Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3517/08 (S. D.)

Odluka donesena 29. 06. 2011.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prekid postupka
  • Ugovor o poklonu
  • Legitimno očekivanje
  • Raskid ugovora
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3517/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

29. 06. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 29. juna 2011. godine, u predmetu broj AP 3517/08, rješavajući apelaciju Smaila Dervića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Smaila Dervića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-001579 od 5. januara 2010. godine, presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Gž-1313/05 od 27. augusta 2008. godine i broj 001-0-Gž-06-000259 od 29. jula 2008. godine, Presude Općinskog suda u Cazinu broj P-397/01 od 30. augusta 2005. godine i Presude Općinskog suda u Bosanskoj Krupi broj P-85/04 od 25. marta 2005. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Smail Dervić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bužima, kojeg zastupa Mirsad Tatarević, advokat iz Bosanske Krupe, podnio je 5. novembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1313/05 od 27. augusta 2008. godine i broj 001-0-Gž-06-000259 od 29. jula 2008. godine, Presude Općinskog suda u Cazinu broj P-397/01 od 30. augusta 2005. godine i Presude Općinskog suda u Bosanskoj Krupi broj P-85/04 od 25. marta 2005. godine. Apelant je 8. aprila 2009. godine podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje Presude Općinskog suda u Bosanskoj Krupi broj P-85/04 od 25. marta 2005. godine do okončanja postupka po apelaciji pred Ustavnim sudom.

2. Apelant je dostavio dopune apelacije 21. decembra 2009. godine i 6. januara 2010. godine u kojoj je naveo da apelacione navode proširuje i protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-001579 od 5. januara 2010. godine,

Postupak opoziva ugovora o poklonu

3. Presudom Općinskog suda u Cazinu broj P-397/01 od 30. augusta 2005. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud donese odluku kojom se opoziva poklon izvršen ugovorom o poklonu koji je zaključen 18. januara 1988. godine u Bosanskoj Krupi između apelanta kao poklonodavca i apelantovih sinova Osmana Dervića (u daljnjem tekstu: prvotuženi), Zarifa Dervića (u daljnjem tekstu: drugotuženi) i Amira Dervića (u daljnjem tekstu: trećetuženi) kao poklonoprimaca koji je ovjeren kod Općinskog suda u Bosanskoj Krupi (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor) a kojim je apelant na jednake dijelove poklonio tuženim nekretnine bliže navedene u presudi (u daljnjem tekstu: predmetne nekrenine), kao i da sud obaveže tužene da apelantu izdaju ispravu podobnu za prenos prava vlasništva i posjeda na navedenim nekretninama na apelantovo ime a u protivnom takvu će ispravu po pravosnažnosti zamijeniti predmetna presuda na osnovu koje će, a na apelantov prijedlog, Služba za prostorno uređenje, zaštitu okoline, katastar i geodetske poslove, stambene, komunalne i imovinskopravne poslove Općine Bužim (u daljnjem tekstu: Služba) izvršiti prenos prava vlasništva i posjeda navedenih nekretnina sa imena tuženih na apelantovo ime. Apelantov zahtjev kojim je tražio da sud obaveže tužene da mu solidarno naknade troškove postupka je odbijen. Presudom je obavezan apelant da prvotuženom i drugotuženom naknadi troškove postupka u iznosu od 4.356,00 KM, a trećetuženom iznos od 2.970,00 KM.

