Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3612/08 (K. H.)

Odluka donesena 29. 06. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Troškovi postupka
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Bračna stečevina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3612/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

29. 06. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 29. juna 2011. godine, u predmetu broj AP 3612/08, rješavajući apelaciju Kasima Habibovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Kasima Habibovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-08-

001119 od 27. avgusta 2008. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama, Odjeljenje u Kladnju, broj P.81/04-K od 7. maja 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Kasim Habibović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kladnja, koga zastupa Šemso Numanović, advokat iz Tuzle, podnio je 17. novembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-08-001119 od 27. avgusta 2008. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama, Odjeljenje u Kladnju (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P.81/04-K od 7. maja 2008. godine.

2. Iz dokumentacije u spisu predmeta proizilazi da je Dunja Rakočević (u daljnjem tekstu: tužiteljica) podnijela tužbu protiv apelanta i njegove majke Z.H. radi utvrđivanja bračne tekovine. U toku postupka tužena Z.H. je umrla, pa je tužba preinačena tako što su umjesto Z.H. kao tuženi označeni njeni nasljednici M.H., I.H., F.H., I.B., I.A. i E.H.C.

3. Presudom Općinskog suda broj P.81/04-K od 7. maja 2008. godine djelimično je usvojen tužbeni zahtjev tužiteljice Dunje Rakočević. Utvrđeno je da su tužiteljica i apelant kao prvotuženi u toku trajanja bračne zajednice stekli porodičnu stambenu zgradu-kuću pobliže opisanu u dispozitivu presude, te da je tužiteljica po osnovu njenog dijela u sticanju navedene imovine postala suvlasnik sa dijelom ½ na predmetnoj stambenoj zgradi i zemljištu koje služi za redovnu upotrebu zgrade, pa je apelant obavezan da tužiteljici preda u posjed njen suvlasnički dio na kući od ½ nakon što se izvrši fizička dioba kuće. Dalje, presudom je određeno da su tuženi dužni trpjeti da se tužiteljica po osnovu te presude upiše sa pravom posjeda sa dijelom ½ u katastru nekretnina Općine Kladanj i sa pravom vlasništva sa dijelom ½ u zemljišnim knjigama na zemljištu koje služi za redovnu upotrebu objekta, sve u roku od 30 dana od dana donošenja presude, a da će u suprotnom ta presuda zamijeniti dozvolu za uknjižbu. Presudom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice za sticanje vlasništva na nekretninama pobliže opisanim u dispozitivu presude preko dijela ½, te u dijelu u kojem je tražila da se upiše na predmetnoj zgradi kao vlasnik u zemljišnim knjigama i posjednik u katastru nekretnina sa dijelom 1/1. Osim toga, presudom je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

4. Općinski sud je odluku o troškovima postupka donio razmjerno uspjehu tužiteljice i tuženih u predmetnoj parnici, primjenom odredbe člana 386. stav 2. Zakona o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP), kojom je propisano da ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može, s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka nadoknadi drugoj razmjeran dio troškova. Konstatujući da je tužiteljica u predmetnoj parnici protiv tuženih uspjela sa 50%, kao i da su tužiteljicin punomoćnik i punomoćnik apelanta kao prvotuženog istakli zahtjeve za naknadu troškova postupka, te imajući u vidu prirodu spora i da su obje stranke jednako uspjele u sporu, Općinski sud je zaključio da svaka stranka treba da snosi svoje troškove parničnog postupka.

5. Tužiteljica i tuženi su podnijeli žalbe protiv Presude Općinskog suda broj P.81/04-K od 7. maja 2008. godine iz sva tri razloga iz člana 208. stav 1. ZPP zbog kojih se presuda može osporavati. Tuženi su osporavali prvostepenu presudu u dijelu u kojem je djelimično usvojen tužiteljicin tužbeni zahtjev kao i u dijelu gdje je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. Tuženi su u žalbi predložili da se osporena presuda ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno suđenje, potražujući i troškove žalbenog postupka u iznosu od 720 KM.

6. Odlučujući o žalbama, Kantonalni sud je Presudom broj 003-0-Gž-08-001119 od 27. avgusta 2008. godine odbio žalbe i potvrdio prvostepenu presudu, te odbio zahtjeve tužiteljice i tuženih za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosima od po 720,00 KM.

7. U obrazloženju presude Kantonalnog suda u pogledu troškova postupka je navedeno da je, suprotno žalbi tuženih, „prihvatljiva i shvatljiva“ odluka prvostepenog suda o troškovima parničnog postupka kojom je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, što je u skladu sa odredbom člana 280. stav 1. Porodičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 35/05 i 41/05; u daljnjem tekstu: Porodični zakon). Takođe, navedeno je da je sud odbio zahtjeve tužiteljice i tuženih za naknadu troškova sastava žalbi u iznosima od po 720,00 KM, u smislu odredbe člana 397. stav 1. ZPP, s obzirom na to da nisu uspjeli u žalbenom postupku.

