Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3509/08 (S. D.)
Odluka donesena 29. 06. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Zastara
- Eksproprijacija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3509/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
29. 06. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 29. juna 2011. godine, u predmetu broj AP 3509/08, rješavajući apelaciju Sevdike Drinjak, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sevdike Drinjak podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 014-Gž-07-000 158 od 23. septembra 2008. godine i Rješenja Osnovnog suda u Višegradu broj 091-0-I-06-000266 od 29. januara 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Sevdika Drinjak (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Goražda, koju zastupa Zufer Pjano, advokat iz Goražda, podnijela je 1. novembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 014-Gž-07-000 158 od 23. septembra 2008. godine i Rješenja Osnovnog suda u Višegradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 091-0-I-06-000266 od 29. januara 2007. godine.
2. Osnovni sud je Rješenjem broj R:131/87 od 12. jula 1989. godine odredio Ujbi Drinjaku (u daljnjem tekstu: apelantičin suprug) naknadu za nekretnine bliže navedene u dispozitivu rješenja koje su eksproprirane Rješenjem Opštinske uprave za geodetske i imovinskopravne poslove broj 06/3-
475-13-3/85 od 6. maja 1985. godine. Stavom II dispozitiva SOUR «Elektroprivreda» BiH HE na Drini RO u osnivanju Sarajevo (u daljnjem tekstu: protivpredlagatelj) kao korisnik ekspropriranih nekretnina dužan je isplatiti apelantičinom suprugu, po odbitku već isplaćenog iznosa od 19.218.517 dinara, još iznos od 243.608.363 dinara, i to nesporni iznos u roku od 15 dana po primitku rješenja, a preostali dio u roku od 15 dana po pravosnažnosti rješenja pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
3. Rješenjem Općinskog suda u Goraždu broj O-54703 od 16. aprila 2003. godine utvrđeno je da zaostavštinu iza umrlog apelantičinog supruga čine nepokretnosti navedene u pravosnažnom Rješenju Osnovnog suda broj R-131/87 od 12. jula 1989. godine a da se nasljednikom proglašava apelantica.
4. Na osnovu Rješenja Osnovnog suda broj R:131787 od 12. jula 1989. godine apelantica je Osnovnom sudu 19. jula 2006. godine podnijela prijedlog za izvršenje protiv ZDP «Hidroelektrana na Drini» a.d. Višegrad (u daljnjem tekstu: izvršenik) kao pravnom sljedniku protivpredlagatelja radi novčanog potraživanja na ime ekspropriranih nekretnina. U prijedlogu je istakla da joj je izvršenik dužan platiti iznose bliže navedene u dispozitivu prijedloga-pljenidbom novčanih sredstava izvršenika na žiro-računu kod Razvojne banke u Višegradu i prenosom tih sredstava na račun apelantičinog punomoćnika.
5. Osnovni sud je Rješenjem o izvršenju broj 091-0-I-06-000266 od 26. jula 2006. godine odredio predloženo izvršenje.
6. Odlučujući o prigovoru izvršenika, Osnovni sud je Rješenjem o izvršenju broj 091-0-I-06-
000266 od 29. januara 2007. godine usvojio prigovor, obustavio izvršenje određeno Rješenjem o izvršenju broj 091-0-I-06-000266 od 26. jula 2006. godine, te ukinuo sve provedene radnje.
7. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da su odredbom člana 47. Zakona o izvršnom postupku Republike Srpske («Službeni glasnik RS» br. 59/03, 85/03, 64/05 i 118/07, u daljnjem tekstu:ZIP) taksativno nabrojani razlozi za prigovor koji su takve prirode da sprečavaju izvršenje rješenja o izvršenju. Apelantičino potraživanje, kako je dalje pojasnio Osnovni sud, utvrđeno je Rješenjem tog suda broj R-131/87 od 12. jula 1989 godine koje je postalo pravosnažno 29. septembra 1989. godine. Osnovni sud je citirao odredbu člana 379. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85 i 57/89 i «Službeni glasnik Republike Srpske» br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04, u daljnjem tekstu: ZOO) kojom je propisano da sva potraživanja koja su utvrđena pravosnažnom sudskom odlukom […] zastarijevaju za deset godina, pa i ona za koja zakon inače predviđa kraći rok zastarjelosti.
8. Osnovni sud je dalje istakao da nije sporno da je apelantica kod tog suda 18. juna 2003. godine podnijela prijedlog za izvršenje protiv izvršenika na osnovu iste izvršne isprave radi obezbjeđenja stana i da je Rješenjem toga suda broj I-338/04 od 18. februara 2005. godine prijedlog odbačen kao neuredan. Navedeno rješenje je postalo pravosnažno 21. marta 2006. godine. Odredbom člana 389. stav 2. ZOO, kako je dalje naveo Osnovni sud, propisano je da nije bilo prekida ako je povjeriočeva tužba ili zahtjev odbačen ili odbijen, te je zaključio da se ne može smatrati da je podnošenjem prijedloga za izvršenje 18. juna 2003. godine prekinuto zastarijevanje s obzirom na to da je prijedlog pravosnažnim rješenjem odbačen kao neuredan. Osnovni sud je istakao da je imao u vidu i činjenicu da je odlukom Predsjedništva Srpske Republike BiH od 15. aprila 1992. godine proglašena neposredna ratna opasnost, a potom i ratno stanje koje je ukinuto odlukom Narodne skupštine RS koja je stupila na snagu 19. juna 1996. godine i da se do tada može smatrati da su postojali opravdani razlozi za apelantičino propuštanje da se obrati sudu podnošenjem zahtjeva za izvršenje a sve u skladu sa članom 383. ZOO. Kako je od 19. juna 1996. godine pa do 19. jula 2006. godine, kada je apelantica podnijela prijedlog za izvršenje, protekao rok duži od deset godina propisan odredbom člana 379. stav 1. ZOO, Osnovni sud je zaključio da je nastupila zastara potraživanja, odnosno izvršenja sudske odluke kao izvršne isprave, pa je, u skladu sa odredbom člana 49. u vezi sa članom 47. stav 1. tačka 10. ZIP-a, donesena odluka kao u dispozitivu.