4. U obrazloženju presude je navedeno da je u postupku utvrđeno da je u apelantovoj porodici došlo do problema još 1986. godine, kada se apelant kao penzioner vratio iz Austrije i počeo da živi sa drugom ženom, a ostavio je suprugu (majku tuženih) zbog čega su majka tuženih i prvotuženi 14. aprila 1986. godine podnijeli tužbu protiv apelanta radi rješavanja imovinskih odnosa. U tom postupku je Osnovni sud u Bosanskoj Krupi u predmetu broj P-267/86 donio sudsku nagodbu 13. juna 1986. godine kojom je apelant priznao majci tuženih udio u bračnoj stečevini u dijelu od ½ na nekretninama koje su bile predmet poklona. Navedeno je da je Rješenjem Osnovnog suda u Bosanskoj Krupi broj DN-208/87 od 30. marta 1987. godine ova sudska nagodba provedena u evidenciji položenih isprava i majka tuženih je upisana kao vlasnica na predmetnim nekretninama sa dijelom ½. Nakon toga je 18. januara 1988. godine, kako je naveo Općinski sud, apelant sa tuženima zaključio predmetni ugovor o poklonu kojim im je poklonio predmetne nekretnine, i to svakom od tuženih po 1/3 dijela nakon čega je apelant 6. oktobra 1988. godine podnio tužbu Osnovnom sudu u Bosanskoj Krupi kojom je tražio da se predmetni ugovor o poklonu raskine da bi navedenu tužbu povukao 19. aprila 1990. godine. Dalje, utvrđeno je da se apelant 1996. godine razišao sa drugom ženom i ponovno nastanio u staroj kući i pomirio sa majkom tuženih, da su zajedno živjeli do smrti majke tuženih 2001. godine, da su drugotuženi i trećetuženi odmah po apelantovom povratku 18. augusta 1997. godine ugovorom o poklonu prenijeli na majku tuženih svoj dio predmetnih nekretnina, te da je majka tuženih istog dana sve svoje nekretnine poklonila prvotuženom koji je, prema katastarskoknjižnom izvodu broj 449 k.o. Konjodar, evidentiran kao vlasnik i posjednik svih nekretnina koje su bile predmet osporavanog ugovora o poklonu. Prema navodima iz presude, apelant je tražio opozivanje predmetnog ugovora zbog toga što su tuženi, nakon smrti majke, „iskazali nezahvalnost tako što su ga vrijeđali i psovali a prvotuženik je nastavio sa takvim ponašanjem zbog čega je intervenisala i policija“.

5. S tim u vezi, u obrazloženju presude je navedeno da se u konkretnom slučaju za rješavanje spora treba da primijene odredbe ranijih zakona kojima je regulisana predmetna materija „a temeljem člana 4. Zakona o nevažnosti pravnih propisa donijetih prije 6. aprila 1941. godine i za vrijeme neprijateljske okupacije, tj. primjenjuju se odredbe paragrafa 947. do 956. Općeg austrijskog građanskog zakonika. Odredbama paragrafa 948. OGZ predviđeno je da se darovanje može opozvati ako je daroprimac skrivio grubu neharnost (nezahvalnost) prema darodavcu, te da se pod grubom neharnosti podrazumijeva povreda tijela ili uvreda u poštenju, u slobodi ili u imovini tako da to predstavlja krivično djelo“. Općinski sud u Cazinu je naveo da je, na osnovu utvrđenih činjenica, vidljivo da su odnosi između apelanta i tuženih bili teško poremećeni i u vrijeme učinjenog darovanja, te da je do novih sukoba došlo nakon smrti majke tuženih. S tim u vezi, a imajući u vidu i apelantov iskaz da su ga drugotuženi i trećetuženi samo jednom verbalno napali, i to odmah nakon majčine smrti zbog namjeravane ponovne ženidbe, Općinski sud u Cazinu je zaključio da se u takvim okolnostima radilo o običnoj svađi koja u odnosu na drugotuženog i trećetuženog ne predstavlja razlog za opozivanje ugovora o poklonu, jer drugotuženi i trećetuženi nisu iskazali grubu nezahvalnost prema apelantu kao poklonodavcu.

