Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3558/08 (S. R.)
Odluka donesena 29. 06. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje - pravo na javnu raspravu
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3558/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
29. 06. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 29. juna 2011. godine, u predmetu broj AP 3558/08, rješavajući apelaciju Save Račić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Save Račić podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Gž-08-000550 od 24. aprila 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Sava Račić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banje Luke, koju zastupa Mirko Pjević, advokat iz Banje Luke, podnijela je 8. novembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-08-000550 od 24. aprila 2008. godine.
2. Ustavni sud je Odlukom broj AP 1840/08 od 14. oktobra 2008. godine odbacio kao preuranjenu apelantičinu apelaciju koja je podnesena 17. juna 2008. godine, a kojom je apelantica osporavala Presudu Okružnog broj 011-0-Gž-08-000550 od 24. aprila 2008. godine, zbog toga što je protiv te presude apelantica izjavila reviziju o kojoj u vrijeme rješavanja o toj apelaciji nije bila donesena konačna odluka. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 724 od 27. augusta 2008. godine apelantičina revizija je odbačena kao nedopuštena zbog formalnih razloga (visina spora).
3. Činjenice predmeta koji proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
4. Presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Mal- 2512/04 od 17. januara 2008. godine usvojen je apelantičin tužbeni zahtjev, te je Ranko Duminović (u daljnjem tekstu: tuženi) obavezan da apelantici na ime naknade štete isplati iznos od 325,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 23. septembra 2004. godine kao dana podnošenja tužbe pa do isplate, u roku od 15 dana od dana donošenja presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Tuženi je obavezan da apelantici nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.080,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom, u roku od 15 dana od dana donošenja presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
5. U obrazloženju presude Osnovni sud je istakao da je predmet spora apelantičin zahtjev za naknadu štete u iznosu od 325,00 KM koju je, po apelantičinim navodima, skrivio tuženi na način što je nestručnim i neprofesionalnim radom lica koja su zaposlena kod njega oštetio na njenom vozilu tapecirung koji se odvojio od krova vozila a tom prilikom su oštećene i presvlake u vozilu. Osnovni sud je, nakon provedenog dokaznog postupka (saslušanje svjedoka, saslušanje apelantice i tuženog u svojstvu parnične stranke, te uvidom u materijalnu dokumentaciju koja se nalazila u spisu), utvrdio da je tuženi kriv za pričinjenu štetu koju je apelantica pretrpjela. Osnovni sud je istakao da je na osnovu saslušanja svjedoka M.M. i M.R. utvrdio da je apelantica dovezla svoj auto u auto-praonicu koja je vlasništvo tuženog sa namjerom da joj auto opere dubinski iznutra i da joj se na sjedala navuku nove presvlake. Osnovni sud je, također, naveo da je auto nesporno preuzela apelantičina kćerka koja nije imala primjedbe na pružene usluge. Međutim, nakon nekoliko dana apelantica je primijetila da se tapecirung odvojio od krova na dijelu oko retrovizora, pa je izvršila reklamaciju. Tuženi je pokušao da zalijepi platno, ali to nije uspio a i presvlake su počele da se raspadaju i osipaju, pa je apelantica bila prinuđena da auto odveze u STR «Joja» da joj otkloni štetu.
6. Osnovni sud je istakao da se u konkretnom slučaju radi o ugovoru o djelu između apelantice i tuženog, u smislu člana 600. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85 i 57/89 i «Službeni glasnik Republike Srpske» br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04, u daljnjem tekstu: ZOO), te je citirao odredbu člana 611. ZOO prema kojoj poslenik odgovara za lica koja su po njegovom nalogu radila na poslu koji je preuzeo da izvrši kao da ga je sam izvršio. Osnovni sud je citirao i odredbu člana 620. stav 3. ZOO kojom je propisano da ako uposleni ne otkloni nedostatak do primjerenog roka, naručilac može po svom izboru izvršiti otklanjanje nedostataka na račun poslanika ili sniziti naknadu ili raskinuti ugovor. U konkretnom slučaju tuženi nije otklonio nedostatak kako treba, već je platno pričvrstio zihericama i napravio još veću štetu a vršio je uslugu tapeciranja krova koja usluga se i ne vrši kao redovna djelatnost u praonici auta. Članom 154. ZOO propisano je da ko drugom prouzrokuje štetu dužan je nadoknaditi ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice. Pošto je tokom postupka utvrđeno da je tuženi kriv za učinjenu štetu na apelantičinom autu a apelantica je navedenu štetu morala otkloniti obraćajući se trećem licu da izvrši popravak-tapeciranje unutrašnje strane auta koji je bio oštećen prilikom dubinskog čišćenja, Osnovni sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan.
7. Tuženi je protiv Presude Osnovnog suda broj Mal-2512/04 od 17. januara 2008. godine izjavio žalbu Okružnom sudu koji je Presudom broj 011-0-Gž-08-000550 od 24. aprila 2008. godine žalbu tuženog uvažio i preinačio prvostepenu presudu, tako što je odbio apelantičin tužbeni zahtjev, kao i zahtjev tuženog za naknadu troškova postupka.
8. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao da među strankama nije sporno da je tuženi vlasnik auto-praonice kojoj je apelantica povjerila dubinsko pranje vozila i stavljanje presvlaka ali da je na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud donio pogrešnu odluku o odgovornosti tuženog po principu subjektivne krivice za štetu koja je nastupila na apelantičinom vozilu. Naime, iz provedenih dokaza proizlazi da je apelantica svojim radnjama doprinijela da šteta uopšte nastane, ili da bude veća nego što bi bila, jer je vozilo sa dotrajalim tapecirungom dovezla u praonicu tuženog, čime je učestvovala u nastaloj šteti, a, s druge strane, izvedenim radovima kod STR «Joja» apelantica nije dovela tapecirung u pređašnje stanje, nego joj je auto-limar stavio novo platno na krov auta. Slijedom navedenog, Okružni sud je zaključio da Osnovni sud nije pravilno primijenio odredbu člana
606. ZOO, jer je nesumnjivo da vozilo koje je staro 14 godina u vrijeme zaključenja ugovora o djelu imalo nedostatke u vidu dotrajalog tapecirunga a što je apelantici bilo poznato pa je, i pored toga, pristala na dubinsko čišćenje a po obavljenom poslu apelantičina kćerka je preuzela auto i nije imala primjedbe na obavljeni rad. S obzirom na utvrđeno činjenično stanje, Okružni sud je zaključio da apelantica nije dokazala da je tuženi prouzrokovao štetu namjerno ili nepažnjom, a što bi ga obavezivalo na naknadu štete.
9. Okružni sud je dalje naveo da iz izjave tuženog proizlazi da je apelantica bila obaviještena o mogućnosti oštećenja, jer je tapecirung, zbog starosti vozila, bio loš i da je umjesto mehaničkog pristupio manuelnom čišćenju pa je, dakle, preuzeo sve mjere opreza da spriječi dalje nastajanje štete, što ga oslobađa odgovornosti u smislu člana 177. ZOO. Također je istaknuto da se tuženi ponašao savjesno, jer je pristao na reklamaciju i pokušao otkloniti nedostatke u radu koliko je mogao i da nedostaci nisu posljedica njegovog rada, već lošeg materijala tapecirunga i lošeg materijala od kojeg su izrađene presvlake. Na kraju je Okružni sud istakao da prilikom preuzimanja auta od apelantičine kćerke nije bilo primjedbi na rad tuženog, te se može smatrati da je rad primljen, pa u tom slučaju poslenik ne odgovara za nedostatke koji su se mogli opaziti običnim pregledom. Okružni sud je zaključio da je apelantica, dovozeći svoj auto star 14 godina, preuzela rizik da do štete dođe, a nije dokazala postojanje uzročne veze između ponašanja tuženog i nastanka štete.