8. Apelant se žali da je osporenim presudama u dijelu u kojem je odlučeno o troškovima postupka proizvoljno primijenjeno pravo, te da su time povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je Općinski sud, pozivajući se na član 386. stav 2. ZPP, mogao izvesti zaključak da su obje stranke jednako uspjele u sporu samo u slučaju da je i sam apelant podnio protivtužbu protiv tužiteljice. Dalje, apelant navodi da je u žalbi koju je izjavio Kantonalnom sudu ukazao na te nepravilnosti, te pozivajući se na čl. 384. i 386. stav 1. ZPP, ukazao i na okolnosti da je tužiteljici nudio ½ tržišne vrijednosti kuće, kako je procijenio vještak građevinske struke, što tužiteljica nije prihvatila jer je tražila predmetne nekretnine 1/1 u njenu korist. Takođe, navodi da je u žalbi istakao da je tužiteljica tokom postupka, osim pred sam kraj postupka kada je angažovala advokata, za zastupanje ovlastila nestručno lice koje je ulagalo bespotrebne podneske, reviziju i sl., što je dovelo do odugovlačenja postupka zbog čega je tužiteljica kriva za nastale troškove parničnog postupka. Međutim, Kantonalni sud je odbio njegovu žalbu i zahtjev za naknadu troškova žalbe, pri čemu se pozvao na odredbu člana 280. stav 1. Porodičnog zakona. U vezi s tim, apelant je istakao da se citirani član odnosi na statusne stvari, a ne na predmetni spor koji je imovinskopravne prirode. Shodno svemu navedenom, apelant smatra da su redovni sudovi prilikom odlučivanja o troškovima postupka proizvoljno primijenili materijalno pravo, pa su mu time povrijeđena navedena ustavna prava i prava iz Evropske konvencije.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. S obzirom na to da apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje i imovinu zbog toga što su redovni sudovi pogrešnom primjenom prava odlučili da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

12. Ustavni sud naglašava da iz navoda apelacije proizilazi da apelant osporene presude osporava isključivo u dijelu koji se odnosi na troškove postupka. Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju sporno pitanje da li je prilikom odlučivanja o troškovima postupka Općinski sud proizvoljno primijenio odredbu člana 386. ZPP koji reguliše naknadu troškova postupka zavisno od uspjeha u parnici, kao i pitanje da li se Kantonalni sud prilikom odlučivanja o žalbama protiv presude Općinskog suda proizvoljno pozvao na član 280. stav 1. Porodičnog zakona. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud dao jasne razloge zašto je u skladu sa članom 386. stav 2. ZPP odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. Naime, Općinski sud je obrazložio da je tužiteljica u predmetnoj parnici protiv tuženih uspjela sa 50%, te da su tužiteljicin punomoćnik i punomoćnik apelanta kao prvotuženog istakli zahtjeve za naknadu troškova postupka, te da je, imajući u vidu prirodu spora i da su obje stranke jednako uspjele u sporu, zaključio da svaka stranka treba da snosi svoje troškove parničnog postupka. Takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. U vezi sa apelantovim navodima da se Kantonalni sud prilikom odlučivanja o žalbi protiv presude Općinskog suda u dijelu u kojem je odlučeno o troškovima postupka pogrešno pozvao na odredbu člana 280. stav

1. Porodičnog zakona, kojom je propisano da će o troškovima postupka u statusnim stvarima sud odlučiti slobodno, vodeći računa o okolnostima slučaja i o ishodu postupka, Ustavni sud primjećuje da u obrazloženju osporene presude nema ničega što ukazuje na to da je Kantonalni sud u tom dijelu primijenio odredbe materijalnog i procesnog prava na apelantovu štetu.

13. U vezi sa navedenim, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih odluka ne ukazuju na bilo kakvu proizvoljnost u primjeni materijalnog i procesnog prava, a kako apelant ne navodi kršenje bilo kojeg elementa prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti na bilo koji način argumentuje kršenje prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud ukazuje na to da apelantovo nezadovoljstvo osporenim odlukama i ishodom ovog postupka ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima. Stoga, imajući u vidu stavove Ustavnog i Evropskog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje na to da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju a koje bi trebalo meritorno razmotriti, pa zaključuje da su apelantovi navodi o povredi ovih prava očigledno (prima facie) neosnovani.

14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3612/08 (K. H.) | Sudska praksa | Aktio