6. Općinski sud u Cazinu je naveo da ni ponašanje prvotuženog, također, ne predstavlja grubu nezahvalnost prema apelantu kao poklonodavcu, pa je i u odnosu na njega odbio tužbeni zahtjev. Pri tome je Općinski sud u Cazinu obrazložio da su se sukobi između apelanta i prvotuženog nastavili, ali da je sve to vrijeme apelant „stanovao i koristio kuću koju je darovao tuženicima, odnosno darovao ½ dijela kuće dok je druga polovina kuće prije darovanja na ime bračne tekovine pripala majci tuženika, a ona je sve svoje nekretnine prenijela u vlasništvo prvotuženika. Prvotuženik je samo povremeno dolazio iz Austrije u tu kuću i tada je dolazilo do sukoba. Stoga, prema stanovištu suda, činjenica da je prvotuženik podnio tužbu protiv apelanta za predaju u posjed te kuće ne predstavlja grubu nezahvalnost, jer podnošenje takve tužbe nije protivno sadržaju ugovora o darovanju“. Osim toga, navedeno je i da je apelantovo pozivanje na sukobe u kojima je intervenirala policija neosnovano, jer je utvrđeno da je, zbog sukoba do kojeg je došlo 5. maja 2004. godine, Rješenjem Općinskog suda za prekršaje Bužim broj P-397/04 od 7. septembra 2004. godine obustavljen postupak protiv prvotuženog, jer nije utvrđeno da je on počinio prekršaj. Općinski sud je naveo da je, nasuprot tome, protiv apelanta podignuta optužnica jer je 11. decembra 2004. godine u svađi prvotuženom prijetio pištoljem i govorio da će pucati u njega ako se ne udalji iz dvorišta, kao i da nema podataka da je taj krivični postupak okončan.

7. Imajući u vidu sve navedeno, Općinski sud u Cazinu je zaključio da sve navedene radnje za koje je apelant tvrdio da su razlog za opozivanje ugovora o poklonu predstavljaju običnu svađu čiji uzroci se nalaze u prošlosti, davno prije učinjenog darovanja pa ni sam poklonodavac „ne može osnovano očekivati neku pretjeranu i bezgraničnu zahvalnost tuženika, pogotovo ako u kuću, u kojoj je živio sa majkom tuženika i koju kuću je darovao tuženicima, dovodi drugu ženu“.

8. Protiv navedene presude apelant je izjavio žalbu Kantonalnom sudu koji je Presudom broj 001-0-Gž-06-000 259 od 29. jula 2008. godine žalbu djelimično uvažio i preinačio prvostepenu presudu u odnosu na troškove postupka tako što je apelanta obavezao da prvotuženom i drugotuženom isplati iznos od 3.862,17 KM, a trećetuženom iznos od 2.278,17 KM. U preostalom dijelu žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Presudom je, također, odbijen zahtjev tuženih za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu u iznosu od 720,00 KM. U obrazloženju presude je navedeno da je Kantonalni sud zaključio da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo i za svoju odluku o glavnom tužbenom zahtjevu dao valjane razloge koje je prihvatio i Kantonalni sud. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo u odnosu na odluku o troškovima parničnog postupka, jer je kod računanja visine troškova pogrešno izračunao troškove koji se odnose na nagradu advokatu za pripremno ročište i ročište za glavnu raspravu, te je u tom dijelu prvostepenu presudu preinačio. Kantonalni sud je obrazložio i da su bez pravnog značaja činjenice da je prvotuženi podnio tužbu protiv apelanta, jer, prema obrazloženju Kantonalnog suda, vlasnik ima pravo na zaštitu svog vlasništva protiv svakog lica koje mu to pravo osporava, ili na drugi način ga ometa, kao da je neosnovano i apelantovo pozivanje na nove činjenice, jer apelant nije pružio dokaze da te činjenice i dokaze nije mogao predložiti do zaključenja glavne rasprave.

