Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3625/08 (DOO "Jaćimović" Banjaluka,G. J. i D. R.)

Odluka donesena 29. 06. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prekršajni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3625/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

29. 06. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 29. juna 2011. godine, u predmetu broj AP 3625/08, rješavajući apelaciju DOO "Jaćimović" Banjaluka i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija DOO "Jaćimović" Banjaluka, Gostimira Jaćimovića i Dragana Radića podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Pžp-08-000 705 od 16. septembra 2008. godine i Rješenja Osnovnog suda u Gradišci broj 072-0-Pr-07-001006-3 od 5. maja 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. DOO "Jaćimović" Banjaluka (u daljnjem tekstu: prvoapelant), Gostimir Jaćimović i Dragan Radić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Banjaluke, koje zastupaju Mile Kovačević i Marica Đukanović, advokati iz Gradiške, podnijeli su 15. novembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Pžp-08-000 705 od 16. septembra 2008. godine i Rješenja Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 072-0-Pr-07-001006-3 od 5. maja 2008. godine.

2. Rješenjem Osnovnog suda broj 072-0-Pr-07-001006-3 od 5. maja 2008. godine apelanti su proglašeni odgovornim za prekršaj iz člana 33. stav 1. Zakona o oružju i municiji i kažnjeni novčanom kaznom, i to prvoapelant u iznosu od 500,00 KM, a drugoapelant i trećeapelant u iznosu od po 100,00 KM. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da su apelanti 18. septembra 2006. godine u Prodavnici oružja i municije "Juenta sport" u Gradišci, koja je u sastavu prvoapelanta kao pravnog lica, čiji je osnivač i vlasnik drugoapelant, a trećeapelant trgovac, prodali dva pištolja marke "magnum blow" Danijelu Kašiću i Milanu Vujičiću, koji nisu imali odobrenje za nabavku tih pištolja. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da su apelanti priznali da su kritične prilike prodali predmetne pištolje, te da tom prilikom nisu od kupaca tražili na uvid odobrenja nadležnog organa za nabavku tih pištolja. Međutim, Osnovni sud je naveo da su apelanti istakli da su u pitanju startni pištolji tzv. blank („ćorak“) koji po izgledu i zvuku liče na prave pištolje, ali da su potpuno bezopasni za ljude, te da stoga za nabavku tih pištolja nije potrebno odobrenje nadležnog organa. Osnovni sud je naveo da je na osnovu akata Uprave za pravne i kadrovske poslove MUP-a RS – Odjeljenje Banjaluka broj 10-05/2-TS-8533/06 od 23. oktobra 2006. godine i broj 10-05/2-TS-9761/06 od 18. decembra 2006. godine utvrđeno da predmetni pištolji imaju karakteristike „posebnog oružja“. Naime, Osnovni sud je naveo da se, u smislu člana 2. stav 7. Zakona o oružju i municiji, pod „posebnim oružjem“ smatra oružje koje pod pritiskom eksplozivne ili gasne materije izbacuje anestetike ili sredstva koja proizvode zvučne ili svjetlosne signale. Takođe, Osnovni sud je naveo da je za nabavku i prodaju takvog oružja potrebno odobrenje Stanice javne bezbjednosti MUP-a prema prebivalištu lica koje je podnijelo zahtjev za izdavanje odobrenja shodno odredbama člana 6. stav 1. Zakona o oružju i municiji. Imajući u vidu da su apelanti kritične prilike prodali predmetno oružje licima koja nisu imala odobrenje za nabavku tog oružja, Osnovni sud je zaključio da su apelanti na taj način počinili prekršaj iz člana 33. stav 1. Zakona o oružju i municiji.

