Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3666/08 (AD «SIROVINAPRODUKT» Doboj)

Odluka donesena 29. 06. 2011.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građevinsko zemljište
  • Eksproprijacija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3666/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

29. 06. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 29. juna 2011. godine, u predmetu broj AP-3666/08, rješavajući apelaciju AD «SIROVINAPRODUKT» Doboj, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija AD «SIROVINAPRODUKT» Doboj, podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-U-07-000196 od 16. septembra 2008. godine, rješenja Federalne uprave za geodetske i imovinsko pravne poslove broj 05-31-3-698/05 od 30. januara 2007. godine i rješenja Službe za geodetske, imovinsko pravne poslove i katastar Općine Tešanj broj 06-31-1-5/05 od 11. aprila 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. AD «SIROVINAPRODUKT» Doboj (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Tatjana Stojanović, advokatica iz Doboja, podnio je 24. novembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-U-07-000196 od 16. septembra 2008. godine, rješenja Federalne uprave za geodetske i imovinsko pravne poslove (u daljnjem tekstu: Federalna uprava) broj 05-31-3-698/05 od 30. januara 2007. godine i rješenja Službe za geodetske, imovinsko pravne poslove i katastar Općine Tešanj (u daljnjem tekstu: Služba) broj 06-31-1-5/05 od 11. aprila 2005. godine.

2. Općinsko vijeće Općine Tešanj (u daljnjem tekstu: Općinsko vijeće) je rješenjem broj 01- 31-1005/2000 od 27. marta 2000. godine preuzelo od ranijeg korisnika -SOUR «Sirovinapromet» RO «Sirovinaprodukt» Doboj (odnosno prema katastarskim podacima starog premjera SOUR «Sirovinapromet» OOUR «Sirovinaprodukt» Doboj)- neizgrađeno građevinsko zemljište u državnoj svojini čije su katastarske oznake precizirane u izreci rješenja. Navedenim rješenjem je također utvrđeno da će se naknada za preuzeto zemljište utvrdit u posebnom postupku nakon pravosnažnosti rješenja. U obrazloženju rješenja je navedeno da je u postupku preuzimanja zemljišta saslušan raniji korisnik SOUR «Sirovinapromet» OOUR «Sirovinaprodukt» Doboj, koji se nije protivio preuzimanju predmetnog zemljišta, ali uz naknadu, obzirom da su u posjed zemljišta došli na osnovu ugovora o prenosu prava korištenja uz naknadu.

3. Rješenjem Službe broj 06-31-1-5/05 od 11. aprila 2005. godine odbijen je kao neosnovan zahtjev apelanta za određivanje naknade za predmetno neizgrađeno građevinsko zemljište.

4. U obrazloženju rješenja Služba je navela da joj se apelant obratio sa zahtjevom za određivanje naknade za predmetno zemljište, koje je rješenjem Općinskog vijeća od 27. marta 2000. godine izuzeto od ranijeg korisnika SOUR «Sirovinapromet» Doboj OOUR «Sirovinaprodukt» Doboj i predato Općini Tešanj. Dalje je istaknuto da je apelant u zahtjevu naveo da je pomenuto rješenje postalo pravomoćno, a da mu nije određena i isplaćena naknada za izuzeto zemljište, te je u smislu člana 44. Zakona o građevinskom zemljištu zatražio da se provede postupak radi određivanja naknade. Uz zahtjev apelant je priložio i uvjerenje Osnovnog suda u Doboju broj Y/N-211/2003 od 4. aprila 2003. godine kao dokaz o pravnom sljedništvu.