9. Protiv navedene presude apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 070-0-Rev-08-001579 od 5. januara 2010. godine reviziju odbio. U obrazloženju je navedeno da je neosnovan revizijski prigovor da je drugostepeni sud svoju odluku zasnovao na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, jer je ugovor o poklonu pravni posao zaključen između poklonodavca koji dobrovoljno daje u vlasništvu neku svoju stvar ili imovinsko pravo i poklonoprimca koji na to pristaje i prihvata poklon. Vrhovni sud je naveo da današnjim pozitivnim pravnim propisima ugovor o poklonu nije regulisan, pa se u slučaju spora u pogledu pravnih učinaka takvog ugovora i njime uspostavljenih pravnih odnosa među ugovaračima prosuđuje prema pravilima Općeg građanskog zakonika ukoliko ta pravila nisu u suprotnosti sa pozitivnim zakonskim propisima. Navedeno je da se, shodno tome, i opozivanje konkretnog ugovora o poklonu prosuđuje prema pravilima paragrafa 948. navedenog zakonika. Međutim, prema obrazloženju Vrhovnog suda, a s obzirom na činjenice utvrđene u nižestepenom postupku, u konkretnoj pravnoj situaciji ne postoje uvjeti propisani u navedenom paragrafu za opozivanje predmetnog ugovora o poklonu, kako su pravilno zaključili nižestepeni sudovi. Vrhovni sud je na kraju naveo: „Stoga cijeneći ponašanje tuženih i po etičkim kriterijima, i po ocjeni ovog suda ne bi se moglo podvesti pod pojam grube neblagodarnosti kao pretpostavke za opoziv poklona, pa je stoga ocjena ovog suda da je odluka drugostepenog suda, koja se revizijom pobija, utemeljena pa pravilnoj primjeni materijalnog prava.“

Postupak predaje u posjed spornih nekretnina

10. Presudom Općinskog suda u Bosanskoj Krupi broj P-85/04 od 25. marta 2005. godine obavezan je apelant da prvotuženom, koji je u ovom postupku bio tužitelj (u daljnjem tekstu: prvotuženi/tužitelj), preda slobodne od lica i stvari predmetne nekretnine, te da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.493,00 KM. Također je usvojen i zahtjev prvotuženog/tužitelja za donošenje mjere objezbjeđenja, te je sud rješenjem sadržanim u predmetnoj presudi obavezao apelanta (stav jedan i dva izreke rješenja) da, i prije pravosnažnosti predmetne presude, radi izbjegavanja štete prvotuženog zbog privremenog iznajmljivanja prostora potrebnog za njegov smještaj i smještaj njegove porodice, omogući prvotuženom/tužitelju ulazak u predmetnu kuću tako što će mu predati ključ ulaznih vrata i omogućiti nesmetano korištenje jedne sobe na spratu na način bliže naveden u presudi i pripadajućeg dvorišta s tim da je prvotuženi/tužitelj dužan redovno održavati ustupljeni prostor i srazmjerno snositi pripadajuće troškove održavanja prostora i korištenja instalacije (utrošak vode i struje). Određeno je da je postupanje po navedenoj mjeri obavezno odmah u roku od 24 sata, računajući od dana prijema rješenja (stav dva izreke rješenja). Stavom četiri izreke rješenja je određeno „za slučaj nepostupanja tuženog [apelanta] po određenim mjerama i rješenju, dozvoljavam tužitelju [prvotuženom] da u postupku prizivanja izvršenja se upotrijebi i prisila, naznakom da izvršenje po ovom sudu kao izvršnom i uz eventualnu potrebnu asistenciju policije, i to na način da se po tužitelju [prvotuženom] može ući u nesmetani dio određenog prostora sporne kuće, te dopuštam i zamjenu brave na ulaznim vratima“ o trošku prvotuženog/tužitelja s tim da je obavezan apelantu predati duplikat ključa od ulaznih vrata.