9. Odlučujući o žalbi koju je protiv prvostepenog rješenja izjavila apelantica, Okružni sud je Rješenjem broj 014-0-Gž-07-000 158 od 23. septembra 2008. godine žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio Rješenje Osnovnog suda broj 091-0-I-06-000266 od 29. januara 2007. godine.
10. U obrazloženju rješenja Okružni sud je istakao da je i po ocjeni tog suda prvostepeni sud pravilno odlučio kada je primjenom odredbe člana 49. stav 3. ZIP-a usvojio prigovor izvršenika, obustavio izvršenje i ukinuo provedene radnje. Okružni sud je istakao da je odredbom člana 379. stav
1. ZOO propisano da sva potraživanja koja su utvrđena pravosnažnom sudskom odlukom zastarijevaju za deset godina, pa i ona za koja zakon predviđa kraći rok zastarjelosti. Prema odredbi člana 361. stav 1. ZOO, kako je dalje pojasnio sud, zastarijevanje počinje teći od prvog dana posljednjeg dana kada je povjerilac imao pravo da zahtijeva ispunjenje obaveze ako zakonom za pojedine slučajeve nije šta drugo propisano. Okružni sud je dalje istakao da među strankama nije sporno da je izvršna isprava u ovom predmetu Rješenje Osnovnog suda broj R-131/87 od 12. jula 1989. godine koje je postalo pravosnažno 29. septembra 1989. godine a kojim je utvrđena naknada za eksproprirane nekretnine. Pošto je apelantica podnijela prijedlog za izvršenje 19. jula 2006. godine, prvostepeni sud je pravilno zaključio da je apelantica podnijela prijedlog za izvršenje po proteku roka koji je propisan odredbom člana 379. stav 1. ZOO. Činjenica da je apelantica protiv izvršenika za isto potraživanje podnijela prijedlog za izvršenje 18. juna 2003. godine nije od značaja jer je pravosnažnim Rješenjem Osnovnog suda broj I-338/04 od 18. februara 2005. godine prijedlog za izvršenje odbačen kao neuredan. Odredbom člana 389. stav 1. ZOO, kako je dalje naveo Okružni sud, propisano je da prekid zastarijevanja izvršen podizanjem tužbe ili kojom drugom povjeriočevom radnjom preduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom radi ostvarenja potraživanja smatra se da nije nastupio ako povjerilac odustane od tužbe ili radnje koju je preduzeo. U vezi sa apelantičinim žalbenim navodima da je u konkretnom slučaju nastupio prekid zastare s obzirom na to da je 2003. godine podnijela prijedlog za izvršenje, Okružni sud je istakao da su navodi neosnovani jer se, u smislu stava 2. člana 389. ZOO smatra da nije bilo prekida ako povjeriočeva tužba ili zahtjev bude odbačen ili odbijen ili ako izdjejstvovana ili preduzeta mjera izvršenja ili obezbjeđenja bude poništena. Pošto je u konkretnom slučaju prijedlog za izvršenje koji je apelantica podnijela 18. juna 2003. godine odbačen kao neuredan, to je prvostepeni sud pravilno zaključio da nije nastupio prekid zastare.
11. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju U suštini, povredu prava na pravično suđenje i prava na imovinu apelantica vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelantica je istakla da potraživanja po osnovu ekspropriranih nekretnina ne zastarijevaju, pa se nisu mogle primijeniti odredbe člana 379. ZOO koje se odnose na rok zastare a prijedlogom za izvršenje od 2003. godine prekinut je rok zastare potraživanja po osnovu pravosnažnog Rješenja broj R-131/87. Apelantica je predložila da se apelacija usvoji i osporene odluke ukinu.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
14. U vezi sa apelantičinim navodima o kršenju njenih prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
15. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge zašto je usvojen prigovor izvršenika i obustavljeno izvršenje određeno Rješenjem o izvršenju broj 091-0-I-06-000266 od 26. jula 2006. godine. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o apelantičinom novčanom potraživanju utvrđenom pravosnažnim rješenjem Osnovnog suda pa se u pogledu rokova zastarjelosti za potraživanja utvrđena pravosnažnom presudom primjenjuju odredbe člana 379. ZOO. Redovni sudovi su obrazložili da je apelantica prijedlog za izvršenje Rješenja Osnovnog suda broj R-131/87 od 12. jula 1989. godine podnijela po proteku roka koji je propisan odredbom člana 379. stav 1. ZOO. Također su redovni sudovi obrazložili da u konkretnom slučaju činjenica da je apelantica protiv izvršenika za isto potraživanje podnijela prijedlog za izvršenje 18. juna 2003. godine nije od značaja, jer je pravosnažnim Rješenjem Osnovnog suda broj I-338/04 od 18. februara 2005. godine prijedlog za izvršenje odbačen kao neuredan, a članom 389. stav 2. ZOO je propisano da nema prekida zastare ako je povjeriočeva tužba ili zahtjev odbačen ili odbijen. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr Miodrag Simović