3. Odlučujući o žalbi apelanata protiv prvostepenog rješenja, Okružni sud je donio Rješenje broj 011-0-Pžp-08-000 705 od 16. septembra 2008. godine kojim je žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda, koje je kao pravilno prihvatio i taj sud, proizlazi da su apelanti kritične prilike prodali dva pištolja koji imaju karakteristike „posebnog oružja“ licima koja nisu imala odobrenje za nabavku tog oružja u smislu odredaba člana 2. stav 7. i člana 6. stav 1. Zakona o oružju i municiji. Okružni sud je naveo da su apelanti u žalbi istakli da predmetni pištolji nemaju karakteristike „posebnog oružja“, te da je u tom pravcu bilo neophodno provesti vještačenje. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da je odredbama člana 48. stav 2. Zakona o prekršajima propisano da je na ovlaštenom organu teret dokazivanja da je okrivljeni počinio prekršaj, što bi značilo izvođenje dokaza na osnovu kojih će se utvrditi da je okrivljeni odgovoran za prekršaj. Međutim, Okružni sud je naveo da je odredbama člana 48. stav 5. istog zakona propisano da svaka strana ima pravo da prezentuje dokaze i da podnosi prijedloge tokom usmenog pretresa. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da, ukoliko su apelanti smatrali da je neophodno provesti vještačenje vještaka balističke struke, taj dokaz su morali predložiti i izvesti na usmenom pretresu, što apelanti nisu učinili. S obzirom na to da apelanti na usmenom pretresu nisu osporavali da su prodali predmetno oružje licima koja nisu imala odobrenje za nabavku tog oružja, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno ocijenio iskaze apelanata, kao i druge dokaze, te pravilno zaključio da su apelanti odgovorni za prekršaj iz člana 33. stav 1. Zakona o oružju i municiji.

4. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti navode da je Osnovni sud u drugom predmetu, u kojem je apelantima takođe bilo stavljeno na teret da su počinili prekršaj iz člana 33. stav 1. Zakona o oružju i municiji, donio Rješenje broj 072-0-Pr-07-002259-2 od 16. oktobra 2008. godine kojim je obustavljen prekršajni postupak protiv apelanata, jer nije dokazano da su počinili predmetni prekršaj. Apelanti ističu da se radi o identičnim predmetima, izuzev što je u tom drugom predmetu provedeno vještačenje vještaka balističke struke. Naime, apelanti navode da je Osnovni sud u tom predmetu na osnovu nalaza i mišljenja vještaka balističke struke utvrdio da pištolj marke „magnum blow“ nema karakteristike „posebnog oružja“ za čiju nabavku je potrebno posebno odobrenje nadležnog organa. U vezi s tim, apelanti navode da su 24. septembra 2008. godine putem Osnovnog suda obavijestili Okružni sud o nalazu i mišljenju vještaka balističke struke, ali da je Okružni sud već odlučio o žalbi, te da im je narednog dana dostavljeno drugostepeno rješenje. Imajući u vidu navedeno, apelanti smatraju da je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno, što je kao posljedicu imalo donošenje osporenih rješenja kojima su apelanti proglašeni odgovornim za predmetni prekršaj.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku, te da se s tim u vezi postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno pitanje da li se radi o „krivičnoj“ optužbi protiv apelanata, u smislu člana 6. Evropske konvencije. Ocjena da li je neka optužba „krivična“ u smislu značenja iz člana 6. Evropske konvencije daje se na osnovu kriterija: klasificiranje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne i ovi kriteriji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterija: obim prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni, da bi se radilo o „krivičnoj optužbi“. Polazeći od do sada usvojene prakse, kao i navedenih kriterija Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju, s obzirom na obim prekršene norme i svrhu sankcije, radi o „krivičnoj optužbi“, odnosno da je u konkretnom slučaju član 6. Evropske konvencije primjenjiv (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2255/05 od 16. januara 2007. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/07, tač. 21. i 22).

7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Takođe, Ustavni sud ukazuje da apelanti ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da propust apelanata da u toku prekršajnog postupka prezentuju svoje dokaze, zbog čega je, po mišljenju apelanata, činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno, ni na koji način ne utiče na pravičnost postupka u smislu garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelanti nemaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3625/08 (DOO "Jaćimović" Banjaluka,G. J. i… | Sudska praksa | Aktio