11. U obrazloženju presude su istaknute činjenice koje su navedene i u presudama koje se odnose na opoziv ugovora o poklonu, te je navedeno da je prezentiranjem ugovora o poklonu prvotuženi/tužitelj dokazao da je vlasnik predmetnih nekretnina i da je vlasništvo upisano u javnim knjigama. Navedeno je da je apelantovo pozivanje na činjenicu da se pred Općinskim sudom u Cazinu vodi postupak za opoziv predmetnog ugovora o poklonu, te da je iz tog razloga potrebno prekinuti predmetni postupak do okončanja postupka za opoziv ugovora o poklonu, nebitno za odlučivanje u konkretnom sporu, budući da je prvotuženi/tužitelj dokazao vlasništvo na predmetnim nekretninama, jer vlasnik ima pravo da stvar koristi i posjeduje i njome raspolaže, što je u konkretnom slučaju prvotuženom/tužitelju osporio apelant svojim ponašanjem. Odredbom člana 2/I Zakona o vlasničkopravnim odnosima izričito je, prema obrazloženju presude, navedeno da je svako dužan da se uzdržava od povreda prava vlasništva druge osobe. Prema obrazloženju, odredbom člana 43. istog zakona dopuštena je vlasnička zaštita tužbom kod suda s tim da to pravo ne zastarijeva a prema članu 44. obaveza osobe čiji posjed stvari nije savjestan je da stvar vrati vlasniku, što je u konkretnom slučaju apelant odbijao.

12. Općinski sud je naveo i da se u konkretnom slučaju apelant ne može pozivati na savjesnost jer je i sam priznao da ga sin prvotuženi/tužitelj želi izbaciti iz kuće, te da, osim toga, apelant nije dokazao da ga je prvotuženi/tužitelj obavezan izdržavati i stambeno zbrinjavati shodno odredbama Porodičnog zakona, a posebno iz razloga što je u postupku utvrđeno da apelant ima prihode i imovinu, i to penziju iz inostranstva, dio imovine naslijeđene od oca - stara porodična kuća, kao i pravo doživotnog uživanja porodične kuće sa trećim licem u Bihaću. Osim toga, navedeno je i da je utvrđeno da je prvotuženi/tužitelj po završetku završnih izlaganja ponudio pred sudom apelantu da napusti predmetne nekretnine uz naknadu od 10.000,00 KM, te da se sa novom suprugom iseli, što apelant nije prihvatio. Imajući u vidu sve navedeno, Općinski sud u Bosanskoj Krupi je usvojio zahtjev prvotuženog/tužitelja. U pogledu mjere obezbjeđenja, navedeno je da je donošenje navedene mjere opravdano i da je navedena mjera i dozvola prvotuženom/tužitelju donesena u skladu sa članom 279/I Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) prema kojoj sud određuje vrstu mjere, sredstvo kojim će se mjera prinudno ostvariti, predmet mjere obezbjeđenja i prema kojim pravilima će se ostvariti, kao i da rješenje o određivanju mjere obezbjeđenja ima djejstvo rješenja o izvršenju. Pri tome je navedeno da je utvrđeno da prvotuženi/tužitelj nema mogućnost ulaska u kuću kada dolazi iz Austrije, a zbog smještaja kod drugih, ima troškove i trpi štetu, te je navedeno da je prvotuženom/tužitelju dopušteno po zahtjevu i poduzimanje određenih aktivnosti u smislu provođenja mjere obezbjeđenja i to samo „za slučaj da tuženi koji je protivnik mjere ne postupi po naloženom iz rješenja u vezi sa mjerama obezbjeđenja a to da odbije predati mu duplikat ključa ulaznih vrata sporne kuće kako bi tužitelj mogao ući u određenu prostoriju, do pravosnažne odluke u ovom sporu, tačnije da zatraži upotrebu prisile po izvršnom radniku ovog suda ili potrebnu asistenciju policije, te u tom pravcu sam zamijeni bravu na ulaznim vratima sporne kuće, te tuženom, svom ocu Dervić Smailu, preda kopiju ključa ulaznih vrata, sve o trošku tuženog“.

13. Protiv navedene presude apelant je izjavio žalbu Kantonalnom sudu koji je Presudom broj GŽ-1313/05 od 27. augusta 2008. godine žalbu odbio i potvrdio prvosteprnu presudu. U obrazoženju presude Kantonalni sud je naveo da su neosnovani žalbeni navodi da prvostepeni sud nije utvrdio po kojem pravnom osnovu je prvotuženi/tužitelj postao vlasnik spornih nekretnina, jer iz provedenih dokaza jasno proizlazi da je prvotuženi/tužitelj nekretnine stekao po osnovu ugovora o poklonu. Osim toga, navedeno je da su neosnovani i navodi vezani za pitanje da li je prvotuženi/tužitelj strani državljanin ili ne, te da li između Austrije i BiH postoji formalni ili faktički reciprocitet u sticanju vlasništva na nekretninama, jer ta pitanja nisu od uticaja na predmet konkretnog spora. Kantonalni sud je naveo i da je odluka o mjeri obezbjeđenja, također, donesena u skladu sa odredbama ZPP i da nije po sadržini identična sa izrekom odluke o meritumu na šta je neosnovano ukazivano žalbenim navodima. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je odbio apelantovu žalbu.

14. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelant navodi da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog pogrešne primjene procesnog i materijalnog prava, jer je u toku postupka pred Općinskim sudom u Bosanskoj Krupi isticao činjenicu da se pred Općinskim sudom u Cazinu vodi postupak po apelantovoj tužbi protiv tuženih a radi opoziva ugovora o darovanju nekretnina koje su predmet i spora pred sudom u Bosanskoj Krupi, ali da je sud odbio njegov prijedlog za prekid postupka do okončanja postupka koji je vođen pred Općinskim sudom u Cazinu. Apelant smatra da je prema redoslijedu donošenja prvostepenih odluka pred Kantonalnim sudom prvo trebalo da bude riješena njegova žalba protiv presude Općinskog suda u Bosanskoj Krupi, a onda protiv presude Općinskog suda u Cazinu, pa i u tome vidi povredu prava na pravično suđenje. Dalje, apelant povredu prava na imovinu vidi u tome što je poklonom ostao bez ikakve imovine, jer je u vrijeme zaključenja ugovora smatrao da čini dobro djelo i da će mu sinovi biti zahvalni, ali da su oni pokazali nezahvalnost. Navodnu povredu prava na dom apelant nije obrazložio. Apelant, također, traži da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi se do okončanja postupka po apelaciji zabranilo izvršenje Presude Općinskog suda u Bosanskoj Krupi broj P-85/04 od 25. marta 2005. godine, jer bi njenim izvršenjem ostao na ulici, budući da je stara kuća koju je naslijedio od oca neuvjetna za život i jer nije njegovo vlasništvo, nego vlasništvo njegovih dvojice sinova.

15. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

16. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

a) Pravo na pravično suđenje

17. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na pogrešnu primjenu procesnog i materijalnog prava. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

18. Ustavni sud primjećuje, u vezi sa primjenom procesnog prava na koje se apelant žali (u smislu da je odbijen njegov prijedlog za prekid postupka), da iz osporenih presuda proizlazi da su nadležni sudovi odbijanje apelantovog zahtjeva za prekid postupka za predaju u posjed predmetnih nekretnina do okončanja postupka opoziva ugovora o poklonu obrazložili pozivom na odredbe čl. 43. i 44. Zakona o vlasničkopravnim odnosima „da je dopuštena vlasnička zaštita tužbom kod suda s tim da to pravo ne zastarijeva a da je obaveza osobe čiji posjed stvari nije savjestan da stvar vrati vlasniku što je u konkretnom slučaju apelant odbijao, a budući da je prvotuženi/tužitelj dokazao pravo vlasništva na predmetnim nekretninama“. Imajući u vidu navedene zakonske odredbe, Ustavni sud ne nalazi nikakvu procesnu nepravičnost u situaciji kada su redovni sudovi odbili apelantov prijedlog za prekid postupka pri čemu su u obrazloženju odluka za svoj zaključak o neosnovanosti ovog prijedloga dali obrazloženje koje zadovoljava standarde prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije.

