095/06 kojom će utvrditi da su prekršena apelantova ustavna prava.
10. Dopunom apelacije od 7. avgusta 2009. godine također apelant je pozivajući se na odluku Ustavnog suda u predmetu AP 1095/08 naveo da je stav Ustavnog suda u toj odluci primjenjiv i u konkretnom slučaju, jer su po njegovom mišljenju odluke Suda BiH od 8. oktobra 2008. godine i 16. oktobra 2008. godine protiv kojih je podnio apelaciju utemeljene na pogrešnoj primjeni člana 26. Zakona o advokaturi Federacije BiH. Apelant je također istakao da mu je, pored prava navedenih u prvobitno podnesenoj apelaciji, povrijeđeno i pravo iz člana II/3 tačka h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP1 56/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
13. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
14. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH dovoljno jasno obrazložio svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav
1. Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovani.
15. U pogledu apelantovih navoda da su mu povrijeđena prava iz člana 6. st. 2. i 3. tačka b), c) i d) Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelant osim paušalnih navoda nije dao bilo kakvo obrazloženje tih navoda, niti je dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao ukazati na to da su mu u predmetnom postupku uskraćena prava iz člana 6. st. 2. i 3. tačka b), c) i d) Evropske konvenvije, niti to proizlazi iz dokumentacije predočene Ustavnom sudu. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi izneseni u tom pravcu očigledno (prima facie) neosnovani.
16. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelant nije eksplicitno naveo u vezi sa kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio mogućnost podnošenja zakonom propisanih pravnih lijekova –žalbe o kojoj je odlučio nadležni sud koji je razmotrio apelantove žalbne navode te dao razloge zašto oni nisu mogli dovesti do drugačijeg rjepšenja konkretne pravne stvari. Činjenica da taj pravni lijek nije rezultirao apelantovim uspjehom ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da su navodi iz apelacije i u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovani.
17. U odnosu na dopune apelacije, Ustavni sud zapaža da je apelant dostavio rješenja kojim mu je novčana kazna zamijenjena kaznom zatvora ali da ta rješenja nije formalno osporio već su se njegovi navodi o povredi ustavnih prava isključivo odnosili na rješenja osporena prvobitno podnesenom apelacijom. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća na svoj stav prema kojem apelanti dopunu apelacije moraju dostaviti u roku iz člana 16. stav 1. Pravila, osim ukoliko se dopuna odnosi na nove pravne okolnosti koje su nastale nakon proteka navedenog roka (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1426/05 od 9. novembra 2006. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu da je apelant u dopuni od 5. februara 2009. godine i 7. avgusta 2009. godine, proširio svoje apelacione navode u odnosu na isto činjenično činjenično stanje i iste osporene odluke, a da je konačnu odluku koja je predmet osporavanja primio 20. oktobra 2008. godine, Ustavni sud nema osnova da razmatra ove apelantove navode.budući da su podneseni izvan roka iz člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
18. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović