Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3576/08 (S. M.)

Odluka donesena 29. 06. 2011.

Nema povrede
Član 2. Protokola 4 uz EK i član II/3.m) Ustava BiH (Sloboda kretanja)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Zamjena nekretnina
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Povrat stana
  • Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
  • Miješanje u pravo na dom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3576/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

29. 06. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 29. juna 2011. godine, u predmetu broj AP 3576/08, rješavajući apelaciju Spomenke Malović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Spomenke Malović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-

Rev-06-000 810 od 9. juna 2008. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-51/05 od 30. marta 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj P-2689/98 od 18. oktobra 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Spomenka Malović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banje Luke podnijela je 12. novembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-000 810 od 9. juna 2008. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-51/05 od 30. marta 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-2689/98 od 18. oktobra 2004. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj P-2689/98 od 18. oktobra 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj Gž-51/05 od 30. marta 2006. godine, utvrđeno je da je pravno valjan ugovor o korištenju stana od 24. juna 1988. godine koji su zaključili Zlatija Jašarević (u daljnjem tekstu: tužiteljica) i SIZ stanovanja Banja Luka. Na temelju tog ugovora tužiteljica je useljenjem stekla stanarsko pravo na dvosobnom stanu koji se nalazi u Banjoj Luci, ul. Jevrejska broj 22 (u daljnjem tekstu: predmetni stan). Stavom II dispozitiva navedene presude utvrđeno je da je ugovor o zamjeni stanova zaključen 15. juna 1994. godine u Banjoj Luci između tužiteljice i sada pokojnog Milovana Malovića (u daljnjem tekstu: apelanticin suprug) pravno ništav. Stavom III dispozitiva presude utvrđeno je da je Ugovor o korištenju predmetnog stana broj 0303-2308/94 iz 1994. godine zaključen između apelanticinog supruga i Zavoda za izgradnju Banja Luka (u daljnjem tekstu: drugotuženi) pravno ništav. Stavom IV dispozitiva presude nalaže se apelantici da predmetni stan isprazni od lica i stvari i da ga preda u posjed tužiteljici. Stavom V dispozitiva presude obavezani su Grad Banja Luka (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i apelantica da tužiteljici nadoknade troškove postupka u iznosu od 7.884,00 KM u roku od 30 dana nakon pravosnažnosti presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

3. Na osnovu provedenog dokaznog postupka Osnovni sud je utvrdio da je tužiteljici dodijeljen na korištenje predmetni stan 1988. godine, da je tužiteljica zaključila ugovor o korištenju toga stana 4. juna 1988. godine sa pravnim prednikom drugotuženog, da je između tužiteljice i apelanticinog supruga 15. juna 1994. godine zaključen ugovor o zamjeni predmetnog stana, na kojem je nosilac stanarskog prava bila tužiteljica, za stan u Zenici, ul. Ganibegovića 2A, na kojem je nosilac stanarskog prava bio apelanticin suprug. Osnovni sud je, također, utvrdio da su davaoci stanova na korištenje, Opština Banja Luka i «Čajevac Holding Elektronika i elektromehanika», dali saglasnost za zamjenu stanova i da je apelanticin suprug sa drugotuženim zaključio ugovor o korištenju stana 1994. godine, da se apelantica sa porodicom uselila u predmetni stan, dok tužiteljica nikada nije stupila u posjed stana u Zenici. Također je utvrđeno da je apelanticin suprug umro 3. aprila 1998. godine, da je stan u Zenici koji je bio predmet zamjene u postupku pred organom uprave po apelanticinom zahtjevu vraćen u posjed apelantici i da apelantica drži u posjedu predmetni stan.