5. Služba je u obrazloženju rješenja također navela da je u postupku preuzimanja zemljišta saslušan u svojstvu ranijeg korisnika predstavnik preduzeća «Sirovinaprodukt» d.o.o. Matuzići, Doboj-jug, koji se nije protivio preuzimanju navedenog zemljišta. Zatim je navedeno da je u Službi 10. maja 2000. godine postignut sporazum i o tome sačinjen zapisnik, da je Općina Tešanj saglasna i da prihvata međusobni dogovor ranijeg korisnika građevinskog zemljišta SOUR «Sirovinapromet» OOUR «Sirovinaprodukt» Doboj sa sjedištem u Matuzićima, odnosno «Sirovinaprodukt» d.o.o. Doboj-jug i krajnjeg korisnika DJL «Koteks» Tešanj, kome je predmetno zemljište dodijeljeno. Sporazumom je također dogovoreno da će se pitanje naknade riješiti neovisno od Općine Tešanj i da preduzeće «Sirovinaprodukt» d.o.o. Doboj –j ug nema nikakvih potraživanja prema Općini, niti Općina prema krajnjem korisniku. Također, je istaknuto da se ranijim vlasnikom smatra lice koje je utvrđeno rješenjem o preuzimanju zemljišta, a to pitanje je raspravljeno u postupku preuzimanja zemljišta. U postupku određivanja naknade kao stranka prihvata se vlasnik nekretnine na koga ukazuje rješenje o preuzimanju. Također, je navedeno da je Služba aktom od 8. marta 2005. godine pozvala apelanta da dostavi eventualnu dopunu svog zahtjeva, ali da apelant to nije učinio. Služba je zaključila da je postupak određivanja naknade proveden do kraja u skladu s članom 44. Zakona o građevinskom zemljištu, da je u svojstvu ranijeg korisnika preuzetog zemljišta saslušan predstavnik «Sirovinaprodukt» d.o.o. Doboj-jug, te da je pitanje naknade riješeno između ranijeg i sadašnjeg korisnika predmetnog zemljišta.

6. Apelant se žalio protiv prvostepenog upravnog rješenja Federalnoj upravi, koja je rješenjem broj 05-31-3-698/05 od 30. januara 2007. godine žalbu apelanta odbila kao neosnovanu. U obrazloženju rješenja Federalna uprava je navela da iz zapisnika Službe od 10. maja 2000. godine proizilazi da je postignut i zaključen sporazum o naknadi za predmetno izuzeto zemljište i da je time pitanje naknade riješeno. S toga se po mišljenju Federalne uprave u upravnom postupku o istom nije moglo ponovo odlučivati, odnosno po zahtjevu apelanta se nije mogao ni pokrenuti upravni postupak. Federalna uprava je smatrala da je prvostepeni upravni organ zahtjev apelanta trebao odbaciti shodno odredbama člana 123. stav 2. Zakona o upravnom postupku, ali kako se radi o negativnoj odluci, prvostepena odluka se mogla ostaviti na snazi.

7. Apelant je tužbom protiv drugostepenog upravnog rješenja pokrenuo upravni spor pred Kantonalnim sudom, koji je presudom broj 004-0-U-07-000196 od 16. septembra 2008. godine tužbu odbio kao neosnovanu.

8. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da su upravni organi pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje i slijedom toga da su pravilno primijenili odredbe Zakona o građevinskom zemljištu i Zakona o eksproprijaciji. Kantonalni sud je utvrdio da se iz zapisnika Službe od 9. marta 2000. godine vidi da je vršilac dužnosti direktora «Sirovinaprodukt» d.o.o. Doboj-jug istakao da se ne protivi preuzimanju zemljišta, ali da traži naknadu, a da je općinska pravobraniteljica istakla da će se o naknadi izjasniti tek nakon izvršene procjene zvanične komisije. Kantonalni sud je također utvrdio da se iz zapisnika Službe o usmenoj raspravi za sporazumno određivanje naknade za preuzeto i dodijeljeno građevinsko zemljište od 10. maja 2000. godine vidi da je na usmenu raspravu pored predstavnika Općine pristupio i punomoćnik «Sirovinaprodukt» d.o.o. Doboj-jug Dževad Halep, kao i punomoćnik DJL «Koteks»Tešanj i da je zaključen sporazum o visini naknade za preuzetu nepokretnost. Navedeni sporazum ima snagu izvršne odluke, zbog čega je po mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni upravni organ pravilno odlučio kada je odbio zahtjev apelanta radi određivanja naknade, jer apelant nema pravni osnov za ponovno traženje naknade. Također, Kantonalni sud je zaključio da time nije povrijeđeno niti apelantovo pravo na imovinu, što je tvrdio u tužbi. Zaključenjem sporazuma riješeno je pitanje naknade, te kako sporazum ima snagu izvršnog naslova, po mišljenju Kantonalnog suda, upravni organi su pravilno odlučili kada su odbili apelantov zahtjev za naknadu preuzetog zemljišta.

9. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), jer nije imao pristup nezavisnom i nepristrasnom sudu, kao i pravo na mirno i neometano uživanje imovine iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je naveo da je rješenjem Općinskog vijeća broj 01-31-1005/2000 od 27. marta 2000. godine preuzeto od ranijeg korisnika i predato Općini Tešanj neizgrađeno građevinsko zemljište u državnoj svojini, koje je u posjedu SOUR «Sirovinapromet» RO «Sirovinaprodukt» Doboj, a prema katastarskim podacima starog premjera zemljište je označeno kao društvena svojina čiji korisnik je SOUR «Sirovinapromet» OOUR «Sirovinaprodukt» Doboj. Apelant je istakao da mu nije bilo omogućeno da učestvuje u upravnom postupku koji je prethodio donošenju navedenog rješenja, niti mu je to rješenje dostavljeno u upravnom postupku. Zbog toga je, odmah po saznanju za navedeno rješenje Službi podnio zahtjev da u skladu s odredbom člana 44. Zakona o građevinskom zemljištu provede postupak radi određivanja naknade za preuzeto zemljište. Dalje je istakao da je uz zahtjev dostavio uvjerenje Osnovnog suda u Doboju broj U/I-211/2003 od 4. aprila 2003. godine kao dokaz da je apelant pravni sljednik SOUR «Sirovinapromet» Sarajevo RO «Sirovinaprodukt» Doboj, međutim Služba je apelantov zahtjev odbila. U odnosu na utvrđenje Kantonalnog suda da se iz zapisnika sa usmenog pretresa od 10. maja 2000. godine vidi da je apelanta zastupao punomoćnik Dževad Halep, apelant ističe da nije nikada izdao punomoć za zastupanje navedenom punomoćniku. Također, je naveo da je uvidom u spis predmeta Kantonalnog suda utvrdio da ne postoji punomoć koju je izdao SOUR «Sirovinapromet» OOUR «Sirovinaprodukt» Doboj, što je i logično jer taj pravni subjekt više ne postoji, nego njegov pravni sljednik, odnosno apelant. Apelant smatra da je sporazum o naknadi apsolutno ništav, jer je zaključen od strane lica koje nije imalo punomoć za zastupanje nepostojećeg pravnog subjekta i jer je u suprotnosti sa odredbama čl. 44. i 46. Zakona o građevinskom zemljištu, kao materijalnog propisa koji je važio u momentu preuzimanja zemljišta. Apelant se žali na pogrešno utvrđene činjenice i pogrešnu primjenu materijalnog prava, te je predložio da Ustavni sud ukine osporenu presudu Kantonalnog suda i da naloži Kantonalnom sudu da po hitnom postupku donese novu odluku.

10. U odgovoru na apelaciju Općina Tešanj je istakla da apelant isticanjem činjenice da «u spisu Kantonalnog suda nema punomoći izdate od SOUR «Sirovinapromet» OOUR «Sirovinaprodukt» Doboj», ne može tražiti promjenu donesenih odluka. Naime, u spisu u kojem je vođen predmetni postupak postoje punomoći pravnih subjekata i to «Sirovinaprodukt» d.o.o. Matuzići, Doboj-jug od 14. aprila 1999. godine i od 27. marta 2000. godine, kao i punomoć DJL «Koteks» Tešanj od 5. maja 2000. godine. Također, su naveli da je u ranije provedenom postupku utvrđen pravni sljednik sa kojim je rješavano kako pravo preuzimanja zemljišta, tako i pravo na naknadu. Također, su naveli da iz uvjerenja Osnovnog suda u Doboju od 4. aprila 2003. godine proizilazi da je u odnosu na apelanta rješenjem tog suda broj Y/N-486/2001 od 31. augusta 2001. godine izvršen upis promjene svojine državnog kapitala kod osnovnog državnog preduzeća, te promjena naziva i transformacija predmetnog subjekta upisa u akcionarsko društvo koje je pravni sljednik ranije firme SOUR «Sirovinapromet» Sarajevo RO «Metalpromet» sa p.o. Doboj.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

13. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

14. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su upravni organi i Kantonalni sud u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi. Takođe, što se tiče apelantovih navoda da je u predmetnom postupku prekršeno načelo nepristrasnosti, kao i nezavisnosti sudstva, Ustavni sud ukazuje da apelant nije dostavio bilo kakve dokaze koji bi mogli opravdati tvrdnju da postoji kršenja prava na nepristranost i nezavisnost suda kao bitnih elemenata člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Imajući u vidu navedeno, kao i stav naveden u ovoj odluci, da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu (vidi, Odluka o dopustivosti Ustavnog suda broj AP 1415/07 od 10. juna 2009. godine, stav 15., objavljena na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje ili prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3666/08 (AD «SIROVINAPRODUKT» Doboj) | Sudska praksa | Aktio