10. Apelantica navodi da je povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica je hronološki navela tok postupka pred redovnim sudovima a povredu navedenog prava vidi u tome što je drugostepeni sud drugačijom ocjenom dokaza izvedenih pred prvostepenim sudom preinačio prvostepenu presudu i odbio tužbeni zahtjev, a da nije otvorio raspravu u smislu člana 217. Zakona o parničnom postupku, pa joj je na ovaj način uskraćeno i pravo na javnu raspravu.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ispitujući dopustivost apelacije u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud ukazuje da je Odlukom broj AP 1840/08 od 14. oktobra 2008. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju kojom je apelantica osporavala Presudu Okružnog suda broj 011-0-Gž-08-000550 od 24. aprila 2008. godine, jer je pred Vrhovnim sudom u toku bio postupak povodom apelantičine revizije. S obzirom na to da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-08-000 724 od 27. augusta 2008. godine revizija odbačena kao nedopuštena zbog formalnih razloga, konačnu odluku u ovom predmetu predstavlja Presuda Okružnog suda broj 011-0-Gž-08-000550 od 24. aprila 2008. godine. Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija koja je odbačena kao preuranjena. S obzirom na to da je osporena presuda uručena apelantici 12. maja 2008. godine, a apelacija podnesena 17. juna 2008. godine. proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, čime je ispunjen ovaj uvjet dopustivosti predmetne apelacije.
13. U daljnjoj fazi ispitivanja dopustivosti predmeta Ustavni sud mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
14. U konkretnom slučaju apelantica povredu prava na pravično suđenje vidi u tome što drugostepeni sud nije po žalbi tuženog otvorio raspravu, pa joj je na taj način uskraćeno i pravo na javnu raspravu.
15. Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 1. Evropske konvencije garantira svakome pravo na javnu raspravu prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, svako ima pravo na javnu raspravu pred tribunalom koji razmatra konkretan predmet osim ukoliko postoje izuzetne okolnosti zbog kojih je neko lišen takve rasprave (vidi, između ostalih, Evropski sud za ljudska prava, Fredin protiv Švedske, presuda od 23. februara 1994. godine, serija A broj 283-A, str. 10-11, st. 21-22). Ustavni sud, također, naglašava da je, prema praksi Evropskog suda, u parničnom postupku ročište po žalbi nepotrebno ako su u prvom stepenu zadovoljeni zahtjevi javnog saslušanja, a odlučivanje se odnosi na dopuštenost žalbe ili isključivo na pravna pitanja (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Helmers protiv Švedske, presuda od 20. oktobra 1991. godine, serija A-
212-A).
16. Ustavni sud napominje da, prema članu 217. stav 1. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik RS» br. 58/03, 85/03 I 74/05), drugostepeni sud odlučuje o žalbi na sjednici vijeća bez rasprava, ili na osnovu održane rasprave, a prema stavu 2. navedenog člana drugostepeni sud će zakazati raspravu kada ocijeni da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno pred drugostepenim sudom utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze, kao i kada ocijeni da je, zbog povrede odredaba parničnog postupka, u prvostepenom postupku potrebno održati raspravu pred drugostepenim sudom. U konkretnom slučaju zadovoljeno je apelantičino pravo na javnu raspravu «pred tribunalom koji razmatra konkretan predmet» s obzirom na to da je apelantica u postupku pred prvostepenim sudom imala pravo na javnu raspravu pred sudom i tom prilikom je sud utvrđivao relevantne činjenice, između ostalog, provođenjem dokaza koje je apelantica predložila, te je i sama saslušana u svojstvu parnične stranke. Drugostepeni sud nije bio u obavezi da zakaže raspravu, jer je ocijenio da to nije potrebno s obzirom na to da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i izveo sve dokaze, te je odluku donio na sjednici vijeća bez prisustva stranaka odlučujući samo o pravnim pitanjima. Također, Ustavni sud primjećuje da iz navoda apelacije i dokumentacije iz spisa proizlazi da apelantica nije u odgovoru na žalbu ni ukazivala drugostepenom sudu na eventualnu potrebu zakazivanja rasprave pred drugostepenim sudom. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
17. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je Okružni sud dovoljno jasno obrazložio svoje zaključke izvedene iz provedenih dokaza pred prvostepenim sudom, te na osnovu njih izveo zaključak da apelantica nije dokazala da je tuženi prouzrokovao štetu namjerno ili nepažnjom a što bi ga obavezivalo na naknadu štete, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelantica ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelantica nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantičini navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
18. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr Miodrag Simović