4. Osnovni sud je citirao odredbu člana 2.A Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine («Službeni glasnik RS» broj 65/00; u daljnjem tekstu: Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o korištenju napuštene imovine) kojom je propisano da se odredbe ovog zakona primjenjuju i na ugovore o zamjeni stana ako je zamjena izvršena u periodu od 1. aprila 1992. godine do 19. decembra 1998. godine, a koja je izvršena u skladu sa odredbama Zakona o stambenim odnosima («Službeni list SRBiH» br. 14/84, 12/87 i 36/89, te «Službeni glasnik RS» br. 19793 i 12/99; u daljnjem tekstu: ZOSO). Istom odredbom je regulisano da je teret dokazivanja toga da li je ugovor o zamjeni zaključen u skladu sa zakonom i na dobrovoljan način na stranci koja tvrdi da je po osnovu takvog ugovora o zamjeni stekla pravo na stan pa je sud u konkretnom slučaju ocjenjivao da li je ugovor zaključen na zakonit i dobrovoljan način. Osnovni sud je u obrazloženju presude istakao da je predmetni ugovor o zamjeni stanova između tužiteljice i apelanticinog supruga zaključen u skladu sa članom 32. ZOSO-a jer je zaključen u pismenoj formi a postoji i saglasnost davaoca stana na korištenje za zamjenu stana. Međutim, kada je u pitanju dobrovoljnost, Osnovni sud je zaključio da je kod zaključenja predmetnog ugovora izostala dobrovoljnost ugovarača. Dakle, kako je zaključio Osnovni sud, parnične stranke nisu izrazile stvarnu volju za zamjenu stanova jer njihova volja za zamjenu stanova nije bila slobodno izražena volja već je do zaključenja ugovora došlo «silom prilika». Naime, iz provedenog dokaza saslušanjem tužiteljice i apelantice u svojstvu parničnih stranaka, te iz iskaza svjedoka Z. J. i J. E. prvostepeni sud je utvrdio da je tužiteljica u vrijeme zaključenja ugovora o zamjeni stanova kao lice nesrpske nacionalnosti, zbog opštepoznatih ratnih okolnosti, trpjela prijetnje i pritiske upućene telefonom od nepoznatih lica, da je tužiteljicin muž bio na radnoj obavezi i da je prije zaključenja ugovora o zamjeni pretučen u Gospodskoj ulici u Banjoj Luci, nakon čega se tužiteljica odlučila da zamijeni stan, pa u takvim okolnostima, njihova volja za zaključenje ugovora o zamjeni stanova nije slobodno izražena volja i ne počiva na principu dobrovoljnosti. Iako se apelantica nije pozivala na činjenicu da je bila izložena raznim pritiscima u Zenici, iz njenog iskaza sud je utvrdio da je njen suprug i nakon njenog odlaska ostao da živi u Zenici gdje je gladovao, nije imao slobodu kretanja, a sve zbog toga što je, da bi došao u Banju Luku, morao biti razmijenjen, pa je zaključenje ugovora o zamjeni bila samo želja da se ostvari «krov nad glavom» u Banjoj Luci s obzirom na to da se u Zenici kao pripadnici manjinskog naroda nisu osjećali sigurno.

5. Osnovni sud je, također, naveo da je vodio računa i o poštovanju principa savjesnosti i poštenja, u smislu odredbe člana 12. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85 i 57/89, te «Službeni glasnik RS» br. 17/93, 3/96 i 39/03; u daljnjem tekstu ZOO). Naime, Osnovni sud je pojasnio da u konkretnom slučaju nije došlo do realizacije ugovora o zamjeni stanova jer se tužiteljica nikada nije uselila u stan u Zenici s obzirom na to da 1997. godine, kada je pokušavala da stupi u posjed stana, u Federaciji Bosne i Hercegovine nisu priznavali ugovore o zamjeni, a nakon toga su stupili na snagu imovinski zakoni i apelantica je ostvarila pravo na povrat stana u Zenici. Osnovni sud je zaključio da je ugovor o zamjeni zaključen između tužiteljice i apelanticinog supruga suprotan članu 2.A Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o korištenju napuštene imovine jer je prilikom zaključenja ugovora izostala dobrovoljnost, te je ugovor ništav u smislu odredbe člana 103. ZOO-a. Budući da je ugovor o korištenju stana između apelanticinog supruga i drugotuženog zaključen temeljem ništavog pravnog posla, Osnovni sud je poništio i taj ugovor, a apelanticu temeljem odredbe člana 104. ZOO-a obavezao da predmetni stan preda u posjed.

6. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da su predmetni ugovor o zamjeni stanova i ugovor o korištenju stana protivni odredbi člana 2. stav 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 38/98, 12/99, 31/99, 38/99, 65/01, 13/02, 39/03 i 96/03; u daljnjem tekstu: Zakon o korištenju napuštene imovine) prema kojoj odredbi svako stanarsko pravo ili ugovor o korištenju stana zaključen u periodu od 30. aprila 1992. godine i 19. decembra 1998. godine prestaje da važi, dok će se lice koje stanuje u ovom stanu na osnovu stanarskog prava koje prestaje prema tom članu smatrati privremenim korisnikom. Okružni sud je, također, istakao da je za presuđenje u ovom sporu bitan i član 14. Zakona o korištenju napuštene imovine kojim je propisano da se nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ima pravo da vrati u stan u skladu sa Aneksom 7 Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini i da se odredbe tog zakona primjenjuje na sve stanove koje su korisnici napustili između 30. aprila 1991. godine i 19. decembra 1998. godine. Okružni sud je, dalje, naveo da je na osnovu ugovora o zamjeni stanova zaključenog 1994. godine apelanticin suprug, odnosno apelantica trebalo da steknu stanarsko pravo na stanu u Banjoj Luci u vrijeme kada je takva mogućnost bila isključena članom 14. Zakona o korištenju napuštene imovine. Isto važi i za ugovor o korištenju stana koji je zaključen 1994. godine između apelanticinog supruga i drugotuženog, te su ugovor o zamjeni i ugovor o korištenju protivni prinudnim propisima iz člana 2. stav 2. Zakona o korištenju napuštene imovine, a u smislu člana 103. ZOO-a ništavi i ne proizvode nikakve pravne posljedice (član 104. ZOO-a). Nije sporno, kako je dalje istakao Okružni sud, da je tužiteljica napustila predmetni stan i da se apelantica uselila u njega u periodu od 30. aprila 1991. godine do 19. decembra 1998. godine, te, stoga, tužiteljici pripada pravo da se vrati u stan, a što podrazumijeva apelanticinu obavezu da joj ga preda u posjed (član 14. Zakona o korištenju napuštene imovine). Žalbene navode da prvostepeni sud nije odlučio o potpunoj restituciji, Okružni sud je smatrao neosnovanim s obzirom na to da u konkretnom slučaju nije sporno da je apelantici vraćen u posjed stan u Zenici koji je bio predmet ugovora o zamjeni.

7. Odlučujući o reviziji koju je protiv drugostepene odluke izjavila apelantica, Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Rev-06-000 810 od 9. juna 2008. godine reviziju odbio.

8. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da se, u smislu člana 11. ZOSO-a, stanarsko pravo stiče danom zakonitog useljenja u stan pa je tužiteljica stanarsko pravo na predmetnom stanu stekla useljenjem u predmetni stan na temelju ugovora o korištenju koji je zaključen 24. juna 1988. godine između tužiteljice i pravnog prednika drugotuženog i stanarsko pravo joj nije prestalo ni na jedan od zakonom predviđenih načina tako da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da je pravno valjan ugovor o korištenju stana koji je tužiteljica zaključila sa pravnim prednikom drugotuženog. Na osnovu predmetnog ugovora o zamjeni stanova, koji je zaključen 15. juna 1994. godine, apelantica je trebala da stekne stanarsko pravo na predmetnom stanu, međutim, kako je ugovor o zamjeni protivan odredbi člana 2. stav 2. Zakona o korištenju napuštene imovine, pa je ništav u smislu odredbe člana

103. ZOO-a i kao takav ne proizvodi pravno dejstvo, ništav je i ugovor o korištenju stana koji je apelantica zaključila sa pravnim prednikom drugotuženog. U konkretnom slučaju, a prema članu 2.A Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o korištenju napuštene imovine, kod spora o zakonitosti ugovora o zamjeni stanova zaključenih na osnovu ZOSO-a u periodu od 1. aprila 1992. godine do 19. decembra 1998. godine teret dokazivanja da je ugovor zaključen u skladu sa zakonom i na dobrovoljan način je na apelantici, pa je neosnovan revizioni prigovor da je ugovor o zamjeni stanova izraz saglasne volje tužiteljice i apelanticinog supruga. U konkretnom slučaju, kako je pojasnio Vrhovni sud, ne radi se o osporavanju ugovora zbog mane volje uslijed kojih bi predmetni ugovor bio rušljiv, zbog čega za konkretan slučaj nije od značaja revizioni prigovor da je ugovor zaključen «bez ičije prinude i prisile».

9. Apelantica smatra da su joj osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.b), d), e) f), k) i m) Ustava Bosne i Hercegovine, te prava iz čl. 3, 5, 6. i 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Apelantica smatra da su osporene odluke zasnovane na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelantica je istakla da sud nije «smio da prihvati tako postavljen tužbeni zahtjev na koji način je onemogućena da istakne svoje pravo na stan čiji je nosilac stanarskog prava po osnovu legalne zamjene». Istakla je da je «inicijator zamjene bila tužiteljica a sada se pokazalo da je to bila prevara i koristoljublje». Osporene presude su rezultat proizvoljne primjene materijalnog prava jer iz presuda ne proizlazi da su sudovi ocijenili volju za zaključenje ugovora na strani tužiteljice.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

Pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu

12. Vezano za apelanticine navode o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se isključivo odnose na primjenu materijalnog i procesnog prava i utvrđeno činjenično stanje, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud, kao sud prve instance, utvrdio da je pravno valjan ugovor o korištenju predmetnog stana od 24. juna 1988. godine koji je zaključen između tužiteljice i pravnog prednika drugotuženog a na temelju kojeg je tužiteljica stekla stanarsko pravo na predmetnom stanu. Također je ovaj sud utvrdio da su pravno ništavi ugovor o zamjeni stanova zaključen 15. juna 1994. godine u Banjoj Luci između tužiteljice i apelanticinog supruga i ugovor o korištenju predmetnog stana koji je zaključio apelanticin suprug sa drugotuženim. Prvostepeni sud je, također, utvrdio da je osnovan i tužiteljicin zahtjev kojim je tražila da se apelantica obaveže da joj preda u posjed predmetni stan slobodan od lica i stvari. Ovakvo stanovište izrazili su i sudovi na sljedeće dvije instance dajući u osporenim presudama odgovore na sve apelanticine žalbene i revizione navode. Redovni sudovi su jasno obrazložili da je tužiteljica stanarsko pravo na predmetnom stanu stekla useljenjem u predmetni stan na temelju ugovora o korištenju koji je zaključen 24. juna 1988. godine između tužiteljice i pravnog prednika drugotuženog (član 11. ZOSO-

a) i stanarsko pravo joj nije prestalo ni na jedan od zakonom predviđenih načina. Redovni sudovi su, također, jasno obrazložili da je ugovor o zamjeni stanova koji su zaključili tužiteljica i apelanticin suprug protivan odredbi člana 2. stav 2. Zakona o korištenju napuštene imovine i članu 14. istog zakona, pa je takav ugovor ništav u smislu odredbe člana 103. ZOO-a, a također i svi pravni poslovi zaključeni na osnovu ništavog ugovora su ništavi i ne proizvode pravno dejstvo (ugovor o korištenju predmetnog stana koji je zaključio apelanticin suprug sa drugotuženim). Pri nespornoj činjenici da apelantica drži predmetni stan u posjedu a da nema pravni osnov za posjed, redovni sudovi su je obavezali da, u smislu člana 104. ZOO-a, stan vrati u posjed tužiteljici. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

14. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

Pravo na dom

15. Apelantica u apelaciji osporava navedene odluke redovnih sudova tvrdeći da joj je tim odlukama povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Pri određivanju toga da li se u konkretnom slučaju radi o povredi člana 8. Evropske konvencije, prvenstveno se mora utvrditi da li predmetni stan predstavlja apelanticin «dom» u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije i da li osporene odluke predstavljaju «miješanje» javnih vlasti u poštivanje tog «doma».

16. Prema sudskoj praksi Evropskog suda, pojam «dom» obuhvata, kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi Evropski sud, Gillow protiv Velike Britanije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A, broj 109, stav 46. f; Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C, stav 31). U skladu sa ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/99).

17. Što se tiče pitanja može li se predmetni stan smatrati apelanticinim «domom», Ustavni sud zapaža da je apelantica na osnovu ugovora o zamjeni stanova koji je zaključen između apelanticinog supruga i tužiteljice 15. juna 1994. godine uselila u predmetni stan i da je apelanticin suprug sa drugotuženim zaključio ugovor o korištenju predmetnog stana. Nesporno je i to da od momenta useljenja apelantica živi u predmetnom stanu kao u svom porodičnom domu i da je imala namjeru živjeti i dalje u predmetnom stanu kao u svom porodičnom domu. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da predmetni stan predstavlja apelanticin «dom» u smislu člana 8. Evropske konvencije.

18. Ustavni sud, dalje, utvrđuje da osporene odluke redovnih sudova nesporno predstavljaju «miješanje» u poštivanje apelanticinog «doma» jer je osporenim odlukama apelantica obavezana da predmetni stan preda u posjed tužiteljici, ali je miješanje u dom zasnovano na čl. 2. stav 2. i 14. Zakona o korištenju napuštene imovine. Ovaj zakon dovoljno precizno i jasno predviđa da svako stanarsko pravo ili ugovor o korištenju stana zaključen u periodu od 30. aprila 1991. godine i 19. decembra 1998. godine prestaje da važi, dok će se lice koje stanuje u ovom stanu smatrati privremenim korisnikom. Također, ovaj zakon dovoljno jasno predviđa da se nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ima pravo vratiti u stan u skladu sa Aneksom VII Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini i da se odredbe tog zakona primjenjuju na sve stanove koje su korisnici napustili između 30. aprila 1991. godine i 19. decembra 1998. godine, bez obzira na okolnosti pod kojima ga je napustio. Cilj donošenja osporenih presuda je bila dosljedna primjena imovinskih zakona čijim odredbama je svim nosiocima stanarskih prava pod jednakim zakonskim uslovima pružena mogućnost povrata stanova i propisana su prava privremenih korisnika na stanovima koje koriste na temelju odgovarajućih rješenja. U vezi sa navedenim, kao na relevantno u ispitivanju proporcionalnosti, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj Odluci broj AP 455/04 od 12. aprila 2005. godine (objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 22/06), a vezano za odredbu člana 2. stav 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima («Službene novine FBiH» br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 31/01, 56/01, 15/02 i 29/03) kojom se, također, poništavaju svi ugovori zaključeni u određenom vremenskom periodu tokom i poslije rata u Bosni i Hercegovini i licima koja su imala stanarska prava na tim stanovima prije rata se omogućava povrat, zaključio «da zaštita prava tih lica predstavlja opravdan cilj za miješanje u apelantičino pravo na poštivanje njenog doma u smislu stava 2. člana 8. Evropske konvencije», te da je miješanje u apelanticino pravo na poštivanje njenog doma bilo «neophodna mjera u demokratskom društvu», u smislu člana 8. stav 2. Evropske konvencije. S obzirom na navedeno, može se zaključiti da miješanjem u apelanticino pravo na dom nije narušena proporcionalnost između njenog interesa da nastavi koristiti predmetni stan i legitimnog interesa dosljedne primjene imovinskih zakona.

19. Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

Pravo na slobodu kretanja i prebivališta

20. U vezi sa apelanticinim navodima o tome da joj je povrijeđeno pravo na slobodu kretanja i prebivališta, Ustavni sud podsjeća na to da je pravo na slobodu kretanja i slobodu izbora prebivališta zagarantirano svim licima koja se zakonito nalaze na teritoriji jedne države. Ustavni sud zapaža da ovi apelanticini navodi nemaju uporišta i da su njene tvrdnje paušalne prirode jer apelantica nije ničim dokazala da joj je osporenim odlukama ograničena sloboda kretanja i prebivališta na teritoriji Bosne i Hercegovine. Dakle, apelantica u apelaciji, osim paušalnog navoda o povredi navedenog prava, nije ponudila niti jedan dokaz kojim bi učinila vjerovatnim i mogućim da se radi o povredi navedenog prava. Dakle, Ustavni sud zaključuje da su i ovi apelanticini navodi o kršenju člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

Ostali navodi

21. Apelantica se, također, žali da su joj osporenim presudama povrijeđeni pravo da ne bude podvrgnuta torturi, neljudskom ili ponižavajućem postupku ili kažnjavanju i pravo na slobodu i sigurnost lica iz čl. II/3.b i d) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3. i 5. Evropske konvencije. Ustavni sud smatra da se apelantica paušalno pozvala na ova prava, odnosno ničim nije obrazložila u čemu se sastoje povrede navedenih prava, niti se o ovim pravima odlučivalo u predmetnom postupku. Dakle, s obzirom na to da u apelaciji manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća, Ustavni sud zaključuje da su i ovi apelanticini navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

22. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

23. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3576/08 (S. M.) | Sudska praksa | Aktio