Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3626/08 (E. Z.)

Odluka donesena 29. 06. 2011.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Troškovi postupka
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3626/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

29. 06. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 29. juna 2011. godine, u predmetu broj AP 3626/08, rješavajući apelaciju Ekrema Zembe, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ekrema Zembe podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Gž-

06-000794 od 18. avgusta 2008. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjaluci broj P-651/05 od 27. novembra 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ekrem Zembo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupaju Branislav Kosić i Sanjin Kosić, advokati iz Banjaluke, podnio je 17. novembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-06-000794 od 18. avgusta 2008. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-651/05 od 27. novembra 2006. godine. Apelant je 7. aprila 2009. godine dopunio apelaciju.

2. Rješenjem Osnovnog suda broj P-651/05 od 27. novembra 2006. godine obavezan je tuženi Ratko Rokvić (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 5.598,50 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana donošenja rješenja, a preko dosuđenog iznosa odbijen je apelantov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da je Presudom Okružnog suda broj 011-0-Gž-06-000 784 od 30. maja 2006. godine ukinuto rješenje o troškovima postupka koje je sadržano u Presudi Osnovnog suda broj P-651/05 od 10. januara 2006. godine i predmet u tom dijelu vraćen prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje. Osnovni sud je naveo da sud o naknadi troškova postupka odlučuje na određeni zahtjev stranke bez raspravljanja u smislu odredaba člana 396. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). U tom smislu, Osnovni sud je naveo da je apelant postavio zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u ukupnom iznosu od 10.361,00 KM. S druge strane, Osnovni sud je naveo da je tuženi, kao protivtužilac u tom postupku, postavio zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u ukupnom iznosu od 12.235,00 KM. Međutim, Osnovni sud je naveo da je, odlučujući o postavljenom zahtjevu tuženog, utvrdio da ukupni troškovi parničnog postupka tuženog iznose 9.338,00 KM. Osnovni sud je naveo da je u predmetnom parničnom postupku apelant u cijelosti uspio sa postavljenim tužbenim zahtjevom, a tuženi je uspio sa 51% postavljenog protivtužbenog zahtjeva. S obzirom na to, Osnovni sud je zaključio da apelantu pripadaju troškovi parničnog postupka u iznosu od 5.598,50 KM, što predstavlja razliku između troškova parničnog postupka koji pripadaju apelantu (10.361,00 KM) i troškova parničnog postupka koji pripadaju tuženom (4.762,50 KM). Imajući u vidu uspjeh koji su parnične stranke ostvarile u predmetnom parničnom postupku, Osnovni sud je naveo da je odlučio kao u dispozitivu rješenja, shodno odredbama člana 386. stav 2. ZPP.

3. Odlučujući o žalbama apelanta i tuženog protiv prvostepenog rješenja, Okružni sud je donio Rješenje broj 011-0-Gž-06-000794 od 18. avgusta 2008. godine kojim je žalbe uvažio, pa je prvostepeno rješenje preinačio tako što je odredio da svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da je odredbama člana 387. stav 1. ZPP propisano da će sud, prilikom odlučivanja koji će se troškovi naknaditi stranci, uzeti u obzir samo one troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice na osnovu brižljive ocjene svih okolnosti. Prema mišljenju Okružnog suda, to znači da sud prilikom odlučivanja o troškovima parničnog postupka mora imati u vidu niz okolnosti, a prvenstveno kvantitet i kvalitet tužbenog zahtjeva kako u smislu materijalnog prava, tako i u smislu procesnog prava. Takođe, Okružni sud je naveo da i u situaciji koja je regulisana članom 386. stav 2. ZPP, koja se tiče djelimičnog uspjeha stranke u parnici, sud prilikom odlučivanja o troškovima koji će se naknaditi stranci vodi računa o kvantitetu i kvalitetu tužbenog zahtjeva. Okružni sud je naveo da se u konkretnom slučaju radi o jednoj parnici sa više zahtjeva stranaka koje su u različitim procesnim pozicijama. Naime, Okružni sud je naveo da iz predmetnog spisa proizlazi da je apelant postavljenim tužbenim zahtjevom tražio da sud utvrdi da je ništav ugovor o zamjeni nekretnina i da se obaveže tuženi da mu preda u posjed nekretnine koje su bile apelantovo vlasništvo prije zamjene (jednostrana restitucija). S druge strane, Okružni sud je naveo da je tuženi postavio protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da sud obaveže apelanta da mu preda u posjed nekretnine koje su bile vlasništvo tuženog prije zamjene (potpuna restitucija), kao i da mu isplati troškove na ime ulaganje u nekretnine.

4. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud donio djelimičnu prvostepenu presudu, koju je Okružni sud ukinuo i predmet vratio na ponovno odlučivanje. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da je apelant u ponovnom postupku pred prvostepenim sudom postavio zahtjev za potpunu restituciju, kojim je u suštini obuhvaćen prvi zahtjev tuženog postavljen u protivtužbi. Okružni sud je naveo da je Osnovni sud donio Presudu broj P-651/05 od 10. januara 2006. godine kojom je utvrđeno da je ništav ugovor o zamjeni nekretnina koji je zaključen između apelanta i tuženog uz obavezu potpune i istovremene restitucije, djelimično je usvojen protivtužbeni zahtjev tuženog za isplatu troškova na ime ulaganja u nekretnine, a odbijen je prigovor kompenzacije koji je istakao apelant. Okružni sud je naveo da iz navedenog jasno proizlazi da ni apelant nije uspio sa svim zahtjevima (odbijen je njegov prigovor kompenzacije), kao i da je tuženi u pretežnom dijelu uspio sa svojim zahtjevima (donesena odluka o potpunoj restituciji i djelimično je udovoljeno njegovom zahtjevu za naknadu troškova na ime ulaganja u nekretnine). S obzirom na to, Okružni sud je naveo da je pravilna primjena odredaba člana 386. stav 2. i člana 387. stav 1. ZPP nalagala da se odredi da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, te je stoga uvažio žalbe i odlučio kao u dispozitivu drugostepenog rješenja.

5. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je vrijednost njegovog tužbenog zahtjeva iznosila 50.000,00 KM, dok je vrijednost protivtužbenog zahtjeva iznosila 4.320,00 KM, tj. deset puta manja od vrijednosti tužbenog zahtjeva, s tim da je i sa tako postavljenom protivtužbenim zahtjevom tuženi samo djelimično uspio. Apelant navodi da je njegov tužbeni zahtjev u cijelosti usvojen, te smatra da su redovni sudovi trebali obavezati tuženog da mu naknadi sve troškove postupka obračunate prema vrijednosti postavljenog tužbenog zahtjeva. S obzirom na navedeno, apelant smatra da je Okružni sud proizvoljno primijenio odredbe člana 386. stav 2. i člana 387. stav 1. ZPP kada je odredio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi primijenili pozitivnopravne propise, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, takođe, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3626/08 (E. Z.) | Sudska praksa | Aktio