19. Dalje, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili i svoje odluke u vezi sa primjenom materijalnog prava, primjenjujući pri tome relevantne odredbe materijalnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

b) Pravo na imovinu

20. U pogledu apelantovih navoda o povredi prava na imovinu, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i vlastitu jurisprudenciju prema kojoj «imovina», u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, može biti ili «postojeća imovina» ili «dobra», uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar «legitimno očekivanje» da će ih realizovati (vidi, Evropski sud, Jantner protiv Slovačke, presuda od 4. marta 2003. godine, aplikacija broj 39050/97, stav 27). Ustavni sud, također, podsjeća da pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ne garantuje pravo na sticanje imovine (vidi, Evropski sud, Van der Mussele protiv Belgije, presuda od 23. novembra 1983. godine, serija A broj 70, stav 48), niti se može tumačiti kao ograničenje državi da zakonima uredi pitanje uslova pod kojima određena lica mogu ostvarivati određena imovinska prava.

21. U konkretnom slučaju Ustavni sud ukazuje da su odredbama Općeg austrijskog građanskog zakonika, koji je relevantan propis, u konkretnom slučaju regulisani uvjeti pod kojima se ugovor o poklonu može opozvati a to su: da je poklonoprimac pokazao grubu nezahvalnost prema poklonodavcu, te da se pod grubom nezahvalnosti podrazumijeva povreda tijela ili uvreda u poštenju, u slobodi ili u imovini, tako da to predstavlja krivično djelo. Dakle, apelant je imao «ostvariv» zahtjev prema navedenom zakonu, ali je bilo potrebno da dokaže da su ispunjeni svi propisani uvjeti za opoziv ugovora o poklonu. Iz navedenog slijedi da pravo na povrat nekretnina darovanih ugovorom o poklonu nije postojeća apelantova imovina, već se apelant samo pojavljuje kao podnosilac zahtjeva u odnosu na tu imovinu (vidi, Evropski sud, Peter Gratzinger i Eva Gratzingerova protiv Češke Republike, Odluka o dopustivosti od 10. jula 2002. godine, aplikacija broj 39794/98, stav 69, i, mutatis mutandis, Odluka Ustavnog suda broj AP 2349/06 od 27. februara 2008. godine). Stoga, Ustavni sud mora odgovoriti na pitanje da li je apelant imao bar «legitimno očekivanje» da će njegov ostvariv zahtjev na osnovu relevantnog zakonskog propisa biti riješen u njegovu korist i ugovor o poklonu biti opozvan.

22. U vezi s tim, Ustavni sud je već naveo da su nadležni sudovi dali zadovoljavajuća obrazloženja u pogledu utvrđenja da poklonoprimci nisu pokazali grubu nezahvalnost prema apelantu, te da je predmetni ugovor o poklonu sačinjen u skladu sa odredbama relevantnog zakona. Zbog toga su nadležni sudovi zaključili da apelant ne ispunjava zakonom propisane uvjete za opoziv ugovora o poklonu. Ovo dalje znači da apelant zbog toga nije mogao imati legitimno očekivanje da će ostvariti pravo na opoziv ugovora o poklonu u skladu sa Zakonom, budući da njegova situacija nije situacija koja je predviđena relevantnim propisom.

23. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer nije mogao imati «legitimno očekivanje» da će ostvariti pravo na opoziv ugovora o poklonu po odredbama relevantnog zakona zato što situacija u kojoj se nalazio nije ispunila propisane uvjete. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

c) Pravo na dom

24. Apelant navodi i da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na dom. Povredu ovog prava apelant nije posebno obrazlagao pa Ustavni sud zaključuje da apelant i navode o povredi prava na dom, također, zasniva na tvrdnjama o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. S obzirom na to da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke razmotrio ove apelacione navode, te zaključio da su očigledno (prima facie) neosnovani, to Ustavni sud smatra da su i navodi o povredi prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

25. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

26. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.

27. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3517/08 (S. D.) | Sudska praksa | Aktio